Poslanikova hidžra

hidzraPoslanik je sada počeo ohrabrivati svoje sljedbenike u Mekki da se presele u Jesrib, a jedan od njih je to već učinio. Smrću Ebu Taliba, nje­gov sestrić Ebu Selema izgubio je zaštitnika, pa je bio prisiljen pobjeći od svoga vlastitog roda. Tako je svoju ženu sa njihovim sinčićem Sele­mom u naručju popeo na kamilu i, vodeći ju, krenuo na sjever. Umm Se­lema je pripadala drugom ogranku Mahzumija, rodu Beni Mugira, i bi­la je prva rođaka Ebu Džehlu. Nekoliko njenih rođaka pohitali su za nji­ma i iz Ebu Selemine ruke istrgli uže kojim je vodio kamilu. Njih je bi­lo mnogo više i znao je da je beskorisno opirati se, pa svojoj ženi reče da se vrati s njima, a on će nekako naći načina da mu se ona kasnije pri­druži. Čim je, međutim, njegov ogranak Mahzumija čuo za to, naljutiše se na Beni Mugirije i još više pogoršaše odnose time što su zahtijevali da dobiju starateljstvo nad dječakom. Tako su njih troje bili okrutno ras­tavljeni dok se cijeli rod nije sažalio na nju pa joj dozvoliše da uzme svoga sina i da se pridruži mužu. Ona na put krenu potpuno sama sa Se­lemom. Nakon gotovo šest milja susrete čovjeka iz roda Abdu-d-Dar, Osmana ibn Talhu, tada još uvijek nevjernika, koji ju je ubijedio da je isprati do kraja puta. Čuli su da je Ebu Selema u Kuba’u, selu smješte­nom na najjužnijoj tački Jesriba, gdje oaza prelazi u lavino korito, koje predstavlja jedno od „dva korita crnog kamena“. I kada ugledaše palmi­njak, Osman joj reče: „Tvoj muž je u ovom selu, idi sada s blagoslovom Božijim,“ a on se, sam, ponovo uputi prema Mekki. Umm Selema nika­da nije zaboravila njegovu ljubaznost i nije nikada prestala da ga hvali zbog njegove plemenitosti.

Nakon zavjeta „Druge Akabe“, muslimani iz plemena Kurejš počeli su se masovno iseljavati. Među prvima koji su krenuli bilo je još nekoliko ostalih Poslanikovih rođaka, sinova i kćeri Džahša i Umejme, Ab­dullah, njegov slijepi brat Ebu Ahmed, te njihove dvije sestre Zejneb i Hamna. Sa njima su krenuli i mnogi iz roda Beni Esed, koji su već du­že vremena bili saveznici roda Abdu Šems. Hamza i Zejd su otišli osta­vljajući privremeno svoje žene u Mekki, dok je Osman poveo Rukajju sa sobom, a Omer svoju ženu Zejneb, i kćer Hafsu, i malog sina Abdul­laha. Hafsin muž Hunejs iz roda Sehm takoder je bio sa njima. Ebu Se­lemin polubrat, Ebu Sabra, poveo je sa sobom svoju ženu Umm Kulsum, Suhejlovu kćer. Od ostalih mladih Poslanikovih rođaka, tada su pošli i Zubejr i Tulejb.

Uskoro su gotovo svi najbliži njegovi ashabi napustili Mekku, izu­zev Ebu Bekra i Alija. Ebu Bekr je zatražio dozvolu od Poslanika da se iseli, ali mu je on rekao: „Ne žuri, jer može biti da će ti Bog dati sapu­tnika. Ebu Bekr je tako shvatio da mora sačekati Poslanika, pa je na­redio da se njegove dvije kamile hrane lišćem gumarabike da bi ih pri­premio za putovanje u Jesrib.

Kurejšije su preduzeli sve kako bi zaustavili iseljenje. Suhejlova dru­ga kćerka već je bila otišla sa svojim mužem Ebu Huzejfom, baš kao što su i ranije otišli u Abisiniju, ali je Suhejl ovoga puta odlučio ne dozvo­liti svome sinu da mu izmakne i budno ga je pratio. Isto se dogodilo i sa Hišamom, sinom sehmijskog poglavara Asa, koji je takoder bio među iseljenicima u Abisiniju. Njegov polubrat Amr bio je onaj što su ga Ku­rejšije poslale da okrene Negusa protiv muslimana izbjeglica, a Hišam je bio svjedokom njegova neuspjeha i neprijatnosti koju je doživio. Omer, koji je bio Hišamov rođak – njihove su majke bile sestre – uredio je da ne putuju zajedno u Jesrib, pa su odvojeno napustili Mekku i sreli se u Edatu, u trnovoj šumi, desetak milja daleko od grada. Mahzumija Ajjaš također je trebalo da putuje s njima, ali u ugovoreno vrijeme i na ugovorenom mjestu Hišam se nije pojavio pa je Omer krenuo sa svojom obitelji i Ajjašom, s obzirom da je dogovor bio da ne čekaju jedni na druge. Hišamov otac i brat su saznali za njegov plan i silom ga zadržali; toliko su vršili pritisak na nj, da su ga, nekoliko dana poslije, ubijedili da se odrekne islama.

Ajjaš je stigao u Jesrib sa Omerom. Međutim, njegova su polubraća Ebu Džehl i Haris pošli za njim i rekli mu da se njihova majka, koja je bila i njegova majka, zaklela da neće češljati kosu niti se skloniti sa sunca sve dok ga ponovo ne ugleda. Ajjaša je to veoma zabrinulo. Omer mu je na to rekao: „Oni samo hoće da te odvrate od tvoje vjere. Jer, Boga mi, ako ti majci dojade uši, isčešljat će se, a ako joj dotuži mekanska ja­ra, uklonit će se sa sunca. Ajjaš ne htjede poslušati. Navaljivao je da se vrati u Mekku, kako bi oslobodio majku njene zakletve. Osim toga, imao je namjeru uzeti novac koji je tamo ostavio. Kad stigoše na pola puta, Ebu Džehl i Haris se baciše na njega, svezaše mu noge i ruke i do­vedoše kući zarobljenog. Čim se pomoliše u gradu, povikaše uglas: „O Mekanci, činite sa svojim budalama ono što mi uradismo sa ovom svo­jom. I Ajjaša su potom, kao i Hišama, skolili da se odrekne islama, ali ni u jednom slučaju to ne bijaše konačno. Nakon izvjesnog vremena obojicu je savjest počela gristi do te mjere da su pomislili da ne postoji iskupljenje za tako veliki grijeh. I Omer je bio istog mišljenja. Kasnije je stigla objava: „Reci: O robovi moji koji ste prema sebi ogriješili, pred Allahovom samilošću nemojte očajavati! Allah će zbilja sve grijehe oprostiti! On grijehe prašta i samilostan je! I povratite se Gospodaru svome i predani Mu budite prije nego vam kazna dođe, poslije pomognu­ti biti nećete!“ (Kur´an, sura Ez-Zumer, 53-54) Omer je zapisao ove riječi i našao način da doturi zapis Hišamu koji je tim povodom rekao: „Kada sam ga dobio, primakao sam ga uz oči a potom spustio, ali ga nisam mogao razumjeti sve dok nisam izgovorio: ‚Bože, pomozi mi da shvatim!‘ Onda je Bog učinio da srcem svojim spoznam da je ovo objavljeno upravo radi nas i da se odnosi na ono što mi govorimo o sebi i što drugi govore o nama.“ Hišam je ovaj ajet pokazao Ajjašu, i oni ponovo stupiše u vjeru čekajući da im se uka­že prilika za bijeg.

 

ZAVJERA

 

Kurejšije ovo prividno Hišamovo i Ajjašovo otpadništvo nisu ni mo­gli smatrati nekom većom pobjedom s obzirom da je taj uspjeh snažno pretezala neprekidna bujica iseljenika koju se više nije moglo kontroli­rati. Nekoliko većih kuća u Mekki sada su bile nenastanjene, a u onim drugim, ranije punim, ostao je po jedan ili dva starca. Zahvaljujući, eto, samo jednom čovjeku, sve se promijenilo u gradu koji je samo prije de­setak godina izgledao tako napredan i složan. Ovi osjećaji tuge i melan­holije dolazili su i prolazili, ali je neprekidno postojala svijest o naras­tajućoj opasnosti što je prijetila iz grada prema sjeveru, gdje se sada okupljalo toliko mnogo mogućih neprijatelja – ljudi koji uopće nisu ma­rili za porodične veze ukoliko su se one kosile sa njihovom vjerom. Oni što su čuli kako Poslanik kaže: „Kurejšije, donosim vam krvoproliće“ – nikada to nisu zaboravili, mada im se u to vrijeme činilo da nemaju če­ga se plašiti. Ali ako im sada ipak uspije izmaći i doći u Jesrib, usprkos budnosti kojom su pratili svaki njegov pokret, ove su riječi mogle pos­tati i više od puke prijetnje.

Smrt Mut’ima, Poslanikova zaštitnika, izgleda da je prokrčila put za djelovanje. Tim prije što je Ebu Leheb namjerno odsustvovao sa sastan­ka koji su Kurejšije tada održali u Saboru. Nakon duže rasprave, gdje su davani ili odbijani različiti prijedlozi, prihvatili su – mada neki od njih nerado – plan koji je, kao jedino djelotvorno rješenje njihova problema, ponudio Ebu Džehl. Svaki rod trebalo je da imenuje po jednoga snažnog i pouzdanog mladića sa dobrim porodičnim vezama, a dogovoreno je da se u datom trenutku svi ovi odabrani ljudi zajedno bace na Muhamme­da i da mu svaki zada smrtonosni udarac, tako da bi njegova krv pala na svaki rod. Rod Beni Hišam ne bi bio kadar boriti se sa cijelim plemenom Kurejš; bili bi prinuđeni, namjesto osvete, prihvatiti ponuđenu krvarinu. Tako bi se na koncu konca zajednica oslobodila čovjeka koji im inače ne bi dao mira dokle god bude živ.

Džibril je tada došao Poslaniku i uputio ga šta da radi. Bilo je po­dne, neuobičajeno vrijeme za posjete, ali je Poslanik otišao pravo u ku­ću Ebu Bekra, koji je odmah znao, čim ga je vidio u to doba, da se ne­što veoma važno desilo. Aiša i njezina starija sestra Esma bile su sa ocem u času kad je Poslanik ušao. „Bog mi je dozvolio da napustim grad i iselim se,“ rekao je. „Zajedno sa mnom?“ – upita Ebu Bekr. „Skupa s tobom,“ odgovori Poslanik. Aiša je u to vrijeme imala sedam godina. Kasnije bi pričala: „Do toga dana nisam znala da čovjek može plakati od sreće, dok nisam vidjela Ebu Bekra kako plače na te riječi.

Kada su načinili planove, Poslanik se vratio kući i obavijestio Alija da će uskoro krenuti u Jesrib. Naložio mu je da ostane u Mekki sve dok svu robu pohranjenu u njegovoj kući na čuvanje ne vrati njenim vlasni­cima. Poslanik nikada nije prestao biti poznat kao El-Emin, tako da mu je i mnogo nevjernika još uvijek povjeravalo svoju robu radije nego iko­me drugom. Aliju je također rekao da ga je Džibril upozorio na zavjeru što su je Kurejšije skovali protiv njega.

Mladići, koje su odabrali da ubiju Poslanika, dogovorili su se da se nađu pred njegovom kapijom kad padne noć. Dok su čekali da se svi okupe, čuli su ženske glasove što su dopirali iz kuće, glasove Sevde, Umm Kulsum, Fatime i Umm Ejmen. To im dade povoda da se zamisle, a jedan od njih reče da će im imena biti zauvijek okaljana medu Arapi­ma ako preskoče zid i provale u kuću, jer će time narušiti privatnost že­na. Stoga su odlučili da pričekaju dok njihova žrtva ne izađe iz kuće, s obzirom da je to običavao u ranim jutarnjim satima, a moglo se desiti da izađe i ranije.

Poslanik i Ali brzo su postali svjesni njihova prisustva, pa Poslanik uze ogrtač u kojem je obično spavao i dade ga Aliju govoreći: „Ti spa­vaj na mome krevetu i umotaj se u ovaj moj zeleni hadrami ogrtač. Spa­vaj u njemu i oni ti neće zla nanijeti.“ Onda je počeo učiti suru koja no­si ime po svojim početnim slovima Ja-Sin. Kada je stigao do riječi: « Pa smo ih zastrli – zato ne vide oni» (Kur´an, sura Jasin, 9) izašao je iz kuće, a Bog je njima uis­tinu oduzeo vid, tako da ga ne mogahu vidjeti. Poslanik prođe između njih i ode svojim putem.

Iz suprotnog pravca je dolazio jedan čovjek; u mimolazu on prepo­zna Poslanika. Nešto kasnije put ga nanese na Poslanikovu kuću i kada vidje ljude uz njegovu kapiju, doviknu im da, ako Muhammeda čekaju, on nije tu jer je maločas izašao. „Kako to može biti?“ – zapitali su se. Jedan od urotnika osmatrao je kuću i vidio kad je Poslanik ušao, prije ne­go što su ostali stigli, a svi su bili uvjereni da niko nije izašao dok su oni tu bili. Odjednom su se počeli nelagodno osjećati, sve dok jedan od njih, koji je znao gdje Poslanik spava, nije otišao i vidio kroz prozor čovjeka kako leži na Poslanikovu krevetu umotan u ogrtač, pa se potrudio uvjeriti i ostale da je čovjek kojeg vrebaju još uvijek unutra. Čim je svanulo, Ali je otišao do vrata, još uvijek u istome onom ogrtaču. A kada su vi­djeli ko je, počeli su sumnjati da su nasamareni. Pričekali su još koji čas. Najtanji lunin srp na kraju mjeseca safera pojavio se iznad brda na isto­ku i počeo blijediti kako je svjetlost dana jačala. Poslanik se još nije po­javljivao. Oni odjednom odlučiše krenuti, i to svaki kod svoga starješi­ne roda, kako bi ih pozvali na uzbunu.

 

HIDŽRA

 

U međuvremenu se Poslanik vratio kod Ebu Bekra i, ne gubeći vre­mena, obojica izađoše kroz prozor na stražnjem dijelu kuće, gdje su ih čekale dvije već osedlane kamile. Poslanik se pope na jednu, a Ebu Bekr na drugu, sa sinom Abdullahom iza sebe. Uputiše se, prema ranijem do­govoru, na planinu Sevr, nešto južnije, na putu za Jemen, jer su znali da će potjera biti poslana na sve sjeverne prilaze gradu čim se otkrije da Po­slanika nema. Tek što su izašli iz Mekke, Poslanik je zaustavio svoju ka­milu i, osvrćući se uokolo, rekao: „Na svoj zemlji Božijoj ti si mi naj­draže mjesto i najdraže si mjesto Bogu, i da me narod moj nije protje­rao, nikada te ne bih napustio.“

Amir ibn Fuhejra, pastir, kojeg je Ebu Bekr kupio kao roba pa onda oslobodio i dao mu da mu čuva ovce, išao je za njima sa svojim stadom da im prikrije tragove. Kada su stigli do pećine, Ebu Bekr posla svoga sina kući sa kamilama, rekavši mu da sluša šta se bude pričalo u Mekki tih dana nakon što se otkrije da Poslanika nema i da ih već slijedeće ve­čeri o tome obavijesti. Trebalo je da Amir svoje stado napasa kao i obi­čno, sa ostalim pastirima tokom dana, a da ga navečer dotjera do pećine te tako prikrije Abdullahove tragove između Sevra i Mekke.

Naredne noći Abdullah se vratio u pećinu, a s njim je došla i njego­va sestra Esma noseći hranu. Obavijestili su ih da su Kurejšije ponudili stotinu kamila za nagradu onome ko pronađe Muhammeda i vrati ga u Mekku. Konjanici su već pratili sve ustaljene puteve iz Mekke za Jesrib, nadajući se da će ih obojicu uhvatiti, jer se pretpostavljalo da je Ebu Bekr sa Poslanikom, pošto je i on nestao.

Bilo je i onih za koje Abdullah možda i nije znao, koji su pomišlja­li da se sigurno kriju u jednoj od mnogih pećina na brdima oko Mekke. Uza sve to, pustinjski Arapi su dobri tragači: čak i kada je stado ovaca išlo za tragom dvije ili tri kamile, prosječan beduin je bio u stanju na prvi pogled otkriti veće otiske kamiljih kopita, gotovo izbrisane manjim tragovima. Izgledalo je nemoguće da se bjegunci nalaze južno od grada. Ali za tako bogatu nagradu trebalo je provjeriti svaku mogućnost, pa su i kamile sigurno prošle prije ovaca tim putem što vodi ka Sevru.

Trećega dana tišinu njihova planinskog svetilišta narušile su ptice – par golubova pećinara, kako im se činilo – koje su gugutale i klepetale krilima ispred pećine. A onda su, nakon izvjesnog vremena, čuli nejasne ljudske glasove na izvjesnoj udaljenosti ispod njih. Žamor se pojačavao kako su se ljudi uspinjali uz padinu brda. Abdullaha nisu očekivali prije noći, a ostalo je još nekoliko sati do zalaska sunca, iako im se činilo da je za to doba dana premalo svjetlosti ulazilo u pećinu. Glasovi više nisu bili udaljeni – najmanje pet, šest ljudi – a još uvijek su se primicali. Po­slanik je pogledao u Ebu Bekra i rekao: „Ne strahuj! Doista, s nama je Allah!“ (Kur´an Et-Tevbe, 40) I potom dodao: „Šta bi rekao za dvojicu ljudi kad kao trećega uza se imaju Boga. Tada su već mogli čuti zvuk koraka što su se bli­žili a onda zaustavili. Gonioci su stajali na ulazu u pećinu. Odlučno su i složno ustvrdili da nema potrebe ulaziti u pećinu pošto se činilo nemo­gućim da neko bude unutra. Vratili su se putem kojim su i došli.

A čim su utihli njihovi glasovi i koraci pri odlasku, Poslanik i Ebu Bekr su primakli se izlazu. Odmah ispred pećine širilo se stablo akacije i, gotovo u visini čovjeka, prekrivalo cijeli ulaz. Nije ga bilo toga jutra. A preko otvora što je ostao između stabla i pećine pauk je ispleo mrežu. Pogledali su kroz paučinu i u šupljini stijene, gdje bi mogao stati čovjek pri ulazu u pećinu, golubica je svila gnijezdo i pribila se uza nj kao da je ležala na jajima, a njen mužjak se spustio na vrh jedne stijene neda­leko odatle.

Kada su čuli Abdullaha i njegovu sestru kako se približavaju u uobi­čajeno vrijeme, pažljivo su odstranili paučinu koja ih je spasila i, paze ći da ne uznemire golubicu, pošli im u susret. Došao je i Amir, ali ovaj put bez svoga stada. Poveo je i beduina kojem je Ebu Bekr povjerio svo­je dvije kamile odabrane za put. Taj čovjek još uvijek nije bio vjernik, ali mogli su se pouzdati da neće odati njihovu tajnu, te da će ih odvesti do njihova odredišta skrivenim stazama za koje može znati samo istin­ski sin pustinje. Čekao ih je niže, u dolini, sa dvije kamile za njih dvo­jicu, a treću je poveo za sebe. Trebalo je da Amir jaše sa Ebu Bekrom na njegovoj kamili i usput im se nađe pri ruci. Napustili su pećinu i spusti­li se niz padinu. Esma je donijela torbu sa hranom, ali je zaboravila po­nijeti uže. Zato je skinula svoj pojas i presjekla ga na dva dijela; jednim je dobro pričvrstila torbu za očevo sedlo, a drugi je ostavila sebi. Tako je dobila ime „Ona Sa Dva Pojasa“.

Ebu Bekr je Poslaniku ponudio bolju kamilu, a on mu na to reče: „Neću da jašem kamilu koja nije moja vlastita. „Ali ona je tvoja, Vje­rovjesniče Božiji,“ navaljivaše Ebu Bekr. „Ne,“ odbi Poslanik, „reci mi po kojoj si je cijeni kupio?“ Kad mu je Ebu Bekr odgovorio, Poslanik mu reče: „Uzimam je po toj cijeni.“ Ni Ebu Bekr nije više zapinjao da mu je pokloni, iako je Poslanik ranije primio mnogo poklona od njega, pa je i ovo, naravno, bila svečana prilika za novi dar. Bila je to Poslani­kova hidžra, njegovo raskidanje svih veza sa domom i domovinom u ime Boga. Njegova žrtva, njegov čin iseljenja, morao je biti samo nje­gova osobna stvar, bez tuđega učešća u bilo kojemu pogledu. Životinja kojom se taj čin provodi morala je zato biti njegova vlastita. Jer je i to bio dio njegove žrtve. Kamila se zvala Kasva i od tada mu je ona bila omiljena kamila.

Vodič ih je od Mekke vodio prema zapadu, a onda na jug, sve dok nisu stigli na obalu Crvenog mora. Jesrib je tačno sjeverno od Mekke, ali tek sa ove tačke mogli su usmjeriti se prema sjeveru. Obalni put ima smjer sjever-zapad i nekoliko su dana držali se tog puta. Jedne od njihovih prvih noći, gledajući preko vode u pravcu Nubijske pustinje, ugle­dali su mladi mjesec rebi’u-l-evvela. „O mlađaku upute i dobra, moja vjera je u Onome koji je i tebe stvorio.“ Poslanik je ove riječi običavao reći čim bi ugledao mladi mjesec.

Jednog jutra su se malo uplašili kad su opazili mali karavan kako im se približava iz suprotnog pravca, ali se obradovaše kad vidješe da je to Ebu Bekrov rođak Talha, koji se vraćao iz Sirije, odakle je na natovare­nim kamilama gonio kupljeno platno i drugu robu. Na svome putu se zaustavio u Jesribu i namjeravao da se tu i vrati čim rasproda robu u Me­kki. Poslanikov dolazak u oazu, rekao je, očekivao se sa najvećim nes­trpljenjem. I, prije nego što se oprostio sa njima, svakom od njih je dao preobuku, po jednu finu bijelu sirijsku galabiju, koje je namjeravao pro­dati kakvome imućnom Kurejšiji.

Ubrzo nakon susreta sa Talhom, krenuli su prema sjeveru, malo se udaljujući od obale, a onda na sjeveroistok, najzad se uputivši pravo u Jesrib. Na jednom mjestu u toku putovanja, Poslanik je dobio objavu, koja mu je kazivala: „Onaj Koji ti je Kur’an u dužnost stavio vratit će te ponovo kući.(Kuran, sura El-Kasas, 85)

Čim je svanula zora, dvanaestoga dana po odlasku iz pećine, stigli su u dolinu Akik i, prešavši dolinu, uspeli se uz krševite crne padine na dru­goj strani. Sunce je bilo visoko na nebu prije no što stigoše do vrha, a vrućina žestoka. Da je bio koji drugi dan, zaustavili bi se radi odmora dok žega ne mine, ali ovoga su puta odlučili uzverati se i na posljednji greben brda, pa kad je naposljetku pred njima pukla ravnica, više nije bilo ni govora o zaustavljanju. Mjesto koje je Poslanik usnio: „zemlja bogata vodom, između dva korita crnog kamenja,“ ležalo je pred njima, a sivozelena boja palminjaka i svjetlija, zelena boja voćnjaka i bašča, protezala se na tri milje od podnožja padine niz koju su morali da se spuste.

Najbliže zelenilo bilo je na Kuba’u, gdje se većina iseljenika iz Mekke prvobitno zaustavila i gdje se najveći broj njih i zadržao. Posla­nik je rekao vodiču: „Vodi nas pravo kod Beni Amr u Kuba’u i nemoj se još primicati Gradu“ – jer se tako zvao najgušće naseljeni dio oaze. Mjesto je ubrzo širom Arabije, a onda i drugdje, postalo poznato kao „Grad“, na arapskome El-Medina, na bosanskome Medina.

Nekoliko dana ranije, u oazu je iz Mekke stigla vijest o Poslanikovu nestanku i nagradi koja je za nj ponuđena. Ljudi iz Kuba’a su ga stalno pogledali jer je vrijeme kad su ga očekivali već prošlo. Svakog bi jutra, nakon sabah-namaza, nekoliko ljudi iz roda Beni Amr izašlo da ga potraži, a s njima bi krenuli i ljudi iz drugih rodova koji su živjeli u tom selu, kao i iseljene Kurejšije što su tu boravili i još se nisu preselili u Medinu. Prešli bi polja i palminjake i došli do korita lave, i išli i dalje sve dok sunce ne bi počelo žestoko grijati. Onda bi se vratili kući.

I tog su jutra bili izašli, ali su se već vratili kada su četverica putni­ka počeli silaziti niz stjenovitu padinu: Oči, pune iščekivanja, nisu više zurile u tom smjeru. Nova bijela odjeća Poslanikova i Ebu Bekrova je blistala na suncu i još jače odudarala od modrocrnog vulkanskoga ka­menja u pozadini, pa ih je ugledao neki Židov koji se zadesio na krovu svoje kuće. Odmah je znao ko su, jer su se Židovi iz Kuba’a zanimali i dobili odgovor zašto je toliko njihovih susjeda počelo u grupi odlaziti baš svakoga jutra u divljinu. Stoga je uzviknuo što je mogao jače: „Si­novi Kajlini, evo ga stiže!“ Svima je odmah bilo jasno o kome se radi, pa su svi, ljudi, žene, djeca, pohitali iz svojih kuća i pokuljali još jednom na prugu zelenila koja je vodila do kamenog korita. Nisu morali daleko ići jer su putnici već bili dospjeli do prvog palminjaka. Toga podneva svi su se silno radovali, a Poslanik im se obratio ovim riječima: „Pozdravi­te jedni druge pozdravima mira, nahranite gladne, poštujte rodbinske ve­ze, obavljajte molitvu u vrijeme kad drugi spavaju. Samo tako ćete u mi­ru ući u Džennet.“

Odlučeno je da on odsjedne kod Kulsuma, jednog starca iz Kuba’a, koji je ranije u svojoj kući pružio gostoprimstvo Hamzi i Zejdu kad su oni došli iz Mekke. Kulsumov rod, Beni Amr, pripadao je plemenu Evs, a Ebu Bekr je odsjeo kod jednog domaćina iz plemena Hazredž, u selu Sunh, nešto bliže Medini, upravo i radi toga da bi se omogućilo da oba jesribska plemena sudjeluju u ugošćavanju. Nakon dan-dva, iz Mekke je stigao i Ali i smjestio se u kući gdje je i Poslanik boravio. Trebalo mu je tri dana da vlasnicima vrati svu imovinu što im je bila povjerena.

Mnogo je bilo onih koji su došli pozdraviti Poslanika, a među njima i nekoliko Židova iz Medine, privučenih više osobnom radoznalošću ne­goli dobrom voljom.

Drugu, ili treću večer pomoli se čovjek, drukčiji od ostalih, očito ni Arap ni Židov, bijaše mu ime Selman i bijaše od roditelja perzijsko-zo­roastrijskog porijekla, rođen u selu Džejj blizu Isfahana. Postao je kršča­nin i otišao u Siriju dok je bio još veoma mlad. Tamo se pridružio je­dnom časnom biskupu, koji mu je na samrtnoj postelji preporučio da ode kod biskupa mosulskog, starog koliko i on sam, ali najboljega čo­vjeka kojeg je ovaj poznavao. Selman se uputio na sjever Iraka, što je za nj bio početak cijelog niza druženja sa starim kršćanskim mudracima. Posljednji od njih mu je, također na samrtnoj postelji, rekao da se pri­maklo vrijeme pojave novoga Božijeg poslanika: „Bit će poslan sa vje­rom Ibrahimovom, a pojavit će se u Arabiji i iseliti iz svoga doma na mjesto izmedu dva korita lave, u zemlju palmi. Njegova znamenja su očita: jest će ono što mu se uruči kao dar a ne kao milostinja, a među plećkama mu je pečat poslanstva. Selman je odlučio da se pridruži Po­slaniku i platio grupi trgovaca iz plemena Kelb da ga povedu sa sobom u Arabiju. Kad stigoše u Vadi l-Kura blizu Akabskog zaliva, prodaše ga u roblje jednom Židovu. Kad je ugledao palme u Vadi l-Kura, zapitao se da li bi to mogao biti grad koji traži. Židov ga je ubrzo prodao jednome svom rođaku iz roda Beni Kurejza u Medini. Čim je vidio izgled zemlji­šta, znao je, ni časka ne sumnjajući, da je to mjesto u koje će se iseliti naviješćeni vjerovjesnik.

Selmanov drugi vlasnik imao je, opet, drugog rodaka koji je živio u Kuba’u. Po dolasku Poslanika, ovaj Židov iz Kuba’a krenuo je u Medi­nu odnijeti vijesti. Zatekao je svoga rođaka kako sjedi ispod jedne pal­me: Selman, koji je nešta radio na vrhu stabla, čuo ga je kako kaže: „Ne­ka je prokletstvo Božije nad sinovima Kajlinim! Eno se i sada skuplja­ju oko nekog čovjeka što im danas dođe iz Mekke. Tvrde da je posla­nik.“ Ove posljednje riječi uvjeriše Selmana da su se obistinile njegove nade. Sve ga se učas toliko snažno dojmilo da mu je cijelo tijelo bilo obuzeto drhtavicom. Uplaši se da će pasti, pa polahko siđe sa drveta. Kad se spusti na zemlji, stade žustro ispitivati toga Židova iz Kuba’a, ali mu se gospodar naljuti te mu naredi da nastavi započeti posao na drvetu. Selman se te noći iskrade ponijevši sa sobom malo hrane koju je sačuvao i ode u Kuba‘, gdje nađe Poslanika u društvu sa mnogim ashabi­ma, i novim i starim. Već je bio sasvim siguran u to, ali ipak mu priđe i ponudi hranu, naglašavajući da mu je daje kao milostinju. Poslanik reče svojim ashabima da jedu, a on sam ne htjede uzeti. Selman se nadao da će jednog dana vidjeti i pečat poslanstva, ali biti u društvu Poslanika i slušati ga kako govori bilo je dovoljno za prvi susret s njim. Vratio se u Medinu ushićen i zahvalan.

 

ULAZAK U MEDINU

 

Poslanik je stigao u oazu u ponedjeljak 27. septembra, 622. godine po kršćanskom kalendaru. Mnogobrojne poruke što su ih slali Medinjani bi­le su dovoljna potvrda da oni jedva čekaju njegov dolazak, zato je u Ku­ba’u ostao samo tri dana i za to vrijeme postavio temelje džamiji, prvoj u islamu. U petak ujutro krenuo je iz Kuba’a, a u podne se sa svojim sa­putnicima zaustavio u dolini Ranuna da obavi namaz sa hazredžijskim rodom Beni Salim, koji ga je i očekivao. Ovo je bila prva džuma koju je klanjao u zemlji što će mu postati novi dom. Nekoliko njegovih rođaka iz roda Beni n-Nedždžar pošli su mu u sretanje, a Beni Amrije su mu bi­li u pratnji iz Kuba’a, tako da je u džematu bilo oko stotinu ljudi. Nakon namaza, Poslanik uzjaha Kasvu, a Ebu Bekr i ostali Kurejšije svoje ka­mile, pa se uputiše u grad. I sa desne i sa lijeve strane, uz njih su, kao po­časna straža, jahali Evsije i Hazredžije u oklopima i sa isukanim sablja­ma, kako bi pokazali da prisega da će ga štiti nije prazno obećanje, iako su dobro znali da mu tu i u tom trenutku zaštita nije bila potrebna. Nika­da ovdje nije bilo veće radosti. „Dolazi Poslanik Božiji! Dolazi Poslanik Božiji“ – odjekivali su radosni povici koje je pojačavao sve veći broj gla­sova muškaraca, žena i djece što su se poredali duž puta. Kasva je polah­ko i svečano predvodila povorku prolazeći kroz bašče i palminjake pre­ma južnom dijelu Medine. Kuće su sprva bile rijetke i daleko jedna od druge, ali su postepeno ulazili u gušća naselja, a mnogi su ih usput toplo pozivali: „Sjaši ovdje, o Vjerovjesniče Božiji, moćni smo i kadri smo te dobro zaštititi, a imamo svega u izobilju. Svaki čas bi kakav čovjek ili grupa ljudi hvatali Kasvin povodac. Ali svaki put Poslanik bi ih blagosi­ljao i govorio: „Neka ona ide svojim putem, nju Bog vodi.

U jednom se trenutku učinilo da će ona poći kućama Poslanikovih najbližih rođaka iz ogranka Adi, velikog hazredžijskog roda Nedždžar, jer je skrenula u južni dio grada gdje je živio najveći dio tog roda. Me­đutim, ona je prošla pored toga mjesta gdje je on kao dijete boravio sa majkom, a i pored svih drugih kuća onih koji su mu bili najbliži, usprkos njihovu ozbiljnom preklinjanju da svoju kuću tu podigne. Poslanik im je uzvraćao na isti način kao i drugima, pa im je jedino preostalo da se po­kore njegovoj volji. Već je bio stigao i do kuća Beni Malik, ogranka ro­da Nedždžar. Ovome su ogranku pripadali Esad i Avf, dvojica od one šesterice ljudi što su položili svoju zakletvu na vjernost godinu dana pri­je Prve Akabe. Odavde je Kasva sa puta skrenula u prostrano dvorište opasano zidovima, u kojem je bilo nakoliko hurminih palmi i ruševine jedne građevine. Jedan kraj dvorišta neko je vrijeme ranije služio kao groblje, a na drugom, odvojenom mjestu sušile su se hurme. Polahko je krenula prema neravnom ograđenom prostoru koje je Esad uredio kao mjesto za klanjanje, pa je tu na ulazu kleknula. Poslanik je ispustio uz­du, ali nije sjahao; jedan čas docnije ona se podiže na noge i poče se la­gahno udaljavati. Međutim, ubrzo stade i vrati se po svojim tragovima do mjesta gdje je bila kleknula. Potom je opet kleknula, ali je ovaj put pribila grudi uz zemlju. Poslanik sjaha i reče: „Ovo je, ako Bog da, mjesto gdje ću stanovati.“

Potom je upitao čije je dvorište, pa mu je Muaz, Avfov brat, rekao da pripada dvojici sirotih dječaka, Sehlu i Suhejlu. Oni su bili pod Esa­dovim starateljstvom, te je Poslanik njega zamolio da ih dovede, ali po­što su već bili tu, pridoše i stadoše preda nj. On ih je upitao hoće li mu prodati dvorište i rekao da kažu svoju cijenu, ali oni su odgovorili: „Ne, dajemo ti ga, Vjerovjesniče Božiji.“ On ga, međutim, nije htio uzeti kao poklon, pa su uz Esadovu pomoć ustanovili cijenu. U međuvremenu je Ebu Ejjub Halid koji je živio u blizini, odriješio torbak i unio ga u svo­ju kuću. Ostali pripadnici roda su došli da mole Poslanika da bude nji­hov gost, ali on im je rekao: „Čovjek mora biti tamo gdje su mu stvari. Ebu Ejjub je bio prvi iz roda koji je položio zavjet na Drugoj Akabi. On i njegova žena su se sada povukli u gornji dio kuće, a prizemlje su osta­vili Poslaniku. Esad je Kasvu odveo u dvorište svoje kuće, koje je bilo u neposrednoj blizini.

Poslanik je uskoro naredio da se njegovo novostečeno dvorište pre­uredi u džamiju. Svi se odmah dadoše na posao, kao što su to učinili i u Kuba’u. Najveći dio zdanja bio je sazidan u cigli, a u sredini sjevernog, to jest jeruzalemskog zida, postavili su kamenje s obje strane molitvene niše. Palme su posjekli, a njihova debla iskoristili kao stupove za podu­piranje krova od palminih grana, dok je veći dio dvorišta ostao nepokri­ven.

Poslanik je muslimanima iz Medine dao ime ensar, što znači poma­gači, dok je muslimane iz plemena Kurejš i ostalih plemena koji su na­pustili svoje domove i iselili se u oazu, nazvao muhadžirima, što znači iseljenici. Svi su sudjelovali u radu, uključujući i samog Poslanika, a u toku rada pjevušili su dva stiha, što ih jedan od njih smislio za ovu pri­liku:

„O Bože, nema dobra do dobra budućeg života
zato pomozi i ensarijama i muhadžirima.“

A ponekad su pjevali:

„Nema života do života Budućeg svijeta.
Smiluj se, o Bože i ensarijama i muhadžirima.“

 

(Odlomak iz knjige «MUHAMMED» Izdavač: Ljiljan, Sarajevo, 1995. god.)