Vere’ – ostavljanje dozvoljenog iz straha da bi se moglo počiniti zabranjeno

bismillaPrenosi se od Seida da je Katade rekao: „Abdullah b. Mutarref je govorio: ‘Srest ćeš se s dvojicom ljudi: jedan od njih ima mnogo više posta, namaza i sadake od drugog, ali drugi ima veću i bolju nagradu.’ Neko ga upita: ‘Kako je to moguće?’ On reče: ‘Zbog toga što ovaj drugi ima jači vere’.“

Bilježi se od Ebu Ma’šera da je Ammare rekao: „Kada se Abdullah b. Revvaha uputio prema Mu’ti, rekao je Poslaniku, s.a.v.s., da mu nešto preporuči i oporuči. Poslanik, s.a.v.s., mu je rekao: „Odlaziš u područje gdje se sedžda rijetko čini, pa ti nastoj da je činiš što češće.“ On mu reče: ‘Daj mi još nešto.’ Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Spominji Allaha jer će ti On biti na pomoći sve dokle god tražiš.“ Abdullah je krenuo, a onda se povratio i rekao: ‘Allahov Poslaniče, daj mi još nešto.’ Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Spominji Allaha. Allah je neparan i voli neparno.“ On reče: ‘Daj mi još.’ Poslanik, s.a.v.s., mu reče: „Dobro, nipošto nemoj posustajati. Nipošto nemoj posustajati, nipošto nemoj posustajati, da ako učiniš deset grijeha učiniš i jedno dobro djelo.“

Prenosi se od Enesa b. Malika, r.a., da je Allahov Poslanik s.a.v.s. rekao: „Garantujte mi za šestero i ja vam garantujem Džennet: Kada govorite nemojte lagati, kada nešto obećate nemojte to obećanje i ne održati, kada vam se nešto povjeri nemojte to povjerenje izigrati i iznevjeriti. Obarajte svoje poglede i čuvajte svoja stidna mjesta i polne organe i svoje noge i ruke čuvajte od harama. Ako sve ovo imate, onda ćete ući u Džennet svoga Gospodara.“

Hasan prenosi od Imrana b. Husajna, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Uzvišeni Allahje rekao: „Robe Moj, prakticiraj i provodi ono što sam ti u obavezu stavio i bit ćeš najpobožniji čovjek. Čuvaj se onoga što sam ti zabranio i bit ćeš najčestitiji čovjek. Budi zadovoljan onim čime sam te opsrkbio i bit ćeš najbogatiji čovjek.“

Fudajl b. Ijad je rekao: „Pet stvari je znak vječite sreće i uspjeha; jekin – čvrsto uvjerenje u srcu, vere’ u vjeri, zuhd na dunjaluku, stid u očima i skrušenost u tijelu. Pet stvari je znak vječite nesreće; osornost srca, ispraznost očiju, nedostatak stida, želja za dunjalukom i dugoročna nada.“

Omer b. Hattab, r.a., je rekao: „Ostavljali smo devet desetina halala bojeći se da ne zapadnemo u sumnjivo ili zabranjeno.“

Bilježi se da je i Abdullah b. Mesud, r.a., rekao sličnu stvar.

Jedan mudrac je rekao: „Čudan li je dunjaluk, u cijelosti, ali se naročito čudim čovjeku koji je obmanut sa petero stvari. Čudim se čovjeku koji živi u dunjalučkom luksuzu što taj luksuz ne želi da uloži za Dan kada će mu trebati i biti neophodan. Čudim se jeziku, sposobnom da govori, kako može neprestano govoriti za svoju korist, a ne želi da spominje Allaha i Kur’an uči. Čudim se zdravom i slobodnom čovjeku koji nikada ne posti, kako ne posti od svakog mjeseca po tri dana ili približno toliko – kako ne razmišlja o rezultatima posta koji ga čekaju? Čudim se čovjeku koji liježe u postelju i spava do zore, ne razmišljajući o vrijednosti dva rekata noćnog namaza, kako ne ustaje noću da klanja. Čudim se onome ko se drzne protiv Allaha i počini ono što mu je Allah zabranio, a zna da će mu to biti izloženo na Kijametskom danu – kako ne razmišlja o posljedicama svoga djela i ne ustegne se od njega?“

Ibn Mubarek je rekao: „Novčić harama koji ostavim je bolji je od hiljadu novčića koje podijelim na Allahovom putu.“

Ibn Mubarek je u Šamu bilježio i zapisivao hadis, pa mu se slomilo pero kojim je pisao. Pozajmio je drugo pero i nakon što je završio s pisanjem, zaboravio ga je vratiti onome od koga ga je posudio, i stavio ga je u svoju bilježnicu. Kada je stigao u Merv i otvorio bilježnicu, vidio je taj kalem i sjetio se od koga ga je uzeo. Odmah se opremio i vratio u Šam kako bi kalem vratio vlasniku.

Od Ša’bija se prenosi: „Čuo sam Numana b. Bešira, r.a., da je rekao: ‘Čuo sam Allahovog Poslanika, s.a.v.s., da kaže: „Halal i dozvoljeno su jasni, a haram i zabranjeno su jasni. Između togapostoje sumnjive stvari koje mnogi judi ne mogu razlučiti i svrstati gdje im je mjesto. Ko se čuva sumnjive stvari, taj je očistio svoju vjeru i čast, a ko zapadne u sumnjivu stvar, taj je zapao u haram. To je kao kad pastir čuva ovce oko zabrana, gdje postoji stalna prijetnja da bi one mogle ući u tuđi posjed. Svaki kralj ima svoj zabran i svoj teritorij, a Allahov zabran je ono što je On zabranjenim učinio. Znajte da u tjelu ima jedan komad mesa, pa ako je on dobar i zdrav, dobro je i zdravo čitavo tijelo, a ako se ono pokvari, onda će i cijelo tijelo biti pokvareno i bolesno. Taj komad mesa je srce.“

Ebu Musa Eš’ari, r.a., je rekao: „Svaka stvar ima svoje granice i ograničenja, a granice islama su četiri stvari: vere’, poniznost, zahvalnost i sabur. Vere’ je srž i ukras svemu, poniznost je zaštita od oholosti, sabur je spas od Džehennema, a zahvala je džennetska nagrada.“

Od Vjerovjesnika, s.a.v.s., se bilježi da je rekao: „Kada biste klanjali toliko da se pogurite, i postili da postanete mršavi kao grana, ništa vam ne bi koristilo ako u tome nema vere’a.“

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „Znak pravog vere’a je da čovjek smatra deset stvari svojom obavezom.

Prvo je da svoj jezik čuva od gibeta-ogovaranja, shodno Allahovim riječima: „I ne ogovarajte jedni druge…“ (Sura Hudžurat, 12)

Drugo je izbjegavanje hrđavog mišljenja o muslimanima, shodno riječima Uzvišenog: „Klonite se mnogih sumnjičenja, neka sumnjičenja su, zaista, grijeh…“ (Sura Hudžurat, 12) Na to utiču i riječi Vjerovjesnika, s.a.v.s: Dobro se čuvajte primisli i sumnjičenja, jer to je najlažniji govor.

Treće je da izbjegava podrugivanje i ismijavanje drugih, shodno riječima Uzvišenog: „Neka se muškarci jedni drugima ne rugaju, možda su oni bolji od njih…“ (Sura Hudžurat, 11)

Četvrto je da obara pogled od zabranjenih stvari, shodno riječima Uzvišenog: „Reci vjernicima neka obore poglede svoje…“ (Sura Nur, 30)

Peto je da iskreno govori, shodno riječima Uzvišenog: „I kad govorite, da krivo ne govorite…“ (Sura En’am, 152)

Šesto je da zna i uoči Allahove blagodati koje su mu darovane kako ne bi o sebi imao visoko mišljenje, shodno riječima Uzvišenog: „Allah je vama milost podario time što vas je u pravu vjeru uputio, ako iskreno govorite…“ (Sura Hudžurat, 17)

Sedmo je da dijeli svoj imetak u prave i korisne stvari, a da ga ne dijeli u besposlicu, shodno riječima Uzvišenog: „I oni koji, kad udjeljuju, ne rasipaju i ne škrtare…“ (Sura Furkan, 67) To znači da oni to ne dijele i ne troše u grijeh, niti škrtare kada se radi o davanju radi Allahova zadovoljstva, već se u totne drže sredine.

Osmo je da za sebe ne traži položaja i poštovanja niti teži veličini, shodno riječima Uzvišenog: „Taj drugi svijet daćemo onima koji ne žele da se na Zemlji ohole i da nered čine…“ (Sura Kasas, 83)

Deveto je da vodi računa o pet propisanih dnevnih namaza, da ih obavlja u njihovom vremenu i u cijelosti, vodeći računa o ruku’u – pregibanju i sedždi – spuštanju lica na zemlju, shodno Allahovim riječima: „Redovno molitvu obavljajte, naročito onu krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte.“ (Sura Bekare, 238)

Deseto je da se pridržava sunneta i džemata – zajednice, shodno riječima Uzvišenog: „I doista, ovo je Pravi put moj, pa se njega držite i druge puteve ne slijedite, pa da vas odvoje od puta Njegova; – eto, to vam On naređuje, da biste se grijeha klonili.“ (Sura En’am, 153)“

Muhammed b. Ka’b Kurezi je rekao: „Ako možeš primijeniti i nikada ne ostaviti i zanemariti tri stvari, onda se potrudi da tako i učiniš: Nipošto se nemoj uzdizati ni nad kim, jer Allah kaže: Nepravda koju činite da biste u životu na ovome svijetu uživali – samo vama šteti. (Sura Junus, 23) Nipošto nemoj spletke praviti bilo kome, shodno riječima Uzvišenog: „A spletke će pogoditi upravo one koji se njima služe.“ (Sura Fatir, 43) I nipošto nemoj prekršiti datu obavezu, jer Allah kaže: „Onaj ko prekrši zakletvu krši je na svoju štetu.“ (Sura Feth, 10)

Ibrahim b. Edhem je rekao: „Zuhd se dijeli u tri kategorije: zuhd koji je obaveza, zuhd koji je dobrovoljan i zuhd koji je spas. Obavezni zuhd je čuvanje od harama, zuhd spram harama. Dobrovoljni zuhd je zuhd spram halala i dozvoljenog i zuhd koji je spas i zaštita je zuhd spram sumnjivih stvari.“

Još je rekao: „Dvije su vrste vere’a: vere’ koji je obavezan i vere’ zaštite i opreza. Obavezni vere’ je da se čovjek kloni grijeha prema Allahu, a vere’ opreza je da se čovjek kloni onog što mu je sumnjivo. Dvije vrste su tuge: tuga koja je u tvoju korist i tuga koja je protiv tebe. Ona koja je u tvoju korist je tvoja tuga i čeznutljivost za Ahiretom, a tuga koja je protiv tebe je tvoja čeznutljivost za dunjalukom i njegovim ukrasima.“

Fekih, da mu se Allah smiluje, rekao je: „Čisti i iskreni vere’ je da svoj pogled oboriš i ustegneš od harama, da svoj jezik ustegneš od laži i ogovaranja, da sve svoje organe ustegneš od svih oblika harama.“

Omer b. Hattab, r.a., je dobio ulje iz Šama u dva velika bureta. Dijelio ga je među ljudima sipajući im u vrčeve. Kraj njega je stajao njegov sin čija je kosa bila malo duža i kada god bi punio neki vrč, svojom kosom bi dodirivao ulje. Omer mu reče: „Vidim da ti kosa ima veliku volju i želju da uzme ulje koje pripada muslimanima.“ Uzeo ga je za ruku i odveo brici koji ga je obrijao. Onda je Omer rekao: „Ovo je sigurnije za tebe.“

Ibrahim b. Edhem je bio iznajmio jahaću životinju kako bi otišao u Amman. Dok je jahao, nekako mu je ispao bič. Kada je primijetio da ga nema, sjahao je, svezao životinju i pješke se vratio do mjesta gdje mu je bič ispao. Neko mu je rekao: „Da si okrenuo jahalicu i vratio se jašući do tog mjesta bilo bi ti lakše.“ On je odgovorio: „Ja sam jahalicu iznajmio da bih otišao a ne da bih se s njom vraćao.“

Ebu Ruzejn prenosi od Muaza, r.a: „‘Bio sam s Vjerovjesnikom, s.a.v.s., koji je jahao na magarcu na kojem je bilo sedlo. Upitao me je: ‘Muaze, znaš li koje je Allahovo pravo kod Njegovih robova?’ Ja sam rekao: ‘Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., najbolje znaju.’ On reče: ‘Da Mu robuju i ništa Mu ne pripisuju.’ Onda me pitao: ‘A znaš li šta imaju pravo robovi tražiti odAllaha ako to urade?’ Ja sam rekao: ‘Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., najbolje znaju.’ On reče: ‘Oni imaju pravo na to da ih On uvede u Džennet.’“

 

(Poglavlje iz knjige: UPOZORENJE NEMARNIM, Autor: Ebu Lejs  Es-Semerkandi, prijevod sa arapskog: Sabahudin Skejić, Izdavač: Behram-begova medresa u Tuzli, Tuzla, 2006. god.)