Iskrenost – sidk

sidkUistinu je Uzvišeni Allah s pravdom i mudrošću stvorio nebesa i Zemlju i zato traži od ljudi da svoj ži­vot baziraju na istini i da postupaju samo po istini. Dezorijentiranost i nesreća ljudi potiču samo iz nji­hovog odstupanja od ovog jasnog principa, od prodi­ranja laži i nebuloza u njihove duše i misli, što ih je udaljilo od Pravog Puta i odvratilo ih od činjenica ko­jih se moraju pridržavati.

Iz tog razloga iskrenost se mora slijediti u svakom postupku, primjenjivati se u svakoj situaciji, realizova­ti u svakom sudu. To je osnovni stub u karakteru mus­limana i postojana osobina njegove etike. Iz istog razloga konstrukcija društva u islamu se zasniva na su­zbijanju neprovjerenih informacija, odbacivanju glasi­na i sumnji. Jer, samo čvrste činjenice treba da budu slijeđene. Samo su one istaknute i superiorne i samo se njima potvrduju razne vrste veza.

Božiji Poslanik je rekao: “Klonite se neprovjerenih vijesti, jer je to najgore što se može reći.” (Buhari)

“Prijeđi s onog što ti je sumnjivo na ono što ti nije sumnjivo. Iskrenost je smirenost, a laž je uznemirenost.” (Tirmizi)

Kur’an se zgražava nad onima koji slijede pretpos­tavke koje su im napunile glave praznovjerjima i uka­ljale lažima njihovu sadašnjost i budućnost:“… oni se povode samo za pretpostavkama i onim za čim duše žude, a već im dolazi od Gospodara njihova prava uputa.” (En-Nedžm, 23)

“… a o tome ništa ne znaju, slijede samo pretpos­tavke, a pretpostavka istini baš nimalo ne koris­ti.” (En-Nedžm, 28)

A islam – radi izuzetne važnosti koju pridaje istini – progoni lašce i žestoko ih osuđuje.

`Aiša, majka vjernika, kaže: “Nikakav gest nije Božijem Poslaniku odvra­tan kao laž. Kada god bi kod nekog od ljudi primi­jetio nešto od toga i zatim saznao da je to ovaj iskorijenio, znao bi da je taj čovjek došao na teo­bu.” (Ahmed)
U njenoj drugoj predaji se kaže:

“Nikakav gest nije Božijem Poslaniku odvra­tan kao laž. Dešavalo se da neki čovjek u njegovom prisustvu izrekne neku laž. On bi to u sebi čuvao sve dok ne bi saznao da je taj čovjek došao na teo­bu.” (Ibn Hibban)

Nije čudo! Časni prethodnici (selefi salih) jedni s drugima su se na najljepši način ophodili i po tome su se raspoznavali. Kada bi neki od njih učinio nešto nep­rimjereno i krenuo pogrešnim putem, izgledao bi – radi svoga postupanja – poput gubavca među zdravi­ma. Ne bi među njima mogao boraviti sve dok se ne izliječi od svoje bolesti.
Prvobitna obilježja muslimanske zajednice su bila iskrenost u pričanju, preciznost u izlaganju i pouzda­nost u govoru.
A laž, pronevjera, varanje i potvora bili su obilježja nifaka i gubljenja veze s vjerom ili su predstavljale ve­zanost za vjeru na način varalica, potvornika i lažaca koji izvrću stvarnost.

 

***      ***

 

Postoje niskosti koje se lijepe za čovjeka i nalik su bolestima koje napadaju tijelo i koje nestaju tek nakon dugotrajnog liječenja. Nalik su strahu od kojeg zani­jeme strašljivci i pohlepi od koje se stiskaju ruke. Kada se neki ljudi pozovu u obavezni džihad, pris­tupaju naježene kože. Drugi, pak, kada treba da podi­jele zekjat, broje novac drhtavih prstiju. Ovakvi tipovi su podložni kukavičluku i škrtosti, za razliku od onih koji idu u smrt bez straha i udjeljuju imetak bez bro­janja. Može se naći neko opravdanje za one koje podilaze impulsi pohlepe ili straha u trenutku dok se nalaze na poprištima žrtvovanja.

Međutim, nikakvo opravdanje se ne može naći za one kojima laž čini dio karaktera i koji cijelog života varaju ljude.
Božiji Poslanik – je rekao: “Čovjekovu prirodu mogu činiti razne osobine, ali ne varanje i laž.” (Ahmed)

“Pitali su Božijeg Poslanika: – Može li vjernik biti kukavica?

– Da! – odgovori.

– Može li vjernik biti škrtica?

– Može! – odgovori Poslanik

– A može li vjernik biti lažac?

– Ne može!… – odgovori.” (Malik)

Ovi odgovori potvrđuju ono što smo maloprije ka­zali – da postoje porivi i napadi slabosti koji opsjedaju neke ljude i nakon određenog vremena ih svladavaju – kada se susretnu sa čvrstom obavezom ili zacrtanom dažbinom. Oni nipošto nemaju za cilj opravdavanje škrtosti ili zanemarivanje kukavičluka. To se ne može desiti, jer te dvije karakteristike predstavljaju kapiju nevjerovanja.

Što je širi dijapazon štete koju izaziva laž koju pro­širi potvorivač, grijeh će biti veći kod Allaha. Novinar koji hiljadama ljudi proširi lažnu vijest, političar koji ljudima daje iskrivljene slike značajnih pitanja ili ljudi afere koji usmjeravaju optužbe značajnim ljudima i ženama – oni izvršavaju mnogo teže zločine za koje sljeduje teška kazna.

Vjerovjesnik je rekao:

“Noćas sam sanjao dvojicu ljudi kako mi prilaze. Onaj koji cijepa svoju vilicu je lažac. On je (na dunjaluku) lagao i te laži su se prenosile s kraja na kraj svijeta. Do Sudnjeg dana, lažac će na taj način biti mučen.” (Buhari)

U ovu vrstu spada laganje vladara svojim narodima. Svakom je poznato koliko je štetna laž sa govornice.

U hadisu stoji: „Trojica ljudi neće ući u Džennet: nemoralni sta­rac, lažljivi vođa i oholi siromah.” (El-Bezzar)

Laž o Allahovoj vjeri je najveći grijeh, a na pročelju toga je pripisivati Allahu ili Njegovom Poslaniku nešto što oni nisu rekli. To je u svojoj osnovi vrsta bezočne potvore čije su posljedice užasne.

Božiji Poslanik kaže:

“Slagati nešto o meni nije isto što i slagati na nekog drugog čoijeka. Ko slaže na mene namjerno neka sebi pripremi stolicu od vatre.” (Buhari)

U ovu vrstu potvore spada sve što neznalice mogu izmisliti i uvući u Allahovu vjeru od postupaka koji nemaju osnove u vjeri, a koje obični ljudi smatraju njenim dijelom. To, ustvari, nije dio vjere! To je samo igra i zabava!

Vjerovjesnik ukazuje svom Ummetu na izvore ovih pokuđenih novotarija i upozorava ih na opasnost slije­đenja tih pokreta pozivajući muslimane da se pridrža­vaju ajeta svoje Knjige i tradicije njihovih pravovjernih prethodnika:

“Pred kraj postojanja mog Ummeta pojaviti će se ljudi-dedždžali koji će izmišljati stvari kakve niste čuli ni vi ni vaši očevi! Teško vama i teško njima! Ne dopustite da vas u zabludu odvedu i da vas na Pravom Putu pokolebaju!” (Muslim)
Islam preporučuje da se istinoljubivost usa+uje u dušu djeteta kako bi odrasli s njome i kako bi ona srasla sa njihovim riječima i postupcima.

‚Abdullah b. ‚Amir kaže: “Jedne prilike me zvala majka dok je Božiji Poslanik s.a.v.s. sjedio kod nas u kući:

– Dođi da ti nešto dam!

– Šta si željela da mu daš? – upita je Poslanik a.s.

– Htjela sam da mu dam hurmu.

– Kada mu ne bi dala ništa, na teret bi ti bila stav­ljena laž – kaza joj Poslanik a.s.” (Ebu Davud)

Ebu Hurejre bilježi da je Božiji Poslanik rekao: ”Ko kaže djetetu: „Dođi, evo ti!“ a ne da mu ništa, to mu se ubraja u laž.“ (Ahmed)

Pogledajmo kako Božiji Poslanik podučava majke i očeve da svoju djecu odgajaju u duhu istinoljublja i mržnje prema laži. Da je on ovo dozvolio i ubrojio ga u bezazlene riječi, lahko bi se moglo dogoditi da djeca odrastu smatrajući laž malim grijehom, a to je, ustvari, kod Allaha krupan prijestup. Strogost u vezi sa istinitošću i istinoljubivošću je tolika da zalazi i u sitna kućna pitanja.

Esma‘ bint Jezid je rekla: – O Božiji Poslaniče! Ako bi jedna od nas rekla za nešto što joj se sviđa da joj se ne sviđa, da li je to laž?

– Laž će se tretirati kao laž, a mala laž kao mala laž – odgovori Božiji Poslanik s.a.v.s.” (Muslim)

Zakonodavac je pobrojao negativnosti laži i ukazao na teške posljedice laganja kako ne bi ostavio nikakvo opravdanje za zaobilaženje istine i neozbiljan odnos prema njoj.

Neki ljudi ne prežu od laži dok se šale! Smatraju da se u zabavi nešto može izmisliti. Međutim, islam koji dozvoljava opuštanje, ne odobrava u tome nikakva sredstva osim čiste istine. Jer, sa dozvoljenim stvarima nestaje potreba za zabranjenim i sa istinom prestaje potreba za lažima.

Božiji Poslanik s.a.v.s. je rekao:“Teško onome ko izmišlja nešto kako bi nasmijao ljude. Teško njemu! Teško njemu!” (Tirmizi)

“Obećavam kuću u središtu Dženneta onome ko os­tavi laž čak i kada se šali.” (Bejheqi)

Čovjek nije potpun vjernik sve dok ne ostavi laž u šali i diskusiji, pa makar bio iskren u ostalim prili­kama.” (Ahmed)

Svjedoci smo da ljudi puštaju svojoj mašti na volju kada treba nasmijati društvo. Nikakav grijeh ne vide u izmišljanju i pripisivanju priča svojim protivnicima ili prijateljima kako bi uzbunili ljude protiv njih ili kako bi se izrugivali s njima. Vjera u potpunosti zabranjuje ovakvo ponašanje. Jer, realnost je da zabavljanje laži­ma često završava s brigama i neprijateljstvima.

 

***      ***

 

Hvaljenje ljudi jedan je od puteva laži. Musliman treba da pazi kada hvali druge i da im ne pripisuje one vrline za koje ne zna. Ne smije pretjerano uveličavati vrline i smanjivati mahane. I ma koliko dotični čovjek zasluživao pohvala – pretjerivanje u uzdizanju predstavlja zabranjeno laganje.

Božiji Poslanik je ljudima koji su ga hvalili rekao: “Nemojte me pretjerano hvaliti kao što su kršćani radili sa sinom Merjeminim! Ja sam Allahov rob! Recite: On je Allahov rob i poslanik!” (Rezin)

Jedna vrsta ljudi prazne hvale koristi kao robu ko­jom čašćava značajne ljude. Oni pišu duge pjesme i smišljaju opširne govore. Pohvale bespoštedno dijele i govore ono o čemu pojma nemaju. Često diktatore nazivaju pravednim vladarima, a glupane nazivaju hra­brima – sve kako bi dosegli neku ovosvjetsku dobit kod ovih i onih. Poslanik s.a.v.s. preporučuje da se ova vrsta ulizica prot­jera sve dok se ne okanu svojih falsifikata prepunih poniženja i harama.

Ebu Hurejre kaže: „Božiji Poslanik s.a.v.s. nam je naredio da u lice hvalilaca bacimo pijesak.” (Tirmizi)
Komentatori hadisa kažu da se pod hvaliocima ov­dje misli na one „kojima je hvaljenje ljudi postalo navi­ka. Na taj način se oni hrane na račun hvaljenoga. A što se tiče onoga ko hvali neki lijep postupak ili poh­valno djelo – kako bi druge podstakao na činjenje sličnih djela – taj se ne ubraja u hvalioce“.

Vjernik treba da se zaustavi na granicama umjere­nosti i da nastoji da čovjeka koga hvali ne izloži narci­soidnosti i oholosti.
Ebu Bekre prenosi: Jedan čovjek je pohvalio nekoga u prisustvu Boži­jeg Poslanika s.a.v.s.

– Ušuti, otkinuo si glavu svome bratu! – ponovi Poslanik a.s. tri puta. Zatim nastavi:

– Ko zaista mora pohvaliti svoga brata neka kaže: Smatram tog čovjeka takvim, a Allah će ga najbo­lje ocijeniti… Samo Allah zna ljudske vrline. Čovjek treba da se ogradi i kaže: Smatram da je taj čovjek učinio to i to djelo…, ukoliko zna da je on doista to učinio… (Buhari)

 

***        ***

 

Islam odbacuje ovakve bezdušne relacije kao i pra­teće besposlice i prepirke. Božiji Poslanik s.a.v.s. kaže: “Učesnici u trgovini imaju pravo da odustanu od kupoprodaje sve dok se ne rasta­nu. Ako su njih dvojica iskreni i otvoreni, njihova trgovina će biti blagoslovljena. Ako budu neiskreni i nešto sakriju, oni mogu dobiti određenu zaradu, ali će njihova kupoprodaja biti lišena svakog berićeta.” U drugoj preda­ji stoji: Kupoprodaja će im biti lišena berićeta. Krivok­letstvo donosi povećanje robi, ali umanjuje zaradu.” (Ahmed)

Neki kupci s neiskustvom stupaju u trgovinu. Lah­ko povjeruju u ono što im se kaže. Iman nam nalaže da ne koristimo njihovu naivnost kako bismo ostvarili dvostruku zaradu ili sakrili neku mahanu.

Božiji Poslanik kaže:“Teška li je prijevara da svome bratu pričaš nešto što on vjeruje, a ti, ustvari, lažeš!” (Buhari)

”Muslimanu nije dozvoljeno da prodaje robu za čiji nedostatak zna, a da ne upozori na to!” (Buhari)

Ibn Ebi Ewfa pripovijeda kako je neki čovjek podi­gao tezgu na jednoj pijaci i zakleo se Allahom da mu je roba dobra, kako bi nekog muslimana nagovorio da kupi od njega. Tada je objavljen ajet: “Oni koji obavezu svoju prema Allahu i zakletve svoje zamjenjuju nečim što malo vrijedi – na o­nom svijetu nikakva dobra neće imati, Allah ih neće ni osloviti, niti će na njih, na Sudnjem da­nu, pažnju obratiti, niti će ih očistiti – njih bolna patnja čeka.” (Ali Imran, 77)

 

***      ***

 

Nepravedno svjedočenje je najgora vrsta laži. Mus­liman ne treba da se usteže da prilikom svjedočenja kaže istinu, pa makar to bilo na štetu najbližeg i naj­dražeg čovjeka. Ne treba da ga ometa ni rodbinska ni staleška veza. Ne smije ga pokolebati ni želja niti strah. Preporuka kandidatima za savjetne kongrese ili za javne funkcije jeste vid svjedočenja. Ko izabere ne­kompetentnog i nepovjerljivog čovjeka taj je slagao, falsifikovao i nepravedno postupio. Allah, dž.š. kaže: “O vjernici, budite uvijek pravedni, svjedočite Allaha radi, pa i na svoju štetu ili na štetu rodite­lja i rođaka, bio on bogat ili siromašan, ta Alla­hovo je da se brine o njima! Zato ne slijedite strasti – kako ne biste bili nepravedni. A ako bu­dete krivo svjedočili ili svjedočenje izbjegavali, – pa, Allah zaista zna ono što radite.” (En-Nisa’, 135)

Ebu Bekre prenosi da se Božiji Poslanik s.a.v.s. obratio prisutnim triput ponavljajući pitanje: – Hoćete li da vam kažem šta je najveći grijeh?

– Hoćemo – odgovorismo.

– Širk Allahu – odgovori Božiji Poslanik a.s. dok je bio prislonjen – zatim neposlušnost roditeljima i bespravno ubistvo.

Nakon toga se odvoji od naslona i povika: – Izgovaranje potvore i lažno svjedočenje.

Te riječi je toliko ponavljao da smo poželjeli da u­šuti.” (Buhari)

Falsifikovanje je veoma krupna laž. To nije samo skrivanje istine, već brisanje istine kako bi se na njeno mjesto stavila laž. Opasnost od toga je velika i po po­jedince u ličnim relacijama i po društvo u javnim pita­njima.

Iz tog razloga Poslanik ovako žestoko upozorava na opasnost potvore. Zanatlije i proizvodači treba da svoj govor podrede jednom ustaljenom zakonu koga će se pridržavati i po kojem će se upravljati. Doista je žalosno da neispunje­na obećanja i nejasne granice budu normalne pojave kod velikog broja muslimana, pored toga što njihova vjera takve postupke smatra znakovima hipokrizije.

Božijem Poslaniku s.a.v.s. je riječ koju izgovori bila sve­ta, a poštovao je i onu koju čuje. To je bio znak pot­pune čovječnosti koja se u njemu jasno ocrtavala, čak i prije nego što je primio poslanstvo.

‚Abdullah b. Ebi-l-Hamsa‘ kaže: Zakleo sam se Boži­jem Poslaniku a.s. na vjernost još prije nego što mu je doš­la Objava. Obećao sam mu bio jednu stvar i dogovorio se da mu je donesem na jedno mjesto. Zaboravio sam bio na to i sjetih se tek nakon tri dana. Dođoh na to mjesto i nađoh ga kako čeka. Reče:

– Mladiću, dosta si me namučio! Čekam te ovdje već tri dana!” (Ebu Davud)

Jednom se desilo da je Božiji Poslanik Džabiru obećao poklon od blaga Bahrejna. Smrt ga je spriječila od ispunjenja tog obećanja. Kada je blago Bahrejna stiglo Poslanikovom halifi Ebu Bekru, on razglasi me­đu ljudima: Kome je Božiji Poslanik a.s. nešto obećao ili mu duguje, neka dođe.” (Buhari)

Pogledajmo kako se vagaju riječi i kako se garantuje njihovo ostvarenje kako ne bi bile izrečene uzalud, poput izgubljene besposlice. Lažna obećanja nisu sa­mo riječi koje se uzalud izgovaraju. Njima se krše in­teresi, šteti se ljudima i traći se vrijeme. Iskreno obećanje nije bezvrijedno prijateljstvo. To je pohvalna osobina koju Uzvišeni Allah ubraja u vrline poslanika: “I spomeni u Knjizi Ismaila! On je ispunjavao da­to obećanje i bio poslanik, vjerovjesnik, i tražio je od čeljadi svoje da namaz obavljaju i da sada­ku dijele, i Gospodar njegov je bio njima zado­voljan.” (Merjem, 54, 55)

Nabrajanje lijepih svojstava ovim redom upućuje nas na vrijednost koju uživa ispunjavanje obećanja. Ismail je bio najprivrženiji ispunjenju obećanja u tre­nutku kada je rekao svome ocu:„Vidjet ćeš, ako Bog da, da ću sve izdržati“, i to nakon što mu je ovaj rekao: „u snu sam vidio da treba da te zakoljem, pa šta ti misliš?» (Es-Saffat, 102)

Čovjek može bitt motivisan da laže kada treba da se opravda za grešku koju je počinio. On tada na svaki način pokušava da se iskupi. To je maloumnost i glu­post. Bježi se od manjeg zla istom ili većem. Čovjek treba priznati svoju grešku. Njegova iskrenost u priznavanju istine i pokajanje zbog onoga što je počinio brišu njegovu grešku i iskupljuju njegov prijestup.

Koliko god bili jaki strahovi i strijepnje od izricanja istine, musliman treba više da se boji od prljavštine la­ži.
Božiji Poslanik s.a.v.s. kaže: Govorite istinu čak i kada vidite da je u tome propast. Jer, u tome je spas.” (Ibn Ebi-d-Dunja)

“Kada čovjek slaže, melek se udalji od njega milju zbog vonja koji ispušta taj postupak.” (Tirmizi)

Iskrenost u riječima prenosi čovjeka u iskrenost u djelima i ispravnost u postupcima. Jer, nastojanje čov­jeka da se pridržava istine u onome što govori dovodi do toga da svjetlost istine zasija nad njegovim srcem i mislima. Zato Uzvišeni kaže: O vjernici, bojte se Allaha i govorite samo istinu, On će vas za vaša dobra djela nagraditi i grijehe vam vaše oprostiti. A onaj ko se Allahu i Posla­niku Njegovu bude pokoravao – postići će ono što bude želio.” (El-Ahzab, 70, 71)

Iskreno djelo je ono oko kojeg nema dvoumljenja, zato što je ono rezultat dubokog uvjerenja; u njemu nema hirovitosti, zato što ono ide uz iskrenost i ono nije neispravno zato što izvire iz istine. Uspjeh neke nacije u izvršavanju vlastite misije za­visi od zbira iskrenih gestova koje njeni sinovi izvrša­vaju. Ako bogatstvo iskrenih djela kod tog naroda bude obilno, njegovo prednjačenje će biti veliko. U suprotnom, ono će skliznuti sa puta. Jer, pretjerana šala, lupetanje, hvalisanje i neozbiljnost ne mogu doni­jeti ništa nikome.

Božiji Poslanik je kazao: “Budite iskreni! Iskrenost vodi ka dobročinstvu, a dobročinstvo u Džennet. Čov­jek će, govoreći istinu i pridržavajući se nje, bitt upisan kod Allaha kao iskren… I klonite se laži! Laž vodi bes­tidnosti, a bestidnost vodi u Džehennem. Čovjek će, la­žući i postupajući po laži, biti upisan kod Allaha kao lažac.” (Buhari)

Bestidnost do koje dovodi navika laganja jeste naj­niži stupanj prezrenosti duše i izgubljenosti imana. Malik prenosi od Ibn Mes’uda: „Čovjeku koji laže i postupa po laži bit će ucrtana crna tačka na srcu sve dok mu, na kraju, cijelo srce ne pocrni. Tada će biti upisan kod Allaha kao lažac“.

Zadesit će ga istina koja se nalazi u Njegovoj Knjizi: “Usuđuju se da laži izmišljaju samo oni koji u Al­lahove riječi ne vjeruju, i oni su pravi lažljivci.” (En-Nahl, 105)

A dobročinstvo do kojeg dovodi iskrenost preds­tavlja vrhunac dobra koje mogu dostići samo najupor­niji ljudi. Dovoljan je dokaz za to ovaj sveobuhvatni ajet: “Nije čestitost u tome da okrećete lica svoja prema istoku i zapadu; čestiti su oni koji vjeruju u Alla­ha, i u onaj svijet, i u meleke, i u knjige, i u vje­rovjesnike, i koji od imetka, iako im je drag, daju rođacima, i siročadi, i siromasima, i putnicima­ namjernicima, i prosjacima, i za otkup iz rop­stva, i koji namaz obavljaju i zekjat daju, i koji obavezu svoju, kada je preuzmu, ispunjavaju, naročito oni koji su izdržljivi u neimaštini, i u bolesti, i u boju ljutom. Oni su iskreni vjernici,i  oni se Allaha boje i ružnih postupaka klone.“ (El-Beqare,177)

 

POGLAVLJE IZ KNJIGE „KARAKTER MUSLIMANA“, izdavač: Bookline, Sarajevo, 2003. god