Uvod u nauku akaida

suma

Jezičko značenje

 

Akaid je množina od riječi akida. Akida dolazi od glagola: aqade – ja´qidu – ´aqdun, što u prijevodu znači: vezati, čvrsto vezati, napraviti čvor.

 

Definicija

 

Akaid je srčano vjerovanje bez imalo sumnji u sve ono što je Allah objavio preko meleka Džibrila Muhammedu a. s. a izraženo kroz imanske šarte. Akaid dakle, predstavlja učenje u kojem se razrađuju osnovi islamskog vjerovanja.

Rasprave o raznim pogledima prouzrokovale su razvoj ove nauke i učenja. Mi se nećemo opterećavati raznim shvatanjima, nego ćemo proučavati akaid ehli sunneta vel-džema’ata na osnovima Kur’ana i sunneta, i onako kako su vjeru poznavali ashabi, a koristićemo stavove priznate uleme koja je na istini.

Važnija djela iz ove oblasti su:

– Šerh el-akide et-Tahavije koje je jedno od najoriginalnijih i najpriznatijih djela, i

– El-fikhul-ekber od imama Ebu Hanife (rahmetullahi alejhi) koja je sažeta zbirka pitanja – decizija u akaidu.

Iako je Allahov poslanik Muhammed a. s. u potpunosti objasnio sve pojmove vjere, ipak je kroz stoljeća došlo do različitih stavova po pitanju mnogih vjerskih pitanja. Te razlike su bile nekada drastične, ali mi ćemo svoje poglede okretati prema glavnim izvorima islama i nećemo mnogo pridavati važnost mišljenjima kojekakvih sekti koje su nastajale kroz historiju.

Treba napomenuti činjenicu da je predmet akaid glavni predmet u islamskim znanostima. Jer ako je naše vjerovanje ispravno, bit će nam ispravna i kod Allaha primljena ostala djela. U protivnom neće biti tako, jer onaj ko čini širk uzaludno klanja i smatra sebe muslimanom. Uzvišeni Allah kaže:

„Allah neće oprostiti da Mu se neko drugi smatra ravnim, a oprostiće manje grijehe od toga, kome On hoće. A onaj ko drugog smatra Allahu ravnim, čini, izmišljajući laž, grijeh veliki.“ (En-Nisa, 48)

 

Mjesto i uloga nauke o vjerovanju

 

Da bismo shvatili težinu i važnost nauke akaida, moramo odrediti rnjesto koje mu pripada. Svi islamski propisi dijele se u tri velike grupe:

  1. Akaid – vjerovanje.
  2. Fikh – propisi i njihova praktična primjena.
  3. Ahlak – moralno vladanje.

Iz redoslijeda ovih grupa vidimo da je akaid na prvom mjestu jer se na vjerovanju temelji i praktična primjena i moral.

 

Ehlus-sunnet vel-džema’at

 

U akaidu mi pripadamo pravcu ehlus-sunneta vel-džema’ata.

Pripadnici ehlus-sunneta vel-džema’ata su oni koji slijede put Poslanika a. s. (Kur’an i sunnet), složili su se na tome, i ne daju prednost ničijem učenju niti govoru nad Kur’anom i sunnetom u pitanjima akaida kao i u ostalim vjerskim propisima.

Zovu se ehlus-sunnet (sljedbenici sunneta) zato što u potpunosti slijede sunnet Poslanika , a zovu se džema’at jer su se ukupili i složili na tim principima.

Slijediti sunnet Poslanika u akaidu znači nastojati da nam vjerovanje u potpunosti bude u skladu sa njegovim vjerovanjrm. Na ovo nas obavezuje Allah u mnogim kur’anskim ajetima, kao i sam Poslanik u svojim hadisima. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže:

„Reci: ‚Ako Allaha volite, mene slijedite, i vas će Allah voljeti i grijehe vam oprostiti!‘ A Allah prašta i samilostan je.“ (Ali Imran, 31)

Aiša r.a. prenosi da je Allahov Poslanik a. s. rekao: „Ko nešto novo uvede u vjeru (ovu našu stvar), što nije od nje, to mu se odbija.“

U drugom Muslimovom rivajetu stoji: „Ko uradi neki posao koji ne spada u našu vjeru, to mu se odbija.“

Pod ehlus sunnet vel džema’at ubrajaju se sljedbenici sva črtiri priznata mezheba.

 

Izvori akaida

 

Izvori akaida (ehlus-sunneta vel-džema’ata) su: Allahova Knjiga i hadis Poslanika a. s. na način kako su ih vjerovali i shvatali prve tri generacije – selefu salih: ashabi, tabiini i tabi tabiini.

 

Historijski osvrt na sljedbenike ehlus-sunneta vel-džema’ata

 

U vrijeme Allahova Poslanika a. s., kao i prve dvojice halifa, vjerovanje se kod muslimana u potpunosti podudaralo sa Allahovom objavom (Kur’anom i sunnetom). Međutim, u vrijeme trećeg halife (Osmana r.a.) počelo je dolaziti do istupanja u shvatanju vjere i njenih propisa.

Glavni razlog tog odstupanja bilo je pitanje hilafeta i želja za vlašću i ovosvjetskim dobrima kod licemjera. Pojavljuju se razne grupe i sekte koje iskrivijuju izvorno islamsko učenje.

Iskrivljavanje islamskog učenja posebno dolazi do izražaja u vrijeme prevođenja nekih knjiga (filozofskih) sa grčkog i perzijskog na arapski jezik. Prevođenjem tih knjiga muslimani dolaze u kontakt sa učenjima koja su bila strana islamu i nje-govoj čistoći. Počinju se formirati razne škole, pravci i filozofije koje oblikuju svoja shvatanja i na taj način unose zabludu i zabunu kod određenog broja muslimana.

Za razliku od onih koji su pomiješali istinu sa neistinom, pa tako i pokvarili izvornost i čistoću islama, veliki broj muslimana je ostao na ispravnom vjerovanju i dobio naziv ehlus sunnet vel džema’at. Njihov uzor su bili prvi muslimani: koji su bili istaknuti po svojoj iskrenosti i pobožnosti. Sva pažnja prvih muslimana bila je okrenuta Kur’anu i sunnetu, oni su bili poslušni i pokorni Allahu i Njegovom Poslaniku .

Allah ističe u Kur’anu Svoje zadovoljstvo s njima kao i s onima koji njih budu slijedili: „Allah je zadovoljan prvim muslimanima, muhadžirima i ensarijama i svima onima koji ih slijede dobra djela čineći, a i oni su zadovoljni Njime…“ (Et-Tevbe, 100)

I pored ove Allahove potvrde o vrijednostima ashaba, postoje određene sekte koje sebe zovu muslimanima a ružno govore o ashabima i vrijeđaju ih odbacujući tako Allahove riječi, što jasno ukazuje na njihovu zabludu.

 

Definicija vjere

 

Vjera je pravac i uputa. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: „On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošiima.“ (Et-Tevbe, 33)

„Reci: ‚Ovo je moj put, ja pozivam k Allahu, imajući jasne dokaze, ja, i svaki onaj koji me slijedi…‚„ (Jusuf, 108)

Iz ova dva ajeta, a i drugih, razumije se da Kur’an, pod rijcčju „ed-din“, podrazumijeva metod i način ljudskog misaonog i znanstvenog života.

Postoje i druga značenja vjere:

Neki islamski učenjaci, kada govore o tome, šta je vjera, polaze od spoznaje, pa kažu da je vjera spoznaja Svevišnjeg Allaha .

Drugi polaze od ljubavi, pa vjeru definiraju kao ljubav prema Allahu dž. š. i čovjekove želje za spoznajom i približavanjem Allahu dž. š. , iako je nemoguće u potpunosti Ga spoznati.

Za treće je vjera Allahov i zakon koji upućuje ljude na sve što je dobro i plemenito, na sve što predstavlja pravi put, put spasa i sreće i na ovome, prolaznome, i na budućem, vječnom svijetu.

U vjeru ne spada samo vjerovanje u vjerske istine, u prvom redu vjerovanje u Allaha dž. š. već i izvršavanje vjerskih dužnosti, kao i vladanje i uopće postupanje u skladu sa propisima vjere. Prema tome, vjera ne predstavlja samo vjerovanje, nego i izvršavanje svih vjerskih dužnosti, kao i ponašanje i upravljanje u skladu s vjerskim propisima.

 

Čovjek, vjera i potreba vjere

 

Allah je Stvoritelj svemira i svega što vidimo i znamo, kao i onoga što ne možemo vidjeti i ne znamo. Među stvorenim bićima, najljepši i najskladniji je čovjek. Uzvišeni Allah u Kur’anu kaže: „Mi čovjeka stvaramo u skladu najljepšem.“ (Et-Tin, 4)

Iako je čovjek Allahovo stvorenje kao i sva druga stvorenja, ipak se on razlikuje od njih. Te razlike ogledaju se u mnogim stvarima, kao npr: čovjek prima poruku, ima razum i sposobnost da ga koristi i razvija, obdaren je težnjom da upozna prirodu i sve što ga okružuje, data mu je u određenom smislu slobodna volja – sloboda izbora, ima sposobnost govora, stvoren je u skladu i obliku najljepšem…

Iako je čovjek odabrano stvorenje kome je povjerena uprava na Zemlji, on se ponekad može spustiti na stepen kojeg bi se stidjela i obična životinja. Čovjek postaje takav ako u njemu zamre osjećaj za vjerom i duhovnim vrijednostima. Ukoliko se čovjek isključivo bori za to šta će pojesti, popiti i čime zadovoljiti svoje tijelo, u tom slučaju zapostavlja se duša i osjećaj prave odgovornosti. Tada čovjek sebi dopušta sve. Čovjeku je vjera potrebna jer ga ona čini namjesnikom i daje pravi smisao njegovom životu.

Stari narodi vjerovali su u razna božanstva, prirodne sile i sl, pa je Uzvišeni Allah objavio vjeru preko Svojih poslanika da bi ljudima pokazao pravi put i pravu vjeru. Bez Allahove objave ljudi ne bi znali pravi smisao života, kao i mnoge istine i događaje o prošlim narodima. Bez objave ne bi znali za Posljednji dan, druge svjetove – duhovne: o melekima, džinima, zatim o zagrobnom životu, Džennetu, Džehennemu i drugim gajb stvarima.

Bez vjere čovjek ne bi znao da odgovori na tako jednostavna a sudhonosna pitanja oko kojih se muče nevjernici pa i njihovi naučnici kao što su:

  • Kako je nastao čovjek?
  • Šta je svrha življenja?
  • Kuda poslije smrti?

Na ova pitanja nevjernici ne znaju odgovor, pa vrlo često dižu ruke na sebe i tako odu pred Gospodara prokleti, dok svaki vjernik to zna i nauči još od malih nogu. Vjernik znajući ove istine, zna smisao života i iskušenja, borbe i patnji na dunjaluku, i kao takav on je spreman i sposoban da podnese teret ovog dunjaluka i savlada njegova iskušenja.

Vjernik zna da mora biti ustrajan i strpljiv u svome životu jer Allah će ga dovoditi u razna iskušenja, a nagrada čeka samo strpljive:

„Mi ćemo vas dovoditi u iskušenja malo sa strahom i gladovanjcm i time što ćete gubiti imanja, živote i ljetine, a ti ohraduj strpljive.“(El- Bekare, 155)

 

Uticaj vjere na život čovjeka

 

Vjerovanje je veoma važno za pojedinca i društvo, jer kao što smo rekli: ne postoji ljudsko srce bez vjerovanja, prema tome, od vjerovanja zavisi kakav će biti život čovjeka, kako će uređivati svoj život u porodici i općenito u društvu.

Npr. ako čovjek ima ispravno vjerovanje, ako čvrsto i na ispravan način vjeruje u Allahovu objavu, onda ćemo kod takvog čovjeka naći slijedeće osobine:

  1. koristan je član svoje porodice i društva,
  2. lijepog je ponašanja (ahlaka),
  3. biće pristojnog izgleda.

A ukoliko je neispravnog vjerovanja onda će kompletan njegov život biti neispravan, takav čovjek biće teret i svojoj porodici i društvu, npr., ukoliko čovjek vjeruje da mu drugi čovjek može oprostiti sve grijehe (kao što kršćani vjeruju za svoje sveštenike), onda su posljedice takvog vjerovanja katastrofalne i pogubne za čovjeka. U tom slučaju biće veliki broj onih koji kradu, varaju, ubijaju, čine blud, siluju itd., kao što je danas slučaj u kršćanskim zemljama, jer oni vjeruju da će im sveštenik sve oprostiti i da će bez obzira šta radili na kraju ipak biti u raju, pa zašto se onda mučiti s poštenim radom?!

Slijedeći primjer: jedan indijski narod vjeruje da je krava božanstvo, pa kada krava kod njih uđe na pijacu može razbijati šta god hoće, pojesti šta god hoće, niko joj ništa ne smije, jer ona je „božanstvo“ – a ovo je ništa drugo do posljedica jednog pogrešnog vjerovanja.

Zbog toga, moramo maksimalnu pažnju posvetiti vjeri i njenoj ispravnosti, moramo je učiti onakvu kakvu ju je objavio Uzvišeni Allah jer, od nje zavisi kakav će nam život biti na dunjaluku, a i na ahiretu.

 

Temeljni pojmovi u akaidu

 

Misak

 

Misak je ugovor kojeg je Uzvišeni Allah sačinio sa Ademom a.s. i njegovim potomstvom kada je iz kičme njihove izveo potomstvo koje će živjeti do Posljednjeg dana. Od njih je uzeo svjedočenje da je On njihov Gospodar i zatražio od njih da svjedoče protiv sebe, pa su posvjedočili. Ovaj ugovor je naveden u riječima Uzvišenog Allaha:

„I kad je Gospodar iz kičmi Ademovih sinova izveo potomstvo njihovo i zatražio od njih da posvjedoče protiv sebe: ‚Zar Ja nisam Gospodar vaš?‘ – oni su odgovorili: ‚Jesi, mi svjedočimo‘ – i to zato da na Sudnjem danu ne reknete: ‚Mi o ovome nismo ništa znali.“(El-A´raf, 172)

 

Islam

 

To je ime po kojem je poznata posljednja objava dostavljena Allahovom poslaniku Muhammedu a. s.

Ovaj termin filološki označava: pokornost i poslušnost, dobrobit i sigurnost i čistotu od vidljivih i nevidljivih poroka (grijeha).

U vjeri ovaj termin označava Allahovu jednoću, pokoravanje Njegovim naredbama, potčinjenost Njemu. Tako je vjera nazvana islamom u svakom vremenu, jer je to put kojim se ostvaruje predaja roba svome Gospodaru.

 

Iman

 

Filološki označava: vjerovanje, prihvaćanje. A u vjeri je to termin koji se nekad spominje za vjerovanje u Allaha, Njegove meleke, Njegove knjige, Njegove poslanike, Posljednji dan i određenje dobra i zla. Ovo je ako se spominje u kontekstu zajedno sa islamom. Nekad znači cjelokupnu vjeru, kada se spominje pojedinačno, nevezano za riječ islam.

 

Ihsan

 

Filološki označava: savršenstvo djela i njegovu preciznost. U vjeri označava: uljepšavanje vanjštine ibadetima i unutrašnjosti iskrenom predanošću.

 

Teklif

 

Filološki znači: zadužiti, zaduživati. U vjeri označava osobu koja je zadužena emanetom Allahove vjere (mukellef).

 

Din

 

Vjera, pravac i uputa. Allah u Kur’anu kaže: „On je poslao Poslanika Svoga s uputstvom i pravom vjerom da bi je uzdigao iznad svih vjera, makar ne bilo po volji mnogobošcima.“ (Et-Tevbe, 33)

 

Kufr

 

Znači nevjerovanje; osoba koja ne vjeruje naziva se na arapskom kafir. U vjeri kufr znači ne vjerovati u bilo što od onoga što čini iman, a to znači ne vjerovati u bilo šta od onoga za što se sigurno zna da je Muhammedu a.s. objavijeno od Allaha dž. š.

 

Širk

 

Širk je pripisavanje Allahu druga. Postoje tri vrste širka:

  1. Skriveni širk. Ibni Abbas r.a. je navodeći primjer za ovu vrstu širka rekao, da je to kao kad čovjek kaže svome prijatelju „Ono što hoće Allah i ti“ ili kad čovjek kaže „Da ne bi Allaha i tog čovjeka, bilo bi…“
  2. Mali širk – to je pretvaranje, tj. činjenje neke vrste ibadeta da neko vidi. U mali širk spada sve što može da vodi u veliki širk, ali nije na stepenu ibadeta i ne izvodi iz islama.
  3. Veliki širk – pripisivati Allahu sudruga i obraćati Mu se dovom kao što se obraća Allahu, ili Mu činiti ibadet, kao što je traženje pomoći, zavjetovanja i slično.

 

Nifak

 

Nifak znači licemjerstvo, dvoličnjaštvo, pretvaranje. Od „nifak“ izvedena je riječ „munafik“ koja označava osobu koja se pretvara, pravi se da je musliman, odnosno mu’min, a u stvari to nije.

 

Fisk

 

Kršenje vjerskih propisa naziva se u arapskom jeziku „fisk“. Osoba koja griješi je „fasik“, griješnik. Obzirom na manje ili veće posljedice i grijesi se dijele na male i velike grijehe:

– Mali grijesi su takvi čije su posljedice manje, ali, i oni mogu upropastiti počinioca ukoliko ustraje na njima.

– Veliki grijesi su takvi grijesi čije su posljedice teške i na ovom, prolaznom svijetu, a i na ahiretu.

 

—————————————

(Poglavlje iz knjige «AKAID,TEMELJI ISLAMSKOG VJEROVANJA» Izdavač: Elči Ibrahim-pašina medresa, Travnik, 1999. god.)