Podvale teorije evolucije

darvinUvod: zašto teorija evolucije?

 

Neki od ljudi koji su čuli za „teoriju evolucije“ ili „darvinizam“ mogu pomisliti da se ti koncepti tiču samo oblasti biologije i da nemaju značaja za njihov svakodnevni život. To je veoma pogrešno shvatanje zato što, daleko više nego biološki koncept, teorija evolucije predstavlja čvrstu osnovu jedne nepoštene filozofije koja ima premoć i uticaj nad velikim brojem ljudi

Ta filozofija je „materijalizam“, ona sadrži jedan veliki broj netačnih ili vještačkih pogleda o tome zašto i kako smo mi nastali. Materijalizam zagovara da ne postoji ništa osim materije i da je materija suština svega, i organskog i neorganskog. Pošavši od te premise, ona isključuje i odbacuje postojanje Uzvišenog Tvorca – Boga. Spuštajući sve na razinu materije, ta filozofija transformira čovjeka u jedno biće koje obraća pažnju samo na materiju i koji se odbacuje i okreće od moralnih vrijednosti bilo koje vrste. To je početak velikih nesreća koje će zadesiti čovjeka. Šteta od materijalizma ne ograničava se samo na pojedinca. Materijalizam nastoji ukinuti osnovne vrijednosti na kojima počivaju država i društvo i stvoriti jedno bezdušno i bezosjećajno društvo koje obraća pažnju samo na materijalno. S obzirom da članovi takvog društva ne mogu nikada posjedovati idealističke osobine i predstave kao što su patriotizam, ljubav prema bližnjima, pravda, odanost, poštenje, požrtvovanost i dobar moral, društvenom poretku osnovanom od takvih pojedinaca suđeno je da bude razmrskan u kratkom vremenu. Iz tih razloga, materijalizam je jedna od najozbiljnijih prijetnji osnovnim vrijednostima političkog i društvenog poretka jedne nacije.

Druga velika opasnost i zlo od materijalizma je u tome što on služi kao osnova anarhističkih i razdornih ideologija koje ciljaju na opstojnost države i naroda. Komunizam, najistaknutiji od ovih ideologija, prirodan je politički produkt materijalističke filozofije. Nastojeći da uništi svete pojmove kao što su država i porodica, on predstavlja osnovnu ideologiju svakom obliku separatističkih akcija usmjerenih protiv unitarne strukture države. Teorija evolucije sačinjava takozvanu znanstvenu osnovu za materijalizam, od kojeg zavisi komunistička ideologija. Uzimajući teoriju evolucije kao referencu, komunizam nastoji opravdati sebe i predstaviti svoju ideologiju kao zvučnu i ispravnu. To je razlog zbog kojeg je osnivač komunizma, Karl Marx, za Darwinovu knjigu Porijeklo vrsta, koja je postavila temelj teorie evolucije, napisao slijedeće: „Ovo je knjiga koja sadrži osnove historije prirode našeg gledišta.“[1]

Ustvari, materijalistički pogledi svake vrste, sa Marxovim idejama na čelu, potpuno su propali jer je teorija evolucije, koja je zapravo jedna dogma iz XIX stoljeća na kojoj materijalizam opstoji, apsolutno poništena zahvaljujući otkrićima savremene znanosti. Znanost je pobila i nastavlja pobijati materijalističke hipoteze koje priznaju samo postojanje materije i ničeg više. Znanost, također, demonstrira da su sva bića produkt kreacije Jednog Superiornog Bića.

Namjera ove knjige je izložiti znanstvene činjenice koje jasno pobijaju teoriju evolucije na svim poljima i informirati ljude o prikrivenoj, krajnjoj i stvarnoj namjeri ove takozvane „znanosti“ koja je, ustvari, samo obmana. Treba naglasiti da evolucionisti nemaju odgovora na ovu knjigu i da oni neće ni pokušati odgovoriti, jer su svjesni da će takav akt, jednostavno, pomoći mnogima da bolje shvate da je teorija evolucije zapravo samo laž.

 

Biti oslobođen od predrasuda

 

Većina ljudi primaju sve što čuju od znanstvenika kao apsolutno tačno, ne razmišljajući o tome da ti isti znanstvenici mogu imati razne filozofske i ideološke predrasude. Činjenica je da evoluzionisti pod plaštom znanosti nameću svoje lične predrasude i filozofske poglede javnosti. Naprimjer, premda su svjesni da slučajni događaji ne prouzrukuju ništa osim nereda i konfuzije, oni i dalje tvrde da su ovaj čudesan red, plan i dizajn koje primjećujemo u samom univerzumu i u živim bićima nastali slučajno.

Naprimjer, jedan takav biolog jednostavno shvata da postoji „neshvatljiva“ harmonija u molekuli proteina, gradivnom bloku života i da ne postoji vjerovatnoća da je to nastalo slučajno. Ipak, on tvrdi da je taj protein nastro pod nekim primitivnim zemaljskim uvjetima, slučajno, bilionima godina prije. On se ne zaustavlja ovdje; on također, bez dvoumljenja, tvrdi da nije samo jedan, već da su milioni proteina nastali slučajno, a zatim se na neki nevjerovatan način sjedinili i formirali prvu živu ćeliju. Osim toga, on brani svoje gledište sa slijepom tvrdoglavošću. Taj čovjek je znanstvenik – „evolucionista.”

Da taj isti znanstvenik naiđe na tri cigle poredane jedna na drugu, on nikad ne bi pretpostavio da su se te cigle slučajno našle na okupu i da su se zatim slučajno poredale jedna na drugu. Naravno, svako ko bi iznio takvu tvrdnju bio bi proglašen umno poremećenim. Kako to onda da ljudi koji mogu racionalno ocijeniti obične stvari, mogu u isto vrijeme usvojiti neracionalne stavove kad je u pitanju njihovo vlastito postojanje?

Nemoguće je tvrditi da su takvi stavovi usvojeni u ime znanosti: znanost zahtijeva uzimanje obje alternative u razmatranje kad god postoje dvije mogućnosti podjednako vjerovatne u nekom određenom slučaju. A kad je vjerovatnoća jedne od te dvije alternative manja, naprimjer iznosi samo 1%, onda je racionalno i znanstveno smatrati ispravnom alternativu sa 99% vjerovatnoće.
Mi ćemo nastaviti, imajući u vidu ovu znanstvenu osnovu. Postoje dva pogleda koja se mogu izložiti, a koja se odnose na to kako su nastala živa bića na Zemlji. Prvi pogled zagovara da je živa bića stvorio Bog u njihovoj sadašnjoj kompleksnoj strukturi. Drugi pogled tvrdi da je život nastao nesvjesnim i slučajnim koincidencijama. Ovo drugo je ono što tvrdi teorija evolucije.

Kad pogledamo znanstvene podatke koji se odnose, naprimjer, na molekularnu biologiju, vidjet ćemo da ne postoji nikakva šansa da je ijedna živa ćelija – ili bilo koji od miliona proteina koji se nalaze u toj ćeliji – mogla nastati slučajno kako tvrde evolucionisti. Kao što ćemo ilustrirati u narednim poglavljima, statistika (računanje vjerovatnoća) potvrđuje činjenicu da slučajnost nema nikave veze sa nastankom živih bića. Tako da evolucionistički pogled na pojavljivanje živih bića ima nula vjerovatnoću da bude ispravan. To znači da prvi pogled ima 100% vjerovatoću da je ispravan. To jeste, da je život svjesno nastao. Drukčije rečeno, život je „stvoren“. Sva živa bića su nastala dizajniranjem Jednog Tvorca, Uzvišenog u Superiornoj Moći, Mudrosti i Znanju. Ova realnost nije stvar ubjeđenja; to je normalan zaključak do kojeg vode mudrost, logika i znanost.

Pod ovim okolnostima, naš znanstvenik-“evolucionista“ trebao bi povući svoju tvrdnju i držati se činjenice koja je i jasna i dokazana. Ukoliko, pak, učini suprotno, onda bi on tada pokazao da je on, zapravo, osoba koja žrtvuje znanost u korist svoje filozofije, ideologije i dogme, i da se ne radi o pravom znanstveniku. Ljutnja, tvrdoglavost i predrasude našeg „znanstvenika“ sve se više povećavaju kad god se suoči sa realnošću. Ovaj njegov stav može se objasniti samo jednom riječu: vjera. Da, to je slijepo sujevjerje, pošto ne postoji drugo objašnjenje za njegovo zanemarivanje svih činjenica ili za doživotno posvećivanje besmislenom scenariju koji je on izgradio u svojoj mašti.

 

Slijepi materijalizam

 

Vjera o kojoj govorimo je materijalistička filozofija, koja zagovara da je materija oduvijek postojala i da ne postoji ništa drugo osim materije. Takozvana teorija evolucije je „znanstvena osnova“ za materijalističku filozofiju i ta teorija se slijepo brani kako bi se održala ta filozofija. Kada znanost proglasi teoriju evolucije ništavnom – a to je upravo ono što je postignuto na kraju XX stoljeća – onda se znanost iskrivljuje kako bi se predstavilo teoriju evolucije kao ispravnu, a time i dalje održavao materijalizam u životu.

Nekoliko redaka napisanih od strane jednog od istaknutih biologa-evolucionista Turske, pružaju nam dobar primjer i omogućavaju nam da vidimo poremećeno rasuđivanje i opreznost u koje nas vodi ova slijepa odanost. Ovaj znanstvenik, diskutirajući vjerovatnoću i mogućnost slučajnog formiranja Cytochroma-C, koji je jedan od suštinskih enzima potrebnih za život, kaže slijedeće:

„Vjerovatoća formiranja jednog Cytochroma-C niza je jednaka nuli. To jeste, ako život zahtijeva jedan tačno određen niz, može se reći da on ima vjerovatnoću koja vjerovatno može biti realizirana jednom u čitavom univerzumu. Inače bi morali prihvatiti da su neke metafizičke snage iznad našeg poimanja radile na njegovom formiranju. Prihvatanje ovog drugog nije pogodno za ciljeve znanosti. Prema tome, mi moramo ispitivati prvu hipotezu.“[2]

Ovaj znanstvenik misli da je „znanstvenije“ prihvatiti vjerovatnoću koja je ravna nuli nego Kreaciju (Stvaranje). Međutim, prema zakonima znanosti, ukoliko postoje dva alternativna objašnjenja za neku određenu stvar, a da jedno od njih ima „nultu vjerovatnoću“, onda je drugo, alternativo objašnjenje ispravno. Međutim, dogmatični materijalistički prilaz zabranjuje priznanje superiornog Tvorca. Ova zabrana vodi ovog – i mnoge druge znanstvenike koji vjeruju u tu materijalističku dogmu – da prihvati tvrdnje koje su apsolutno suprotne razumu.

Ljudi koji im vjeruju i cijene ove znanstvenike, također, postaju začarani i zaslijepljeni istom materijalističkom čarolijom i usvajaju istu nerazumnu psihologiju kada čitaju njihove knjige i članke.

Ovo dogmatsko materijalističko gledište razlog je zašto su mnoga istaknuta imena u znanstvenoj zajednici ateisti. Oni koji oslabađaju sebe od robovanja toj čaroliji i razmišljaju sa otvorenim srcem ne dvoume se da private postojanje Tvorca. Američki biohemičar dr. Michael J. Behe, jedan od onih istaknutih znanstvenika koji podržavaju teoriju „inteligentnog dizajna“, koja je prihvaćena u posljednje vrijeme, opisuje one znanstvenike koji odbijaju da prihvate „dizajn“ ili „stvaranje“ živih organizma na slijedeći način: „U posljednje četiri decenije, savremena biohemija otkrila je značajan dio tajni ćelije. To je zahtijevalo da desetine hiljada ljudi veći dio svojih života posvete dosadnom radu u laboratorijama… Rezultat ovih akumulativnih napora u istraživanju ćelije – u istraživanju života na molekularnom nivou – glasan je, jasan i prodoran vrisak: „Dizajn“! Rezulat je tako nedvosmislen i tako značajan da mora biti rangiran kao jedan od najvećih postignuća u historiji znanosti… Umjesto toga čudna i zbunjujuća šutnja okružuje potpunu kompleksnost ćelije. Zašto naučna zajednica pohlepno ne prigrli svoje iznenadno otkriće? Zašto se sa uočavanjem dizajna postupa u intelektualnim rukavicama? Dilema je u tome što ukoliko je jedna strana slona označena etiketom intelektualni dizajn, onda druga strana mora biti označena etiketom Bog!“[3]

To je taj neprijatni položaj ateističkih i evolucionističkih znanstvenika koje vidimo u novinama i na TV-u i čije knjige možda čitate. Sva znanstvena istraživanja ovih znanstvenika pokazuju im postojanje Tvorca. Međutim, oni su postali jako bezosjećajni i zaslijepljeni dogmatičnim materialisti obrazovanjem koji su toliko upili u sebe da su još uvijek uporni u svom poricanju. Ljudi koji stalno odbijaju jasne dokaze Tvorca postaju potpuno neosjetljivi. Uhvaćeni u jednoj neznalačkoj samouvjerenosti prouzrokovanoj njihovom bezosjećajnošću, oni bi mogli završiti podržavajući apsurdnost kao neku vrlinu. Dobar primjer je istaknuti evolucionista Richard Dawkins koji poziva krišćane da ne pretpostavljaju da su prisustvovali čudu čak iako vide da im spomenik Djevice Marije maše rukama. Prema njemu, „možda su svi atomi u ruci statue krenuli u jednom trenutku u istom pravcu. To je malo vjerovatan događaj, ali je moguć“.[4]

Ovakva psihologija nevjernika postojala je kroz cijelu historiju, a Kur’an je opisuje na slijedeći način: „Kada bismo im meleke poslali, i kad bi im mrtvi progovorili, i kad bismo pred njih očigledno sve dokaze sabrali, – oni opet ne bi vjerovali, osim ako bi Allah htio, ali većina njih ne zna.“ (Kur’an, VI:111)

Kao što ovaj kur’anski ajet jasno pokazuje, dogmatično razmišljanje evolucionista nije nikakvo originalno razmišljanje, niti je to osobeno samo njima. Ustvari, ono što znanstvenik evolucionista podržava nije neka nova naučna misao, već neznanje koje istrajava još od najranijih, neciviliziranih paganskih zajednica. Ista psihologija je opisana u jednom drugom kur’anskom ajetu: ”Kad bismo njih radi kapiju na nebu otvorili i oni se kroz nju uspinjali, opet bi oni, zacijelo, rekli: „Samo nam se pričinjava, mi smo ljudi opčinjeni!“(Kur’an, XV/14-15)

 

Masovna evolucionistička indoktrinacija

 

Kao što je naznačeno u gore citiranim ajetima, jedan od razloga što ljudi ne mogu vidjeti realnosti njihovih postojanja je neka vrsta „opčinjenosti“ koja lebdi nad njihovim rezoniranjem. To je ista ona opčinjenost koja leži u osnovi prihvatanja teorije evolucije širom svijeta. Pod opčinjenošću mislimo na jedno uvjetovanje postignuto indoktrinacijom. Ljudi su izloženi jednoj takvoj intenzivnoj indoktrinaciji o ispravnosti teorije evolucije da često ne mogu primijetiti izobličenje koje postoji.

Ova indoktrinacija ima negativan efekat na mozak i oslabljuje mogućnost rasuđivanja. Moguće je da mozak, pod stalnom indoktrinacijom, počinje vidjeti realnost, ne onakvu kakva ona jeste, već onako kako je indoktrinirana. Ovaj fenomen može se uočiti na jednom drugom primjeru. Ukoliko neko bude hipnotiziran i bude mu rečeno da je krevet u kojem leži, ustvari, automobil, onda on nastavlja da to tako vidi nakon završetka seanse hipnoze. On misli da je to veoma logično i racionalno zato što on to zaista tako vidi i on nema nikakve sumnje da je u pravu. Takvi primjeri koji pokazuju efikasnost i moć mehanizma indoktrinacije znanstvene su činjenice koje su dokazane bezbrojnim eksperimentima koji su zabilježeni u znanstvenoj literaturi i oni su svakodnevnica u udžbenicima psihologije i psihijatrije.

Teorija evolucije i materijalistički pogled na svijet koji se oslanja na nju, nametnuti su masama sa takvim metodima indoktrinacije. Ljudi koji stalno susreću indoktriniranje evolucije u medijima, akademskim izvorima i „znanstvenim“ platformama, ne uspijevaju vidjeti da je prihvatanje ove teorije, ustvari, u suprotnosti sa najosnovnijim principima rezonovanja. Ista indoktrinacija, također, okiva i znanstvenike. Mladi znanstvenici koji čine prve korake u svojoj naučnoj karijeri vremenom usvajaju materijalistički pogled na svijet. Opčinjeni ovom magijom, mnogi znanstvenici-evolucionisti nastavljaju traganje za znanstvenom potvrdom neracionalnih i zastarjelih tvrdnji evolucionista iz XIX stoljeća, koje su već davno pobijene naučnim dokazima.

Postoje još i dodatni mehanizmi koji tjeraju znanstvenike da budu evolucionisti i materijalisti. U zapadnim zemljama, znanstvenik mora pokazati neke određene standarde kako bi bio promoviran, primio akademska priznanja ili da mu se članci objavljuju u znanstvenim časopisima. Otvoreno prihvatanje teorije evolucije je kriterij broj jedan. Ovaj sistem vodi te znanstvenike tako daleko da oni posvećuju cijele svoje živote i karijere u korist jednog dogmatskog vjerovanja.

To je realnost koja nastavlja ležati iza tvrdnje da je „evolucija još uvijek prihvaćena od strane znanstvenika“. Evolucija se održava u životu ne zato što ima neku naučnu vrijednost, već zato što je to jedna ideološka obaveza. Samo nekolicina znanstvenika koji su svjesni ove činjenice mogu riskirati da ukažu na činjenicu da je kralj go.

U nastavku ove knjige, mi ćemo, ako Bog da, razmatrati otkrića i zaključke moderne nauke koji su vodili do kolapsa evolucionističkog vjerovanja i do iskrsavanja jasnih dokaza o postojanju Boga. Čitatelji će se osvjedočiti da je teorija evolucije, ustvari, jedna obmana – obmana koja je kontardiktorna sa znanošću na svakom nivou, ali je podržana da prikrije istinu o Tvorcu.

Ono čemu se nadamo od čitaoca je da se probudi iz čarolije koja zasljepljuje umove ljudi i koja remeti njihovu mogućnost rasuđivanja, kao i da će ozbiljno razmišljati o onome što je napisano u ovoj knjizi. Ukoliko se čitatelj oslobodi te čarolije i počne razmišljati jasno, slobodno i bez ikakvih predrasuda, on će uskoro otkriti kristalno jasnu istinu. Ta neizbježna istina, koja je također vidljiva u svim aspektima moderne znanosti, je činjenica da su živi organizmi nastali kao posljedica kreacije, a nikako slučajno. Čovjek može lahko primijetiti tu činjenicu posmatrajući samog sebe, kako je nastao od kapi vode ili posmatrajući bilo koje drugo živo biće.

 

Kratka historija teorije

 

Korijeni evolucije sežu toliko duboko koliko i jedno dogmatsko vjerovanje koje pokušava negirati postojanje kreacije (stvaranja). Većina paganskih filozofa u antičkoj Grčkoj branila je teoriju evolucije. Ako pogledamo historiju filozofije vidjet ćemo da ideja evolucije čini kičmu mnogih paganskih filozofija. Međutim, nije paganska filozofija, nego je vjera u Boga bila ta koja je odigrala tu stimulativnu ulogu u rađanju i razvoju moderne znanosti. Većina ljudi koji su bili pioniri u tome procesu vjerovali su u postojanje Boga; i dok su proučavali nauku, nastojali su otkriti univerzum koji je Bog stvorio i opaziti Njegove zakone i detalje u Njegovom stvaranju. Astronomi kao što su Leonardo da Vinci, Copernicus, Keppler i Galileo; otac paleontologije Cuvier; pionir botanike i zoologije Linnaeus; i Isaac Newton, koji se smatra najvećim znanstvenikom svih vremena, svi oni proučavali su nauku ne samo vjerujući u Boga već i u to da je sav univerzum Njegova kreacija.[5]

Albert Einstein, koji se smatra najvećim genijem našeg vremena, bio je jedan pobožni znanstvenik koji je vjerovao u Boga i tako izjavio: „Ne mogu zamisliti nekog iskrenog znanstvenika bez dubokog vjerovanja. Situacija se može opisati na slijedeći način: „znanost bez vjere je hroma“.[6]

Jedan od osnivača moderne fizike, njemački fizičar Max Planck je jednom rekao da svako ko ozbiljno proučava znanost mora pročitati frazu napisanu na vratima hrama nauke: „Imaj vjeru.“ Vjera je suštinski atribut nauke.[7]

Teorije evolucije je rezultat materijalističke filozofije koja je izronila sa ponovnim buđenjem antičkih materijalističkih filozofija i postala široko rasprostranjena u XIX stoljeću. Kao što smo naznačili ranije, materijalizam nastoji objasniti prirodu samo čisto materijalističkim faktorima. S obzirom da ona poriče stvaranje u samom početku, ona tvrdi da sve što postoji, bilo živo ili neživo, nije nastalo činom stvaranja, već kao rezultat slučajnosti koja je zatim uspostavila neki red. Ljudski um je, međutim, izgrađen tako da razumije, da gdje god vidi red, da postoji volja koja organizira i stoji iza tog reda. Materijalistička filozofija, koja je u suprotnosti sa ovom osnovnom karakteristikom uma, sredinom XIX stoljeća proizvela je teoriju evolucije.

 

Darwinova imaginacija

 

Osoba koja je postavila teoriju evolucije na način na koji se ona definira danas bio je jedan amater, engleski prirodnjak Charles Robert Darwin. Darwin nikad nije imao formalno obrazovanje u biologiji. On je samo imao amaterski interes za prirodu i živa bića. Njegov interes podstaknuo ga je da se dobrovoljno pridruži ekspediciji koja je napustila Englesku brodom H. M. S Beagle 1832. i koja je putovala raznim dijelovima svijeta punih pet godina. Mladi Darwin bio je impresioniran različitim vrstama živih bića, naročito određenim zebama koje je vidio na otoku Galapagos. Mislio je da je različitost u njihovim kljunovima uzrokovana njihovim prilagođavanjem sredini. Sa ovom idejom u glavi, on je pretpostavio da porijeklo života i živih vrsta leži u pojmu „prilagođavanja okolini“. Prema Darwinu, različite žive vrste nisu stvorene pojedinačno (njih nije stvorio Bog), već potiču od zajedničkog pretka i da su one kao rezultat prirodnih uvjeta postale različite jedne od drugih.

Darwinova hipoteza nije se zasnivala na nekom znanstvenom otkriću ili eksperimentu; međutim, on ju je vremenom pretvorio u pretencioznu teoriju uz pomoć i podršku poznatih materijastičkih biologa svoga vremena. Njegova ideja bila je u tome da pojedina živa bića koja su se prilagodila nekoj određenoj sredini prenose te kvalitete na slijedeće generacije; ti povoljni kvaliteti nagomilali su se vremenom i transformirali tu jedinku u vrstu, sasvim različitu od njezinih predaka. (Porijeklo ovih „povoljnih kvaliteta“ nije bilo poznato u to vrijeme.) Prema Darwinu, čovjek je najrazvijeniji rezutat ovog mehanizma. Darwin je nazvao taj proces „evolucija putem prirodne selekcije“. Mislio je da je našao „porijeklo vrsta“: porijeklo jedne vrste je druga vrsta. On je objavio te poglede u svojoj knjizi nazvanoj Porijeklo vrsta, putem prirodnog odabira 1859. godine.

Darwin je bio dobro upoznat sa činjenicom da se njegova teorija suočava sa velikim problemima. On je to priznao u svojoj knjizi u poglavlju „Teškoće teorije“. Te teškoće, u osnovi, bile su u fosilnim dokumentima, kompliciranosti nekih organa koji se ne bi mogli objasniti slučajnostima (npr. oko), i istinktu živih bića. Darwin se nadao da će te teškoće biti savladane novim otkrićima; međutim, ovo ga nije spriječilo da da jedan broj veoma neadekvatnih objašnjenja za neke od njih. Američki fizičar Lipson dao je slijedeći komentar u vezi s Darwinovim „teškoćama“:

„Čitajući Porijeklo vrsta zaključio sam da je sam Darwin bio mnogo nesigurniji nego što ga pokušavaju predstaviti. Poglavlje ‚Teškoće teorije‘, naprimjer, pokazuje da je Darwin imao znatnu sumnju u sve to. Kao fizičar, bio sam poprilično intrigiran njegovim komentarom o tome kako je oko moglo nastati.“[8]

Dok je razvijao svoju teoriju, Darwin je bio impresioniran mnogim biolozima – evolucionistima koji su mu prethodili, naročito francuskim biologom Lamarckom.[9] Prema Lamarcku, živa bića prenose osobine koje su stekle tokom života sa jedne generacije na drugu i na taj način evoluiraju. Naprimjer, žirafa je evoluirala od jedne vrste antilope tako što je, generacijama, istezala vrat pokušavajući, radi prehrane, dohvatiti sve visočije i visočije lišće. Darwin je tako upotrijebio tezu „prenošenja stečenih osobina“ koju je predložio Lamarck kao faktor koji čini da živa bića evoluiraju.

Ali i Darwin i Lamarck su pogriješili jer je u njihovo vrijeme život mogao biti proučavan samo primitivnom tehnologijom i na jednom veoma neadekvatnom nivou. Znanstvene oblasti kao što su genetika i biohemija nisu postojale. Prema tome, njihove teorije morale su se potpuno osloniti na snagu njihove mašte.

Dok je eho Darwinove knjige odjekivao, jedan austrijski botaničar po imenu Gregor Mendel je 1865. godine otkrio zakone nasljeđivanja. O tome se nije puno čulo do kraja stoljeća. Mendelovo otkriće je zadobilo veliku važnost početkom XX stoljeća. To je bilo rođenje genetike kao nauke. Nešto kasnije, otkriveni su struktura gena i hromosomi. Otkriće DNA molekule, u 50-im, koja sadrži genetske informacije, bacilo je teoriju evolucije u veliku krizu. Razlog je bio u nevjerovatnoj složenosti života i ništavnosti evolucionih mehanizama koje je predložio Darwin.

Rezultat ovih otkrića trebao je biti potpuno odbacivanje Darwinove teorije. Međutim, ovo se nije dogodilo, jer su određeni krugovi insistirali na reviziji, obnavljanju i podizanju teorije na jednu znanstvenu platformu. Ovi napori su shvatljivi samo ako primijetimo da iza teorije evolucije stoje ideološke intencije, a ne znanstvena briga.

 

Očajnički napori neodarvinizma

 

Zbog zakona genetike otkrivenih u prvoj četvrtini XX stoljeća, Darwinova teorija je ušla u duboku krizu. Ipak, jedna grupa znanstvenika koji su bili riješeni da ostanu lojalni Darwinu nastojali su pronaći rješenja. Oni su se okupili na sastanku organiziranom od strane Geological Society of America 1941. godine. Genetičari, kao G. Ledyard Stebbins i Theodosius Dobzhansky, zoolozi kao što su Ernst Mayr i Julian Huxley, paleontolozi kao George Gaylord Simpson i Glenn L. Jepsen, i matematički genetičari kao što su Ronald Fisher i Sewall Right, nakon dugih diskusija, konačno su se dogovorili kako „zakrpiti“ darvinizam.

Ovaj kadar fokusirao se na pitanje porijekla pogodnih varijacija koje su tobože naveli žive organizme da evoluiraju – što je jedna tema koju i sam Darwin nije bio u stanju objasniti, nego je, jednostavno, bio osuđen na korak postrance, tj. Da je zaobiđe, oslanjajući se na Lamarcka. Ideja je sada bila „slučajna mutacija“. Oni su nazvali ovu novu teoriju „Moderna sintetička evoluciona teorija“, ona je bila formulirana dodavanjem koncepta mutacije Darwinovoj tezi prirodne selekcije. U jednom kratkom vremenu, ova teorija postala je poznata kao „neodarvinizam“, a oni koji su postavili ovu teoriju nazvani su neodarvinisti. Decenije koje su uslijedile postale su era očajničkih pokušaja da se neodarvinizam dokaže. Već je bilo poznato da su mutacije – tj. „nezgode“- koje se odigravaju u genima živih organizama uvijek bile štetne. Neodarvinisti su pokušali ustanoviti jedan primjer za „pogodnu mutaciju“ izvodeći hiljade eksperimenata sa mutacijama. Svi njihovi pokušaji završili su potpunim neuspjehom.

Oni su također pokušali dokazati da su prvi živi organizmi mogli postati slučajno, pod primitivnim zemaljskim uvjetima koje je teorija postavila, ali isti neuspjeh pratio je također i ove eksperimente. Svaki eksperiment koji je nastojao dokazati da bi život mogao nastati „slučajno – propao je. Računi vjerovatnoće dokazuju da čak niti jedan jedini protein, gradivni blok života, nije mogao postati slučajno. A ćelija – koja se prema evolucionistima tobože pojavila slučajno pod primitivnim i nekontroliranim zemaljskim uvjetima – nije mogla biti sintetizirana čak ni pomoću najsofisticiranijih laboratorija XX stoljeća.

Neodarvinistička teorija je također potučena fosilnim zapisom. Nikada, bilo gdje u svijetu, nisu pronađeni nikakvi „prijelazni oblici“, koji su tobože trebali pokazati postepenu evoluciju živih organizama od primitivnih do naprednih vrsta, kao što je to neodarvinistička teorija tvrdila. U isto vrijeme, komparativna anatomija otkrila je da vrste, za koje se pretpostavljalo da su evoluirale jedna iz druge, ustvari imaju veoma različite anatomske karakteristike i da one nikada nisu mogle biti preci ili potomci jedni drugima.

Ali neodarvinizam ionako nikada nije ni bio znanstvena teorija, nego jedna ideološka dogma, ako se već ne može reći da je bio jedna vrsta „religije“. Eto zašto je pobornici evolucije još uvijek nastavljaju braniti, uprkos svim dokazima koji govore suprotno njoj. Međutim, jedna stvar oko koje se oni ne mogu složiti je pitanje: „koji je od različitih modela predloženih za realiziranje evolucije onaj „pravi“?“. Jedan od najvažnijih, od svih ovih modela evolucije, fantastični je scenario poznat kao „punctuated equilibrium“.

 

Pokušaj i pogreška: Punctuated equilibrium

 

Mnogi znanstvenici koji vjeruju u evoluciju prihvaćaju neodarvinističku teoriju polaganog, postepenog razvitka. U posljednjim decenijama, međutim, predložen je jedan drugačiji model. Nazvan „punctuated equilibrium“, ovaj model odbacuje darvinističku ideju akumulirajućeg razvitka korak po korak i smatra da se umjesto toga evolucija odigrava u velikim, isprekidanim „skokovima“.

Prvi glasni branitelji ovog mišljenja pojavili su se početkom 70-ih. Dva američka paleoantropologa, Niles Eldredge i Stephen Jay Gould, bili su veoma svjesni da su tvrdnje neodarvinističke teorije apsolutno pobijene fosilnim zapisom. Fosili su dokazali da živi organizmi nisu postali postepenom evolucijom, nego da su se pojavili iznenada i potpuno formirani. Neodarvinisti su živjeli, i još uvjek žive, sa nježnom nadom da će nedostajući prijelazni oblici jednog dana biti pronađeni. Shvatajući da je ova nada neosnovana, Eldredge i Gould i pored svega toga nisu bili u stanju ostaviti svoju evolucionu dogmu, tako da su predložili jedan novi model: „punctuated equlibrium“. To je tvrdnja da se evolucija nije odigrala kao rezultat manjih varijacija, nego radije u iznenadnim i velikim promjenama.

Ovaj model nije bio ništa drugo nego jedan model iz mašte. Naprimjer, evropski paleontolog O. H. Shindewolf, koji je poslužio kao primjer Eldredgeu i Gouldu, tvrdio je da je prva ptica izašla iz reptilskog jajeta kao rezultat jedne „velike mutacije“, to jest, kao rezultat jednog velikog „incidenta-nezgode“ koji se odigrao u genetskoj strukturi.[10] Prema toj istoj teoriji, neke životinje koje su živjele na kopnu preobrazile su se u velike kitove pretrpjevši iznenadnu i sveobuhvatnu transformaciju. Ove tvrdnje, totalno kontradiktorne svim pravilima genetike, biofizike i biohemije znanstvene su onoliko koliko su znanstvene i bajke o žapcima koji se pretvaraju u prinčeve. I pored svega toga, ogorčeni krizom u kojoj su neodarvinističke tvrdnje bile, neki paleontolozi-evolucionisti prigrlili su ovu teoriju čija je karakteristika da je čak još bizarnija negoli sam neodarvinizam.

Jedina svrha ovog modela bila je osigurati objašnjenje za pukotine u fosilnom zapisu koje neodarvinistički model nije mogao objasniti. Međutim, teško da je to bio racionalan pokušaj – objašnjavati fosilne pukotine u evoluciji ptica sa tvrdnjom da je „jedna ptica odjednom iskočila iz reptilskog jajeta” – zato što po vlastitom priznanju evolucionista, evolucija jedne vrste u drugu zahtijeva veliku i povoljnu promjenu u genetskoj informaciji. Međutim, nijedna mutacija ne poboljšava genetsku informaciju, niti joj dodaje novu.

Štaviše, model „punctuated equilibrium“ kolabira od svog samog početka zbog nemogućnosti da odgovori na pitanje postanka života, što je također pitanje koje od samog početka pobija i neodarvinistički model. Budući da čak niti jedan jedini protein ne može postati slučajno, rasprava o tome da li su organizmi izgrađeni od triliona tih proteina prošli kroz naglu ili „postepenu“ evoluciju je besmislena. Uprkos ovome, model koji prvo pada na um kada se govori o „evoluciji” danas je još uvijek neodarvinizam. U poglavljima koja slijede prvo ćemo ispitati dva imaginarna mehanizma neodarvinističkog modela i onda pogledati u fosilni zapis da bismo testirali taj model. Nakon toga ćemo se zadržati na pitanju porijekla života, koje poništava oba modela, i sve druge evolucionističke modele, kao npr. „evolucija skokovima“.

Prije nego to uradimo, bilo bi korisno podsjetiti čitaoca da je realnost sa kojom ćemo se susretati na svakom stadiju takva da nam ukazuje da je scenario evolucije jedna bajka, jedna velika obmana koja je totalno u koliziji sa stvarnim svijetom. To je jedan scenario koji je bio korišten da obmanjuje svijet tokom 140 godina. Zahvaljujući posljednjim znanstvenim otkrićima, nastavak njezine odbrane je, na kraju, postao nemoguć.

 

Imaginarni mehanizmi evolucije

 

Neodarvinistički model koji se danas označava kao teorija evolucije zagovara da je život evoluirao kroz dva naturalistička mehanizma: „prirodna selekcija“ i „mutacija“. Osnovna tvrdnja teorije je da su „prirodna selekcija i mutacija dva komplementarna mehanizma“. Porijeklo evolucionih promjena su slučajne mutacije koje se odigravaju u genetskoj građi živih bića. Osobine prouzrokovane mutacijama selektiraju se mehanizmom prirodne selekcije i stoga živa bića evoluiraju. Kada dalje ispitamo ovu teoriju, nalazimo da takav evolucioni mehanizam uopće ne postoji, zato što niti prirodna selekcija, a niti mutacije nimalo ne doprinose tvrdnji da su različite vrste evoluirale i da su se transformirale jedna u drugu.

 

Prirodna selekcija

 

Kao jedan prirodni proces, prirodna selekcija je bila poznata biolozima i prije Darwina. Oni su ga definirali kao „mehanizam koji drži vrste nepromjenjivim, tj. bez da budu ‘pokvarene‘. Darwin je bio prva osoba koja je postavila tvrdnju da ovaj proces ima evolucionu snagu, i on je onda podigao čitavu svoju teoriju na temelju ove tvrdnje. Ime koje je dao svojoj knjizi ukazuje da je prirodna selekcija bila baza njegove teorije – Porijeklo vrsta putem prirodne selekcije…

Međutim, od Darwinova vremena nije bilo niti jedne jedine trunke dokaza koja bi pokazala da prirodna selekcija navodi živa bića da evoluiraju. Colin Patterson, glavni paleontolog u Museum of Natural History u Engleskoj, koji je, usput, također istaknuti evolucionista, naglašava da nikada nije uočeno da prirodna selekcija ima snagu da navede bića da evoluiraju: Niko, nikada nije proizveo neku vrstu mehanizmom prirodne selekcije. Niko, nikada nije došao ni blizu toga i većina trenutnih rasprava u neodarvinizmu je u vezi s ovim pitanjem.[11]

Prirodna selekcija podrazumijeva da će ona živa bića koja su prilagođenija prirodnim uvjetima svoje sredine prevladati tako što će njihovo potomstvo preživjeti, dok će ona koja su nesposobna nestati. Naprimjer, u jednom krdu jelena, pod prijetnjom divljih životinja, prirodno je da će preživjeti oni koji brže trče. To je istina. Ali, bez obzira koliko dugo ovaj proces trajao, on neće transformirati ove jelene u neku drugu živu vrstu. Ovi jeleni će uvijek ostati jeleni. Kada pogledamo na nekoliko incidenata koje evoluzionisti predstavljaju kao uočene primjere prirodne selekcije, vidimo da oni nisu ništa drugo do jednostavni pokušaji obmane.

 

„Industrijski melanizam”

 

Godine 1986. Douglas Futuyma objavio je knjigu Biology of Evolution (Biologija Evolucije), koja je prihvaćena kao jedan od izvora koji na najeksplicitniji način objašnjava teoriju evolucije putem prirodne selekcije. Najčuveniji od njegovih primjera o ovoj temi je onaj o boji noćnih leptirova, koji su pocrnjeli za vrijeme Industrijske revolucije u Engleskoj.

Prema izvještaju, u vrijeme početka Industrijske revolucije u Engleskoj, boja kore drveća oko Mančestera bila je sasvim svijetla. Zbog ovoga su leptirovi tamne boje koji su prebivali na ovom drveću mogli lahko biti primijećeni od ptica koje su se njima hranile i zbog toga su oni imali veoma malu šansu za preživljavanje. Pedeset godina kasnije, kao rezultat zagađenja, kora na drveću je potamnjela i ovoga puta leptirovi svijetle boje postali su najčešća meta ptičjeg lova. Kao rezultat, broj leptirova svijetle boje je opao, dok se broj leptirova tamne boje uvećao, budući da oni tada nisu mogli lahko biti zamijećeni od ptica. Evolucionisti koriste ovo kao veliki dokaz za svoju teoriju.

Evolucionisti su, na drugoj strani, našli utočište i utjehu u bacanju praline u oči, pokazujući kako su leptiri svijetle boje evoluirali u leptire tamne boje. Međutim, trebalo bi biti potpuno jasno da ovaj fenomen ne može ni na koji način biti korišten kao dokaz za teoriju evolucije zbog toga što prirodna selekcija ne proizvodi nove oblike koji nisu postojali ranije. Leptiri tamne boje postojali su u cjelokupnoj populaciji leptirova i prije Industrijske revolucije.

Jedino što se promijenilo bila je relativna proporcija postojećih varijacija (tipova) u populaciji leptirova. Leptiri nisu stekli novu osobinu ili jedan organ koji bi uzrokovao promjenu vrste – odnosno stvaranje posebne vrste. Da bi se jedan leptirstransformirao u drugu živu vrstu, pticu naprimjer, trebali bi biti učinjeni novi dodaci genima. To jest, trebao bi biti unesen jedan potpuno odvojen genetski program na način da se uključi nova informacija o fizičkim osobinama ptica.
Ukratko, prirodna selekcija nema sposobnost dodati jedan novi organ nekom živom organizmu, ukloniti jedan organ, ili izmijeniti organizam u drugu vrstu – što je sasvim suprotno od slike koju evolucionisti pretpostavljaju. „Najveći“ dokaz koji je predstavljen od Darwinova doba nije bio u stanju otići dalje od „industrijskog melanizma“ kod leptirova u Engleskoj.

 

Može li prirodna selekcija objasniti kompleksnost?

 

Ne postoji ništa što prirodna selekcija doprinosi teoriji evolucije zato što ovaj mehanizam nikada ne može povećati ili poboljšati genetsku informaciju jedne vrste. Niti može transformirati jednu vrstu u drugu: jednu morsku zvijezdu u ribu, ribu u žabu, žabu u krokodila ili krokodila u pticu. Najveći branitelj „puncuated equilibriuma“, Gould, ukazuje na ovaj ćorskokak prirodne selekcije sljedećim riječima: „Suština darvinizma leži u jednoj jedinoj frazi: prirodna selekcija je kreativna snaga evolucione promjene. Niko ne poriče da će prirodna selekcija igrati jednu negativnu ulogu u eliminiranju nesposobnih. Međutim, Darwinova teorija zahtijeva da prirodna selekcija isto tako stvara sposobne.“[12]

Još jedan od intrigantnih mehanizama koje evolucionisti upošljavaju u vezi s prirodnom selekcijom je njihov napor da predstave ovaj mehanizam kao jednog svjesnog dizajnera. Međutim, prirodna selekcija nema svijesti. Ona ne posjeduje jednu volju koja može odlučiti šta je dobro, a šta loše za živa bića. Kao rezultat toga, prirodna selekcija ne može objasniti biološke sisteme i organe koji imaju karakteristiku „nesvodljive kompleksnosti“. Ovi sistemi i organi sastavljeni su od saradnje jednog velikog broja dijelova i oni nisu ni od kakve koristi čak ako bi i samo jedan od ovih dijelova nedostajao ili bio defektan. (Naprimjer, ljudsko oko ne može se uprostiti pošto ono ne funkcionira osim ako nije objedinjeno sa svim svojim detaljima). Zbog toga bi volja koja okuplja sve ove dijelove zajedno trebala biti u stanju unaprijed predvidjeti budućnost i usmjeriti se direktno na korist koja bi trebala biti postignuta tek na zadnjem stadiju (evolucije). Ova činjenica, koja isto tako ruši osnove teorije evolucije, također je zabrinjavala i Darwina: „Ako bi moglo biti demonstrirano da je postojao bilo kakav kompleksni organ, za koji bi bilo nemoguće da bude formiran brojnim, uzastopnim, laganim modifikacijama, moja teorija bi apsolutno bila srušena.“[13]

Prirodna selekcija jedino selektira, tj. odbacuje unakažene, slabe ili nesposobne individue jedne vrste. Ona ne može proizvesti nove vrste, nove genetske informacije ili nove organe. To jest, ona ništa/nikoga ne može navesti da evoluira. Darwin je prihvatio ovu realnost rekavši: „Prirodna selekcija ne može uraditi ništa dok se pogodne varijacije slučajno ne dogode.“[14] To je ono zbog čega je neodarvinizam, pored prirodne selekcije, morao istaći mutacije kao „uzrok blagotvornih promjena“. Međutim, kao što ćemo vidjeti, mutacije jedino mogu biti „uzrokom štetnih promjena“.


[1] Cliff, Conner, „Evolution vs. Creationism: In Defense of Scientific Thinking“, International Socialist Review (Monthly Magazine Supplement to the Militant), November 1980.

[2] Ali Demirsoy, Kalitim ve Evrim (Inheritance and Evolution), Ankara: Meteksan Publishing Co.,1984, str. 61.

[3] Michael J. Behe, Darwin’s Black Box, New York: Free Press, 1996, str. 232-233.

[4] Richard Dawkins, The Blind Watchmaker, London: W. W. Norton, 1986, str. 159.

[5] Dan Graves, Science of Faith: Forty-Eight Biographies of Historic Scientists and Their Christian Faith, Grand Rapids, MI, Kregel Resources.

[6] Science, Philosophy, And Religion: A Simposium, 1941, CH.13.

[7] J. De Vries, Essential of Physical Science, Wm. B. Eerdmans Pub. Co., Grand Rapids, SD 1958, str. 15.

[8] H.S. Lipson, „A Physicist’s View of Darwin’s Theory“, Evolution Trends in Plants, Vol 2, No.1, 1988, str. 6.

[9] Iako je Darwin izašao sa tvrdnjom da je njegova teorija bila totalno neovisna od Lamarckove, on je postepeno počeo da se oslanja na Lamarckove tvrdnje. Posebno 6. i zadnje izdanje Porijekla vrsta je puno primiera Lamarckovog „nasljeđivanja stečenih karakteristika.” Vidi: Benjamin Farington, What Darwin Really Said, New York: Schocken Books, 1996, str. 64.

[10] Steven M. Stanley, Macroevolution: Pattern and Process, San Francisco: W. H. Freeman and Co. 1979, str. 35, 159.

[11] Colin Patterson, „Cladistics“, Interview with Brian Leek, Peter Franz, March 4, 1982, BBC.

[12] Stephen Jay Gould, „The Return of Hopeful Monsters“, Natural History, Vol. 86, July – August

[13] Charles Darwin, The Origin of Species: A Facsimile of the First Edition, Harward University Press, 1964, str. 189.

[14] Ibid, str. 177.

 

(Uvod u knjigu: “PODVALE TEORIJE EVOLUCIJE”, Autor: Harun Yahya, Izdavač: Bosančica print, Sarajevo, 2000. god.)