Hikaje tarikatskih prvaka

ela bizikrillah5. VELIKODUŠNOST I SADAKA

 

PRISNA LJUBAV PRIJATELJA

 

Priča se kako su neki ljudi došli jednom od tābi’ina (generacija nakon ashaba) pa im on ne imade šta iznijeti, već se uputi kući jednog svog prijatelja, ali ga ne nađe kod kuće. On ipak uđe u kuću, zateče pun lonac već zgotovljene hrane i tek pečenoga hljeba, pa sve to uze i ponese sa sobom, da bi imao čime počastiti goste govoreći im: „Jedite!“

Kada mu se prijatelj vratio kući vidje da nema ništa (od hrane), pa mu reče: „To ti je uzeo taj i taj,“ a on na to reče: „Dobru je stvar učinio!“ A kada ga je sreo reče mu: „Ako se vrate (tvoji gosti), i ti se vrati (meni).» (Ihjā’u’ulūmid-din, Kitāb ādābil-ekl)

***  ***

Ovo kazivanje Ebū Hamid Gazālija čitamo unutar poglavlja o adabima prispjeća na gozbu ili jelo, a sve u okviru cjeline o kulturi ishrane iz Gazālijeva čuvenog djela Ihjā’u ‚ulūmid-din (Oživljavanje vjerskih znanosti). Tako o adabima prispjeća čitamo sljedeće:

Što se tiče prispjeća, nije sunnet da se namjerno iščekuje vrijeme obroka, pa onda nekome bahne, jer je to „prepadanje“, a ono je zabranjeno. Uzvišeni Allah kaže: „Ne ulazite u sobe Vjerovjesnikove, osim ako vam dozvoli, a ne da zrakate u hranu“ (El-Ahzāb, 53.), tj. iščekujete vrijeme jela. U hadisu se kaže: „Ko krene na kakvu gozbu nepozvan, njegovi koraci (ka njoj) su griješni i ono što pojede mu je haram.“ Međutim, ako se neko slučajno zadesi kod nekoga upravo u vrijeme obroka, u tom slučaju također ne treba ništa da jede, osim u slučaju da mu domaćin to dozvoli. Ako mu se kaže da i on šta pojede, treba da procijeni da li mu se to kaže iz ljubavi prema njemu (tj. iz srca) ili pak iz kurtoazije. U prvom slučaju treba da uzme a u drugom slučaju treba da se ispriča. Međutim ako je čovjek gladan, pa ode prijatelju da ga ovaj nahrani, ali ne iščekujući vrijeme jela, pa u tome nema ništa loše. Tako su se jedne prilike Poslanik, s.a.v.s., Ebū Bekr, r.a., i Omer, r.a., uputili kući Ebul-Hejsema ibnut-Tejhāna i Ebul-Ejjūba Ensārije s ciljem da šta pojedu jer su bili prilično gladni. Prispjeće u ovakvim okolnostima može donijeti samo sevape onome kome se dođe, a to je bio i običaj kod selefa (prve generacije muslimana). Tako je ‚Avn b. `Abdullāh Mes’ūdi imao tri stotine i šezdeset prijatelja, i svaki dan bi odlazio jednom od njih. Drugi jedan ih je imao trideset, i svakom od njih bi mjesečno odlazio, dok ih je jedan imao sedam, svakom od njih odlazeći heftično.

Ako čovjek uđe u kuću a ne zatekne domaćina, ali bude siguran u njegovo prijateljstvo i bude uvjeren da će (domaćin) biti sretan ako šta uzme od hrane, u tom slučaju mu je dozvoljeno sjesti jesti i bez izuna (dozvole) jer je svrha izuna zadovoljstvo, osobito kada je u pitanju hrana. Koliko ima samo onih koji nešto verbalno dozvole, pa se čak na to i zakunu, ali srce to ne čini, pa mu hranu njegovu na mekruh (pokuđen) način pojede. S druge strane, koliko je samo onih koji su odsutni i čiji se izun jezikom ne čuje, ali mu hranu njegovu pojede onaj koga on voli. Pa i Allah, dž.š., kaže: „… ili prijatelj vaš“ (En-Nūr, 61.) Poslanik, s.a.v.s., je jedne prilike ušao u kuću Berire i tom prilikom pojeo nešto od hrane, a Berira je bila odsutna. Hrana je bila od sadake, pa reče: „Stiže sadaka na pravo mjesto!“ (Tada je Poslanik, s.a.v.s., rekao : „Njoj je sadaka, a nama poklon.“ Naime, Poslaniku, s.a.v.s., je zabranjeno primati sadaku), a sve to jer je znao da će je to obradovati. Zato je i dozvoljeno ući u kuću bez izuna ako se zna da bi u svakom slučaju bilo dozvoljeno da uđe, u protivnom, ne. Muhammed ibn Vāsi‘ je ulazio sa svojim prijateljima u kuću Hasanovu jedući u njoj bez čekanja izuna. Kada bi se Hasan pojavio to bi ga veoma obradovalo govoreći: „Tako treba!“ A prenosi se da je Hasan, r.a., stojeći jeo sa stola nekog bakalara na pijaci, uzimajući s jedne strane smokve, a s druge suhe datule, pa mu Hišām reče: „Šta se to s tobom desilo o Ebū Seid, uzimaš tuđi imetak bez izuna!“, a Hasan mu odgovori: „O neznalico, prouči mi ajet o jelu!“, te ga on prouči, sve do riječi „iii vašeg prijatelja“, te ga upita: „O Ebū Seide, šta se misli pod prijateljem?“ Hasan reče: „To je onaj kome svoju dušu povjeriš i srce otvoriš.“ Tako su se jedne prilike neki ljudi zaputili kući Sufjāna Sevrija pa ga ne zatekoše tamo, ali otvoriše vrata, uđoše u kuću, postaviše sofru i počeše jesti, kad eto ti Sufjāna kako dolazi govoreći: „Podsjetili ste me na ahlak (ćudorede) selefa. Takvi su i oni bili.“

 

MUDRE RIJEČI MUDEVVIROVE

 

Muhjid-din ibn ‚Arebi, k.s., kazuje kako je vidio jednog prosjaka da od nekog čovjeka, Allahom ga zakiinjući, traži sadaku. Sa mnom u društvu tada bijaše Allahov dobri rob, znan kao Mudevvir, od stanovnika grada Asbedža. Onaj čovjek otvori zavežljaj pun manjih i većih komada srebra, pa poče rukom tražiti najmanji od njih. Utom mi reče moj sudrug: „Znaš li šta ovaj traži?“ „Reci ,“ kazah mu. Reče: „Svoju vrijednost i ugled kod Allaha. Kad god izvadi velik komad srebra jezikom svoga hāla sam sebi kaže: ‚Ne vrijedimo ovoliko kod Allaha.’“ Tad čovjek izvadi najmanji komad i dade ga prosjaku. (Futūhātul-mekkijje, bāb 53.)

***   ***

U produžetku ove hikaje Ibn ‚Arebi, k.s., kazuje kako će Allah na Sudnjem danu čovjeku predočiti nimete kojima ga je On na ovome svijetu obasuo, pa će ga upitati: „O robe Moj, zar ovo nije nimet Moj kojim sam te počastio?! Gdje je dio kojeg si ti izdvojio onome koji je od tebe iskao Mene zazivajući?“

Čovjek će spomenuti neku beznačajnu stvar, a Allah će ga upitati: „A gdje je ono što si za razonodu svoje duše utrošio?“ Čovjek će spomenuti golem dio imetka, a Allah će mu reći: „Kako te nije bilo stid sresti Me s nečim poput ovog, a ti si znao da će trebati preda Me stati i da ću ti Ja račun svesti!“ Ah, većeg srama nema! Potom će mu Allah reći: „Već sam ti oprostio, i to dovom onog prosjaka iz radosti njegove onim što si mu dao. Međutim, Ja sam je tebi uvećao, dok ono što si za strast duše svoje utrošio, Ja sam poništio. Odista, sadaku tvoju Ja sam tebi uvećao.“ Tad će je Allah pred prisutne predočiti, i novac (utrošen u sadaku) bit će veći od brda Uhud, a ono što je utrošeno za nekog drugog a ne Allaha, vratiti će se poput prašine razasute. Uzvišeni kaže: „Allah uništava kamatu, a unapređuje sadake“ (El-Bekare, 276.)

 

SADAKA GA SPASILA

 

Muhjid-din ibn Arebi, k.s., pripovijeda:

Desilo se jednom od naših šejhova od stanovnika Muvāzene u Maroku kako je sultan protiv njega podigao optužnicu čiji sadržaj iziskuje njegovo smaknuće, pa naredi da se okovan izvede pred svijet i upita narod šta misli o njemu, a svi već bijahu jednoglasni da ga treba ubiti, proglasivši ga otpadnikom od vjere. Dok su ga tako vodili putem ugleda šejh nekog čovjeka kako prodaje hljeb, pa mu se obrati: „Daj mi u zajam pola somunā; pa mu čovjek dade a on ga kao sadaku udijelu jednom od prolaznika. Povedoše ga tako pred svjetinu, a upravnik grada, koji ga je od sviju još najviše mrzio, reče da ako ljudi kažu ono što se o njemu govori smaknut će ga na najopakiji način. Konačno, upita upravitelj okupljeni svijet: „O ljudi Marakeša, šta velite o ovom čovjeku?!, kad svi u isti glas uzviknuše: „On je pošten i dobar!“ Upravitelj se začudi, a šejh mu reče: „Ne čudi se, stvar ova nije začudna. Koja srdžba je veća, tvoja ili ona Allahova i gnjev Vatre?“ Reče: „Srdžba Allahova i gnjev Vatre.“ Šejh upita: „A koja zaštita je veća, ona od pola somuna ili pola datule?“ Reče: „Pola somunā , pa šejh reče: „Tvoju srdžbu i srdžbu ovog skupa odbio sam s pola somuna, jer Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: ‚Čuvajte se Vatre pa makar i s pola hurme!, a rekao je i: ‚Sadaka gasi srdžbu Rabba (Gospodara) i odagnava smrt lošu, a Allah je to i uradio, odagnavš od mene šerr (zlo) vaš i smrt lošu s pola somuna. Moja sadaka odista je veća od pola hurme, a vaša srdžba manja od gnjeva Vatre i srdžbe Rabbove.“ I prisutni se začudiše snazi njegova imāna. (Futūhātul-mekkijje, bāb 70. i 560.)

***   ***

U produžetku ove hikaje lbn ‚Arebi, k.s., veli kako će sadaka na Kijametskom danu imati moć stvaranja hlada, hlada koji čuva od vreline toga dana dok se ljudima bude presuđivalo.

 

IBRĀHIM, A.S., I MEDŽUSIJA

 

Neki inovjerac došao je Ibrāhimu, a.s., a Ibrāhim, a.s., mu reče: „Ugostit ću te i nahraniti pod uslovom da primiš islam!“ Na to inovjerac reče: „O Ibrāhime, zar zbog jednog zalogaja da napustim vjeru svoju i vjeru očeva svojih?!“, okrenu se i napusti lbrāhima, a Allah, dž.š., mu objavi: „Već sedamdeset godina Mi tog čovjeka hranimo i pored nevjerstva njegova. Bolje bi bilo da si mu zalogaj hrane dao ne traživši od njega promjenu vjere!“ Utom Ibrāhim, a.s., pohita ka čovjeku i ispriča mu se za svoj postupak. Pošto mu na njegov upit o razlogu takve nagle promjene Ibrāhim, a.s., pomenu Božiju intervenciju, mnogobožac primi islam. (Futūhātul-mekkijje, bāb 179. i 560.)

***   ***

Ibrāhim, a.s., je nakon Nūha drugi veliki poslanički lik od njih ukupno sedam, poznatih kao poslanici svetopovijesne sudbinske odluke (Ulul-‚azm). Ibrāhimom, a.s., ozbiljuje se prva povijesna punina iskonske i žive božanske ljubavi, čija metapovijesna i najidealnija punina je Muhammmed, s.a.v.s. Odatle i riječ halil, ili Halilullāh (prijatelj Božiji), ime kojim je Allah počastvovao poslanika Ibrāhima, a.s. Ovo ime, pridjeveno Ibrāhimu, a.s., čini ga simbolom univerzalnog čovjeka u kome se stekla punina božanske ljubavi iz koje Bog stvara svijet. Halil je i arapski naziv za sveti palestinski grad Hebron, mjesto Ibrāhimova, a.s., preseljenja na ahiret, grad u kojem se nalazi i njegov mezar. Čim je Ibrāhim, a.s., dosegao stupanj spoznaje zbog kojeg je bio prozvan „prisnim prijateljem Božijim“, gostoprimstvo je učinio svetim običajem. Ibrāhim Halil, s.a.v.s., kada bi htio jesti, izađi bi na udaljenost od milju, ili čak dvije, tražeći s kim bi jeo. Zato i bijaše poznat kao Ebud-difān (ugošćivač). Taj njegov nijjet, veli Gazāli i danas se njeguju u mjestu njegova mezara.

 

DOBROČINSTVO HAZRETI ‚ALIJE

 

Ebū Se’id priča kako mu je h. ’Ali kazivao:

Jednog dana upitao sam h. Fatimu ima li šta za pojesti, a ona reče kako već dva dana u kući nema hrane. Rekoh joj: „Zašto mi nisi na vrijeme rekla, a ne da tebe i djecu našu u ovakvu nepriliku dovodim?!“ Reče mi: „Allaha mi, Uzvišenog, stid me je da te zadužujem nečim što nije u tvojoj moći!“ Ustadoh i posudih jedan dinar (zlatnik) s ciljem da za njega kupim porodici nešto hrane, kad na putu nabasah na Mikdāda u licu neraspoložena. Upitah ga za razlog takvog njegova stanja, a on mi reče: „Eno, porodicu sam ostavio, plaču od gladi!“ To me rasplaka i ja mu dadoh onaj dinar kojeg sam maločas posudio. Otiđoh u džamiju i sa Poslanikom, s.a.v.s., klanjah podne, ikindiju i akšam. Poslije akšama upita me: „O Ebul-Hasan, imaš li šta da pojedem?“ Ja mu izložih situaciju kakva jeste, a on mi reče: „Meni je objavljeno da ću u tvojoj kući večerati!“ Krenusmo tako kući mojoj, uđosmo u nju, kad pred nama ogroman čanak pun hrane. Pejgamber, s.a.v.s., mi reče: „O ‚Ali, ovo je od Allaha, Uzvišenog. On opskrbu daje onome kome hoće od robova Svojih bez računa ikakva!“ Reče potom: „Hvala Allahu koji nama promiče ono što je Merjemi promicao!“, a zatim je proučio ajet: „Kad god bi joj Zekerijjā u kutak ušao, opskrbu kod nje on bi nalazio,..“ (Ālu ‚Imrān, 37.) (Jenābi’ul-mevedde)

***   ***

Pored h. Fatimine plemenitosti i h. ‚Alijeva dobročinstva, još jedna značajna pouka koju lučimo iz ove hikaje jeste veza između h. Merjeme i njena mubarek djeteta, i h. Fatime i njena potomstva, veza čija punina tajne će biti objelodanjena konačnim susretom ‚Isā, a.s., s Mehdijem, a.s., jednim od h. Fatiminih potomaka.

 

HAZRETI ‚ALIJINA PRAVIČNOST

 

Prenosi se kako je h. ‚Alija u toku bitke na Siffinu izgubio štit. Kasnije iza bitke ugleda ga kod nekog Židova i podiže protiv njega parnicu pred sudijom svojim Šurejhom. Reče kako štit pripada njemu, ali Židov to poreče. Kadija Šurejh zatraži dokaz od h. ‚Alije, a on dovede Kunbura i sina svoga h. Hasana. Šurejh reče: „Svjedočenje sina ocu nije dozvoljeno!“ Jevrejin primijeti: „Vođa vjernika (Emirul-mu’minin) me parniči pred sudijom kojeg je on postavio, a on sudi protiv njega. Svjedočim da nema boga osim Allaha, i svjedočim da je Muhammed Allahov poslanik, a ovaj štit odista je tvoj, o Emirul-mu’minin!“ (Jenābi’ul-mevedde)

***   ***

Ah, kakva li je pravedna vladavina bila h. ‚Alijina! Nije isključeno da je h. ‚Alija iz mudrosti svoje namjerno kao jednog od svjedoka doveo h. Hasana da na test stavi kadiju svoga i ujedno Židovu pokaže pravim primjerom. Nije Pejgamber, s.a.v.s., za h. ‚Aliju zalud rekao: Akdākum ‚Ali – „U donošenju presuda, najbolji među vama je ‚Ali“

 

KAZIVANJE O ISTOČNOJ KRALJICI

 

Živješe jednom istočna kraljica Lejla čija mudrost obas­javaše zemlju poput Sunca, čiju inteligenciju niko ne mogaše nadmašiti a bogatstvo niko nikada dokučiti.

Jednoga dana vezir (ministar) uđe na njen dvor tužna lica i reče: „O Lejla, ti si najpametnija, najveća, najmoćnija žena u našoj zemlji ali čuh nešto veoma uznemirujuće dok putovah našim predjelima. Gdjegod bijah ljudi te poštuju ali neki govore ružne stvari o tebi. S tobom zbijaju šalu i žale se na tvoje mudre presude. Od svih moćnika moćnija si ali kako može jedna takva suprotnost postojati u tvojoj stvarnosti?“

Kraljica Lejla lagahno se osmijehnu i odgovori:“Vjerni moj veziru, kao svaka osoba u mome kraljevstvu i ti znaš šta sam učinila za sve vas. Sedam zemalja pod mojom su kontrolom, u njima vlada dobro i napredak. U sedam zemalja ljudi me vole zbog moje pravičnosti. U pravu si, mnogo toga mogu učiniti. Mogu narediti da se ogromne kapije moga grada zatvore, ali jedno ne mogu učiniti. Ne mogu zatvoriti usta mojih podanika. Nije stvar u tome šta neki od mojih podanika govore, neistine i loše stvari. Ono što je bitno jeste da ja unatoč tome i dalje činim dobro.“ (Staro perzijsko predanje)

 

6. POKRIVANJE TUĐIH MAHANA

 

POKRIVANJE TUĐIH MAHANA I SLUČAJ H. OMERA

 

‚Abdur-Rahmān ibn ‚Avf, r.a., pripovijeda:

Jedne noći izašao sam s h. Omerom u Medinu. Dok smo tako šetali ugledasmo kako neka svjetlost dolazi iz jednog pravca. Počesmo je slijediti. Nađosmo se tako pred vratima jedne kuće iza kojih se čuo žamor derneka. Omer me uze za ruku i upita: „Znaš li čija je ovo kuća?!“ Odgovorih da ne znam, a on mi reče: „Ovo je kuća Rebi’a ibn Umejje ibn Halefa. Vidiš, odaju se alkoholu, pa šta misliš da trebamo uraditi?“ Rekoh: „Mislim da smo uradili već nešto što nam je Allah zabranio, jer Uzvišeni kaže: ‚I ne uhodite jedni druge‘!“ Na to se Omer, r.a., vrati. (Ihjā’u ‚ulūmid-din, Kitab ādābil-ulfe)

***   ***

Kaže Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „O vi koji samo jezikom svojim vjerujete a imān vam još u srca nije ušao, ne gibetite muslimane niti istražujte njihove mahane, jer onaj ko istražuje mahanu brata svoga muslimana, Allah će mahanu njegovu razotkriti, a onaj kome Allah mahanu njegovu razotkrije – posramljen bit će pa makar se i u kući svojoj krio.“

 

GIBET

 

Pozvan je jedanput lbrāhim ibn Edhem na gozbu, no, čim sjede za sofru, ljudi počeše da gibete (tračaju, govore loše o nekom u njegovoj odsutnosti), pa reče: „Kod nas je običaj da se meso jede poslije hijeba, a vi odmah počeli s mesom!“ (Risāle Kušajrijje)

***   ***

Ovim je Ibrāhim ibn Edhem smjerao na riječi Allahove: „Zar bi nekom od vas bilo drago da jede meso umrloga brata svoga, a vama je to odvratno!“ (El-Hudžurāt, 12.) Početak ovog ajeta glasi: „O vjernici, klonite se mnogih sumnjičenja! Neka sumnjičenja zaista su grijeh. I ne uhodite jedni druge i ne ogovarajte jedni druge!“

Ovu hikaju Kušajri donosi u okviru poglavlja o vrijednostima šutnje (samt). Kaže Uzvišeni: „I glasovi će pred Njim utihnuti, i ti nećeš čuti doli samo tihi šapat“ (Tā-hā, 108.), a Poslanik, s.a.v.s., veli: „Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ne ezijeti komšiju! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ikram (čast) gostu iskaže! Ko vjeruje u Allaha i Sudnji dan, neka ono u čemu je hajr govori, u protivnom neka šuti!“

Čuo sam, veli Kušajri, Bišr ibnul-Hārisa da kaže: „Kada ti se omili govoriti – ti zašuti, a kada ti se omili šutjeti – ti progovori.“ Prenosi se kako je Ebū Bekr Siddik, r.a., godinu dana u ustima svojim nosio kamen da bi govor svoj učinio što kraćim. I na kraju, kaže Poslanik, s.a.v.s.: „Odista Allah, ‚azze ve dželle, mrzi rječitog govornika (belig), onog koji mlati jezikom kao što krave svojim jezicima prevrću“ (Hadis bilježi Ebū Dāvūd i Tirmizi.)

 

PRIČA O DVA ISPOSNIKA

 

Jednom davno, prije mnogo noći, dva isposnika hodaše šumom u miru. Mladi i stariji isposnik. Tako dodoše do brzaca. Tu stajaše predivna mlada žena, elegantno obučena. Bijaše uznemirena jer htjede prijeći brzac ali ne znaše kako, a ne želješe skvasiti svoju finu dugu haljinu. Bez oklijevanja stariji isposnik ju podiže, prenese preko brzaca i spusti na suho tle. Ona mu zahvali i nastavi dalje svojim putem a isposnici krenuše svojim, ponovno u tišini. Mladi isposnik bijaše nesiguran, uznemiren i zbunjen. Ne mogavši se boriti sa sobom više konačno izusti: „Brate, ne znam šta da mislim. Dobro poznaješ pravila našega reda, sa ženom ne smijemo čak ni progovoriti. A ti… Čovječe, dotakao si je, podigao, prenio, uh! I sada… Nastavljaš kao da ništa nije bilo!“ „Jednostavo je“ reče ovaj, „ostavio sam je na suprotnoj strani rijeke, ali ti, ti je još uvijek nosiš!“ (Narodno usmeno predanje)

 

7. SOHBET

 

HADŽDŽĀDŽ I SNAGA SOHBETA

 

Prenosi se kako je Hadždžādž, da mu se Allah smiluje, naredio da se neki čovjek smakne, pa mu reče: „Želio bih nešto reći poglavaru prije nego što me ubije!“

Hadždžādž reče: „Reci! , a on reče: „Rekao bih vam to, samo da me prvo pustite da uz vas malo po ovom dvorskom trijemu prošetam, od početka pa do kraja njegova. To vladaru ne bi trebalo ništa škoditi, niti to može šta promijeniti između nas:‘

Hadždžādž naredi čuvaru: „Deder ga ovamo! , te uze uz njega ići pazeći šta će mu ovaj reći. Kad stigoše do kraja trijema i vratiše se odakle su i pošli, reče ovaj čovjek: „O vladaru, plemenit čovjek pazi na pravo sohbeta makar on i jedan čas trajao, a vladar je u mome sohbetu bio i ja se sa njim u ovoj šetnji družio. Ta vladar je taj koji bi trebao paziti na pravo sohbeta!“

Hadždžādž reče: „Pustite ga! Tako mi Allaha, istinu je rekao i onome koji razum posjeduje ukazao. Da sam ga ubio bio bih najbolniji.“

Hadždžādž ga potom bogato dariva i predloži da mu na dvoru društvo pravi. Prenosilac kazuje da se ne sjeća da li je taj čovjek baš i pristao da ostane na dvoru. (Futūhātul-mekkijje, bāb 170.) . .

***   ***

Navedena hikaja ističe vrijednost sohbeta, makar se ne izustila niti jedna jedina riječ. Fadileti sohbeta kao takvog odista su brojni. Za sohbet Ibn ‚Arebi, k.s., kaže kako je jedno od božanskih svojstava (na’t ilāhi). Tako se Poslanik, s.a.v.s., obraća Allahu, dž.š., u dovi pred polazak na put: „Ti si moj sohbedžija (sāhib) na putu ovome!“ Prema tome, moguće je govoriti i o sohbetu sa Uzvišenim Allahom, no da bi takvo što bilo ozbiljeno, veli Ibn ‚Arebi, nužno je da rob Božiji makar jedan dašak svoj (nefes) isključivo posveti Allahu, dž.š., a Allah će zasigurno paziti na pravo (hakk) toga daška, tj. daha.

 

IBN ‚AREBI NA SIJELU KOD PRIJATELJA

 

Muhjid-din ibn ‚Arebi, k.s., pripovijeda kako je jednu noć godine 592. u Sevilji sa društvom proveo kod Ebul-Husejn ibn Ebi Amr ibnut-Tufejla, a on je zbog mene, veli Ibn ‚Arebi, i moga prisustva iskazivao punu sramežljivost i silno se trudio da bude što uljudniji. Te noći sa nama bijahu i Ebul-Kāsim Hatib, Ebū Bekr ibn Sam i Ebul-Hakem ibnus-Serrādž. I svi oni, također iz poštovanja prema mome prisustvu, suzdržavahu se od opuštenosti, držeći se edeba i šutnje. Odlučih napraviti hilet (doskočicu) kako bih njihovu razgalu potaknuo, pa kad me domaćim zamoli da koju mudrost prozborim, ja rekoh: „Pogledaj od djela naših knjigu Uputa u nevladanje uobičajenim edebom (Iršād fi harkil-edebil-mū’tād), a ako hoćeš evo ja ću ti prikazati jedan odlomak iz te knjige.“ On reče: „Svakako, a ja pružih po podu noge svoje prema njemu i rekoh: „Pritisni me (izmasiraj)!“ On, a i ostali, razumješe moju nakanu, opustiše se i stisnutosti u ponašanju nestade. Tu noć provedosmo u pravoj dinskoj prisnosti. (Futūhātul-mekkijje, bāb 560.)

***   ***

Upitali su Hālid ibn Safvāna: „Koji ti je prijatelj najdraži?“, a on im reče: „Onaj koji mi oprašta posrtaje moje, i zaklanja greške moje, i prelazi preko mahana mojih.“

 

VRIJEDNOST LJUBAVI U IME ALLAHA

 

Prenosi se kako je Allah, dž.š., jedne prilike upitao Mūsāa: „Jesi li ikada bilo šta za Mene uradio?“ Mūsā, a.s., reče: „Bože, Tebi sam klanjao, za Tebe postio, sadaku dijelio i zekat davao!“ Uzvišeni Allah reče: „Namaz ti je dokaz, post Džennet, sadaka zaklon, a zekat nur (svjetlost). Ali šta si samo za Mene uradio?!“ Reče Mūsā, a.s.: „Bože, uputi me poslu koji će biti samo za Tebe!“ Uzvišeni reče: „O Mūsā, zar nikad nisi prijatelja za Mene imao, i zar nikad nisi Meni zarad neprijatelja gonio?!“ I spoznade Mūsā, a.s., da je najvrjedniji posao ljubav u Ime Allaha, i mržnja samo Njega zarad. (Ihjā’u ‚ulūmid-din, Kitāb ādābil-ulfe vel-uhuvve ves-suhbe)

***   ***

„I Njegovim nimetom (blagodati) vi ste postali braća“ (Alu Imrān, 103.), kaže Uzvišeni. A plemeniti Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Kome Allah poželi hajra, podari mu iskrenog prijatelja. Kad zaboravi, podsjeti ga, a kad pomoć zatraži, pomogne mu.“ Na drugom mjestu kaže Poslanik, s.a.v.s: „Ko se u ime Allaha pobrati, Allah će ga za jedan stepen u Džennetu uzdići, stepen kojeg nijednim svojim djelom ne bi mogao dostići.“ A h. ’Ali kaže: „Držite se prijatelja! Oni su vam sigurnost i na ovom i na onom svijetu.“

 

(Iz knjige: ZBIRKA HIKAJA TARIKATSKIH PRVAKA, odabrali, preveli i komentar priredili: Samir Beglerović i Kenan Čemo, Izdavač: Samir Beglerović, Sarajevo, 2004. god.)