Treći milenij – deset paradoksa našeg doba

paradoksUšli smo u treći milenij. Kako će treći milenij izgledati?

Kao i svako drugo vrijeme i epoha u ljudskoj historiji, i on će generirati mnogo toga, nadu i očaj, obećanje i rizik, trijumf i tragediju. Ali treći milenij će u nečemu ipak biti i poseban. Više nego prvi i drugi milenij ovaj će u prvi plan izbaciti velike paradokse u globalnoj civilizaciji koja je u razvoju.

Mi ćemo u kratkim crtama ukazati na deset takvih paradoksa. Vjerovati je da njih ima mnogo više. Svi oni otkrivaju kolosalne kontradiktornosti koje predstavljaju izazov životu i življenju u naše doba.

 

Prvi paradoks

 

Demokratski oblici i simboli vladavine bez sumnje će se raširiti u ovom stoljeću – prvom stoljeću novog milenija. Demokratija bi trebala uvećati moć naroda. Ali narod će bivati sve manje i manje moćan. Megaglobalne snage povezane s novcem, tržištem, tehnikom i medijima kontrolirat će živote milijardi i milijardi običnih ljudi i žena i dominirati njima. Oni će građanina u demokratiji učiniti impotentnim poput brojeva koji su i u prošlosti tvorili autoritarna društva.

 

Drugi paradoks

 

Postojat će ogromno bogatstvo – bogatstvo koje će proizvesti megakorporacije i narastajuća trgovina novcem, koji, potpomognuti i podstaknuti sve novijom i novijom tehnologijom, osvajaju globus. Postojat će, međutim, i ogromno siromaštvo. Nesrazmjer između vrlo bogatih i vrlo siromašnih će rasti. U isto vrijeme bogatstvo će biti koncentrirano u sve manjem broju ruku pošto će veće ribe progutati one manje, a sve u ime ekonomske racionalizacije i efikasnosti tržišta.

 

Treći paradoks

 

Nauka će pomoći spašavanju života i produženju ljudske egzistencije na našoj planeti. A ipak nauka će uništavati život ne samo kroz oružja rata nego također i kroz genetički inžinjering i druge slične genijalne tehnike razvijene u ime progresa – tehnike koje ponekad pokazuju vrlo oskudan respekt spram integriteta ljudskog bića i drugih formi života.

 

Četvrti paradoks

 

Čovječanstvo otkriva efektivnije načine komuniciranja koji će, pretpostavka je, povećati razumijevanje i empatiju unutar ljudske zajednice. Istina je, međutim, da je sve manje i manje interakcije i druženja među ljudima na svim nivoima. Ljudi se ne otvaraju jedni drugima, oni ne dotiču srca jedni drugih. Pojedinci i porodice žive unutar svojih vlastitih malih čahura, bez osjećaja za zajednicom, bez onog drugarstva iz kojeg proizlazi solidarnost i kohezija.

 

Peti paradoks

 

Postoji prezasićenost informacijama zahvaljujući najviše novim komunikacijskim tehnologijama. Čine li nas, međutim, ove informacije učenijima? Uvećavaju li one mudrost ljudskih stvorenja? Ili će novo stoljeće i novi milenij nastaviti svjedočiti padanje ljudskog bića do nivoa gdje ono dodaje, tu i tamo, dijelove informacija ali ih ne uspijeva pretvoriti u znanje a kamoli u nove izvore mudrosti i spoznaje?

 

Šesti paradoks

 

Nema sumnje da će u nastupajućem stoljeću milioni i milioni ljudi postati pismeni u smislu da će znati čitati, pisati i računati. Dio njih će također naučiti vještine koje zahtijeva tržište. Međutim, porast procenta pismenosti ne znači, neminovno, da će ljudi biti i obrazovaniji. Hoće li naše škole i univerziteti proizvoditi muškarce i žene sposobne da kreativno misle, da inteligentno analiziraju, da opažajno istražuju? Još važnije, hoće li „obrazovni“ sistem dvadeset prvog stoljeća pomoći razvoju ljudskog karaktera, uliti budućim generacijama duboku odanost moralnim vrijednostima i etičkim standardima? Hoće li mlade prožeti ljubavlju za vrlinom, smislom za svetim i dubokim poštovanjem prema životu? Mi postavljamo ova pitanja zato što su škole u zadnjih 50 godina posljednjeg stoljeća vrlo malo pažnje posvetile izgradnji karaktera kod učenika.

 

Sedmi paradoks

 

Najočigledniji paradoks vezan je za religiju. U mnogim dijelovima svijeta ljudi obnavljaju svoju privrženost obredima, ritualima, formama i simbolima svoje vjere. Vjerski preporod je postao moćna snaga koja kreira i mijenja javne politike u brojnim zemljama.

A onda se čovjek pita je li suština vjere – sveprožimajuće savjesnosti prolaznoga života; svijesti o Transcendentnoj Stvarnosti koja nadilazi vrijeme, prostor i materiju; iskrenog i čestitog življenja; nesebične brige za druga ljudska bića – iole ojačala usred vjerskog revivalizma. Sakriva li i kamuflira li verski preporod sve veću eroziju vrijednosti kako u privatnoj tako i javnoj sferi – odbacivanje moralnih obzira u ekonomiji; izopačenost etičkih standarda u politici; vulgarizacija svetih normi u kulturi? Jesmo li svjedoci onog što smo na drugim mjestima opisali kao situaciju gdje je religioznost u usponu ali duhovnost još spava?

 

Osmi paradoks

 

Je li moguće da će se još jedna forma kamufliranja također ovjekovječiti u narednom stoljeću a i duže? U ime globalizacije pojavljuje se lažni univerzalizam i lagahno guta cijelo čovječanstvo. Dovedeni smo u situaciju da vjerujemo da se cijeli svijet transfonnirao u globalno selo, da su ljudska bića svuda ujedinjena zajedničkom vezom ljubavi i saosjećanja. Ovo uopće nije istina. Iza paravana globalizacije krije se okrutna realnost dominacije i kontrole – realnost nekolicine, uglavnom određene etničke vrste, koja samovoljno vlada ostatkom čovječanstva koje je, s druge strane, sastavljeno najvećim dijelom od ljudi drugih etničkih korijena ili boja. Rasna netrpeljivost, kulturni šovinizam i komunalne predrasude – na koje nisu imune niti jedna grupa ni zajednica – ostat će sa nama još dugo vremena.

 

Deveti paradoks

 

Postoji još jedan paradoks koji će nas pratiti u budućnosti. Mi neprestano govorimo o miru. Uobličili smo institucije čija je namjena izgradnja mira i dobre volje među narodima. Ali u isto vrijeme mi nastavljamo sa usavršavanjem oružja za masovno uništavanje. Globalna vojna potrošnja ostaje na visokom nivou, premašujući budžete za zdravlje i obrazovanje, uprkos činjenici da je hladni rat završen. Budući da je potenciranje oružja i vojske povezano sa ekonomskom i političkom dominacijom i određenim pojmom sigurnosti koja je još pojačava, malo je vjerovati da će doći do bilo kakve značajnije promjene u ovoj oblasti u dvadeset prvom stoljeću.

 

Deseti paradoks

 

Baš kao što postoji svijest o važnosti mira, isto tako postoji narastajući osjećaj potrebe da se zaštiti okolica. U određenim industrijski razvijenim ekonomijama proglašeni su strogi zakoni o zaštiti okolice. Ipak, na globalnoj razini degradacija okolice predstavlja glavnu prijetnju samom opstanku ljudske rase. Slabi pokušaji da se kontrolira zagađenost zraka i vode i neravnomjerne sječe šuma u različitim dijelovima svijeta samo naglašavaju jačinu izazova očuvanja okolice sa kojim ćemo se suočiti u dvadeset prvom stoljeću.

Deset paradoksa – kontradiktornosti – o kojima govori ovaj esej su neizbježne posljedice međusobne pozicioniranosti određenih okolnosti. Kada se realnosti ili ideali, ili oboje, na jednoj strani, sučele sa stečenim pravima, na drugoj, dolazi do pojave kontradiktornosti koje se manifestiraju u vidu paradoksa. Naprimjer, demokratski ideal moćnog građanina nemoguće je dostići sve dotle dok moćni ekonomski i finansijski interesi dominiraju demokratskim procesom. Neki od ostalih paradoksa koje smo naveli su također rezultat podrivanja hvale vrijednih ideala stečenim interesima povezanim sa globalnim kapitalizmom.

Treba naglasiti da je sam globalni kapitalizam ponikao iz sredine u kojoj je bilo počelo podrivanje određenih plemenitih vrijednosti kao što je izdizanje javnog dobra nad privatnom dobiti. Kako je kapitalizam postajao sve snažniji kultura koju je proizveo iznjedrila je nove odnose i orijentacije koji su vremenom zanemarili dugogodišnje principe življenja, u biti kojih je bila i ideja blagostanja za sve, ostvarivana kroz etiku dijeljenja i davanja. Kapitalizam je, danas, sa svojim globalnim dosegom legitimirao pohlepu a imućnosti podario visok stepen poštovanja, što nije upamćeno u analima ljudske historije. Kao rezultat toga, novac, koji je uvijek bio motivirajuća snaga kapitalizma, postao je neodoljivo moćan do te mjere da on definira i određuje skoro svaku aktivnost i odnose u savremenoj civilizaciji. Ljubav prema novcu izrodila je novu „religiju“ „pareteizam“ (pare+teizam, op. prev.).

Ovo je razlog što je za one među nama koji žude za drugačijim, humanijim svijetom, prvi i najvažniji zadatak artikulirati jedan alternativni vrijednosni sistem koji vuče korijen iz Transcendentnog i koji je odan dugogodišnjim idealima pravde, samilosti i slobode koji bi trebali biti temelj ekonomskog poretka čiji primarni cilj ne bi bio maksimalizacija dobiti, nego uzdizanje ljudskog dostojanstva. Drugim riječima kazano, borba protiv pareteizma mora biti u čvrstoj vezi sa pogledom na život po kojem je Bog centar svega, sa jednom vrstom monoteizma. Moglo bi se desiti da borba između pareteizma i monoteizma bude jedna od najvećih bitaka trećeg milenija.

 

Sa engleskog preveo: Ifet Mustafić

 

Commentary – International Movement for a Just World, Vol. 1, No. 7, July 2001., Selangor D.E., Malaysia