Dupli standardi u vanjskoj politici Zapada

APTOPIX Mideast Israel PalestiniansUvod

 

Glavne akutne poteškoće u komunikaciji između muslimanskog i evropskog svijeta nisu se iznenada pojavile. Suprotno tome, one su nastajale polahko, tokom vremena usljed duplih standarda Zapada u njegovom odnosu sa muslimanskim svijetom. Negativna osjećanja koja je ova pojava izazvala kod mnogih muslimana rezultat su mnogobrojnih iskustava muslimanskog svijeta sa Zapadom tokom moderne povijesti. Znajući da je Zapad svoje principe slobode i pravde ostvario preko društvenih i političkih revolucija koje su uslijedile nakon prosvjetiteljstva, prosto je neshvatljivo da tokom 19. i 20. stoljeća ti principi nisu primijenjeni u odnosu Zapada prema ostatku svijeta, a posebno muslimanskog. I dok su se prethodna poglavlja bavila povijesnim i političkim aspektima zapadno­muslimanskih odnosa, ovo poglavlje će preuzeti te argumente i fokusirati se na pitanje ideološke dosljednosti i duplih standarda Zapada.

Imperijalistička i kolonijalna evropska vladavina u muslimanskim područjima ostavila je tragove užasa, represije i divljaštva u svijesti kolonijaliziranih civilizacija. lmperijalisti su pokazali ne samo nedostatak respekta prema islamskoj kulturi i religiji nego i elemente rasizma i kulturne arogantnosti.

Balforova deklaracija je 1917. godine Jevrejima obećala nacionalnu domovinu u Palestini, što je dovelo do sukoba sa arapskim stanovništvom koje je tu živjelo. Nakon Prvog svjetskog rata tajni Sajks-Pikotov sporazum, koji je razrađen tokom rata, podijelio je arapski svijet između Engleske i Francuske u „zone utjecaja“. Zbog duplih standarda, sloboda i pravo na samoodređenje bili su ograničeni na građane ove dvije evropske zemlje, ali u potpunosti uskraćeni arapskim državama.

Na ekonomskoj ravni, područje arapskog svijeta je eksploatirano u korist Evrope. Odnos između realne ekonomske vrijednosti, na jednoj strani, i cijene prodavanih dobara i usluga, na drugoj, bio je nepravedan i politički nametnut, dok su zapadni političari okolo propovijedali o „slobodnoj trgovini“ i tržišnim mehanizmima. Na hiljade ljudi koji su bili primorani da pod francuskim vođstvom rade na kopanju Sueckog kanala izgubilo je u Egiptu živote zbog gladi i bolesti, dok prisilni rad u isto vrijeme u Evropi nije više bio dozvoljen. Nakon nacionalizacije Sueckog kanala 1956. godine vojne snage Britanije, Francuske i Izraela napale su i zauzele ovaj vrijedni i ekonomski važan strateški prolaz kako bi spriječile Egipćane da ostvare svoje pravo i kontrolu nad svojom teritorijom i ekonomijom.

Nakon Drugog svjetskog rata muslimanski svijet se nadao da će oslabljena Evropa, koja je iskusila sve nedaće tog rata, biti humanija u odnosu prema drugima, a posebno prema onima koji su je podržavali u njenoj borbi protiv nacizma.

 

Građani drugog reda

 

Međutim, dupli standardi nastavili su preovladavati čak i nakon postratne obnove Evrope kada su u Evropu dovedeni milioni muslimanskih radnika iz različitih muslimanskih krajeva poput Turske i Sjeverne Afrike te bili tretirani kao građani drugog reda. Pored toga, one muslimanske zemlje koje su bile teško pogođene Drugim svjetskim ratom poput Egipta i Libije nisu primile nikakvu nadoknadu za štetu koju su Evropljani nanijeli na njihovom tlu. U obje ove zemlje mnogi ljudi kasnije su poginuli kao žrtve mina koje su u Drugom svjetskom ratu postavile snage Saveznika i Osovine. Te mine ne samo da su osakatile i onesposobile mnoge ljude nego su također imale negativan efekt na ekonomski razvoj ovih zemalja, što se i danas može osjetiti. I dok zemlje odgovorne za postavljanje mina nikada nisu ni razmatrale mogućnost kompenzacije žrtvama ili plaćanje reparacija u Sjevernoj Africi, dotle su se iste – sasvim ispravno – drugačije, ponašale prema mnogim evropskim ili kasnije izraelskim građanima.

Dupli standardi Evrope još uvijek su vidljivi u njenim oportunističkim političkim odnosima sa muslimanskim svijetom. Zapadna demokratija i ljudska prava su zanemareni u muslimanskim zemljama kada je to u suprotnosti sa evropskim ili američkim interesima. Zapad obično čak podržava okrutne diktatorske režime u muslimanskom svijetu – i zemljama Trećeg svijeta općenito – kada je to u njegovom interesu, dok na drugoj strani zapadne vlade nastavljaju držati predavanja ostatku svijeta o važnosti demokratije i ljudskih prava.

Ti standardi se također ne primjenju­ju na režime koji sarađuju sa Zapadom i koji štite njegove interese, kao što je Saudijska Arabija. Međutim, Sirija i Afganistan su stavljeni ili su bili stavljeni pod lupu zbog kršenja ljudskih prava zato što to neće ugroziti zapadne interese u slučaju ove dvije zemlje. Tužno je da se to što su SAD uradile u Afganistanu ne smatra povredom ljudskih prava nego je svrstano u posebnu kategoriju.

Uz podršku evropskih zemalja, naprimjer, opći izbori 1992. godine u Alžiru su poništeni snagom tenkova zato što se režim na vlasti i njegove vojne snage bojao da će pobijediti fundamentalistička stranka. U građanskom ratu proisteklom nakon toga u Aižiru je život izgubilo između 70.000 i 100.000 ljudi.

Drugi primjer bilo je svrgavanje regularno izabranog premijera Mosaddeka u Iranu 1953. god., koje su Velika Britanija i SAD podržale da, bi zaštitile naftne interese Zapada u regionu. Ustrajnost Za­pada u podržavanju autoritarnih ili diktatorskih režima u regionu koji štite njegove interese i primjenjuju njegovu politiku u muslimanskom svijetu samo je izraz isključivo njegove moći i interesa. Istovremeno se lokalni pokreti i vlade optužuju za nepoštivanje globalnih vrijednosti čovječanstva. Nepovjerenje muslimana prema zapadnoj politici, izjavama i ideologijama bilo bi manje izraženo kada bi Zapad na Srednji istok i ostatak Trećeg svijeta primjenjivao iste one standarde i vrijednosti koje primjenjuje u svojim zemljama.

Zemlje kojima je Zapad vladao imale su tlačiteljske režime, što je suprotno zapadnim idealima i vrijednostima. Tužno je da su oni koji su protestirali, zahtijevajući demokratsku slobodu i iskorjenjivanje korupcije, bili proganjani i mučeni. U svijesti muslimana duboko se ukorijenilo saznanje da su mnoge sprave za mučenje poput električnih batina i drugih savremenih sredstava opresije rezultat zapadne tehnologije, te su tako poistovjećene sa njenom kulturom. Slično tome, teško da je iznenađujuće to što se u nekim muslimanskim zemljama na ministra unutarnjih poslova koji okrutno sprječava demonstracije i grubo krši građanska prava, također gleda kao na proizvod ili sredstvo zapadnih vlada.

Sljedeći primjer duplih standarda Zapada jeste njegova kontinuirana podrška Izraelu. Ilegalna vojna okupacija Palestine, ozbiljna kršenja ljudskih prava te ignoriranje i decenijama dugo kršenje rezolucija Ujedinjenih naroda od strane Izraela – o čemu je bilo govora u drugom poglavlju – tjeraju mnoge muslimane da dovedu u pitanje ozbiljnost zapadne posvećenosti univerzalnim ljudskim vrijednostima. Oni pitaju da li su životi Palestinaca i Arapa manje vrijedni od života Izraelaca ili Evropljana, i da li međunarodno pravo važi samo za slabe a ne i za moćne.

 

Kršenje međunarodnog prava

 

Moderni koncept međunarodnog prava nastao je nakon zavšetka dva užasna svjetska rata. Povelja Ujedinjenih naroda donesena je primarno da bi osigurala održavanje međunarodnog mira i sigurnosti između različitih zemalja u svijetu, te sprječila buduće ratove i humanitarne katastrofe. Čini se međutim da su ova povelja i međunarodno pravo obično ignorirani kada god se to čini zgodnim. Ne samo da je Izrael prekršio različite međunarodne zakone, nego su i drugi poput SAD-a i Velike Britanije to također učinili.

Nakon krvoprolića 11. septembra 2001. SAD su insistirale na unilateralnoj reakciji bez saglasnosti međunarodne zajednice. Tokom afganistansko-američke krize SAD su odbile sve oblike direktnih pregovora sa talibanskom vladom. Umjesto toga, SAD su tražile trenutačno izručenje Usame b. Ladina te prijetile da će zemlja biti izložena vojnom napadu ukoliko režim u Afganistanu to ne uradi.

Kada se takvo ponašanje SAD-a detaljno preispita, vidimo da je ono u suprotnosti sa članom 2(3) Povelje Ujedinjenih naroda, koji od svih svojih članica zahtijeva mirno rješavanje sporova. Pored toga, član 33 (1) iste Povelje zahtijeva od članica u sukobu da upotrijebe sva moguća mirna sredstva za rješavanje sporova, kao što su pregovori, posredovanje, istraga, izmirenje, arbitraža, zakonsko poravnanje i da pribjegavaju, ako je neophodno, regionalnim posredstvima i aranžmanima.

Kršenje oba ova člana Povelje od strane SAD-a bez bilo kakve popratne reakcije evropskih država ohrabrilo je američku administraciju da ponovi istu stvar u Iraku: SAD i Velika Britanija insistirale su na nametanju svoje volje međunarodnoj zajednici suprotno pravilima međunarodnog prava. Iako su međunarodno pravo i rezolucije Ujedinjenih naroda u tom momentu zahtijevale punu inspekciju oružja u Iraku, proces je prekinut američkim napadom na Irak 19. marta 2003. godine.

Prema odredbama Povelje Ujedinjenih naroda posto­je samo dvije situacije u kojima je dopustiva upotreba sile,­ i to u kolektivnoj ill individualnoj samoodbrani protiv aktualnog ili predstojećeg oružanog napada ili kada Vijeće sigurnosti da instrukcije ili odobri upotrebu sile da bi se održao ili ponovo uspostavio međunarodni mir i sigurnost (član 51. i 42. Povelje Ujedinjenih naroda). U slučaju Iraka nije postojala niti jedna od ove dvije okolnosti. Drugim riječima, upotreba sile protiv Iraka predstavljala je kršenje međunarodnog prava. Štaviše, čini se da su SAD upotrijebile napad kao oblik kazne ili zastrašivanja protiv mogućih budućih terorističkih napada.

Bez obzira na postojanje Ženevske konvencije o postupanju sa ratnim za robljenicima donijete 12. augusta 1949. godine (Treća ženevska konvencija), sa afganistanskim zatvorenicima koje su uhvatile američke snage u Afganistanu postupalo se okrutno i oduzeto im je pravo na pošteno suđenje. Iako se ovi nepravedni postupci smatraju kršenjem međunarodnog prava, zapadni svijet je rijetko protestovao ili zauzimao se za prava ovih ratnih zatvorenika. (Čak i ako se ne smatraju ratnim zatvorenicima, oni imaju pravo na dostojan zakon­ski proces, uključujući zakonsko pravo na advokata koji će ih zastupati.) Osobe zarobljene u Afganistanu su još zatvorene u američkoj pomorskoj bazi Gvantanamo na Kubi i prema njima se postupa suprotno Trećoj ženevskoj konvenciji. Ovdje se postavlja pitanje da li zaštita predviđena zakonom važi samo za zapadne građane.

 

Nedostatak istinske i sveobuhvatne pravde

 

Kada su Talibani u Afganistanu naredili rušenje kulturno neznačajnog kipa Bude, zapadne države su – zajedno sa mnogim muslimanskim – izrazile svoj gnjev i neodobravanje takvih varvarskih postupaka. Neki zapadni mediji iskoristili su se ovom prilikom da istaknu zaostalost i kulturnu nerazvijenost muslimanskih zemalja i islama. Međutim, tokom Zaljevskog rata 1991. godine kada su američki napadi u Iraku pogodili izuzetno važna historijska i arheološka mjesta i muzeje čulo se veoma malo kritike. I dok američke okupacijske snage odmah nakon rata 2003. nisu uradile apsolutno ništa da bi zaštitile iračku kulturnu baštinu od pljačkanja i iračke muzeje od lopova, dotle nisu imale ništa protiv zaštite Ministarstva nafte u Bagdadu od uljeza. U oba slučaja Haška konvencija o zaštiti kulturnog vlasništva u okolnostima ratnih sukoba (iz 1954. godine) bila je ignorirana, što je primjer kulturnog varvarstva za koji je Vašington volio optužiti druge zemlje u nekim ranijim prilikama.

U nekim drugim slučajevima zapadne zemlje doprinijele su zaštiti i restauraciji drevnih historijskih spomenika u muslimanskim zemljama, ali izgleda da su one svoje napore prvenstveno usmjerile na nemuslimanske ornamente i historijska mjesta kao što su ona iz asirskog, budističkog, faraonskog i rimskog vremena. Ignoriranje srednjovjekovnog doprinosa muslimana svjetskoj historiji odražava dualitet Zapada u odnosu prema konceptu očuvanja i zaštite naše svjetske baštine. Naposljetku, UNESCO je rijetko pružao finansijsku pomoć Egiptu i arapskom svijetu za zaštitu islamske baštine za razliku od naprijed spomenutih povijesnih nasljeđa.

 

Pozitivni pomaci u unapređenju prava žene prošli neopaženi

 

Pitanje „žene u islamu“ i dalje je vruća tema u zapadnim medijima. Koristi se svaka prilika da bi se predstavila zaostalost i nerazvijenost prava žena u muslimanskom svijetu ili u islamu. Pitanja kao što su pokrivanje žene, višeženstvo ili obrezivanje ženske djece zauzimaju vrh liste. Istraživanje takvih tema nažalost nije zasnovano na činjenicama nego na orijentalističkim idejama koje su izvučene iz priča kao što su „Hiljadu i jedna noć“ ili „Svijet harema“.

Pozitivni događaji u vezi sa pravima žena u muslimanskim društvima često ostaju nezapaženi. Žene u Egiptu, naprimjer, ostvarile su pravo na predstavljanje u parlamentu 1956. godine, prednjačeči tako i ispred žena Švicarske. Plate i naknade za rad također su jednake i za muškarce iza žene u većini muslimanskih zemalja za razliku od nekih država na Zapadu. Islam također određuje finansijske obaveze oca prema svojoj porodici te nalaže razdvajanje između finansijskih obaveza muškarca i žene. Obrezivanje ženske djece nije muslimanski običaj i nema osnova u islamu ili u Kur’anu, ali bez obzira na to ono se još uvijek prakticira u nekim afričko-muslimanskim zemljama uz protivljenje mnogih muslimana.

Ipak pošteno je reći da muslimani muškarci mogu također primjenjivati duple standarde. Neki muslimani, naprimjer, oženili bi ženu sa Zapada i onda kritikovali njene „liberalne“ stavove. Velika većina vjernika muslimana koristi se zapadnim proizvodima i prihvata različite aspekte zapadne kulture, istovremeno kritizirajući i optužujući ne samo Zapad nego i vlastita društva za sekularizam, rastakanje i dezintegraciju društva. Kao što znamo, licemjerstvo je ljudski nedostatak zajednički svim našim društvima bez obzira koju religijsku pozadinu ta društva imala.

Analizirajući naprijed spomenute primjere postaje jasno da su u mnogim slučajevima zapadna vanjska politika i intelektualni diskurs nerealni, pristrasni i da ne pokazuju nikakvu zainteresiranost za slušanje drugog. Čini se da Zapad ima veliki problem sa prihvatanjem raznolikosti. I dok muslimanski svijet nije bez istog ovog problema, arogantnost moćnih je mnogo štetnija od uskogrudnosti slabih. Dupli standardi koje zapadne sile koriste u postupanju sa Srednjim istokom ili muslimanskim svijetom jedna su od glavnih prepreka bilo kakvom smislenom dijalogu između dvije strane.

S vremenom mostovi povjerenja između Zapada i muslimanskog svijeta su oslabljeni, uništeni ili demontirani. Pojavili su se gustl oblaci intelektualnog licemjerstva, koji prekrivaju svijest i stavove obje strane. Da bi se ova tmurna situacija prevazišla i da bi otpočela međusobna razmjena na jednakoj osnovi potreban je jedan dugi period saradnje. Ono što očajno trebamo jeste združeno novo iščitavanje zajedničke povijesti kako na akademskom tako i na javnom nivou te ispitivanje i jačanje zajedničkih interesa obje strane (umjesto potkopavanja interesa muslimanskih društava u korist zapadnih zemalja). Mi moramo prihvatiti da niti jedna strana nije homogena nego izuzetno raznolika i da nema ništa pogrešno u tome što je neko drugačiji.

Također trebamo više intelektualnih, obrazovnih i javnih razmjena.Treba pružiti mogućnost većem broju ljudi da se sastanu i da raspravljaju o zajedničkim brigama, odnosno da to čine koristeći postojeće i nove medije.

Samo onda kada muslimanski svijet bude osjetio da je tretiran kao cijenjen i jednak partner i kada mu se da fer prilika da da svoj doprinos globalnoj zajednici, mogu se postaviti prvi elementi u ponovnom uspostavljanju mostova koji će povezivati Zapad i muslimanski svijet. A prvi suštinski korak prije svega bi bio da se oslobodimo bilo kakvih intelektualnih naturanja duplih standarda koji dijalog čine tako teškim.

 

Prijevod s engleskog: AID SMAJIĆ

 

Poglavlje iz izvještaja Instituta za vanjske kulturne odnose u Štutgartu The West and the Muslim World: A Muslim Position (Zapad i muslimanski svijet: Jedno muslimansko gledište), Stutgart, Institut fur Auslandsbeziehungen – IFA, 2004., str. 149-56. Autori izvještaja su Fikret Karčić (Sarajevo), Salwa Bakr (Kairo), Basem Ezbidi (Nabulus, Palestina), Hanan Kassab-Hassan (Damask), Mazhar Zaidi (Lahore, Pakistan) i Jawhar Hassan (Kuala Lumpur).

 

(Objavljeno u „Preporod“, Islamske informativne novine, br. 23-24/889-890, od 1. i 15. decembra 2008. god., str. 48.)