Emanet porodice

Sretna porodicaPorodica je jedan od najvećih emaneta koje je Allah Uzvišeni povjerio čovječanstvu. Život u vjeri, ali i na ovome svijetu, uopće, može biti lijep i uredan samo uz porodicu. Bez porodice se ne može živjeti u skladu vjere u pravom smislu riječi. Neoženjen čovjek i neudata žena su nepotpuni. Bez porodičnog gnijezda njihov ovosvjetski život ne može biti lijep i skladan. Zato je porodica za svakoga blagoslovljen, vrijedan i častan emanet koji donosi samo dobro.

Prva porodica je nastala u Džennetu. Brak između hazreti Adema (a.s.) i hazreti Havve, naše majke, sklopljen je u Džennetu. Zbog toga u svakom braku koji se sklopi Allaha radi postoji izvjesna slast Dženneta.

Porodica predstavlja primjerak Dženneta na ovome svijetu; u njoj se, jednim dijelom, kušaju slasti džennetskog života. Kada se uđe u Džennet, svako će biti u krugu porodice i neće biti nikoga ko će boraviti sam, odnosno, bez porodice.

Porodica je temelj ljudske zajednice. Brak je postavljanje toga temelja sa Allahovim imenom i izgradnja zdanja dostojnog ljudske časti. Život cjelokupnog čovječanstva na ovome svijetu utemeljen je na bračnoj zajednici i uređen u skladu sistema porodice.

U svim Objavama porodica se smatra osnovnom ćelijom, temeljom čovječanstva. Bez porodice i potomstva ne može se živjeti u skladu islama; ne može se primijeniti prāvo i život nema nikakvog smisla. Zbog toga, sve Objave su saglasne da je potrebno čuvati pet temelja, a to su:

  1. Čuvati vjerovanje u Allaha Jedinog (tevhid) i Njegovu vjeru
  2. Čuvati sebe
  3. Čuvati pamet
  4. Čuvati čast, porodicu i potomstvo
  5. Čuvati imetak

Allah Uzvišeni je Svojim robovima naredio brak i zasnivanje porodice, jer su muškarac i žena stvoreni sa takvom prirodom (fitrat). Kada je robovanje u skladu čiste ljudske prirode, onda je ono lijepo i potpuno. U protivnom, vjera je nepotpuna. Kada je vjera nepotpuna, i čovjek ostane nepotpun. Nepotpun čovjek ne može u pravom smislu čuvati gore navedene temelje. Da bi bio potpun (kāmil), on se mora oženiti /udati/, formirati porodično gnijezdo i ispunjavati svoje obaveze prema porodici.

Ženidba /udaja/ je ljudska obaveza. Ona je sunnet svih vjerovjesnika (alejhim’u-s-selam). Formirati porodicu u skladu normi lijepoga vladanja (edeba) predstavlja hizmet (služenje) samom sebi, svojoj porodici i cijelom čovječenstvu.

Allah Uzvišeni je obavezao svakoga u ljudskoj zajednici nekim zaduženjem, a isto tako i u porodici.

Ko je čime zadužen Resulullah (s.a.v.s.) objasnio je slijedećim primjerom:

„Svako od vas je pastir i svako od vas je odgovoran za svoje stado. Vladar (imam) je odgovoran za svoje stado (narod kojim upravlja); muškarac je odgovoran za svoju porodicu (i njen odgoj); žena je odgovorna za kuću svoga muža (njegovu čast i potomstvo); radnik je odgovoran za imetak svoga domaćina. Svako od vas je pastir i svako od vas je odgovoran za svoje stado!”[1]

 

Život u porodici

 

U porodici, koja je utemeljena na islamskim principima i normama vladanja (edebu), život se sastoji od dva dijela. Prvi je duhovni, a to je buđenje i usmjeravanje srca Allahu Uzvišenom. Plod takvog života su Džennetske blagodati na Ahiretu. Čovjek u porodici pronađe spokoj i slast i ne želi da oni nestanu. Međutim, to na ovome svijetu nije moguće jer mjesto vječnih užitaka je Ahiret.

Čovjek koji voli i misli na svoju porodicu neće se zadovoljiti ovosvjestskim užicima, nego će se usmjeriti ka Džennetu. Ono što će ga uvesti u Džennet jesu vjerovanje (imān) i lijepo ponašanje (ahlak). U tom slučaju, rob će čvrsto čuvati svoj iman, okrenuti se ibadetima i prigrliti lijepo ponašanje, jer će ga oni dovesti do Džennetskih blagodati. U svemu tome njegova porodica će biti uzrok njegova uspjeha.

Kada bi to bila jedina korist od porodice, opet bi je vrijedilo zasnovati i podnositi njene teškoće.

Druga dimenzija porodičnog života jeste sticanje potomstva. Čovjek posredstvom potomstva, na neki način, nastavlja postojati. Potomstvo se ne stiče kako bi ono čuvalo naš imetak, nego da bi održavalo, nosilo i prenosilo islamske duhovne vrijednosti.

Kada su u pitanju povećavanje brojnosti i snage našega ummeta, ženidba i zasnivanje porodice imaju veliku vrijednost. Za to postoji nagrada na Ahiretu i radosne vijesti od našeg Vjerovjesnika (s.a.v.s.), koji je rekao:

„Ženite se, povećavajte vašu brojnost, jer, ja ću se ponositi vašom brojnošću na Ahiretu pred drugim narodima!”[2]

U ajetu: „Gospodaru naš, podari nam u ženama našim i djeci našoj radost očiju naših, i učini da se bogobojazni (muttekije) na nas ugledaju!”[3], ukazuje se na ciljeve porodice: bogobojaznost, odgoj, lijepo potomstvo i život u svojstvu svjedoka Uzvišenog Hakka na Zemlji.

U našem vremenu čovječanstvo čezne za takvom porodicom.

 

Istinski cilj

 

Istinski cilj zasnivanja porodice je izvršavanje Božije zapovijedi i ispunjavanje obaveza i dužnosti prema porodici. Najvažnija dužnost (vazifa) porodice je postizanje Božijeg zadovoljstva; čuvanjem normi lijepoga vladanja u porodici i ispunjavanjem porodičnih dužnosti i obaveza.

Od temeljnih dužnosti jedne porodice, koje se jednako odnose na muškarca i na ženu, jesu: da se čuvaju zabranjenih stvari (harama); da jedno drugo usreće; da na lijep način zajedno robuju svome Gospodaru i da dobro odgoje svoje potomstvo za dobrobit zajednice. Cilj sklapanja braka nije međusobno zadovoljavanje spolnih osjećanja, jer osjećaj strasti je sredstvo pomoću kojeg se produžava ljudska vrsta. Porodica se zasniva radi zajedničkog doživijavanja Božije ljubavi koja se širi cijelim univerzumom. Ljubav je milost koju je Allah Uzvišeni podario muškarcu i ženi kao sredstvo koje ih međusobno zbližava. Upravo ta milost i ljubav su ono što održava u postojanju sve porodice; zbližava majke i očeve i olakšava im nošenje tereta porodice.

Ta milost u hadisu se objašnjava slijededm primjerom:

„Uzvišeni Allah je Svoju milost podijelio na stotinu dijelova. Jedan njen dio je podijelio među stvorenjima na ovom svijetu. Njenu manifestaciju (tj. te milosti) možete vidjeti u svemu stvorenom, pa čak i kod životinja. Kada jedna životinja podigne svoju nogu da ne bi povrijedila svoje mladunče i da bi ono lakše dojilo, to je od te milosti. Sa tom milošću sve divlje životinje ukazuju samilost prema svojim mladima; čuvaju ih, hrane i uzdižu. Na Sudnjem danu Uzvišeni Allah će taj dio Svoje milosti spojiti sa preostalih devedeset devet dijelova i ukazati Svoju potpunu milost prema stvorenjima.”[4]

Razumom obdareni iz ovoga trebaju uzeti pouku.

Porodično gnijezdo je mjesto koje štiti voljenu suprugu i dragu djecu. To je mjesto koje im pruža utočište i sigurnost. Porodično gnijezdo je očevo ognjište i majčino krilo. Ognjište simbolizuje očevu strpljivost, a krilo majčinu samilost. Milost i teškoće su međusobno povezani u porodici. Onaj ko, Allaha radi, bude podnosio teškoće u porodici, u njoj će naći Božiju milost.

Porodično gnijezdo je mjesto koje je puno milosti, pouka, mudrosti i života. Posmatrati ga kao provod, znači žrtvovati cijeli univerzum za prolazni ugođaj. To je zločin prema jedinki, porodici i cijelom čovječanstvu.

Vjernik treba sviti porodično gnijezdo sa Allahovim imenom. Njegova namjera (nijjet) mora biti lijepa, a njegov cilj – Džennet. Bračni ugovor se ne sklapa da bi se bilo skupa samo nekoliko dana. Sa takvom namjerom se ne može sviti porodično gnijezdo. U porodici namjera treba biti želja za vječnom zajednicom. Cilj je sačuvati sebe i članove svoje porodice od Vatre; to treba biti najveća briga oca i majke. Ključ uspjeha u svemu tome je lijepo i pohvalno vladanje (edeb).

Lijepo vladanje je najtrajniji kapital, najukrašenije odijelo, najljepši dar, najprofitabilnije nasljedstvo i najsigurniji položaj. Lijepo vladanje (edeb) znači: odazvati se sa ljubavlju na poziv Uzvišenog Hakka i slijediti vodiča do Dženneta, Muhammeda, sallallahu alejhi ve sellem. Pogledajte šta kaže jedan znalac (arif):

Od ljubavi Njegove
Muhammed se pojavio,

Šta se može pojaviti iz ljubavi
u kojoj nema Muhammeda?

 

Šta je sreća na ovom svijetu?

 

Biti sretan je želja svih ljudi. lako se poimanje sreće razlikuje kod ljudi zavisno od njihova temperamenta, spola, duše i ukusa, ipak, njihov cilj je isti, a to je: biti sretan i spokojan.

Sreća je nešto što čovjek može osjetiti i pronaći srcem. Uzroci sreće su od srca do srca različiti. Ono što jednom srcu pričinjava bol, drugome može pružiti ugođaj i slast. Ono od čega jedno srce bježi i boji se, drugo može pronaći bliskost i ljubav. Jedno srce može naći sreću u zdravlju i bogatstvu, a drugo u bolesti i siromaštvu. Putevi koji vode sreći su različiti onoliko koliko je vrsta Ijudske prirode.

Naša tema je sreća čovjeka koji je stvoren da bude prijatelj Allaha Uzvišenog. U našoj vjeri sreća nije stvar mašte. Ona je pred nas postavljena kao način života: put do nje je uređen, dato je znanje o načinu njenog postizanja i navedeni su primjeri onih koji su je postigli.

Ta sreća je put vjerovanja, ljubavi i lijepoga vladanja; put kojim srce pronalazi spokoj sa Allahom Uzvišenim. Na ovome putu svaka stvar, bila ona slatka ili gorka, hizmeti radi postizanja sreće. Dakako, sreća je slatka onoliko koliko se podnosi teškoća zbog Voljenog. Zbog toga su svi vjerovjesnici i zaljubljenici na putu Voljenog davali prednost teškoćama nad rahatlukom.

Međutim, čovjekova duša (nefs) ima jednu osobinu, a to je: ona voli brzinu i odabire ono što joj je lakše. Duša je stvorena sa svojstvom žurbe, kao što je objašnjeno u ajetu: „Čovjek i proklinje i blagosilja; čovjek je dosta nagao.”[5] Zbog užitka koji traje samo jedan trenutak, čovjek ostavlja vječnu sreću koju može pronaći. Zbog toga on ponavlja: „Dunjaluk, dunjaluk..“, a ne govori: „Gospodar, Gospodar…“; usmjeren je ka uživanju u slastima zabranjenog (harama) i ne vidi da je za dobra djela, na kraju, pripremljen Džennet!

Radost ovoga svijeta traje onoliko koliko na njemu traju voljene i drage stvari. U toj mjeri je i čovjekova sreća.

Prava sreća je ona koja traje cijelo vrijeme i ispunjava cijelo čovjekovo biće. Sretan čovjek se treba osjećati sretnim cijelo vrijeme; svi njegovi organi trebaju osjećati radost. Stvar koja je učinila sretnim njegovu dušu (nefs) treba usrećiti i njegov duh (rūh). Kada njegovo tijelo pronađe smiraj, i njegovo srce treba pronaći sreću. Ukoliko sreća u njegovom biću ne bude ravnomjerno raspodijeljena, ona će postati samo prolazni užitak; dok se jedan dio njegova bića bude smijao, drugi će plakati.

Naša vjera upozorava na štetnost neuravnotežene sreće; ona nam naređuje da naš duhovni i tjelesni život bude podjednako uredan i lijep.

Kako god čovjek ima obaveze prema svojoj duši (nefsu), isto tako ima i obaveze prema svome duhu (rūhu). Kako god njegov stomak traži svoju hranu, isto tako i njegovo srce vapi za svojom hranom. Njegovo srce traži spokoj kao i njegovo tijelo. Ukratko, svaki naš organ ima pravo na mir i sreću. Pored toga, imamo i obaveze prema svojoj porodici i sredini u kojoj živimo; svako od njih ima svoja prava koja smo dužni ispunjavati; a najveće pravo nad nama ima naš Uzvišeni Stvoritelj.

Onaj ko ne vodi računa o ovim pravima i ne ispunjava svoje dužnosti – neće biti sretan i blagoslovljen.

 

Sreća koja se nalazi u materijalnim užicima

 

U svakoj stvari koja se sviđa duši postoji izvjestan užitak, uključujući i one koje su zabranjene (haram). Taj užitak je materijalne prirode. Lahko se postiže, a brzo se izgubi i nestane. Njegova osobenost je takva. Trajanje materijalnih užitaka je kratko, a slast im je malena. Sve materijalno je podređeno nestanku. Materijalni užitak ne može usrećiti duh (ruh) i obveseliti srce. On u srcu ostavi samo čežnju.

Čovjek kojeg obraduje i usreći servirano jelo na trpezi uživa u užitku onoliko koliko mu treba da proguta zalogaj. Poslije toga, kada se zasiti, njegove oči više ne žele vidjeti to jelo, jer mu ono ne bi pričinilo nikakav užitak. Jelo i piće ne mogu biti uzrok čovjekove trajne sreće. Oni ne mogu ispuniti njegovo srce i nahraniti njegov ruh. Oni u srcu ostave samo čežnju i odlaze.

Čovjek koji uživa u lijepoj odjeći i oblačenju za kratko vrijeme njegov užitak biva osuđen na nestanak, jer njegovo srce traži sreću u onome što će biti pohabano. Čim se njegova odjeća pohaba, i njegova sreća nestane. Ni taj užitak nije dovoljan ruhu; i on u srcu ostavi samo čežnju i odlazi.

Čovjekova radost u spolnom odnosu sa svojom, dozvoljenom ženom, nije trajna. Ni taj užitak ne može čovjeka učiniti trajno sretnim; i on u njegovom srcu ostavi samo čežnju i odlazi.

Isti je slučaj i sa svim drugim, dozvoljenim (halal) užicima, a kada se užitak traži u zabranjenim (haram) stvarima, onda je on uzrok čovjekove potpune nesreće i propasti.

Ukratko, ovosvjetske blagodati i materijalni užici ne mogu trajno usrećiti rūh čovjeka. Ovaj svijet je stvoren zbog čovjeka, a čovjek je stvoren radi robovanja Allahu Uzvišenom. Svakome ko posjeduje razum i srce naš Uzvišeni Gospodar je objasnio kako se postiže vječna sreća. On, Uzvišeni kaže:

“(Obratite pažnju i shvatite): Samo spominjanjem Allaha srca se smiruju.”[6]

Sve lijepe namjere, poslovi, ljubavi, sedžde, dove, pokajanja, traženja oprosta, dobra djela i trud koji se čine radi Allaha predstavljaju spominjanje (zikr) Njega, Uzvišenog. Ko spominje Hakka Uzvišenog, i On spominje njega. Onome ko načini jedan korak na Hakkovom putu, On, Uzvišeni uzvrati sa najmanje deset Svojih milosti.

Kibla ljubavi je Allah Uzvišeni. Istinska i trajna sreća je zabranjena srcima koja ne usmjere Allahu Uzvišenom, sa vjerovanjem i lijepim vladanjem.

Ne tražimo riznicu na pogrešnom mjestu. Ko ima milostiviji od Allaha, Milostivog?

Kako je On lijep zaštitnik i kako je lijep pomagač!

 

Zašto na ovome svijetu ne možemo imati sve što želimo?

 

Odgovor je lahak: Zato što smo robovi.

Samo se Allahova volja apsolutno realizuje. To svojstvo i mogućnost pripadaju samo Njemu Uzvišenom. U tome Mu niko ne može biti ortak. Neka rob zna da je rob, za svoju potrebu neka se obrati svome Gospodaru, a ako mu se ne udovolji – neka se strpi i bude zadovoljan, jer mu neće biti dato sve što želi!

Treba znati da postoji i razlika između ovoga svijeta i Dženneta: na ovome svijetu robu neće biti dato sve što poželi, dok će u Džennetu biti udovoljeno svakoj njegovoj želji. To je Allahovo obećanje i radosna vijest robovima koji uđu u Džennet. Njegovo obećanje je istina; sigurno će se ostvariti.

Rob na ovom svijetu želi nešto, a Allah Uzvišeni po tom pitanju ima Svoju nakanu. Ako želja roba bude u skladu sa onim što Allah Uzvišeni želi – ona će biti ostvarena, a ako ne – onda će biti onako kako On Uzvišeni želi.

U tom slučaju rob će odabrati jednu od dvije stvari: ili će biti zadovoljan onim što mu je Allah Uzvišeni dao – čime će biti u rahatluku, ili će to odbaciti i biti svakoga časa u tjeskobi. Ukoliko se, pak, ne pokaje za svoje oponiranje Božijoj odredbi, njegova tjeskoba i kazna će biti nastavljeni i na Ahiretu.

Sreća na ovome svijetu se ne sastoji od toga da postignemo sve što nam duša poželi i da bi uživali u tome. Sreća je radost i zadovoljstvo onim što nam je dato. To je moguće ako je rob zadovoljan odredbom i raspodjelom Uzvišenog Stvoritelja.

Nakon što rob uradi sve što je u njegovoj moći, treba se pouzdati u svog Gospodara. Treba znati da svaka njegova odredba u sebi nosi dobro (hajr). Treba zahvaljivati na onome što mu podari, a na onome što mu uskrati treba biti strpljiv. Čovjek se može ljutiti na sebe zbog propuštenih dobrih djela koja je mogao uraditi, a nije ih uradio. Međutim, on nema pravo da se ljuti, žali ili grdi svoga Uzvišenog Stvoritelja zato što mu nije dao ili omogućio ono što on želi.

Vjernik blagonaklono prihvata sve ono što ga zadesi, osim grijehova koje je počinio. Na taj način on je zadovoljan i u blagostanju. Kada nije dao Mevlā (Gospodar), šta mogu učiniti Medžnun i Lejla?

Spokojan je onaj ko je zadovoljan odredbom svoga Gospodara.

Onaj ko se pokori Božijoj odredbi bit će spašen tugovanja.

Onaj ko bude zadovoljan onim što ima njegov život će biti lahak i sa puno sreće.

Vjernik koji je spoznao Uzvišenog Hakka nikome ne zavidi.

Zavidnik nikada neće biti sretan.

 

POUKA: Onaj ko voli – zadovoljan je

 

U jednom svom obraćanju Allahu Uzvišenom, Musā (a.s.) rekao je: „Gospodaru moj, ko Ti je najdraži od Tvojih robova?“ Allah Uzvišeni je objavio: „Onaj kome uzmem (usmrtim, o. pr.) njegovog najdražeg, pa Mi bude i dalje pokoran i prema Meni ne griješi!“ Hz. Musa (a.s.) ponovo je upitao: „Gospodaru moj, na koga se od Svojih robova najviše srdiš?“ Allah Uzvišeni mu je odgovorio: „Na onoga koji u nekom poslu traži dobro od Mene, a kada Ja odredim suprotno od toga – ljuti se na Moju odredbu!“[7]

U jednoj hadis-i kudsijji Allah Uzvišeni kaže:

“Onaj ko ne bude zadovoljan Mojom odredbom i ne strpi se na iskušenju koje mu budem dao – neka traži Gospodara osim Mene!”[8]

 

POUKA: Sreća koja se nalazi u tegobama

 

Jedan od ashaba, Imran ibn Husajn (r.a.), bio je obolio od jedne stomačne bolesti. Zbog te opake bolesti trideset godina je ležao na leđima. Nije mogao ni ustati ni sjediti. Napravljen mu je ležaj od palminih grana. Na sredini toga ležaja ostavljen je otvor, a ispod njega je bila postavljena jedna posuda kako bi u nju mogao obavljati fiziološke potrebe. Jednom prilikom, Mutarrif i Alā (rah.) došli su da ga posjete. Kada je Mutarrif vidio njegovo stanje, počeo je plakati. Imran (r.a.) ga upita: „Zašto plačeš?“ Rekao je: „Zato što sam te vidio u ovom teškom stanju.“ Imran (r.a.) mu reče: „Ne plači, ono što je drago Allahu Uzvišenom drago je i meni!“, a zatim je nastavio govoriti: „Reći ću ti nešto čime će te Allah Uzvišeni, možda, okoristiti. Međutim, to moraš čuvati i nikome ne smiješ pričati sve dok ja ne umrem! – Meleki mi dolaze u posjetu, pričam s njima, nazivaju mi selam i ja čujem njihove selame.“[9]

Hazreti Imran (r.a.) ovim riječima je žello naglasiti da nevolja koja ga je pogodila nije kazna. Blo je strpljiv i zadovoljan onim što mu je došlo od Uzvišenog Gospodara; nastavio je da Mu robuje. Zbog njegovog lijepog vladanja (edeba) u takvom stanju Allah mu je slao meleke kako bi ublažio njegove boli, ukazao mu posebnu počast, potvrdio njegovo vjerovanje (iman) i dao mu nagradu za njegovu strpljivost.

Ako rob bude zadovoljan svojim Uzvišenim Rabbom, i njegov Rabb biti zadovoljan njime. Onaj ko oponira odredbi (kaderu) udara glavom u veliki željezni čekić. Željezu se neće ništa dogoditi; – ono što se dogodi, dogodit se njegovoj glavi! 

 

POUKA: Izbor moga Gospodara je ljepši

 

Kada je Sa’d ibn Ebu Vekkas (r.a.) došao u Mekku, blo je već oslijepio. Ljudi su sa velikim uzbuđenjem dolazili kod njega da za njih čini dovu. On je svakome ponaosob činio dovu. Njegove dove su bile primljene kod Allaha, jer je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) molio svoga Gospodara da Sa’dove (r.a.) dove budu primljene.

Abdullah ibn Salb pripovijeda: „Još kao mladić sam došao kod Sa’da (r.a.). Kada sam mu se predstavio, on me prepoznao, a onda upitao: ‘Nisi li ti jedan od Mekkanskih hafiza i učenjaka?‘ Rekao sam: `Da!‘ Ispričao sam mu jedan događaj, a onda ga upitao: ‘Amidža, ti si jedan od onih koji su primljeni kod Allaha i činiš dove za one koji to traže, pa, kako bi bilo da učiniš dovu i za sebe – da ti Allah Uzvišeni povrati vid!?‘ On se nasmiješi i reče: ‘Sinko, ovo moje stanje, koje je nastalo Allahovom voljom, za mene je Ijepše od vraćanja moga vida koje bi bilo željom moje duše (nefsa)!“[10]

 

U onome što se dogodi ima neko dobro (hajr)

 

Naš Uzvišeni Stvoritelj je svaku stvar na ovome svijetu stvorio radi nekog dobra; da bi bila uzrok nekom dobru. Sva mudrost je u tome da se život ispravno čita, ispravno shvata i ispravno živi.

Na svijetu u kojem živimo udobnost i tegoba su međusobno isprepleteni. Ovaj svijet je dom ispita, djela i strpljivosti. Ovdje ne možemo imati sve što poželimo. Mnogo je dobra sadržano u našoj nemogućnosti da imamo sve što poželimo. Ako rob ne zna šta je dobro za njega, Uzvišeni Stvoritelj zna. Njegovo svako djelovanje je lijepo.

Ljepotu Svoga djelovanja naš Uzvišeni Gospodar objašnjava ovako:

“Kada bi Allah svim Svojim robovima davao opskrbu (imetak, položaj, blagodati) u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje.”[11]

Ovaj ajet pobliže objašnjava slijedeća hadis-i kudsijja:

“Vjerovanje nekih Mojih robova čuva njihovo siromaštvo; kada bih ih učinio bogatim – njihovo vladanje bi se pokvarilo. Vjerovanje nekih Mojih robova čuva njihovo bogatstvo; kada bih ih učinio siromašnim – njihovo srce bi se pokvarilo. Vjerovanje nekih Mojih robova čuva njihovo zdravlje; kada bih im dao bolest – njihov odnos prema Meni bi se pokvario. Vjerovanje nekih Mojih robova čuva njihova bolest; kada bih ih učinio zdravim – njihovo stanje bi se pokvarilo. Poslove Mojih robova raspoređujem po Svome znanju; Ja dobro znam njihova srca i njihova skrivena stanja.”[12]

To što nam se neka stvar ne sviđa, to ne ukazuje da je ona loša ili da nije dobra. Ponekad nam se dogodi da u stvarima koje nam se ne sviđaju kasnije spoznamo da se u njima nalazi mnogo dobra. Za vjernika je svaka stvar dobra (hajirli), bila ona slatka ili gorka.

Neke teškoće i iskušenja vjerniku omogućavaju postizanje duhovnih stepena (deredža), povećavaju njegovu nagradu i približavaju ga Allahu Uzvišenom.

Neke teškoće i iskušenja su za vjernika otkup za njegove nedostatke; one čiste njegove grijehe.

Neke teškoće i iskušenja vjernika sprječavaju da bude upleten u loše poslove; one ga zaokupe i zatvore mu put ka grijehu i nasilju.

Neke teškoće i iskušenja su kazna za vjernika, koju on iskusi na ovom svijetu a koju neće imati na Ahiretu. Ovdje će biti tužan, a tamo će se radovati.

Neke teškoće i iskušenja vjernikovo srce naviknu da se obraća Allahu Uzvišenom, a njegov jezik naviknu na dovu. Allaha Uzvišenog raduje da Mu se Njegov rob ponizno obraća, odnosno da iskreno, iz srca, razgovara sa svojim Gospodarom i da njegov glas Njegovi meleki slušaju. Allah Uzvišeni sa posebnom pažnjom gleda Svoje robove slomljenih i ranjenih srca, Svoje robove tužnih srca mnogo voli.

Pogledajte šta govori Allahov prijatelj, Ibrahim Hakki Erzurumi (k.s.):

Istiniti će sva zla dobrim učiniti,
„Ti ne misli da će drugačije postupiti!“
Onaj ko Ga je spoznao tako vidi.
Da vidimo šta će Gospodar učiniti,
šta god On učini, lijepo će učiniti!

Ti ne reci: „Zašto je ovo ovako?“
Na mjestu je, to je tako!
Pogledaj, na kraju, kako će biti,
Da vidimo šta će Gospodar učiniti,
šta god učini, lijepo će učiniti!

 

Formula za sreću u porodici

 

Naši djedovi su kazali: „Kada srce zavoli, i slamnjak je mjesto radosti!“

Zadovoljstvo, vjernost, ljubav i strpljivost su, kako to navodi jedan od učenjaka, formula za sreću u porodičnom gnijezdu.

Prije svega treba znati da dvoje koje stupe u brak – jedno drugom su sudbina. To je u Allahovom znanju već izrečena odredba. Biti zadovoljan svojim određenim udjelom dolazi od vjerovanja (imana). Kako god je strogo naređeno (farz) da se taj udio pronađe na dozvoljen (halal) način, isto tako je strogo naređeno i da se čuva njegovo pravo.

Hajirli bračni drug je poseban dar od Allaha Uzvišenog, dok je loš bračni drug najveće iskušenje na ovom svijetu.

U našoj porodici sreća je usko povezana sa prihvatanjem teškoća koje se u njoj javljaju, a njena osnova je u zadovoljstvu onim što nam je dodijeljeno.

Da bi supružnici bili sretni u porodičnom životu, nije neophodno da im se obostrano sviđa sve što je prisutno kod njih. Naime, kada se mužu ne sviđa neka osobina ili nešto kod njegove supruge, on je ne smije udaljavati od svojih očiju i srca. Isti je slučaj i sa suprugom kada je riječ o njenom mužu. Ko zna, možda se baš u onome što nam se ne sviđa krije nebrojeno mnogo dobra. Kasnije se otkrije. Ako se čovjek strpi – shvatit će.

Za sreću jedne porodice veoma su važni zadovoljstvo i vjernost. Onaj ko je zadovoljan svojom porodicom bit će spokojan i sretan; Allah će nagraditi one koji su vjerni jedno drugom.

Neki problem u porodici ne treba posmatrati samo dušom (nefsom), nego i razumom, nepristrasno i sa Ijubavlju.

Prvi korak u postizanju porodične sreće jeste prihvatiti voljenu osobu sa njenim nedostacima. Pored toga, nositi njen teret, strpiti se na njenoj zlovolji, opraštati njene pogreške, moliti se i upućivati dove za nju, samo su neke od neophodnih stvari za harmoniju i sklad u porodici. U biti, slast ljubavi je upravo skrivena u tim teškoćama.

Nije ispravno da se supružnici naljute jedno na drugo zbog obične rasprave i da odmah razmišljaju o razvodu. Na tu temu Allah Uzvišeni upozorava sve muževe, glave porodice:

“S njima lijepo živite! A ako prema njima odvratnost osjetite (ne odlučujte se odmah na razvod, nego se strpite i znajte:),moguće je da je baš u onome prema čemu odvratnost osjećate Allah veliko dobro dao.”[13]

Isto se zahtijeva i od žena.

Ko traži prijatelja bez mahane, ostat će bez prijatelja. Zar ima neko bez mahane? Ako neko ima više dobrih nego loših osobina, takav se smatra dobrim čovjekom, a njegovi nedostaci se opraštaju. Dovoljno je da ne čini širk i ne kalja svoju čednost, odnosno, da ne čini njima slične grijehe.

Naš Vjerovjesnik milosti (s.a.v.s.) podsjeća sve muževe na slijedeću delikatnost:

“U svojoj osnovi žena je drugačije stvorena – nju ne možeš održati stalno u istom stanju. Gledaj da živiš s njom prihvatajući tu njenu prirodu. U protivnom, ako htjedneš da je ispraviš – slomićeš je. Njeno slamanje je razvod.”[14]

Razvesti se bez pravnog razloga i istinske potrebe je posao koji Allah Uzvišeni ne voli i na koji se srdi. U hadisu se kaže:

“Neka se vjemik ne ljuti odmah na svoju ženu zbog nekog njenog nedostatka. Ako mu se ne sviđa neka njena osobina, neka pogleda njenu drugu osobinu kojom je zadovoljan i koja mu se sviđa.”[15]

Čak i najnepristupačniji čovjek ima lijepih i prijatnih osobina. Muž i žena trebaju, prije svega, misliti na dobre osobine koje posjeduju. Svako od njih treba zahvaljivati na dobrim osobinama koje posjeduje njegov bračni drug, a na lošim trebaju se strpiti i nastojati održati vezu. Ako jedna žena čuva svoju čast i čednost, muž se mora strpiti na drugim njenim nedostacima u ponašanju.

Onaj ko bude strpljiv i nastoji očuvati zajednicu imat će nagradu jer se lijepo odnosi prema svojoj supruzi koja mu je povjereni emanet, a postići će sreću zbog teškoća koje podnosi. 

 

POUKA: Ona je bila moje blago

 

Jedan Božiji prijatelj imao je ženu koja je bila veoma gruba, nepristupačna i odvratna. Svojim jezikom i ponašanjem zadavala mu je takve muke, koje su bile poput džehennemske kazne. On je sve to strpljivo podnosio, navikavao svoju dušu na strpljivost svaki dan se na toj vatri pekao. Smatrao je to prilikom za postizanje lijepog odgoja i vladanja. Zbog toga nije nikada ni pomišljao na razvod.

Zbog njegove situacije poznanici su ga sažalijevali. S druge strane, njegovoj ženi nije koristio nikakav savjet. Bila je takva da su neki od njegovih prijatelja, koji su ga sažalijevall, počeli moliti Allaha da joj da smrt.

Jednoga dana ženi je došao suđeni čas – umrla je; njegovi prijatelji proglasiše taj dan praznikom, brzo je pokopaše i radosni dođoše kod njega.

Rekoše mu: „Prijatelju naš, nismo ti došli da bi ti izrazili saučešće, nego da ti čestitamo! Neka je sa srećom, spasio si se!“ Allahov prijatelj je bio miran i brižan. Na njegovom licu nije bilo znakova radosti. Naprotiv, bio je tužan kao da je izgubio nešto vrijedno. Napokon, o svome stanju reče slijedeće: „Ja sam danas zaista mnogo tužan. Ova žena je bila moje blago. Strpljivo sam podnosio njene ružne osobine i stjecao lijepo vladanje kojim je moj Gospodar zadovoljan. Na taj način sam stekao mnoge nagrade i postigao duhovne stepene. Kakva šteta, moje blago je danas pokopano u zemlju, a vrata moje zarade se zatvorila!“

Dakle, postoji mnogo načina da bi čovjek bio sretan. Kada bi čovjek samo malo razmislio o završetku svih stvari, kada bi bio malo tolerantniji i malo više koristio razum i srce, bio bi iznad mnogih situacija u kojima se nađe.

 

Nije sve novac i ljepota

 

Novac i ljepota nisu jedini razlog sreće na ovom svijetu. Neka niko ne misli da su sretne sve porodice u kojima je žena lijepa a muž bogat. Ljepota i bogatstvo nisu dovoljni za sreću. Štaviše, oni su, umjesto da budu razlog sreće, uglavnom razlog propasti porodice.

Zbog toga je Allahov Poslanik (s.a.v.s.) preporučio mladićima da izaberu pobožnu, pametnu i umjerenu ženu kako bi mogli sviti sretno porodično gnijezdo. On (s.a.v.s.) ponekad bi upozoravao da su ljepota, bogatstvo i porijeklo uzrok nesreće.[16]

Imam Hanbelijskog mezheba, Ahmed ibn Hanbel (rah.), otišao je da zaprosi djevojku u porodici koja je imala dvije kćeri. Jedna od njih je bila veoma lijepa, a druga je bila slijepa u jedno oko. Ahmed ibn Hanbel (rah.) upitao je: „Koja je od njih pametnija?“ Rekli su mu da je pametnija ona što je slijepa u jedno oko, pa je veliki učenjak rekao: „Oženite me njome, nju odabirem!“[17]

lz historije znamo da je bilo mnogo onih koje je bio razmazio novac i ljepota. Doktori za duševne bolesti kazuju da su većina njihovih pacijenata bogati ljudi i lijepe žene.

Nije malo žena koje svojim porijeklom, ugledom, profesijom i ljepotom zadaju mnogo problema svojim muževima.

Čudne su riječi jednog neoženjenog mladića koji kaže: „Želim se oženiti ženom koja ima ružno lice, ali ima lijep odgoj i ponašanje. Neka bude toliko ružna da je niko ne želi pogledati osim mene, a onaj ko je i pogleda – neka ne osjeti nikakvu prijatnost. To je zbog toga što jedan moj poznanik ima lijepu, ali neodgojenu i umaženu ženu, koja se voli samo dotjerivati i šetati. Ona mu je postala najveće iskušenje. Niti je može ostaviti, a niti izliječiti. Stalno jadikuje i govori: „Šta da radim, tako mi Allaha, zbunjen sam! Kao jedini izlaz vidim smrt. Da jedno od nas umre, spasio bih se ovoga iskušenja!“

Neka nas Allah sačuva od toga! Kada duša počne tražiti sreću u zabranjenim (haram) stvarima, tada nestane i vjernost i čistoća u porodici.

Međutim, treba napomenuti da ima mnogo muškaraca i žena koji su pravi primjer lijepoga odgoja i ponašanja; onih čija je nutrina lijepa kao i vanjština; čije je srce prijatno kao i jezik; onih koji su bogati i duhovno kao i materijalno, ali nikada ne zaboravljaju da su samo robovi. Oni su predvodnici ljudi u ljubavi i lijepom vladanju. Oni su svjetlo lica muslimana.

Još jednom ponavljamo:

Sreća je skrivena u teškoćama. Ona je duhovna čistoća koja je skrivena u odanosti i vjernosti.

Sreća je u lijepom odgoju i vladanju.

Lijep odgoj i vladanje se postižu slijeđenjem Vjerovjesnika savršenog odgoja i vladanja, Muhammeda (s.a.v.s.).

Sreća je radost koja se postigne kada učinimo zadovoljnim našeg Uzvišenog Stvoritelja i Njegova stvorenja.

Sreća je pronalaženje spokoja u obveseljavanju i radosti naših voljenih.

Sreća je radost duše (nefsa) i duha (ruha). Sreća je izbor puta koji vodi ka Džennetu.

___________________________________________

 

[1] Buhari, Ahkam, 1; Muslim, Imare, 20; Ebu Davud, Imare, 1, 13; Džihad, 27; Ahmed, Musned, 2/5, 54, 55; Ibn Hibban, Sahih, br. 4491.

[2] Ahmed, Musned, 2/245; lbn Hibban, Sahih, br.4028; Abdurrezzak, Musannef, br. 10391.

[3] Furkan, 74.

[4] Muslim, Tevbe, 19-20; lbn Madže, Zuhd, 35; Ahmed, Musned, 2/434; 3/55.

[5] Isra, 11.

[6] Ra’d, 28.

[7] Ebu Talib el-Mekki, Hrana srca (Kutu-I-kulub), 3/173, Istanbul, Semerkand, 2003; Gazali, Ihja, 5/65, Bejrut, 2000.

[8] Bejheki, Šu’abu’l-iman, br. 200; Taberani, el-Kebir, 22/321; Hejsemi, Medžmeu’z-zevaid, 7/207; Sujuti, es-Sagir, br. 6009, 6010, 9027.

[9] Usulu’l-gabe, 3/408-409, Bejrut, 1997; Gazali, Ihja, 5/70.

[10] Gazali, lhja, 5/71; Ebu Talib El-Mekki, Hrana srca, 3/181.

[11] Šura, 27.

[12] lbn Ebu’d-Dunya, Kitabu’l-evlija, br.1; Bejheki, EI-Esma’u ve’s-sifat, 1/204; Ibn Asakir, Tarihu Medineti Dimešk, 7/95-96, Bejrut, 1995; lbn Kesir, Tefsir, 7/206; Hejsemi, Medžmeu’z-zevaid, 10/270.

[13] En-Nisa, 19.

[14] Buhari, Nikah, 79; Muslim, Reda‘, 59, Talak, 12; lbn Hibban, Sahih, br. 4179; Ahmed, Musned, 2/449.

[15] Muslim, Reda‘, 61; Begavi, Mesabihu’s-sunne, br. 2417; Munziri, Et-Tergib, br. 2882.

[16] Vidi: Bezzar, Musned, br. 1404; Taberani, el-Kebir, 18/38-39; Hejsemi, Medžmeu’z-zevaid, 4/255.

[17] Ebu Talib el-Mekki, Hrana srca (Kutu’I-kulub), 4/448, Istanbul, izdanje Semerkanda, 2003.

 

(Uvodno poglavlje iz knjige: SRETNA PORODICA, Izdavač: Udruženje građana “Semerkand”, Sarajevo, 2007. god.)