Uoči mevluda (h. hafiz Halid Hadžimulić)

Poslanikova dzamija u MediniOva je hutba održana u Carevoj džamiji u Sarajevu u petak, 12. marta 1976. god. (11. dan Rebiul-evvela 1396. god. po hidžri) uoči Mevluda, a objavljena je u: GLASNIK Vrhovnog islamskog straješinstva u SFRJ, br. 2, mart-april 1976. god.

Draga braćo!

Dolazi nam Mevludi-šerif, praznik, koji unosi ra­dost i veselje u naša srca. Ta radost, obnavlja se svake godine, daje nam nove snage, novog podsticaja, našoj ljubavi prema Pejgamberu, koji je došao da ljudima ukaže na pravi put i da usreći one koji se odazovu njegovom pozivu.

Mi, koji slijedimo Muhameda alejhisselama, sretni smo što idemo tim putem. A kako su tek bili sretni oni, koji su Pej­gambera vidjeli i iz njegovih usta slušali i primali nauku Islama!

Prošlo je preko četrnaest vjekova od onog sretnog dana, kad je u Mekki ugledao svijet najveći čovjek u istoriji ljud­skog roda.

Sretan je narod, koji je dao takvog sina! Sretan je i grad, u kojem se on rodio!

Stoga je Arabija – premda je to, uglavnom, pustinja – zemlja iz bajke za sve muslimane svijeta!

Mekka, u sredini te pustinje, a Kjaba, u sred Mekke, priv­lači kao magnet islamske mase, koje se tu sliježu svake go­dine. Nije, onda, čudo što srce svakog mumina žudi za tim, da posjeti tu zemlju, koju je, prvu, obasjalo sunce Islama, da vidi ona mjesta i gradove, gdje je živio i radio, i gdje se je kretao posljednji Božiji poslanik.

Svake godine, učenjem Mevluda, mi se podsjećamo na onaj veliki trenutak ljudske povjesti, kad je Allah dž. š. odabrao jedno svoje stvorenje, pa ga – iz svoje velike milosti – dao na dar ljudskom rodu, da ga izbavi iz tmine zabluda i povede ka svjetlu istine.

O tome značajnom momentu govori nam Kur’ani-azimuššan u ajetu, koje smo proučili na početku hutbe:

LEKAD MENNALLĀHU ‚ALEL-MU’MINĪNE

– Allah dž. š. je ukazao svoju naročitu milost i dobrotu prema mu’minima, (obdario ih je specijalnim darom),

IZ BE’ASE FĪHIM RESŪLEN MIN ENFUSIHIM

– kada im je poslao jednog Pejgambera, koji potječe iz njihove sredine.

JETLŪ ‚ALEJHIM ĀJĀTIHĪ

– Da im uči Njegove ajete, (tj. da ih upozna s naukom Islama),

VE JUZEKKĪHIM

– da ih očisti, (da ih duhovno podigne),

VE JU’ALLIMUHUMUL-KITĀBE VEL-HIKMETE

– da ih poduči knjizi (Kur’anu) i mudrostima, koje se u njoj kriju;

VE IN KĀNŪ MIN KABLU LEFĪ DALĀLIN MUBĪN.

– da uputi na pravi put baš njih, koji su doskora bili u očitoj zabludi, na krivom putu. (Sura Ālu ‚Imrān, 164. ajet)

Sad, taj arapski narod, koji je bio primitivan i vrlo zao­stao, rođenjem posljednjeg Božijeg poslanika, koji se javlja u njihovoj sredini doživljava svoj preporod pojavom Islama.

Eto tako nam Allah dž. š., u ovom ajetu, opisuje svoju dobrotu i milost, koju je ukazao ljudskom rodu, preko jednog sina pustinje.

Učeći Mevlud i obnavljajući uspomenu na Alejhisselamovo rođenje, nama je cilj da iskažemo zahvalnost Svevišnjem Allahu dž. š. na tome daru, da istaknemo veličinu i značaj one osobe, koja je povela čovječanstvo putem spasa, te da ukažemo na ona velika djela, koja je Alejhisselam iza sebe ostavio, a koja i danas služe na dobro čovječanstva.

Ako hoćemo da ocijenimo vrijednost jednog čovjeka, mi gledamo na njegova djela, na rezultate njegova rada, na uspjehe koje je taj čovjek u životu postigao. Gledamo, koliko je taj čovjek dobra učinio i koliko je drugima koristio. To je mjerilo vrijednosti jednog čovjeka.

I hazreti Pejgamber to ističe u hadisu, pa kaže:

HAJRUN-NĀSI MEN JENFE’UN-NĀSE

– Najbolji je onaj čovjek koji koristi drugim ljudima.

Po tom hadisu, mi možemo ocijeniti sve velike ljude u isto­riji i poredati ih po njihovim zaslugama i djelima, koja su za čovječanstvo učinili i iza sebe ostavili.

Svi veliki umovi, sjaju kao zvijezde na nebu, a svjetlo Mu­hammeda alejhisselama – veleuma, pred kojim padaju svi umovi – sja poput svjetlosti punog mjeseca, koji svojim sjajem zasjenjuje ostale zvijezde.

Ako pogledamo, koliko je dobra potekla od hazreti Pej­gambera, kolika korist i danas teče od njegove nauke, i to ci­jelom čovječanstvu, – onda dolazimo do jedne jasne istine, da je Muhammed alejhisselam, bez ikakve sumnje, najveći čovjek u istoriji ljudskog roda, jer je najviše dobra iza sebe ostavio.

U čemu se sastoji veličina Alejhisselamove osobe? Kako je on, svojom pojavom i djelima, bacio u zasjenak sve ostale umove i velikane ljudskog roda?

Evo nekoliko činjenica i dokaza:

U toku svoga dvadesetrogodišnjeg rada, Muhammed alej­hisselam je uspio ostvariti takve rezultate, koje nije postigaO nijedan učenjak, ideolog i reformator, ni prije ni poslije njega. Udario je temelje vjere Islama, prave i spasonosne vjere, I osi­gurao joj opstanak dok je svijeta i vijeka. Postavio je tako savršene zakone društvenog uređenja, da ih može prihvatiti svaka zajednica i primijeniti ih na svoje specijalne uslove, ako želi sebi sreću i napredak. Pobratio je ashabe jedne s drugima, i tako uspostavio sveopće islamsko bratstvo.

U svojoj domovini, Arabiji, gdje je vladao zakon jačega, zaveo je, tako rekuć, preko noći, red, mir i sigurnost.

Jedan primitivni, varvarski narod, koji je bio po strani od svjetskih zbivanja, Alejhisselam je, za tako kratko vrijeme, pre­vaspitao i svrstao ga meĐu kulturne narode. Osnovao je državu, koja je ubrzo postala tako jaka, da su pred njom pale dvije tadašnJe velesile, Vizantija i Perzija. Riješio je problem siro­maštva i bijede na taj način, što je propisao zekjat: zadužio je imućne, da se brinu za siromašne. Oslobodio je ženu vjekov­nog ropstva i dao joj prava, koja njoj pripadaju. Uspostavio je Hadž, kao sveopći kongres svih muslimana, koji se svake godine održava u Mekki. Taj kongres, predstavlja mani­festaciju jedinstva, sloge i bratstva svih muslimana, iz najuda­ljenijih krajeva svijeta. Proklamovao je ravnopravnost među ljudima, onim poznatim riječima, koje je izrekao u svom govoru na Arefatu:

– Nema prednosti Arap nad nearapom, niti nearap nad Arapom. Svi ste vi djeca Ademova, a Adem je od zemlje!

Kako jednostavne, a koliko značajne riječi!

Zadužio je sljedbenike Islama, da traže nauku, i da se tako duhovno uzdižu i usavršavaju. Zabranio je alkohol, kocku, blud, kamatu, lihvarstvo uopće svako društveno zlo i eksploataciju čovjeka po čovjeku.

Ukratko, naredio nam je, ili preporučio, sve ono, što je za nas dobro, a zabranio ono, što je loše, što bi čovjeku moglo donijeti nesreću i propast.

Može li se ijedan vladar, ijedan ideolog ili reformator, pohvaliti da je nešto ovako postigao?

A sve to, učinio je jedan neuki sin pustinje, koji nije pohađao nikakvih škola, koji nije učio ni pred kakvim učiteljem!

Ali, njega je Allah dž. š. odlikovao darom nubevveta, odredio ga za svoga Poslanika i otvorio mu široke duhovne vidike, da bi mogao sagledati potrebe i probleme svijeta, da bi mogao izbaviti čovječanstvo iz tmine zabluda i povesti ga putem istine.

Čovjek, koji je sve to postigao, zaista se može nazvati najvećim, i najzaslužnijim u istoriji ljudskog roda!

Da ga Allah dž. š. nagradi za sve ono, što je za nas učinio!

ALLĀHUMME SALLI VE SELLIM VE BĀRIK ALEJHI.