Razumijevanje Kur’ana na prvom mjestu

IqraHadisi kojima je iskrenut smisao ili čije značenje nije pravilno shvaćeno

 

Nedovoljno čitanje i razmišljanje o Časnom Kur’anu, a istovremeno mnogo čitanja hadisa ne daje preciznu sliku islama, nego se može reći da to više liči lošoj ishrani. Neophodno je, naime, uspostaviti međusobnu ravnotežu elementa koji sačinjavaju tijelo i razum.

Navešćemo primjere postupno od lahkog i beznačajnog do podrob­nog i delikatnog.
San’ani smatra da je zavjet zabranjen oslanjajući se pri tome na ha­dis Ibn-Omera, r. a., koji od Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem, prenosi da ga je zabranio. I još je rekao: On ne donosi nikakvo dobro, nego se njime izvlači imetak škrtice.

Zavjet koji ne donosi nikakvo dobro je uvjetovani zavjet koji liči trgovinskim kompenzacijama. Čovjek, npr. kaže: Zavjetujem se Bogu da ću to i to uraditi, ako ozdravim, ili ako moj sin postigne dobar uspjeh.

Što se tiče ostalih zavjeta koji se odnose na pokornost Allahu, za njih nema nikakvih smetnji ukoliko su s fikhskog stanovišta ispravni…

Pitanje glasi: Kako svi zavjeti u osnovi mogu biti zabranjeni kada Uz­višeni, opisujući čestite Svoje robove, kaže: „Oni su zavjet ispunjavali i plašili se dana čija će kob svuda prisutna biti.” (Ed-Dehr, 7), a na drugom mjestu kaže: “…zatim, neka sa sebe prljavštinu uklone, neka svoje zavjete ispune i neka oko Hrama drevnog obilaze.“ (El-Hadždž, 29)

Vidio sam da nepoznavanje Kur’ana Časnog može dostići apstraktnu granicu kod komentara hadisa kojeg prenosi Muslim:Zabranjeno je jesti meso deraćih životinja.

Komentator hadisa smatra da je isti izrečen u Medini i da je derogi­rao tekstove objavljene u Mekki, a to su riječi Uzvišenog: “Reci: Ja ne vidim u ovome što mi se objavljuje da je ikome zabranje­no jesti ma šta drugo osim strvi, ili krvi koja ističe, ili svinjskog mesa – to je doista, pogano, ili što je kao grijeh zaklano u nečije drugo, a ne u Allahovo ime.” (El-En´am, 145)

Smatrati da ahad hadis može derogirati ajet iz Kur’ana je, doista, krajnja glupost. Ako tome dodamo da je ajet, za koji je rečeno da je dero­giran, ponovljen po značenju u Kur’anu četiri puta: dva puta u surama el-­En’am i en-Nahl koje su mekkanske, i dva puta u medinskim el-Bekara i el-Maide, onda je stvar puno jasnija, a ono što je objavljeno u suri el­-Maide, štaviše, spada u posljednje što je inače objavljeno!!

Kako razuman čovjek može i pomisliti na derogaciju?! Jedan broj ashaba,među njima Ibn-Abbas, kao i tabi’ina poput Ša’bija, Sei’d b. Džubejra odbacuju gore pomenuti Muslimov hadis. Kako možemo osta­viti ajet zbog hadisa oko kojeg se diže galama?!

Ostavimo ono što smo spomenuli i pređimo na hadis koji ulazi u domen, moderno rečeno, međunarodnog prava. Abdullah b. Avn kaže: Pisao sam Nafi’u, r. a., i pitao ga o pozivanju neprijatelja prije borbe, a pod pozivanjem podrazumijeva se pozivanje na prihvatanje islama prije same borbe. Abdullah dalje kaže: On mi je odgovorio: ‚To je bilo samo u početku pojave islarna, tako je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, napao pleme Bena Mustalik bez pomenutog pozivanja…

Nafi‘, Allah neka mu oprosti, griješi. Jer pozivanje u islam je kon­stantna radnja, a napad na Benu Mustalik je bio izvršen tek nakon što su pozvani u islam, ali su to oni odbili i odlučili se za rat! Ova predaja Nafi’a nije njegova jedina grješka, nego on prenosi i mnogo teže stvari.

On kaže: Pridržavao sam mushaf Ibn Omeru dok je čitao riječi Uzvišenog: „Žene vaše su njive vaše, i vi njivama svojim prilazite kako hoćete…” (El-Bekare, 223) Tada me upita:“‚Znaš li ko je bio povod objave ovog ajeta?“ Rekao sam: „Ne.“ „Povod objave ovog ajeta“ – reče mi Ibn Omer – „je bio čovjek koji je spol­no općio sa ženom preko analnog otvora, pa ga je to zabrinulo. Tada je objavljen ovaj ajet.“

Abdullah b. el-Hasen kaže: Sreo sam Salima b. Abdillaha b. Omera, pa sam mu rekao: ‚Amidža, kakav je hadis kojeg prenosi Nafi‘ od Abdulla­ha u kome se kaže da nema ništa loše u spolnom općenju sa ženama preko analnog otvora?“ Reče mi: „Taj rob je slagao i pogriješio; Abdullah je, ustvari, rekao: „Oni spolno opće sa ženama otpozada, a ne u zadnji dio (analni otvor).“ 

 

Borba u islamu

 

Vratićemo se predaji Nafi’a koja kaže da ne treba pozivati u islam prije borbe. O tome kažemo sljedeće: I pored toga što je poljuljana ta predaja, znanstvenici hadisa su je zahvaljujući nedovoljnom shvatanju i razumijevanju, propagirali, a San’a­ni je čak naslovio jednu tematsku cjelinu svoga djela sa Napad bez upozo­renja.

Napad bez upozorenja! Kakav je to način kada Uzvišeni kaže: “Čim primijetiš vjerolomsnvo nekog plemena, i ti njemu isto tako otkaži ugovor – Allah, uistinu, ne voli vjerolomnike.” (El-Enfal, 58)
“I ako oni leđa okrenu, ti reci: Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono čime vam se prijeti.”
(El-Enbija, 109)­

Čudno je da me je profesor Nasir el-Albani, a on spada u najveće poznavaoce hadisa našeg doba, ukorio što sam ostavio predaju Nafi’a i što sam dao prednost drugima, kao i zato što ja ilustriram suštinu borbe u islamu!

U svom djelu Džihadud-da’ve bejne adžzid-dahil ve kejdil-haridž ja sam nabrojao više od stotinu ajeta koji garantiraju slobodu vjeroispovije­sti, koji čisti iman zasnivaju na unutarnjem uvjerenju, a odstranjuju prisi­lu s puta jasne dostave. U historiji ljudske kulture ne postoji knjiga koja čovjeka podstiče na stvaralaštvo, koja ilustrira Allahove znakove u stvaranju čovjeka i ne­beskih prostranstava koji predstavljaju izvor razmišljanja i upoznavanja Allaha, kao ovaj Kur’an. I pored toga među nama, muslimanima, ima onih koji sve ovo zabo­ravljaju i staju na stranu zbunjenog ravije pa smatraju da je pozivanje u islam prakticirano samo u početku objave, a zatim je dokinuto! A ko ga je dokinuo?! Zbog čega je na jedan poseban način završena sura et-Tevba objavljena u devetoj godini nakon Hidžre. Taj završetak o nevjernicima kaže: “A ako oni glave okrenu, ti reci: „Meni je dovoljan Allah, nema boga osin Njega; samo se u Njega uzdam, On je Gospodar svemira veličanstvenog.” (Et-Tevba, 129) Zar se u ovom završetku osjeti zadah prisile?!

Iman je osnova, a džihad je njegov čuvar. To čuvanje će ostati njego­vom dužnošću dokle god postoje na ovom svijetu oni koji ugrožavaju sta­bilnost i ne odobravaju slobodu vjeroispovijesti. To znači da je džihad sredstvo, a ne cilj! Onoga dana kada ljudskim životom slobode zavladaju, kada se razviju grane tevhida i kada ne bude onih koji će ih lomiti i uništavati, onda ubijanja i borbe nema.
Da! Nema borbe tamo gdje su zablude iščeznule i gdje se pravda ustanovila. To je naša vjera, onakva kakvu je predstavljaju ajeti časne Knjige i onakva kakvu je prezentira uzvišena Vjerovjesnikova, sallallahu alejhi ve sellem, biografija…
Na četiri međusobno slična mjesta časnog Kur’ana spomenuta je za­daća zadnjeg poslanstva:

  • kazivanje Objave ili kazivanje jasnog puta kojim ćc muslimani ići i postavljanje okvira djelatnosti unutar tog puta,
  • odgoj ummeta unapređivanjem njegovih plemenitih vrlina i suz­bijanjem njegovih neobuzdanih nagona,
  • određivanje pojedinačnih propisa koji su došli u ovoj Knjizi, a koji će predstavljati organizaciju života pojedinca, društva i države, i koji su ujedno propisi puni mudrosti i istinitosti.

Ove tri trećine čine osnovne dijelove poslanice koju je ponio naj­veći od vjerovjesnika, a kojom je oživio naslijeđe svojih prethodnika, zaštitio svijet od materijalističke filozofije i ljudskih hirova.
Ove tri osobenosti[1] spomenute su prilikom kazivanja radosne vije­sti o zadnjem poslanstvu, kada su Ibrahim i Ismail, alejhimes-selam, za­molili svog Gospodara da pošalje Muhammeda, alejhis-selam. Ponovno su sve spomenute[2] kada je Mesdžidul-haram određen da bude kibla svim ljudima svijeta.

Okretanje ljudi prema Kabi je bila druga blagodat koja je data Ara­pima, nakon što je između njih poslan vjerovjesnik. To je bila počast za njihovu zemlju nakon što je ukazana počast njihovu rodu.
Treći put su ponovno spomenute[3] nakon poraza na Uhudu, kada su srca vjernika bila slomljena i kada im je trebao oporavak i povraćanje povjerenja, i to u suri Ali Imran, koja je utješila poražene i skrenula im pažnju na njihovu poslanicu.

Četvrti put su spomenute[4] kada je otkrivena tajna o Jevrejima ko­ji su bili jako udaljeni sa pozornice vjcrskog odgoja i Allahovih poslanica, te dolasku Arapa na njihovo mjesto nakon što su sinovi Izraela na tom polju doživjeli neuspjeh.

To je naša poslanica sa svojim glavnim osobenostima! Nema nikakve sumnje da je džihad pravo kojim se osigurava misio­narstvo u islamu (da’va) i kojim se poražavaju smutljivci.

Što se tiče prezentiranja islama kao vjere koja provocira i izaziva druge i koja je žedna njihove krvi, to je očita izmišljotina i laž na Allaha i Njegove poslanike. I pored toga što smo o ovoj temi u drugim djelima zaista puno toga kazali, još uvijek se o tome neodložno mora govoriti. Tome je razlog što se laži i potvore neprestano ponavljaju. U ovim nesretnim danima razje­dinjenost se proširuje na čitav ummet, pa muslimani čak jedni drugima život oduzimaju. Štaviše, ukupan broj žrtava unutarnjih smutnji je veći od broja žrtava krstaškog okupatora koji se ponovno vraća i koji je u sa­vezu sa Jevrejima i onima koji su neprijateljski raspoloženi prema nama.

Islamske vlade su, općenito, sa svojom pravednošču i nepristra­snošču ispod nivoa ostalih država svijeta. Mase su sve manje obrazovane, manje proizvode i sve manje su spo­sobne za život i životne poteškoće. Postojeće tradicije se sve više udalja­vaju od čistog islama, od njegove duhovnosti i autentičnih tekstova. Od čitavog stanovništva Zemlje najviše našem ummetu nedostaje učenja, odgoja i spoznavanja vlastitog identiteta. U takvim vremenima neki su uzeli hadis: “Poslan sam sa sabljom prije Sudnjeg dana, opskrba mi je data ispod hlada moga koplja, a one koji se budu suprotstavljali tome biće pokoreni i poniženi.”

Rekao sam: Kamo sreće da imate sablju kojom ćete braniti istinu, od koje ćete odagnati njene protivnike. Jer, istina može da tone, ali ne može da doziva u pomoć! Kamo sreće da imate koplje koje će vam omogućiti da se opskrbite u njegovu hladu. Vi, u stvari, prosjačite opskrbu od onoga što vam protiv­nik zasije, a on proizvodi i oružje koje kupujete, bilo skupo ili jeftino, u kakve svrhe samo Allah zna.

Šta vi znate o ovom hadisu? Jedan mladić koji misli da zna, reče mi: On demantira sve što ti kažeš…! Rekoh mu: Ostaviću po strani slabost ovog hadisa u pitanju sene­da, a neću kritizirati ni tekst hadisa, iako je kritika moguća, nego ću samo postaviti pitanje zašto ne naučite vjeru tako što ćete je na najbolji način ra­zumjeti i sprovesti u praksu, a zatim na isti takav način pozivati druge da je prihvate?

Kada svijet vidi da ste ispod njihovog nivoa neće vas slušati, niti će dozvoliti da ih vodite, jer vođa mora biti pametniji od onoga koji ga slije­di! Šta će vam sablja u rukama, kada činite nasilje jedni drugima?! Kada ste se udaljili od puta upute?! Sjetio sam se da je Lenjin, prvi vođa komunizma, koji je komunizam kao teoriju prenio u politiku, napisao brošuru. O djetinjastoj ljevici ili o ljevičarskom djetinjstvu u kojoj je izgrdio one koji nose obilježja komunizma, a ne služe mu na najbolji način! Rekao je: Ovo je djetinjstvo, a djetinjstvo se odlikuje nepotpunošću i tvrdoglavošću. On ga je prognao iz prakse kako bi komunizam mogao ne­smetano krenuti naprijed. Kamo sreće da je vođstvo ostalo u dječijim rukama! To znači da bi komunizam iščeznuo mnogo ranije zahvaljujući neukim pristašama! Da­nas postoji islamsko djetinjstvo koje želi preuzeti vodeću ulogu ummeta, a kada razumni čuju njihov govor tužno obaraju svoje glave.

Zastrašujuće je što je to racionalno djetinjstvo i što u svoje redove okuplja sve i svašta, a naročito one koji nailaze na hadise koje ne razumi­ju i onda iznose sliku islama koja izaziva zatvorenost i strah. Naš Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, mnogo je govorio, a njegov govor zahtijeva poštovanje i pokornost: “Naše poslanike slali smo samo zato da bi im se Allahovom voljom pokoravali.” (En-Nisa´, 64)

Svrhu i namjere njegova govora bilo bi moguäno spoznati kada bi se precizno odredile okolnosti u kojima se to desilo. Ukoliko bi bilo teško spoznati okolnosti, opseg Časnog Kur’ana je sasvim jasan i precizan. Primjećujemo da Kur’an nadugo razgovara sa svojim protivnicima, da prije svega raznoliko govori kad pruža argumente o istinitosti svoje ideje, o vrijednosti svojih obreda, i o koristi onoga čemu on poziva, kao što su dobra djela i plemeniti ciljevi. Gotovo da nema sure u kojoj izričito ne poziva Kur’an da se opamc­ti, povrati i pokaje svome Gospodaru. Politika čvrste ruke počela je tek nakon što su vjernici na svojoj koži osjetili neprijateljske udarce od kojih su kosti pucale. Tek tada je Uzvišeni objavio: “Dopušta se odbrana onima koje drugi napadnu, zato što im se nasilje čini – a Allah je, doista, kadar da ih pomogne.” (El-Hadždž, 39)

Allahovi vjerovjesnici u različitim vremenima su vodili najčasnije borbe na zemaljskoj kugli! Reći da je faraon bio bliže istini nego Musa, alejhis-selam, ili da je Jevrejima bila preča pomoć nego Isau, alejhis-se­lam, ili da su protivnici Muhammeda, alejhis-selam, bili vredniji da osta­nu nego on, zaista je prezren i razvratan govor. Tako nešto neće reći religiozna i moralna ličnost.

Važno je da oni koji smatraju da zaista, na prvom mjestu, pripadaju Allahu, na najbolji način pozivaju na Njegov put, a zatim da osiguraju mir, blagostanje i izmirenje. Treba da preciziraju i ocijene greške ljudske prirode, pa ako se potom odluče na borbu biće u pravom smislu riječi lju­di i plemeniti. Tako je činio i Muhammed, alejhis-selam, što se jasno vidi iz njegove biografije, a Ševki je to u nekoliko riječi rezimirao:

Ti imaš vjerozakon, a rat je samo za istinu,
i iz smrtonosnog otrova lijek se pravi!!

Ako musliman koji ne vidi daleko u svom ophođenju sa protivnici­ma islama prvo spomene poznati hadis: Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne izgovore: La ilahe illallah…, onda on spada u one koji iskreću smisao riječima i koji se na najgluplji mogući način ophode prema naslijeđu Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

U jednoj drugoj knjizi smo objasnili da je hadis izrečen u toku obja­vljivanja sure et-Tevbe, otprilike godinu dana prije smrti Poslanika, sal­lallahu alejhi ve sellem, nakon užasnog rata sa paganstvom kome je islam dao pravo na život, a koje je islamu dalo samo smrt! I pored toga živio je s njim na osnovu poznatog pravila: Vama vaša, a meni moja vjera, a od njega nije, sem obmane i prevare, ništa dobio! Njihov zadnji pokušaj da povrate tminu na arapski poluotok bio je mučni i odmetnički pokret lašca Musejleme, kog su hafizi Kur’ana svojom krvlju ugasili i koji su u tom gašenju skoro nestali, pa je postojala bojazan da će nakon velikog broja poginulih, hafizi izumrijeti.

Početak sure et-Tevbe daje potpunu sliku tih odvažnih paganskih prevaranata i u takvim okolnostima je izrečen ovaj hadis:Naređeno mi je da se borim protiv ljudi dok ne izgovore: La ilahe illallah…

Nikakvoj neznalici nije dozvoljeno da ga u drugim situacijama upo­trebljava. Je li izgovoren onog dana kada se Poslanik, sallallahu alejhi ve sel­lem, uspeo na Saffu, jutra kada je poslan i kada je počeo neznalice upozo­ravati da postoji proživljenje, i kada ih je počeo pozivati u vjeru u Jednog Boga…?!

Je li izrečen onog dana kada se slomljena srca vratio iz Taifa, kada je ušao u Mekku i kada su mu susjedi bili mnogobošci?! Je li izgovoren onog dana kada se sakrio u pećinu da bi zavarao go­nioce i da bi život sačuvao, da bi kasnije bio u stanju širiti islam na čita­vom poluostrvu?!
Je li izrečen onog dana kada je ljudima u Medini dato pravo da mo­gu slobodno otići mnogobošcima u Mekku ukoliko im je vjera teška i ne­snošljiva?! Hvala Allahu, tada se niko nije odmetnuo, a mušricima nije stigao nijedan čovjek, niti ijedna žena. Dogodilo se, ustvari, suprotno.
Je li izrečen na umri El-Kada na godinu dana prije osvojenja Mek­ke, kada je obilazio Kabu, a oko nje se nalazilo stotine kipova i kada ni­jednog nije razbio?! A nije ni raskinuo ugovor sa mušricima?!

Samo oni koji istinski razumiju vjeru mogu govoriti o islamu i mogu objašnjavati predaje koje su preplavile knjige i na koje su se mase nakla­tile kao što pčele napadaju med.
Nekada su poznavaoci fikha bili jedini koji su govorili o islamu i najbolje su poznavali naslijeđe Vjerovjesnika, sallallahu alejhi ve sellem.

 

Ummet nije na nivou uspješne misionarske djelatnosti (da’ve)

 

Sa mnogim drugim ljudima koji se bave islamskim misionarstvom (ed-da’va), i ja sa velikom pažnjom posmatram stanja ljudi izvan teritori­ja na kojima se sprovode islamski propisi (darul-islama). Posmatramo vo­deća misiona strujanja, razne etičke i vjerske pravce koji na njih utječu i dijelove stečenih civilizacijskih tekovina, te kvantitet rezultata koje izvo­ze u svijet, itd.

Kako ćemo uspješno obavljati tu misiju ako sve ovo ne poznajemo? Čitao sam riječi prof. Ahmeda Behauddina koji nešto od ovoga objašnja­va. Smatram da bi bilo vrijedno ovdje to zabilježiti. On kaže: Neki čitatelji smatraju da sam opčinjen evropskim i američkim društvima kada o njima govorim na svojim putovanjima. I to je tačno! Ali ja, istovremeno, u njima prezirem druge pojave. Šta je to što bih najviše želio prenijeti ljudima u svojoj zemlji? Neki preferiraju da prenesem samo slabe tačke drugih zajednica. Međutim, to je varanje samog sebe i zadovoljavanje lažnom iluzijom, te nadanje da smo bolji od drugih, a to je zabluda koja ja­ko skupo košta! Mi bismo ovdje više željeli iznijeti naše, mahane i naše bole­sti! Što se njih tamo tiče, oni užurbano raspravljaju o socijalnim problemima i to javno i otvoreno! Zato i nalaze lijeka za njih, dok kod nas lijek ostaje skriven. Mi ono što ne vidimo ili ne činimo smatramo neposto­jećim. To je nesreća onih društava koja sakrivaju bolesti i probleme. Ona se dvolično ponašaju prema sebi sve dok ne dožive propast! Drugi su prošli ovu fazu i počeli energično raspravljati o svojim greškama.

Opojna sredstva, al­koholizam postaju zvanični nacionalni problemi. Vijesti o sidi čim se pojave brzo se šire poput eksplozije dok se kod nas, kada se pojave, ljetne bolesti sa­mo nazovu kolerom i sve se dalje mirno odvija! Postoji i druga stvar. Englezi smatraju da smo mi lijeni, jer oni rade od jutra do predvečerja, dok Ameri­kanci smatraju Engleze lijenima, jer ovi rade duplo više i ne prekidaju radni dan, ako, recimo, piju pivo! Ko vidi Amerikanca ili Amerikanku kako radi pomisliće da su siromašan narod koji svoju budućnost gradi naprezanjem i borbom, i pored toga što su možda najbogatiji! Sada su se pojavili i Japanci koji Amerikance optužuju zbog ljenosti! Amerikance hvata jeza od bolesti rada, truda i požrtvovanosti koja je zahvatila Japance. Oni ih smatraju bole­snim zato što nemaju nikakva uživanja koja će ih odmoriti i stoga misle da je natjecanje ova dva velika naroda nepravedno… To je svijet koji oko nas napreduje. Strašno mi se privlačnim čini rasprostranjenost općih vrijednosti kojima nije potrebna devizna potpora, a imaju dobre rezultate u masovnom prihvatanju ili strahovitoj odbojnosti… Sistem, poštivanje reda i općih načela u životu, potpuna čistoća tako da ne možeš naći da neko baci papirić na zemlju.

Zatim kaže prof. Ahmed Behauddin: Jedan amerkki turist mi se požalio, dok smo bili u Rimu, da su Italija­ni prljavi, jer kad izlaze iz autobusa bacaju karte na ulicu…
A mi kažemo: Ovo su vijesti o civilizacijskom natjecanju između industrijskih ze­malja Evrope, Amerike i Istočne Azije. Kako stoje Arapi i muslimani na ovom polju? Potvrđeni izvori kažu da smo narod koji troši, a ne proizvo­di, te da uzimamo više nego što dajemo…
Nemoguće je da velika poslanica uspije onda kada su njeni nosioci na ovom nivou! Zaposjedanje ovozemaljskog života sposobnošću i isku­stvom je najbolji put za potporu učenja i principa.

Onog dana kada su se prvi muslimani sukobili sa dvije velike države Rimljana i Perzijanaca zasluženo su pobijedili jer su se s njima borili na poznatim tradicionalnim poljima, nosili su različito oružje i nadmašili su ih istinskim imanom i Allahovom potporom.
Zatim je u stoljećima civilizacijske dekadence došlo do općeg po­vlačenja muslimana sa obzorja života, i kod njih je preovladao zapadni način razmišljanja.
Shvatili su da je uzdizanje iznad dunjalučkih privlačnosti, ustvari, ostavljanje dunjaluka, te da uspjeh na ispitu leži u bježanju od njega, a ne u ulasku i prihvatanju njegovih teškoća.
Zaboravljaju se poruke Kur’ana koje jasno određuju da je zemlja stvorena radi ljudi i da je čvrst položaj na njoj dio poslanice ovozemal­jskog i budućeg života, a na njihovo mjesto dolaze hadisi koji pozivaju na siromaštvo i neimaštinu! I pored toga što su ovi hadisi, kada se o njima razmisli, suprotni drugim hadisima koji su ispravniji i metnom i senedom, a prije svega suprotstavljaju se logici Kur’ana koji je džihad učinio temel­jem očuvanja vjere, njenog sistema i discipline, i pored svega toga ovi ha­disi su se proširili i zavladali masama. 

 

Hadisi o odricanju od ovog svijeta

 

Pročitao sam pedeset hadisa koji podstrekavaju na siromaštvo i ma­lo rada, o vrijednosti siromašnih, slabih, te o ljubavi i druženju s njima. Pročitao sam i sedamdeset i sedam hadisa koji podstrekavaju na asketi­zam na ovom svijetu i zadovoljavanjem sa minimalnim korištenjem ovo­ga svijeta, a koji zastrašuju one koji ga zavole, koji zaimaju i natječu se da bi više imali.
Pročitao sam i sedamdeset i sedam drugih hadisa o životu prvih ge­neracija koji su bili veoma skromni. To sve spominje El-Munziri u svom djelu Et-Tergibat vet-terhib koje spada u najautoritativnija djela sunneta. Neka Allah oprosti autoru, hafizu, a i nama, i neka mu se smiluje, jer je imao lijep nijet da posavjetuje ummet, međutim, ispravno razmišljanje zahtijeva drugačiju metodologiju, drugačiji način koji je bliži uputi…

Znam, kao što i drugi znaju, da je obožavanje ovog svijeta upropa­stilo i prva i potonja pokoljenja, te da je ono uzrok zapanjujućih zločina koje će prije počiniti pojedinci, nego li mase; vođe prije sljedbenika; pa­metni prije maloumnih; ali ispravno liječenje ovog hroničnog oboljenja je u čvrstom zaposjedanju ovog svijeta i u uzdizanju iznad njegovih pro­stota.

Posjeduj imetka više nego što je posjedovao Karun, vladaj i imaj veće ovlasti od onih Sulejmanovih, alejhis-selam, neka to sve bude u tvo­joj ruci kako bi mogao potpomoći istinu kada joj pomoć zatreba, i sve ostavi Allahu na čas iskupa kada dođe vrijeme smrti. Živjeti kao puki siromah misleći da je siromaštvo put do dženneta je zaista ludost i bezumlje. Ako ateizam zaposjedanjem ove zemlje nameće svoju vlast, onda je tvoje odustajanje od čvrstog zaposjedanja zemlje zlo veće od zinaluka i uzimanja kamate.

Da pređemo na diskusiju o nekim predajama o ovom temi, kako hi smo znali šta je posrijedi: Enes b. Malik, r.a., prenosi: Selman el-Farisi se smrtno razbolio, pa ga je obišao Sa’d b. Ebi Vekas i vidio ga da plače, pa mu reče: „Šta te je rasplakalo, brate? Zar nisi bio u društvu Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisi li? Zar nisi?!“ Selman tada reče: „Ne plačem ni za jednim od ovoga dvoga: niti žalim ovaj svijet, niti se bojim preseliti na Ahiret, ali Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, nam je nešto stavio u dužnost, a ja sam po svemu sudeći tu dužnost zapostavio!“ Sa’d ga upita: „Šta vam je to ostavio u dužnost?“

„Ostavio nam je u dužnost da svako od nas bude imao opskrbe kao putnik! Po svoj prilici ja sam tu dužnost zapostavio! Što se tebe tiče, Sa’de, boj se Allaha i pravedno sudi kada budeš postavljen da presuđuješ, kada bu­deš dijelio – pravedno dijeli i boj se Allaha kada te brige spopadnu!“
El-Munziri kaže: U Ibn-Hibbanovom Sahihu se navodi da je Selmanov imetak skupljen nakon njegove smrti i da je ukupno iznosio 15 dirhema.
Selman spada u najveće i najčestitije ashabe, a hadis ukazuje na to da se on bojao susreta s Allahom, jer mu je ostavština iznosila petnaest dirhema!
To je, zaista, slika koja ulijeva strah i skrušenost kada vidimo da je jedan od vođa islamskih pohoda sreo svog Gospodara u ovakvom stanju neovisnosti o drugima i pobožnosti! Na drugoj strani opet vidimo vođe i prvake kako se neoganičeno naslađuju i uživaju na dunjaluku!
Pravilno razmišljanje nalaže da se ovdje postavi slijedeće pitanje: Sa’d b. Ebi Vekas koji je razgovarao sa Selmanom je čuo od Božijeg Po­slanika, sallallahu alejhi ve sellem, slijedeću uputu: Da ostaviš svojim nasljednicima bogatstvo bolje je nego da ih ostaviš siromašnima pa da prosjače od ljudi.

Veliko naslijeđe, dakle, nije zločin, niti grijeh Sa’d b. Ebi-Vekas spada u onu desetericu kojima je za života obećan džennet, kao što je za­bilježeno u sunenima, a ova deseterica su bili među najbogatijim musli­manima. Ravije prenose da je jedan od njih ostavio toliko zlata da su se od njega izrađivale sjekire!!!
Problem nije u posjedovanju velikog kapitala, nego je problem u to­me kako ga posjeduješ i kako ga trošiš! Vidjeli smo da na svijetu postoje bogati koji grade univerzitete da bi zaštitili nauku i naučna istraživanja, bogati koji se bore protiv različitih bolesti i bijede hrabro i energično i bogati koji su svojim državama dali toliko da je za sličan poduhvat po­trebno raspisati poreze da bi se to ostvarilo, a sve zbog općih interesa.
Vidjeli smo kako Osman b. Affan pruža jedinstvenu pomoć u opre­manju vojske u pohodu na El-Usreh, pa je čak i Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: O moj Bože, budi zadovoljan Osmanom, ja sam njim zadovoljan.
Hadis Selmana je, u stvari, samo izraz posebnog duševnog stanja, i ne može biti opća pravna odredba.

Pogledajmo nešto slično u onome što prenosi Ahmed od Ebi Asiba koji kaže: Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je izašao jedne noći i prošao pored moje kuće, pozvao me da izađem, pa sam izašao. Zatim je prošao pored kuće Ebu Bekra, r.a., pozvao ga, pa je i on izašao. Potom je prošao pored Omerovog, r.a., doma, pozvao ga, pa je i on došao među nas. Zatim je nastavio dalje i ušao u vrt jednog Ensarije i rekao njegovom vlasni­ku: „Nahrani nas.“ Čovjek je donio granu hurmi i stavio pred njih, pa su Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, i njegovi ashabi jeli. Poslanik je potom zatražio hladne vode i napio se. Zatim je rekao: „Za ovo ćete biti pi­tani na Sudnjem danu!“ Omer je uzeo granu hurmi i njome udario po zemlji tako da su i nezrele hurme počele letjeti prema Božijenn Poslaniku, sallalla­hu alejhi ve sellem, pa reče: „Zar ćerno za ovo biti pitani na Sudnjenn danu?“ Poslanik mu odgovori slijedećim riječima: Da, bićete pitani za sve osim za tri stvari:

  • tkaninu kojom ćete pokriti stidna mjesta,
  • krišku hljeba kojom ćete utoliti glad, i
  • skrovište u kojem ćete se skrivati od vrućine i hladnoće!!“

U drugoj predaji stoji: Čovjek ima pravo samo na ove tri stvari…, a u rivajetu od Osmana b. Affana se kaže: Kuća koja će ga zaklanjati, odjeća koja će mu pokrivati stidna mjesta, suh hljeb i voda.
Kod Bejhekija stoji: Sve što prelazi ono što prekriva kuću, krišku hljeba, odjeća koja prekri­va stidna mjesta; sve što prelazi ovu granicu, čovjek na to nema prava!

Hasan el-Basri prenosiocu ovog hadisa reče: Šta te sprečava da ovo prihvatiš?, a ovaj se volio lijepo nositi. Preno­silac tada, Hasanu odvrati: Ebu Seide, meni dunjaluk nije platio dug. Ovaj čovjek je mogao pružiti bolji odgovor, odgovor iz Allahove Knjige, i umjesto odbacivanja prirodne težnje za ovim svijetom, mogao je reći: “Reci: Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio i ukusna jela?“ Reci: „Ona su za vjernike na ovom svijetu, a na onom svijetu su samo za njih…” (El-Ea´raf, 32)

Ako bi nam ove hadiske predaje u općem životu postale osnova, on­da bi čitavim svijetom pustoš zavladala. Jesu li ove predaje netačne? Može neko pomisliti da ja tako mislim. Ove predaje se, ustvari, navode samo u posebnim situacijama i sa određenim ciljem, kao ljekoviti napitak koji se čovjeku daje da ne bio pohlepan za ovim svijetom, odnosno nesre­tan zbog lišenosti ovih blagodati koja ga uvijek može zadesiti! Koliko ima ljudi koji posjeduju samo ove nužne potrepštine, ali i pored toga ostaju u životu. Koliko ima ljudi koji su za vrijeme ratova i raznih kriza živjeli u ovakvim okolnostima, pa i pored toga nisu umrli. Koliko ima ljudi koji su posjedovali znatno više od spomenutih stvari, pa opet tome nisu pridavali nikakvu pažnju, niti su nezahvalni bili.
Osman b. Affan, prenosilac ovih predaja, je bio bogat. On je iz ovih predaja naučio kako da stekne ahiretsku nagradu i kako da se uzdigne iz­nad poroka škrtosti i pohlepe. 

 

Neznanje onih koji ovih dana govore o sunnetu

 

Za razumijevanje mnogih predaja potrebno je široko poznavanje fi­kha. Konzervativci su se zaustavili na ovim predajama, a samim tim su zaustavili islamski svijet u napretku, kao što se magarac jednog starca zaustavi na Akabi, pa ne ide ni naprijed ni nazad. Možda se, čak, u izvjesnom smislu, može reći da se islamski svijet povratio u kameno doba! Čini se da je nesposobnost razumijevanja predaja i loše ocjenjivanje istih stara bolest čijih se posljedica treba čuvati.

Tirmizi prenosi od Harisa el-Ea’vera da je rekao: Prošao sann pored mesdžida i čuo kako liudi pogrešno govore o hadisi­ma. Ušao sam kod Alije, r.a., i obavijestio ga o tome, a on mi reče: „Jesu li sigurno to uradili?“ Rekao sam da jesu. On onda reče. „Čuo sam Božijeg Po­slanika, sallallahu alejhi ve sellem, da je rekao: ‚Doći de vrijeme smutnje (fitneta). Upitah ga: ‚Kako da se spasimo toga?‘ On reče: ‚Spas je u Knjizi Uzvišenog Allaha, u njoj su vijesti o oni­ma prije vas i o onom što će doći poslije vas i u njoj je presuda vaših međusobnih sporova. To je, doista Knjiga koja rastavlja istinu od neisti­ne, a nije nikakva lakrdija. Onaj ko je iz oholosti ostavi, biće ponižen od Allaha Uzvišenog. Uzvišeni Allah će u zabludi ostaviti onog koji bude tražio uputu mimo nje… To je čvrsto Allahovo uže, mudra opomena, pra­vi put. To je knjiga uz čiju pomoć ljudski hirovi neće nadvladati. Knjiga oko koje su jezici saglasni. Nje se učeni ne mogu zasititi. To je knjiga ko­ja ne gubi vrijednost, bez obzira na osporavanja. Knjiga čije neobičnosti nikada neće prestati… To je knjiga čiji stupanj džini nisu dostigli, koji su, kada su čuli njene riječi, rekli: „Mi smo, doista Kur ‚an, koji izaziva divljenje, slušali, koji na pravi put upućuje – i mi smo u nj povjerovali…“ (El-Džinn, 1-2)
Ko po njoj bude govorio, istinito će govoriti: ko po njoj bude radio, biće nagrađen; ko po njoj bude sudio, pravedan će biti, a ko po njoj bude pozi­vao, biće upućen na pravi put. Prihvati to, E’avere.[5]

Vjerski propis ne može biti uzet iz jednog hadisa bez prethodnog uviđaja u druge. Hadisi moraju biti objedinjeni, zatim se vrši usporedba sakupljenih hadisa i onog na šta upućuje Časni Kur’an, jer Kur’an je ok­vir iz kojeg hadisi ne mogu izaći. Ko misli da sunnet mođe derogirati Ku­r’an ili neke njegove propise, taj je, zaista, zaveden!

Naš stav će pojasniti predaja Ibn-Kesira koju navodi u svom tefsiru od imama Muhammeda b. Idrisa eš-Šafije, r.a., koji kaže: Sve ono što je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, presudio proizilazi iz njegovog razumijevanja Kur’ana! UzvišeniAllah kaže:„Mi tebi objavljujemo Knjigu, samu istinu, da ljudima sudiš onako ka­ko ti Allah objavljuje. I ne budi branilac varalicama.” (En-Nisa´, 105)
„A tebi objavljujemo Kur’an da bi objasnio ljudima ono što inm se ob­javljuje, i da bi oni razmislili.” (En-Nahl, 44)
Zbog toga je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: Dat mi je Kur ‚an i nešto slično, tj. sunnet.

I to je tačno. Život Muhammeda, alejhis-selam, je bio praktična primjena kur’anskih uputa. Njegov ibadet, ahlak, džihad, ophođenje s lju­dima je, u stvari, bio živi Kur’an, koji je imao zadatak da promijeni stanje na Zemlji i da uspostavi drugu civilizaciju. A da nije bilo ovog praktičnog i verbalnog sunneta Kur’an bi ličio na mnoge filozofske teorije koje su postojane samo u svijetu uobrazilje

Muhammedov, alejhis-selam, sunnet u socijalnim, civilizacijskim i vojnim, a prije svega u okvirima propisanih obreda pobožnosti i vjero­vanja, predstavlja neodvojiv dio vječne poslanice, jer islam čine Kur’an i sunnet isto onako kao što se voda sastoji od dva osnovna elementa. Mi ćemo ovdje odstraniti neosnovane predaje i slabe hadise, kao što ćemo zaštiti Kur’an od pogrešnih tumačenja i različitih neispravnih shva­tanja, kako bi Božija objava ostala čista.

Masa slabih hadisa je poput oblaka prekrila obzorje islamske kultu­re; jednoj drugoj masi ispravnih hadisa je iskrenuto pravo značenje ili je ono ostalo nejasno. Sve to je utjecalo na neslaganje hadisa sa slabijim ili jačim kur’anskim argumentima. Neke sam ljude odvraćao da ne prenose ispravan hadis kako ne bi otkrili prividnu zamršenost njegova značenja, ako bi to bilo, npr. varljivo značenje kao u hadisu: Niko neće ući u džennet na osnovu svoga rada… Mnogi besposličari i propalice su se zadovoljile sistemom napuštanja ra­da misleći da se u džennet može ući bez toga, svjesno zaboravljajući dese­tine ajeta koji jasno kazuju da je ulazak u džennet uslovljen radom i zalaganjem.

Objašnjavao sam im da hadis negira samoobmanu i uobraženost vlastitim djelovanjem, tj. negira tvrdnju da je džennet plod učinjenog dje­la, a nikako ne negira to da je rad njegov obavezni uvjet, jer Uzvišeni kaže: i njima će se doviknuti: „Taj džennet ste u nasljedstvo dobili za ono što ste činili.“ (El-E’araf, 43)

Mnogim pripovjedačima i vaizima nedostaje oštroumno shvatanje Kur’ana i skrušena blizina njegovim tajnama i značenjima. Pored toga oni znaju ogroman broj ahad hadisa koje treba na najbolji način shvatiti. Rasrdilo me je to što je jedan od njih jurio od skupa do skupa pre­noseći hadis: Moj i tvoj otac će biti stanovnici džehennema, kao da prenosi radosnu vijest muslimanima, a on im je, u stvari, objašnjavao kako će roditelji nji­hova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, biti stanovnici džehennema!!

Rekao sam: Bog te udaljio od dobra, kad tako nerazumno pozivaš! Takvi kao ti u ime sunneta ummetu donose samo propast, a sunnet nema ništa s tobom! Prof. Jusuf el-Kardavi u komentaru ovog hadisa kaže: Ebi ve ebuke fin-nar. Riječ eb jezički i terminološki može značiti amidžu. Možda se ovdje pod pojmom eb misli na njegovog amidžu, Ebu-Taliba. To je stoga što je njemu pružena mogućnost da prije smrti izgovori šehadet, pa je to on odbio.

Mi ćemo ovo tumačenje prihvatiti da ne bi došlo do kontradiktor­nosti između sunneta i Kur’ana. Svojim ušima sam čuo kako je neko re­kao: Hadis je vjerodostojan i on pobliže određuje općenitost ajeta: svi oni koji budu posjedovali prirodnu vjeru biće spašeni, osim Abdullaha b. Abdul-­mutaliba. Rekoh mu: Šta je to on uradio, pa da jedino on zaslužuje džehennem?!Abdullah je bio plemenit i čedan mladić o kome historija sve najbolje kazuje, a ajet se odnosi na sve bez izuzetka.
Kako tako odvažno iznosite to da će Abdullah biti kažnjen! Zašto svuda pronosite ovu glasinu i što stoji iza vaših tvrdnji da će Poslanikovi, sallallahu alejhi ve sellem, roditelji biti stanovnici džehennema!

Osjećam zadah klevete u ovoj slijepoj odvažnosti!


[1] “Gospodaru naš, pošalji im poslanika, jednog od njih, koji će im ajete Tvo­je kazivati i Knjizi ih i mudrosti učiti i očistiti ih, jer Ti si, uistinu, Silan i Mudar.” (El-Bekara, 129.)

[2] “Mi smo vam jednog od vas kao poslanika poslali, da vam riječi Nage kazu­je i da vas očisti i da vas Knjizi i mudrosti pouči i da vas ono što niste znali nauči. Sjećajte se vi Mene, i Ja ću se vas sjetiti, i zahvaljujte Mi, i na blagodatima Mojim nemojte neblagodarni biti!” (El-Bekara, 151-152.)

[3] Allah je vjernike milošču Svojom obasuo kada im je jednog između njih kao poslanika poslao, da im riječi Njegove kazuje, da ih očisti i da ih Knjizi i mudro­sti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi. (Ali Imran, 164.)

[4] On je neukima poslao Poslanika, jednog između njih, da im ajete Njego­ve kazuje i da ih očisti i da ih Knjizi i mudrosti nauči, jer su prije bili u očitoj zabludi. I drugima koji im se još nisu priključili – On je Silni i Mudri. To je Allahova milost koju On daje onome kome hoče, a u Allaha je milost velika. (El-Džumu’a, 2.)

[5] Neki misle da je El-Haris slab ravija, jer ga optužuju za ši’izam. Nakon istraživanja ustanovio sam da je on pouzdan. El-Haris el-E’aver spada u ravije oko kojih se diže galama, jer su optuženi za ši’izam, a ovu optužbu je uputio El-E’a­meš, izgleda zbog svoje prevelike odanosti Emevijama. O njemu sam skoro čitao u jednorn radu velikih šejhova koji se bave ocjenom pouzdanosti ravija i koji imaju mnoga savremena napisana djela. Tako sam saznao da je El-Haris pouzdan, pa čak možda bolji ravija od mno­gih koji prenose vjerodostojne hadise. Tekst hadisa čiju smo vjerodostojnost pot­vrdili očituje istine vjerovjesništva, i ničije mu optužbe ne škode!

 

(Poglavlje iz knjige: „VJEROVJESNIKOV SUNNET, između šerijatskih pravnika i znanstvenika hadisa“, Autor: Muhammed El-Gazali, Izdavač: Muftijstvo tuzlansko, 1998. god.)