Kur’an – definicija i sadržaj

kuran_5Premda se Kur’an kao vječna Božija riječ i Dojava Gospodara svjetova ne može svesti u okvire jedne definicije – jer one ono što definiraju ograničavaju po mjeri ljudskoga razuma – ipak su islamski učenjaci dali jednu uvjetnu definiciju Kur’ana, koju ćemo ovdje navesti i ukratko prokomentirati. Dakle, Kur’an je: Allahov govor, nadnaravan i objavljen Muhammedu, alejhi‘ s-selam, zapisan u zbirkama, prenesen vjerodostojno, a samo njegovo učenje pobožno je djelo (Subhi Salih i Musa Šahin Lašin). Nekoliko elemenata iz ove definicije obrazložit ćemo u nastavku.

 

Allahov govor

 

Kur’an je Allahov govor, Božija Riječ (kelamulah). Prema učenju ehl-i sunneta, Kur’an je „nestvoreni Božiji govor“.

Taj Vječni govor, dakle, silazi, spušta se (tenzil) u vrijeme i prostor. Vrijeme i prostor su odrednice koje se vežu za čovjeka, one ništa ne znače u odnosu na vječni Božiji govor. Čest motiv u Kur’anu je prostor, dakako u odnosu na čovjeka, odnosno grad; poslanici dolaze u gradove, čak ih i grade (npr. Davud, a.s., gradi Jerusalem). Silazak Allahovog govora u vrijeme i prostor, tj. u historiju, podsjeća nas na činjenicu da čovjek nije ostavljen bez poruke s Neba.

 

Nadnaravan

 

Kur’an je nadnaravan, nenadmašan, nedostižan, jednom riječju – on je mudžiza jer je Božije svojstvo, i zato ljudi nisu u stanju „donijeti nešto slično njemu“. Budući da je Kur’an, kako rekosmo, Božije svojstvo, kada ga slušamo, zapravo slušamo uzvišenog Allaha! Kur’an je jedina Knjiga koja je ljude izazvala da ga oponašaju, i taj izazov vrijedi do kraja ovoga svijeta. Nesagledivi su i neuhvatijivi aspekti kur’anskog i’džaza. Kur’anski i’džaz, kako su to uočili još klasični autori(teti), ne iscrpljuje se samo u njegovom nadnaravnom zadivljujućem ustrojstvu, već obuhvata i mnoge druge aspekte njegovog diskursa, npr. zakonodavni, historijski, obavijesni, nagovještajni, znanstveni itd. I’džaz je u svim svojim poznatim i nepoznatim dimenzijama ljudskome umu neprolazna i svevremena odlika Kur’ana, te vječiti znak njegovog Božanskog porijekla i, također, nepobitni i uvijek aktualni dokaz istinitosti poslanstva vjerovjesnika Muhammeda, s.a.v.s. Za ljudski um on je stalni izazov i poziv na kontinuiran tragalački i istraživački napor. Otuda se u svakom vremenu otkrivaju novi ili na nov način uočavaju aspekti kur’ankoga i’džaza.

 

Objavljen

 

Kur’an je objavljen (munezzel) „s plemenitih Visina“. On nije vlasništvo meleka Džibrila niti Muhammeda, s.a.v.s., i nije samo njima objavljen, već svim ljudima i džinima. Kur’an je poput Sunca, svima sija! Dakle, Kur’an je objavljen čovjeku i čovjek je baštinik Objave. Kakvo priznanje čovjeku od njegova Gospodara! Zašto baš čovjeku? Zato što on ima slobodu da vjeruje ili ne vjeruje. Prvi primatelj Objave (vahja) je Muhammed, s.a.v.s. On je Kur’an primao ne onda kada je on htio, već kada je uzvišeni Allah to htio.

Nikada nije zabilježeno da je Muhammed, s.a.v.s., memorirao kur’anske sure. Objava nije ilham (duhovno nadahnuće), nije kešf(duhovna vizija), nije poezija (ši’r), nije proricanje (kehane)! „Vahj ili Objava je“, veli veliki bošnjački alim Mehmed Handžić (u. 1945.), „jedna natprirodna pojava i prema tome su riječi i pero nemoćni da do u tančine objasne suštinu vahja.“

 

Najčešći način objavljivanja

 

U tefsirskoj literaturi govori se o šest načina objave, među kojima se razlikuje kur’anska i nekur’anska objava, a kur’anska se opet razlikuje na posrednu i neposrednu. Kur’an je najčešće objavijivan tako da melek dostavi Objavu na način sličan glasu zvona (misle salsaleti’l-džeres), kao što je navedeno u vjerodostojnom hadisu. U Musnedu imama Ahmeda (2:222) prenosi se od ‚Abdullaha b. Omera koji je rekao: „Upitao sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., da li je osjećao Vahj pa je odgovorio: ‚Samo čujem neku zvonjavu i zašutim. Kad god mi je Objava dolazila na ovaj način, pomislio sam da će me duša napustiti.‘

Hitabi veli: „Ovdje se misli na jasan/shvatijiv glas kojeg Poslanik čuje i razumije nakon što ga čuje. Neko je rekao da je to glas koji nastaje od kloparanja/topota krila meleka. Mudrost je u tome što to kloparanje prethodi Objavi kako bi Poslanik mogao čuti samo Objavu i ništa više. U jednom vjerodostojnom hadisu kaže se da je ovo najteži način slanja Objave Poslaniku. Veli se da je Objava dolazila na ovaj način kada bi se objavljivali ajeti u kojima se spominje prijetnja ili zastrašivanje.“ (Sujuti, Itkan,1:168)

 

Zapisan u zbirkama

 

Kada se vječna Božija Riječ objavi na Zemlju, ona poprima određenu formu oblik. Njezin prvi oblik je jezik, tj. da je ona napisana, odnosno da je u Knjizi. Kur’an je sabran u mushaf, ne na način redoslijeda kako je objavljivan, već je raspored sura u mushafu, prema većini islamskih učenjaka, dat putem Objave (tevkif). Dakle, u slučaju kur’anskog Teksta mi vidimo vječni poredak Kur’ana a ne vremenski (npr. sura el-Alek je prva objavljena, a ona je 96. sura u Kur’anu; Fatiha je objavljena u Medini, a nalazi se na prvom mjestu u mushafu itd). Zato Kur’an, između ostalog, nema usporedbu u književnim tvorevinama ljudi.

 

Važni historijski podaci

 

Rana muslimanska zajednica na čelu sa halifama Ebu Bekrom i Osmanom, r.a., poduzela je niz idžtihadskih poteza u vezi sa: a) nastankom mushafa, b) njegovim prepisivanjem i umnožavanjem i c) reformom kur’anskog pisma. U vrijeme Allahovog Poslanika, s.a.v.s., Kur’an je zapisivan na različitim materijalima: kamenim plohama, palminom granju, kostima i slično, ali nije bio sakupljen u jednu zbirku (mushaf). Svi ti predmeti bili su pohranjivani kod Zejda ibn Sabita, glavnog Poslanikovog, s.a.v.s., pisara Objave. Usporedo s time, i još u većoj mjeri, teklo je učenje Kur’ana napamet. Sa halifom Ebu Bekrom nastaje prvi mushaf. Naime, kada je na Jemami (12/634. godine) poginula skupina ashaba u borbi protiv Musejlime el-Kezzaba, Omer b. el-Hattab ukazao je Ebu Bekru, r.a., da sakupi Kur’an zbog straha da on ne nestane sa smrću njegovih učača poznavalaca. Ebu Bekr je izdao fetvu Zejdu b. Sabitu, i Kur’an je zapisan, odnosno sakupljen u jednu zbirku (mushaf). Taj mushaf ostao je kod Ebu Bekra, zatim kod Omera, a onda kod Omerove kćerke Hafse. Tokom toga perioda raširile se su kopije Kur’ana širom tadašnjeg carstva. Među njima je bilo određenih razlika pa je Huzejfe b. el-Jemani (25. godine po Hidžri) na to ukazao Osmanu b. el-‚Affanu, r.a. Onda je Osman formirao komisiju na čelu sa Zejdom b. Sabitom da po drugi put zapišu Kur’an. Mushaf koji je bio kod Hafse uzeli su kao osnovni tekst (imamu l-mushaf) prilikom ovog posljednjeg zapisivanja/sakupljanja Kur’ana. Osman, r.a., lično je nadzirao ovaj posao i u njemu sudjelovao. Osman, r.a., im je rekao: „Ako se u nečemu ne složite, zapišite prema jeziku plemena Kurejš.“ Kada je mushaf završen, Osman, r.a., načinio je njegove kopije i poslao u glavne centre carstva, a za sve mimo njega naredio je da se podere ili spali (prenose se obje ove mogućnosti).

 

Zanimljivosti u Kur’anu

 

Najduža sura u Kur’anu je sura el-Bekare, koja ima 286 ajeta.

Najkraće sure u Kur’anu su: el-Asr, el-Kevser i en-Nasr, koje imaju tri kratka ajeta; sura el-Kevser ima samo 37 slova.

Najduži ajet u Kur’anu je ajetu d-dejn (ajet o dugu) u suri el-Bekare, 282; on sadrži više od 31 fraze.

Najkraći ajet je Ha Mim (Fussilet, 1), koji se sastoji od dva isprekidana slova.

Drugi najkraći ajeti su: mudhammetan (er-Rahman, 55) summe nezare (el-Muddessir, 21).

Najduža objava koja je odjedanput objavljena bila je sura el-En’am. (Istina, postoje i drugačija mišljenja). Najkraća objava bila je gajru d-darer (en-Nisa, 94), a te riječi su dio dužeg ajeta.

Sedmi ajet sure el-Kasas sadrži: dvije naredbe, dvije zabrane i dvije radosne vijesti.

Dva ajeta u Kur’anu: 154. ajet sure Alu Imran i 29. ajet sure el-Feth sadrže svih dvadeset osam slova arapskog alfabeta.

Ime „Allah“ spominje se 2698 puta u Kur’anu; u 28 sura ime Allah se ne spominje, to su slijedeće sure po redoslijedu Kur’ana: 54, 55, 56, 68, 75, 77, 80, 83, 86, 89, 90, 92, 93, 94, 97, 99, 100, 102, 103, 104, 105, 106, 107, 108, 109, 111, 1131114.

U svakom ajetu sure el-Mudžadele spominje se ime „Allah“.

Riječ ahiret (onaj svijet) dunja (ovaj svijet) u Kur’anu se spominju 115 puta; mevt (smrt) i hajat (život) spominju se 145 puta; iman(vjerovanje) i kufr (nevjerovanje) spominju se 25 puta.

Riječ šehr (mjesec) spominje se 12 puta; riječ jevm (dan) spominje se 365 puta, što je jednako broju kalendarskih mjeseci dana u godini.

Samo se jedanput Uzvišeni u Kur’anu obraća neviernicima nječima: Ja ejjuhellezine keferu / „O, vi koji ne vjerujete!“ (Tahrim, 7).

 

Imena Kur’ana

 

Sujuti u svome djelu Itkan prenosi da učenjak Šejzele navodi pedeset pet imena za Kur’an, tj. da je Uzvišeni Allah Kur’an nazvao s pedeset pet imena. Sujuti navodi sva ta imena, a mi ćemo kao primjer navesti prvih deset:

1) Kitab – Knjiga i 2) Mubin – Jasan: Ha Mim. / Tako Mi Jasne Knjige (ed-Duhan, 1-2);

3) Kur’an – Kur’an i 4) Kerim – Plemeniti: On je, doista, Kur’an Plemeniti (el-Vaki’a, 77);

5) Kelam – Govor: da bi Allahov Govor on čuo (et-Tevbe, 6);

6) Nur – Svjetlost: objavili smo vam jasnu svjetlost (en-Nisa, 174);

7) Huda – Uputa i 8) Rahmet – Milost: uputa i milost vjernicima (Junus, 57);

9) Furkan – Razdjelitelj Istine od neistine: Koji objavljuje Svome robu Furkan (ono što rastavlja Istinu od neistine) (el-Furkan 1);

10) Šifa‘ – Lijek: U Kur’anu Mi objavljujemo ono što je Lijek (el-Isra‘,82).

Nakon navođenja svih pedeset pet imena imam Sujuti objašnjava značenje svakog imena, npr.: Riječ kelam derivirana je iz riječi kelm koja znači „utjecaj“, jer u svijesti čitaoca Kur’ana pojavljuju se značenja koja prije nije znao. Kur’an je nazvan riječju nur jer se njime spoznaju (osvjetljavaju) nepoznata pitanja u vezi sa halalom i haramom. Kur’an je huda jer su u njemu pohranjena značenja koja ukazuju na Istinu. Kur’an je furkan jer on rastavlja Istinu od neistine; tako tumači Mudžahid, prema predaji Ibn Ebi Hatima. Kur’an je šifa‘ jer on liječi bolesti srca, kao što su kufr i neznanje, ali i tjelesne bolesti. Kur’an je zikr jer se u njemu nalaze pouke, vijesti o prošlim narodima. Riječ zikr, također znači i „čast“ (šeref); Uzvišeni je rekao: „Kur’an je, doista, čast tebi i tvome narodu“ (ez-Zu hruf, 44) – jer je on njemu dostavljen.

 

Šta je Kur’an?

 

Ako bismo postavili pitanje: Šta je tema Kur’ana?, uslijedio bi ne jedan već nekoliko odgovora. Naime, Kur’an je poput univerzuma; u njemu postoje se spominju: mora, rijeke, svjetlo, tama, bilje, zemlje, nebesa… Nadalje, u Kur’anu se susrećemo sa mnoštvom „svjetova“: svijetom ljudi, svijetom meleka, svijetom džina, svijetom životinja…

Također Kur’an zbori o karakteristikama ljudskoga bića: vjernicima, nevjernicima, licemjerima. Isto tako, Kur’an je pun dijaloga: Zemlja govori, meleci govore, džehennem govori… Za mnoge kur’anske likove ne znamo ko su, izostavljaju se mjesta događaja, nemamo datuma, godina…

Tu univerzalnost ili sveobuhvatnost kur’anskog učenja možemo uočiti po samim nazivima sura, npr.: sura Krava, sura Stoka, sura Čovjek, sura Licemjeri, sura Zvijezda, sura Mjesec, sura Smokva… Kur’an o svemu tome govori i zato ga, kako smo na početku istakli, ne možemo u potpunosti definirati. I zato je Kur’an izazovan, posebno za teorije književne naravi. Pa šta je onda Kur’an? To je pitanje koje se pojavljuje kao problem mnogim čitaocima Kur’ana, pogotovo danas onima na Zapadu koji su svikli na ljudske književne forme u kojima postoji npr. fabula, glavni junak, završetak radnje itd.

Prvo što treba znati jeste da Kur’an ne robuje kategorijama ljudskoga uma, naprosto zato što Uzvišeni Allah nije odgovoran ljudima.

Drugo, Kur’an ne možemo posmatrati kao književno djelo načinjeno po ljudskoj logici, po kojoj svako književno djelo treba imati početak, zaplet i završetak radnje. Dakle, Kur’an nije roman, saga, priča, nešto tome slično.

I treće, Kur’an hoće ozbiljnog čitaoca, čitaoca koji mu se prepušta da ga on uvodi u svoju tajnovitost.

 

Zašto tefsiri?

 

Na sve gore postavljene dileme i pitanja u vezi sa sadržajem Kur’anom odgovaraju tefsiri  ili komentari Kur’ana. Dakle, na pitanja: ko, šta, gdje, kako i zašto u odnos na sadržaj Kur’ana odgovara čovjek. Tefsir upravo traži te odgovore kako bi muslimani mogli primijeniti svoju vjeru, kako bi ono vječno preveli u vremensko. Zato se pišu komentari Kur’ana i zato ih imamo veoma mnogo. Današnji muslimani baštine veličanstvene komentare Kur’ana i slavnu komentatorsku tradiciju dostojnu svakog divljenja i poštovanja. Odgovarajući na navedena pitanja, mi Kur’an prevodimo i primjenjujemo u svoje vrijeme. Prema njegovim poznavaocima, Kur’an je najpreciznije definirao bračne propise i nasljedno pravo, a sve drugo je, kako ističe glasoviti komentator Zamahšeri, predmet ljudskog umovanja. Tako Kur’an podstiče intelektualnu vježbu i razbuđuje um u svim generacijama ljudi. Kur’an jednostavno u čovjeku razbuđuje mnogolika razmišljanja. Pred nama je uvijek novi-stari Kur’an i on nam stalo pritiče svojim značenjima; on je poput nabujale rijeke koja se izlijeva u bezbroj pritoka i potoka. Uvijek je potrebno imati na umu da je Kur’an vječan, a njegovi komen-tari to nisu!

 

Tekst je objavljen u časopisu „Semerkand“, br. 25 (januar 2011. god.), Sarajevoa