Značaj i šeriatska osnova akcije ubiranja i raspodjele zekata i sadekai-fitra

Medresa_SarajevoZavršena je jedna značajna faza u akciji otvaranja Islamsko-teološkog fakulteta i prikupljanja zekata, zekatul-fitre i kurbanskih kožica. Islamska zajednica u SFRJ, bez obzira na početne slabosti, propuste i poteškoće, unićiće u povijest i predstaviti se slijedećim generacijama sa veoma krupnim historijski značajnim djelom. U svemu tome, po našem mišljenju, je najvažnije to što je shvatila vitalnu potrebu tretnutka i našla načina i mogućnosti, da joj udovolji.

S ponosom možemo istaći, da stojimo pred velikim djelom s kojim se naša generacija historijski potvrđuje i pravda svoje postojanje. Stojimo, isto tako, pred važnim iskustvom koje smo stekli u spomenutoj akciji, a koje će nam poslužiti kao solidna osnova u daljem radu.

Ne poričemo, da je ovo iskustvo stečeno u dosta teškim uslovima, ali je upravo zbog toga dragocjenije i draže. Očito, bilo je poteškoća, otpora, neslaganja, dobronamjernih sugestija i zlonamjernih suprotstavljanja, što treba smatrati sasvim normalnim. Bilo bi posve pogrešno određene otpore i slabosti, koje su se ispoljavale u toku dosadašnje akcije, dramatizovati i predimenzionirati. Može se reći, da je sve to bilo u mnogo manjem obimu nego se moglo očekivati.

Sada kada završavamo jedan određeni period ove akcije, kada sumiramo postignute uspjehe u tom periodu, i kada se pripremamo za nove napore u novoj fazi akcije, držim da bi bilo korisno ponovo se osvrnuti na njen značaj, islamsku opravdanost i idejno šeriatske osnove na kojima počiva.

Neminovna potreba nove orijentacije u vjerskom životu, nove savremenije interpretacije islamske misli, njenog približavanja novim generacijama i prevođenja na njihov jezik imperativno je nalagalo otvaranje Islamsko-teološkog fakuIteta, koji će pomoći da se demaskira deformisana i prevaziđena pred­stava o mistificiranom Islamu, a to je u stvari ona prva pred­stava koja je, pored taga što je već davno u velikoj mjeri pre­živjela, poprimila u sebe sve elemente dekadentnag mističog shvaćanja svijeta i života, što se vrlo štetno odražavalo u životu širokih muslimanskih slojeva u smislu njihovog punog pasivi­ziranja, izolacije, zatvaranja u sebe, bježanja sa pozicije života i povlačenja unutra džamija, tekija, svodeći svoje postojanje na posve uske okvire samo vjerskog postojanja.

Bilo je sasvim očito, da ovakva predstava o Islamu u su­daru i suočenju sa novim shvaćanjima i novim snagama neće moći izdržati, moraće se raspasti.

Mi, ne bez osnova, ocjenjujemo da su muslimani u Jugo­slaviji uglavnom dosta uspješno prevladali proces raspadanja ove predstave, da su na dobram putu oslabađanja od zabluda, da su u mogućnosti da nađu sebe, otkriju svoje duhovne osno­ve i pravilno se postave u novim uslovima.

Zbog toga smatramo, da upravo kod nas postoje, možda, najpovoljniji uslovi za novi prilaz izučavanju i upoznavanju izvorne islamske misli.

Otvaranje Islamskog fakulteta ima još jedan, širi značaj. On ulazi u okvire naše opće društvene afirmacije. Neosporno, vjerski život predstavlja manifestaciju posebnog vida našeg po­stojanja, koji nije bez uticaja na naš opći razvoj. Ne može nam i ne smije biti svejedno, da li ovaj vid našeg postojanja ide u korak sa općim razvojem, da li je uključen u naša opća strem­ljenja i da li, kao takav, pruža svoj doprinos u prevladavanju opterećenja iz prošlasti, ili se još uvijek nalazi u preživjelim i primitivnim oblicima svog ispoljavanja.

Moramo priznati da razvoj vjerskog života nije uvijek išao u korak sa općim razvojem. Nije uspijevao da se pravovreme­no prilagodi datim priilikama i da odgovori na savremene po­trebe čovjeka. Što je još gare, na što posebno upozoravamo, nosio je u svojim preživjelim oblicima i predstavama čitav niz zabluda. Upravo se zbog toga u ovom trenutku, u vrlo oštroj formi postavilo pitanje jednog savremenijeg prilaza izučavanju Islama. Ali ne samo u cilju oslobađanja od zabluda, iako to ima primaran značaj. Postoji, međutim, kao što smo već napomenuli, i jedan drugi, širi značaj ovog pitanja.

Naime, sasvim je očito da će izučavanje Islama na savre­men i kritičan način pomoći da lakše i brže pronađemo i otkri­jemo sebe, da bolje upoznamo svoje duhovne osnove, vrijedno­sti i ispravnije analiziramo svoje historijsko biće.

Kada govorimo o potrebi novog prilaza izučavanju Islama i kada zagovaramo formiranje novog shvaćanja i nove predstave o Islamu, moramo biti sasvim na čistu o čemu se tu ustvari radi i šta je to što je u našoj ranijoj predstavi preživjelo i pre­vladano. U tom pitanju je često dolazilo do nepotrebnih nespo­razuma, diskusija i sukoba. Mnogi su ovdje miješali predstavu i shvaćanje sa principima i učenjima Islama. Principi i koncep­cije Islama su vječni i uvijek i svagdje savremeni. To je neo­sporno i van svake diskusije. Islamska misao nije u krizi. Takvo pitanje se uopće ne postavlja. Ali je, isto tako, nesporno, da naša predstava o Islamu, naša shvaćanja i objašnjenja islamskih principa i ustanova ne mogu biti vječni. To su ljudska shvaća­nja ograničena datim mogućnostima i strogo determinirana postojećim uslovima.

Riječ je, prema tome, o mijenjanju naše predstave, naših ograničenih shvaćanja, podvrgnutih raznim uticajima i uslov­ljenostima. Bez ikakva je osnova misliti da se u zahtjevu po­trebe nove interpretacije islamske misli kriju tendencije njenog mijenjanja i implicitna tvrdnja o njenoj preživjelosti. Takav odnos prema imperativnom zahtjevu trenutka o obnovi islamske misli mogao bi biti samo kao plod krajnje konzervativno­-preživjelog ili zlonamjernag shvaćanja.

Fakultet će pružiti najveću pomoć u uklanjanju preživjele predstave i formiranju nove, pomoćiće da se islamske ustanove i propisi objasne jezikom novih generacija, da se ukaže na nji­hov dublji životni smisao i dokaže njihova opravdanost i neop­hodnost i za savremenog čovjeka u naše doba u kojem je samo na trenutak stavljen dosta naglašen akcenat na materijalinu komponentu ljudskog postojanja, zapostavljajuči duhovne vri­jednosti. Kažem na trenutak, jer je duhovna komponenta nužna i bez nje se ne može ostvariti pravo blagostanje i ljudska sreća. Ona je bitni sastavni dio ljudskog bića. Osnovno obilježje čo­vjeka čine duhovne vrijednosti, ne zanemarujući pri tome ni­malo materijalne vrijednosti. Otuda Islam gotovo jednako gaji obadvije komponente, jer su i jedna i druga za opstanak čovje­ka i razvoj njegova žvota nužne. To se najbolje vidi upravo na našoj temi, čime ujedno prelazimo na drugi dio našeg izlaganja.

Otvaranje Fakulteta iziskivalo je ogromna materijalna sredstva. Tu nam se najbolje ukazuje nužno povezivanje duhovne i materijalne komponente, odnosno duhovnih i materijalnih vrijednosti. Fakultet kao izraz potrebe duhovne komponente predpostavljao je postojanje solidne materijalne baze. Trebalo je stvoriti tu bazu i pronaći stalne i sigurne nove izvore prihoda.

Historija će najbolje pokazati koliko je bio značajan potez i koliko mudra i orpravdana odluka organa Islamske zäjednice da se u stvaranju nove baze i u pronalaženju novih izvora prihoda orijentišu na zekat, zekatul-fitr i da reaktiviraju ove izvore i ponovo ih privedu svojoj pravoj svrsi.

Iako je naša islamska javnost prilično dobro upoznata i informisana o ovom pitanju koje se pretvorilo u najvažniju ak­ciju našeg historijskog trenutka, ipak držimo da neće biti su­višno ako se još jedanput na njega osvrnemo i damo, kratak rezime.

Za nas i za našu muslimansku javnost bitne su ovdje dvije stvari: način sakupljanja i ubiranja zekata i zekatul-fitra, kao i način njihove raapodjele i trošenja. I jedno i drugo predstavlja­lo je u očima naših džematlija, pa i dijela ilmije, u neku ruku, novinu, koja se uvodi u praksu našeg vjerskog života suprotno vjekovnoj tradiciji. Otuda, donekle razumljivi, izvjesni otpori jer nije lahko mijenjati svijest i tradiciju.

U stvari ne radi se o bilo kakvim novotarijama (bid’atima), niti o bilo kakvom novom tumačenju i mijenjanju propisa šeri­ata. Riječ je isključivo o ispravljanju jedne pogrešne prakse, koja je nastala u eri dekadence, kada je nestalo islamske orga­nizovane vlasti i kada je izvršavanje pojedinih islamskih pro­pisa i ispunjavanje obaveza prepušteno savjesti svakog vjernika.

U daljem tekstu spominjaćemo samo zekat, jer ovaj termin obuhvaća i sadekai-fitr, pošto je zekatul-fitr mnogo ispravniji naziv za ramazansko davanje od sadakai-fitra. 

 

A. Ubiranje zekata

 

Sasvim je nedvojbeno, u odnosu na islamske propise, da funkcija ubiranja zekata, određivanja i propisivanja načina ovog ubiranja, kao i organiziranje akcije u cijelosti, spada is­ključivo u nadležnost islamskih organa: organa vlasti tamo gdje ona postoji, ili vjerskih organa Islamske zajednice, kao što je to slučaj kod nas. Na to nas upućuje sam Kur’an. Propisujuči dio zekata kao nagradu onima koji su angažirani u akciji ubi­ranja zekata, on nam nedvosmisleno ukazuje na to da je ublranje zekata društvena funkcija i da je samo društvo ovlašteno, da je vrši i organizira na odgovarajući način.

Tako je nastupao Muhamed a. s. kao najodgovorniji i naj­autoritativniji faktor u prvoj razradi i primjeni zekatske kur’an­ske misli. Zekat se ubirao u Bejti mal (centralnu državnu bla­gajnu). Svaki dinar iz ove obaveze morao je doći u centralnu blagajnu. Poslije smrti Muhameda a. s. nastavljena je ova prak­sa. Ebu Bekir je vojnički intervenisao protiv onih koji su bili odbili da ubiračima daju obavezni zekat. Drugi halifa Omer išao je istim putem. Halifa Osman unio je, međutim, u način ubira­nja zekata izvjesne izmjene. Podijelio je imovinu koja se opore­zuje zekatom na dvije vrste: onu koja se može kontrolisati (za­hir), kao što su poljoprivredni proizvodi i stoka, i onu koja se ne može kontrolisati (batin), kao što je novac i trgovačka roba. Za prvu vrstu imovine zekat su ubirali organi, a za drugu prepu­šteno je vlasnicimna, da oni daju zekat i raspoređuju ga prema prapisima šeriata. Prema shvaćanju najnovijih autora ovakva raspodjela danas nema više nikakva opravdanja. Danas je sve registrovano i svaku vrstu imetka moguće je kontrolisati, jer sve podliježe oporezivanju i raznim doprinosima. Svaka zarada se mora prijaviti.

Akcija prikupljanja zekata kod nas nije, prema tome, ni­kakva novina u smislu odstupanja od propisa i islamake prakse. To je vraćanje propisima, ispravljanje deformacija i privođenje zekata njegovoj pravoj svrsi i nakani.

Nismo, uostalom, u tome usamljeni. Mnoge islamske zemlje donijele su ili su u toku donošenja posebnih zakona o ubiranju zekata. Tako je Saudi Arabija donijela takav zakon još 1950., Egipat i Libija 1971. godine. Prema propisima egipatskog zako­na država ubire zekat od obje vrste spomenutog imetka. Zakon Saudi Arabije ovlašćuje državu da ubire čitav iznos zekata od imovine koja se kontroliše i polovinu iznosa od imovine koja se ne može kontrolisati (batin). Druga polovica se ostavlja vlasni­ku, da je on podijeli. Sličan postupak propisuje i lilbijski zakon.

Izgleda da se saudijski i libijski zakonodavac rukovodio po­djelom imovine koju je izvršio treći halifa Osman, koja je, kako je već rečeno, prema mišljenju savremenih islamskih autora, prevaziđena, neopravdana i neodrživa u našim prilikama. Nema više, u odnosu na mogućnost kontrolisanja nikakve razlike u vrstama imovine i zarade.

Veoma ugledni i poznati savremeni autor Dr Jusuf Kardavi u svom djelu “Fikh-el Zekat”, tom II, str. 747 kaže: “Zekat je, kao što smo vidjeli, strogo propisana obaveza (faridatun minallahi), ali u osnovi ne kao pravo ostavljeno pojedincima da ga oni, zavisno o snazi i slabosti njihovog vjerovanja, izvršavaju, odno­sno neizvršavaju. Treba biti sasvim na čistu, da zekat nije ni­kakvo individualno dobrođinstvo niti milostinja. To je veoma značajna socijalna ustanova koju kontroliše društvo, a kojom rukovodi određeni administrativni mehanizam i putem propisa­nog instrumentarija ubire zekat od obveznika i raapodjeljuje ga u propisane fondove i namijenjene potrebe. Ovdje nema ni­kakve razlike između bilo koje vrste imovine. Nadležni argani ubiru zekat od cjelokupne imovine, bez obzira da li je zahir ili batin, prema klasičnoj podjeli.”

Potpuno identično mišljenje zastupali su istaknuti naučnici Muhamed Ebu Zehre, Abdulvehab Hallaf i Abdurahman Hasan prilikom simpozija kojeg je organizirala Liga arapskih zemalja o zekatu u Damasku 1952. godine. Tom prilikom su jednoglasno donijeli zaključak, da se u našim prilikama nameće kao nužno iz dva razloga, da nadležni organi i odgovorni faktori (ulul-emr) preuzmu ubiranje i raspodjelu zekata od svih vrsta imetka, bilo od zahira ili batina. Prvo, zbog toga što su ljudi potpuno zane­marili izvršavanje obaveza zekata od svih vrsta imetka, pa ne ispunjavaju punomoćstvo koje im je dao halifa Osman i drugi upravljači poslije njega. Zbog toga se to punomoćstvo poništava i odgovorni faktori preuzimaju na sebe ubiranje zekata putem prinude. Drugo, zbog toga što se sada sve vrste imovine i zarade mogu kontrolisati.

 

B. Raspodjela zekata

 

Fondovi na koje se raspoređuje prihod od zekata posve su jasno Kur’anom određeni. Osnov u tome čini ajet: “Obavezni doprinosi (sadekat) pripadaju samo siromasima, bijednicima, ubiračima i onima čija srca treba privući, za oslobađanje robova, dužnicima, za opće dobro i putniku. Sve to Božijom naredbom. Bog zna i mudar je.” (Poglavlje Teube, ajet 60).

Prema odredbi ovog ajeta obavezna vjerska davanja, u što spada zekat i zekatul-fitr, mogu se trošiti i raspoređivati jedino u slijedećih osam fondova:

  1. za siromahe,
  2. za bijednike,
  3. za ubirače,
  4. za one čija srca treba privući,
  5. za oslabađanje robova,
  6. dužnicima,
  7. za opće dobro (fi sebilillah) i
  8. putniku.

Na kraju ajeta se naglašava da je ovakva raspodjela ustanovljena Božijam odredbom (faridaten minellah).

Postavlja se sada pitanje ko je nadležan i šeriateki ovlašten da vrši raspodjelu prihoda od spomenutih doprinosa, kako će se i na koji način vršiti raspodjela? Da li se prihod mora raspodijeliti na sve fondove ili se može, prema potrebi, uložiti samo u jedan fond?

U tačci A utvrđeno je, da ubiranje zekata predstavlja društvenu funkciju, koju trebaju i mogu obavljati samo nadležni i odgovorni organi. Isto obilježje i značaj ima funkoija raspodjele zekata u fondove i određivanje njihovog prioriteta.

Nadležni organi Islamske zajednice u Jugoslaviji, razmatrajući pitanje materijalne baze za vjerski život i pitanje novih izvora za prihode, odlučili su, poslije dužeg i temeljitijeg izučavanja, da se zekat, u što spada i zekatul-fitr, kao što smo to već ranije istakli, ubire i raspoređuje samo u Fond za izdržavanje vjerskih zavoda: Fakulteta i medresa. Nema niti može biti bilo kakve sumnje u šeriatsku opravdanost ovakve odluke. Niko ne može reći niti je, bilo ko od priznatih mudžtehida, osnivača islamskih pravnih škola – mezheba, tvrdio da se zekat ne može dati u svrhu školovanja i pripremanja vjerskog kadra. Isto tako, određivanje prioriteta Fonda Fakulteta i medresa ima svoje šeriatsko opravdanje, kao što ćemo to kasnije vidjeti.

Možemo odmah reći, da se odluka organa Islamske zajednice o osnivanju Fonda Fakulteta vjerskih zavoda kao i raspodjela zekata u taj Fond temelji na citiranom ajetu i to na riječi fi sebilillah.

Svi poznati savremeni islamski autoriteti jednoglasni su u tome, da riječ fi sebilillah obuhvaća sve opće potrebe jedne zajednice. Rešld Rida, tumači ovu riječ u svom tefsiru “Tefsirul-Kur’anil-Hakim” i veli: “Davati i trošiti na Božijem putu (fi sebilillah) znači davati za opće potrebe koje čine osnov vjerskog i društvenog života.” Ovdje, prema Rešid Ridau, naročito dolazi u obzir podizanje bolnica, izgradnja puteva, željeznica, ratne mornarice, avijacije, utvrđenja, itd.

“U naše doba, ističe Rešid Rida, najpotrebnije je i najopravdanije zekat davati u svrhu školovanja i pripremanja lj-di, koji će tumačiti i objašnjavati istine Islama. Tu na prvom mjestu dolazi otvaranje i izdržavanje vjerskih zavoda.”

U poznatom šeriatsko pravnom djelu “Fikh el-Sune” svezak III str. 127. stoji: “Od svega što se troši na Božijem putu najvažnije je ono što se ulaže na pripremanje kadra, koji će u nemuslimanskim zemljama preko organiziranih zajednica, organizacija i ustanova, koje će ih materijalno pomagati, širiti Islam i tumačiti Božiju riječ. U to svakako spada izdržavanje škola za izučavanje vjerskih i drugih znanosti, koje su potrebne u životu čovjeka i društva.”

Veama važan islamski autoritet Šejh Šeltut u djelu “El-Fetava”, str. 119. kaže: “Riječ fi sebilillah znači ovdje opće dobro kojim se koriste svi muslimani, a ne samo određeni pojedinci. Ova riječ ohuhvata bolnice, posebno sve prosvjetne ustanove kao i sve drugo što ima općedruštveni značaj. Imami Razija u svome Tefsiru, tumačeći ovu riječ, napominje, da se njeno čak bukvalno značenje ne može ograničiti samo na borce na bojnom polju. Upravo zbog toga, navodi istaknuti učenjak Kifal u svom tefsiru, da dobar dio fakiha odobrava davanje zekata za opće potrebe i za sve što je korisno za društvo, naročito za obrazovanje kadra, jer riječ fi sebilillah sve to obuhvaća.”

“Ja to, veli Šejh Šeltut, potpuno usvajam i na osnovu toga izdajem fetvu” (ufti bihi).

Sejid Kutb u tefsiru “Fi zilalil Kur’an”, svezak IV, str. 245. navodi da riječ fi sebilillah ima veoma široko značenje i obuhvaća sve što je korisno za zajednicu (Babun vasiun ješmelu kulle maslehatin lil džemaati).

Mogli bismo dalje navoditi veliki broj autora koji potvrđuju ovo mišljenje. Smatramo da bi to bilo nepotrebno, Stvar je i suviše jasna, da bi je trebalo više dokazivati. Ostalo nam je još da kažemo nešto o određivanju prioriteta fondova. Rekli smo ranije, da se zekat raspoređuje prema izričitoj odredbi Kur’ana na osam fondova. Utvrđeno je, prema propisima fikha, osobito na osnovu učenja Ebu Hanife, da se zekat može rasporediti samo u jedan fond. Postavlja se, međutim, sada pitanje: ko je taj koji će ocijeniti i odrediti koji od tih osam fondova u datim okolnostima ima prioritet.

Već smo utvrdili da su ubiranje i raspodjela zekata javne društvene funkcije. Sasvim je razumljivo i logično da je i određivanje prioriteta određenog fonda, isto tako, javna služba koju može, treba i mora, da obavlja samo javni organ. Konkretno kod nas taj bi organ bio samo Reis-ul-ulema, jer su na njega putem menšure prenesene odreene prerogative i javne službe koje spadaju u nadležnast najvišeg organa u Islamu – imama, halife.

Tumačeći ajet “innemes-sadekatu” Imami Razija kategorički tvrdi da pravo ubiranja zekata, njegova raspodjela i određivanje prioriteta fondova pripada isključivo javnom organu – imamu i njegovom zastupniku (Tefsiri Kebir, svezak 16. str. 114).

Poznati hanefijski pravni naučnik Kemaludin Ibni Humam zastupa isto mišljenje. On tvrdi, da ajet: “Huz min emvalihim sadakaten…” ne samo da ovlašćuje imama (javni organ) da ubire zekat, raspoređuje ga i odreduje prioritet fondova, nego mu to imperativno i to samo njemu stavlja u dužnost. To je isključivo njegova funkcija. (“Fethul Kadir” svezak 1, str. 4-87).

Najnoviji istaknuti pravni autor Dr Jusuf Kardavi nedvojbeno zaključuje: “Ja smatram, da su u tom pitanju šeriatski tekstovi sasvim jasni i određeni. Svi oni veoma jasno utvrđuju da je ubiranje i raspoređivanje zekata kao i određivanje prioriteta fondova isključivo pravo i obaveza javnog organa (Fikh el Zekat, svezak II, str. 766).

U odnosu na pitanje određivanja prioriteta fondova, a s obzirom na Islamsku zajednicu u SFRJ i nove uslove u kojima živi i razvija se, bilo bi potrebno imati u vidu slijedeće činjenice:

Još za vrijeme prvog Halde Ebu Bekira, a na prijedlog Ormera obustavljeno je davanje dijela zekata u Fond “mullefetul kuluba”.Ta je odluka kasnije prihvaćena od svih halifa. Niko joj se nije suprotstavio. Tako je idžma’om obustavljeno davanje u ovaj fond, jer je naglim jačanjem i širenjem Islama postalo nepotrebno. Time je Omer i obrazlažio svoj prijedlog.

Isto tako je, silom razvoja društva, automatski obustavljen još jedan fond, a to je fond za oslobađanje rabova (fir-rikabin). Danas više ne postoje robovi u klasičnom smislu. Ropstvo je potpuno likvidirano i zabranjeno. To je u stvari i bio cilj ovog fonda. Kur’an iz opravdanih razloga nije mogao jednostavno jednom odredbom ukinuti ropstvo. Propisao je niz mjera, među koje spada i ovaj fond, koje su imale za cilj postepeno puno ukidanje ropstva. Kada se to sada definitivno ostvarilo, time je svakako utrnula funkcija ovog fonda.

Raspodjela u fond za putnika i dužnika, moglo bi se reći, da u našim uslovima nema neke osobite potrebe. Postoje posebne ustanove koje kreditiraju građane. To je pitanje potpuno regulisano određenim propisima. Uslovi su u tom pogledu sasvim izmijenjeni.

Položaj putnika se, isto tako, temeljito izmijenio. Putovanje više ne predstavlja poteškoće, kako je to nekada bilo, kada je putnik išao pješe ili na konju mjesecima pod vrlo teškim uslovima, izlažući se velikim opasnostima. Dešavalo se da se u putu razboli, bude opljačkan ili na drugi način ostane bez sredsatava daleko od domovine svojih bližnjih, prijatelja i poznanika. Danas to nije više tako. Sva su putovanja regulisana, naročito naučna i službena. Ona se finansiraju iz namjenskih fondova.

Prema tome fond putnika i dužnika nema danas nekog značaja: u najmanju ruku daleko je od toga da bi mogao uživati bilo kakav prioritet.

Ostaje nam fond za zbrinjavanje siromašnih (fukara) i bijednih (mesakin). I ovaj fond, iako ne možemo reči, da je utrnut, ipak nema onaj značaj kojeg je nekad imao u drugim prilikama i drugim sredinama. U našim uslovima brigu socijalne skrbi preuzela je na sebe država. Postoji veliki broj socijalnih ustanova koje vode brigu o nezbrinutim i siromašnim. Osim toga, moglo se reći, da kod nas gotovo i nema više nezbrinutih. Istina, ima iznemoglih, bolesnih i starijih osoba, koje ne mogu da rade, ali svi oni imaju djecu nekoga bližnjeg koji je obavezan u mogućnosti, da se brine o njima.

Iz svega izioženog proizilazi, da Fond za opće dobro (fi sebilillah) ostaje jedini kao aktuelan i prioritetan. Niko ne može poreći, da otvaranje Islamskog teološkog fakulteta, njegovo izdržavanje pravilan rad kao izdržavanje vjerskih zavoda predstavlja najosnovniju potrebu našeg vjerskog života. Mi u ovom trenutku nemamo značajnijeg pitanja niti važnije potrebe.

Na kraju, mislim da bi bilo potrebno osvrnuti se bar sa nekoliko riječi na raspodjelu zekatul fitra. Neki, čak među ilmijom, prave razliku u pitanju raspodjele između zekata i zekatul-fitra. Stoje na stanovištu, da se zekatul-fitr može dati samo siromasima i da je to isključivo njihovo pravo. U tom smislu bilo je prigovora, pa i otpora.

Tako shvaćanje nastalo je na osnovu jedne duge prakse. Istina je, da su se i zekat i zekatul-fitra davali dugo vremena samo siromasima. S obzirom da se zekatul fitr davao redovitije, jer se zekat sve više zanemarivao, pasebno u zadnje doba, ova se tradicija i praksa još više učvrstila kod fitre i povezala s njome. Na taj način se kod ljudi formiralo mišljenje da se zekatul-fltr može dati samo siromahu.

U procesu formiranja ovakvog mišljenja, presudnu ulogu odigrala su dva momenta:

1. Prije svega, u periodu dekadence Islam se odvojio od života, postao privatna stvar. lzvršavanje vjerskih obaveza prepušteno je savjesti svakog vjernika. Tako je bilo i sa davanjem zekata i zekatul-fitra. Davao je ko je htio, davao je koliko je htio. Niko nije kontrolisao niti usmjeravao ovo davanje. Džematlije nisu krive zato što nisu davale za opće potrebe vjerskog života, ako to od nije niko tražio i ako se niko nije pobrinuo da u tom smialu organizira akcije. Džematlijama koje su željele i osjećale obavezu da izvršavaju vjerske dužnosti, nije ništa drugo preostalo nego da svoj zekat i zekatul-fitr daju siromasima u svom komšiluku.

2. Ne isključujemo mogućnost, da se davanje zekatul-fitra u to doba siromasima nametnulo kao prioritetno. Opće potrebe vjerskog života podmirivale su se iz drugih izvora. Ne zaboravimo, da su postojali ogromni vakufi iz čijih se prihoda podmirivale potrebe medresa, mekteba, džamija itd. Tako treba tumačiti odluku trećeg halife Osmana o podjeli imovine na kontrolisanu i nekontrolisanu (zahir i batin) i prepuštanje davanja zekata nekontrolisane imovine vlasnicima. Osman je to učinio zbog toga što su prihodi zekata od zahir imovine bih dovoljni da podmire opće potrebe zajednice. Osman je sasvim pravilno postupio, koristeći kao halifa pravo na raspodjelu zekata. Ocijenio je, na osnovu idžtihada, da ubiranje i raspodjelu jednog određenog dijela zekata može povjeriti vlasnicima imovine.

Sada je, međutim, posebno kod nas, sasvim drukčija situacija. Opći interes zajednice je dobio prioritet. Zekatul-fitr u odnosu na raspodjelu ima isti šeriatsko-pravni tretman. Raspoređuje se na isti način i po istim principima. U fikhskim djelima svagdje stoji:“masrifu zekatil-fitri masrif zekat” tj. raspo-jela zekatul-fitra vrši se na isti način i na iste fondove kao zekat. Za raspodjelu zekatul-fitra važi, prema tome, sve ono što važi za raspodjelu zekata.

Odluka organa Islamske zajednice ne pravi nikakve razlike u raspodjeli. Ona jednako tretira zekat i zekatuI-fitr, što je potpuno šeriatski ispravno. Na prvom mjestu, vidjeli smo da se zekatul-fitr rasporežuje na osam fondova. Nadležni javni organ Islamske zajednice šeriatski je ovlašten da može prema ocjeni potreba odrediti prioritet određenog fonda što je u našem slučaju i učinjeno, određujući prioritet fonda fi sebilillahi, odnosno fonda Fakulteta i medresa, drugim riječima fonda “ed-davetu ilallah”. Zar u naše doba u našim prilikama ima išta preče, gdje bi se raspoređivala sva obavezna vjerska davanja od daveta ilallah.

Ne mogu, a da u vezi s ovim, ne upozorim na mišljenje već citiranog autora Jusufa Kardavije, koje mi se vanredno dopalo, koje u cjelosti potvrđuje naš stav. Osvrćući se na razna mišljenja u odnosu na riječ fi sebilillah, naročito na mišljenje ranijih autora, koji smatraju da se fi sebililah odnosi na naoružavanje i odbranu zemlje, navodi da takva mišljenja danas nemaju opravdanje. Ranije i sada potrebe odbrane podmiruju se iz općeg državnog budžeta. Danas je potrebno, ističe Kardavija sva vjerska davanja usmjeriti u pravcu džihada (borbe) na kulturnom, prosvjetnom i odgojnom uzdizanju muslimana. Osnivanje islamskih centara, otvaranje vjerskih zavoda, izdavanje listova i dobrih islamskih knjiga, briga o obrazovanju vjerskog kadra, sve je to džihad na Božijem putu (džihad fi sebilillah) Tvrdim, veli Kardavija, da je najpreče i najopravdanije zekat dati u ovu svrhu. (Fikh-ul-Zekat, II tom, str. 668.)