Čišćenje srca

Kad eflehaU islamskom odgoju (terbijet) polazna tačka je vjerovanje (iman), čije sjedište je srce (kalb). Ima mnogo potvrda u riječima Poslanikovih drugova (ashaba), vezanih za njihov iman, poput ove: “Dat nam je iman prije Kur’ana!” O ovome smo opširno govorili u knjizi Džundullahi sekafeten ve ahlakan, pa ćemo ovdje biti kraći. Kur’an ima svoje posebne odlike. Jedna od njih je i ta što se njime može okoristiti samo onaj koji posjeduje iman i što on „dodiruje“ samo mu’minsko srce. Allah, dž.š., kaže: “A kada bude objavljena neka sura, ima ih koji govore: ‚Kome je od vas ova učvrstila vjerovanje?‘ Što se tiče vjernika, njima je učvrstila vjerovanje, i oni se raduju; a što se tiče onih čija su srca bolesna, ona im je nevjerovanje dodala na nevjerovanje koje već imaju, i oni kao nevjernici umiru.”[1]

Primijetno je da objavljena sura kod bolesnih srca postiže suprotan efekat, pa im, umjesto povećanja imana, povećava nevjerovanje (kufr). Ako želimo da Kur’an dodirne srce i da se ono okoristi njime, to srce moramo izliječiti. Prvo što je pri tome nužno učiniti jeste postići da ono postane mu’minsko, koje vjeruje iskrenim (halis) imanom. Prema tome, najbitnije što odgajatelj (el-murebbi) treba da u toj fazi učini jeste da svoju pažnju usmjeri na liječenje štićenikovog srca. Neuspjeh u tome pokazuje dvoje: ili čovjek nije iskren ili je program odgoja pogrešno proveden. Srce se mora dovesti do faze ozdravljanja, jer ono svoj smiraj nalazi tek nakon izlaska iz „šejtanovog kruga“ (dairet), bilo da je riječ o šejtanu-čovjeku ili šejtanu-džinu. Allah, dž.š., kaže: “…šejtane u vidu ljudi ili džinova, koji su jedni drugima kićene besjede govorili, da bi ih obmanuli – a da je Gospodar tvoj htio, oni to ne bi učinili; zato ti ostavi njih i ono što izmišljaju – i da bi srca onih koji u Onaj svijet ne vjeruju bila sklona tome i zadovoljna time, i da bi počinili grijehe koje su počinili.”[2]

U ajetu se ističe da srce, koje je naklonjeno šejtanima iz redova ljudi ili džina i zadovoljno je njihovim instrukcijama, ne vjeruje u Ahiret. Zbog toga je vrlo važno da otklonimo bolest iz srca, kako bi ga izvukli iz šejtanovog kruga. Liječenje srca podrazumijeva njegovo provodenje kroz aktivnosti učenja, razmišljanja, spoznavanja, uz zikr i praktikovanje islama, sa svim što taj pojam podrazumijeva. Moramo se podsjetiti da su Poslanikovi ashabi na početku svog življenja u islamu bili izuzetno poletni i revnosni u njegovom prakticiranju. To je išlo dotle da je ponekad sam Poslanik, s.a.v.s., morao intervenirati, kako bi neke od njih vratio u „ravnotežu“.

Ovakvo stanje se može naći kod onih koji su iskreni prema Allahu. Kada se neko, nakon života izvan islama, iskreno okrene Allahu i prihvati Istinu koju nudi Allahova vjera (Din), vidimo ga kako, potpuno posvećen svom Stvoritelju, zanosno korača Putem koji vodi Njegovoj blizini. Odgajatelj treba iskoristiti čovjekovo stanje poleta i iskrenog elana u svom radu na liječenju njegovog srca. Ako pri tome ne uspije izliječiti njegovo srce, može se dogoditi da čovjek prekine svoj put Allahovoj blizini, napusti ga i udalji se. Kraće rečeno, tada ga prepuštamo „šejtanovim ponudama“.

Da bismo ovo lakše razumjeli, analizirajmo ajete: “Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kada bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio; Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio – Allah sve zna i mudar je – da bi ono što je šejtan ubacio učinio iskušenjem za one čija su srca bolesna i za one čija su svirepa – a nevjernici su, zaista, u beskrajnoj neslozi – i da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur ‚an istina od Gospodara tvoga, pa u njega povjerovali i da mu srca njihova budu sklona. A Allah će vjernike, doista, na Pravi put izvesti.”[3]

Obratimo pažnju na riječi “… da bi ono što je šejtan ubacio učinio iskušenjem za one čija su srca bolesna i za one čija su bezosjećaj­na…” Čovjek bolesnog ili bezosjećajnog srca stalno biva iskušavan „šejtanovim mamcima“. Čovjekovo srce moramo zaštiti od takvih mamaca tako što ćemo ga prevesti iz stanja bolesti u stanje zdravlja, iz stanja bezosjećajnosti u stanje poniznosti. Primijetimo i riječi “…i da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur’an istina od Gospodara tvoga, pa u njega povjerovali, i da mu srca njihova budu naklonjena…” Iz ajeta saznajemo da je znanje (ilm) jedan od puteva koji vode ozdravljanju srca. „Ljudi od ilma“ (ehlu’l-ilm) su oni koji su se od primamljivosti šejtanovih ponuda izbavili najdubljom poniznošću (hušu’) najvisočijim uvjerenjem (jekin), najuzvišenijim imanom… Ovo nam potvrđuje da je na Putu Allahovoj blizini nužno dvoje – znanje i prakticiranje islama. Navedeni ajeti zahtijevaju da se na njima malo duže zadržimo.

Analizirajmo ih detaljnije:“Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kada bi on šta kazivao…” Što su to vjerovjesnik ili poslanik kazivali? Kazivali su svom narodu ono što će ga uzdignuti na stepen (mekam) potpune pokornosti Allahu i velike odanosti Njemu. Tako je govorio i naš Poslanik, s.a.v.s. Što šejtan tada čini? On pokušava presjeći put poslanikovim riječima, presresti ih i zamijeniti nekim svojim primamljivim zlim mamcima koje ubacuje na mjesto gdje pejgamberove riječi trebaju stići – u srca ljudi: “… a da šejtan nije, kada bi on šta kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio…”
Što činiti kada se to dogodi: “…Allah bi ono što bi šejtan ubacio uklonio, a zatim bi riječi Svoje učvrstio – Allah sve zna i mudar je…”

U takvim slučajevima Allah, dž.š., kvari šejtanove mamce, a u srcima učvršćuje Svoje ajete, znano i mudro. On dalje pojašnjava: “…da bi ono što je šejtan ubacio učinio iskušenjem za one čija su srca bolesna…” tj. dvoličnjake (munafike), “…i za one čija su svirepa…” tj. mnogobošce (mušrike), ili one koji su obolili od neosjetljivosti srca. I jedni i drugi prihvataju šejtanove ponude, podliježu kušnjama, te, ushićeni i zaneseni, bivaju zavedeni. Potom Allah, dž.š., veli: “…i da bi oni koji su znanjem obdareni spoznali da je Kur’an istina od Gospodara tvoga pa u njega povjerovali, i da mu srca njihova budu sklona…” tj. šejtanovi pokušaji zavođenja kod ljudi od ilma samo povećavaju njihovo vjerovanje u Kur’an, poniznost prema njemu i pomirenost sa njegovim sadržajima. Allah, dž.š., veli: “…A Allah će vjernike, doista, na Pravi Put izvesti” tj. put pravilnog shvatanja i ispravne prakse. Iz navedenih ajeta saznajemo da srce koje je prihvatilo Istinu stremi njoj. Tada slijedi šejtanov napad. U tom napadu neko pada, a neko ostaje uspravan. Pada onaj čije je srce bolesno ili je neosjetljivo, a uspijeva ostati uspravnim onaj koji posjeduje ilm i zdravo srce. Odgajatelj koji ne prihvata ove činjenice i ne očekuje takva događanja, ne obraća pažnju na njih, ne zna kako da se odredi prema njima, kako da postupi, pa neizostavno u svom odgojnom radu doživljava neuspjeh.

Ukoliko smo razumjeli smisao navedenih ajeta, neće nam biti teško shvatiti bit hadisa, kojeg prenosi imam Muslim: Srca neprestano bivaju izlagana kušnjama kao što se slaže hasura, stabljika po stabljika. Na srcu koje ih upije pojavi se crna tačka, a na onom koje ih odbije pojavi se bijela tačka. Tako nastaju dvije vrste srca – bijelo, poput mermerne stijene, kojem više ne mogu nauditi kušnje dok je nebesa i Zemlje, i drugo, pepeljasto-sivo, koje je poput izvrnutog vrča. Ono ne prihvata dobro, niti odbacuje zlo. Usvaja samo ono što mu njegova strast nalaže. Koje to srce ne podliježe kušnjama kojima biva stalno izlagano? Srce koje je zdravo, koje nije zahvaćeno bolešću i neosjetljivošću. Bolesno i neosjetljivo srce prihvata šejtanove zle ponude.

Iz navedenog bivamo još uvjereniji da je najbitniji korak na početku islamskog odgoja usmjeriti pažnju na čovjekovo srce i nastojati ga dovesti u stanje zdravlja. Ne uspjeti u tome znači ne uspjeti formirati istinskog muslimana, koji će ispravno slijediti Allahove naredbe i postojano se držati Njegovog Dina. Neuspjeh u liječenju čovjekovog srca daje nam ljude koji su fanatici, ekstremi, koji su nepodnošljivi… U jednom sahih-hadisu stoji: “U ahiri-zemanu pojavit će se ljudi – mladi, a glupi, govorit će govorom najboljih stvorenja; učit će Kur’an, iman im neće prelaziti njihova grla; izlazit će iz Dina kao što strijele izlaze iz luka; gdje god ih sretnete ubijajte ih; onaj koji ih bude ubijao za njihovo ubijanje imat će nagradu kod Allaha na Sudnjem Danu.”[4] Zapazimo da kod ove kategorije ljudi „njihov iman ne prolazi dalje od grla“, tj. ne dopire im do srca. Neuspjeh u liječenju srca dovodi do pojave ljudi – griješnika, razvratnika, dvoličnjaka, laž1jivaca, otpadnika od vjere… U čijem srcu nema zdravlja, imaju dunjalučka i ahiretska propast. Takav se ne može opomenuti Kur’anom, jer Kur’an traži zdravo srce: “Kako oni ne razmisle o Kur’anu, ili su im na srcima katanci?“[5] Ili, “u tome je zaista pouka za onoga ko srce ima, ili ko sluša, a priseban je![6] Srce koje nije zdravo neće naći spas kod Allaha, niti ima vaza koji njemu koristi: “Ima onih koji dolaze da te slušaju, ali čim se od tebe udalje, pitaju one kojima je dano znanje: `Šta ono on maloprije reče?‘ To su oni čija je srca Allah, dž.š., zapečatio i koji se za strastima svojim povode.”[7] Ili “…na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca zdrava dođe spasen biti!”[8] Nužan je stalni rad sa samim sobom da bi se imalo zdravo srce, ali nužan je i rad sa svakim muslimanom, ili sa svakim čovjekom da se dođe do zdravog srca. Ovdje se mora napomenuti da je na početku rada na postizanju zdravog srca neophodno zatražiti pomoć od Allaha, dž.š., kako bi se do cilja došlo uz Njegovo usmjerenje.

Čovjek se, u pravilu, nalazi u jednom od dva stanja: njegovo srce usmjerava njegovu cjelokupnu praksu ili je njegovo srce usmjeravano od strane brojnih subjekata. Ako u nečijem srcu nema dovoljno nura, ako su mu iman i jekin slabi ili je oboljelo i postalo neosjetljivo, ono će biti usmjeravano, njime će vladati strast, a ono će se pokoravati svim njenim prohtjevima. Srce takve osobe usmjeravat će oholost, a potom će ona ovladati cijelim njegovim bićem; usmjeravat će ga i zavidnost, te će i ona ovladati cijelim njegovim bićem. Tako će biti sa svim drugim bolestima, koje će vremenom odredivati ponašanje takve osobe. Potom de tjelesni prohtjevi ovladati njegovim srcem i ono će im se pokoriti. Trbuh će zagospodariti i ono će mu se pokoriti; čari dunjaluka će zagospodari­ti njime i ono će im se pokoriti; šejtani ljudi i džini će zagospodariti njime, a on će im se pokoriti. Praksa takve osobe bit će pod punim utjecajem svih navedenih faktora, a to su samo neke posljedice koje uzrokuje bolesno srce. Suprotno ovome, zdravo srce se uspijeva odupirati šejtanovim mamcima, uspijeva odoljeti strastima, a istovremeno je usmjerivač čovjekove prakse u svjetlu Allahovog Zakona. Velika je razlika između srca koje biva usmjeravano i onoga koje je samo usmjerivač. “Traži rješenje od svog srca i pored toga što ti rješenje nude ljudi!”[9] Zbog toga ističemo da odgajatelj mora činiti sve kako bi srce čovjekovo podigao u više sfere imana i nura: “Zar je isti onaj čije je srce Allah učinio sklonim islamu, pa ono slijedi svjetlo Gospodara svoga…”[10] U ovoj fazi rada na liječenju čovjeko­vog srca jako su važni različiti dnevni virdovi, koje mu odgajatelj daje, udubljivanje u zikr, povremeno osamljivanje, ispunjeno raznim vidovima iskazivanja pokornosti Bogu, poput zikra, povećanja ilma i dr. Resulullah je brojne noći provodio u pećini Hira, čineći ibadet. Objava ga je zatekla na tom mjestu u takvom stanju. Tu je Musaovih četrdeset noći na Sinajskoj Gori, gdje mu je Allah govorio direktno. Kada su Božiji poslanici, čija su srca bila na najvišem stupnju duhovnosti, bili pozivani na osamu, koliko li je to onda potrebno drugim ljudima? Resulullah je bio zadužen da zajedno sa svojim ashabima godinu dana, po najmanje trećinu svake noći, provodi u ibadetu, sa ciljem izgradnje duša te čuvene generacije: “O ti umotani! Probdij noć, osim malog dijela; – polovinu njezinu, ili malo manje od nje; ili malo više od nje, i izgovaraj Kur’an pažljivo, Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati.”[11] Treba zamijetiti vezu između riječi:”…Mi ćemo ti, doista, teške riječi slati…” i ustajanja noću. Iz navedenog vidimo da je u početnoj fazi islamskog odgoja najbitnije dobro obratiti pažnju na čovjekovo srce. Ovakvu praksu nalazimo posebno uočljivu kod odgajatelja iz redova sufija, a primijetni su i njihovi uspjesi u odgajanju ljudi usmjerenih putem Allahovog Dina. Bez obzira na praksu sufija, na ovo nas upućuje Resulov Sunnet, a i Božija Objava. Čovjeku treba lijepim riječima ukazati na hadis u kojem Resulullah veli: “Ko stalno čini istigfar Allah mu za svaku poteškoću nađe olakšanje, iz svake tjeskobe izlaz, a opskrbi ga odakle se i ne nada!”[12] Potom treba od čovjeka zatražiti da danima istigfar čini, duže ili kraće vrijeme, prema stanju svog srca. Ovdje nije riječ o stotinama nego o hiljadama i desetinama hiljada istigfara, sve dok se smisao i suština istigfara ne ureže duboko u čovjekovo srce i dok izgovaranje riječi estagfirullah ne postane njegova stalna navika. Na taj način će istigfar odigrati svoju mističnu ulogu u čišćenju njegovog srca. Ibni Kesir veli: „Ibni Džerir, Tirmizi, Nesai i Ibn Madže prenose od Ebu Hurejre, a on od Vjerovjesnika, da je rekao: “Kada čovjek učini neki grijeh, nastane crna mrlja na njegovom srcu, pa, ako se pokaje, time izglača svoje srce, a ako poveća svoje griješenje i mrlja se poveća.” Allah kaže: “A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova.”[13] U Nesaijinj verziji stoji ovako: „Kada čovjek učini neki grijeh, na njegovom srcu se pojavi crna mrlja. Pa ako se on prođe grijeha, zatraži oprost i pokaje se, time izglača svoje srce, a ako ponovo učini grijeh mrlja se poveća i prekrije njegovo srce.” To je prekrivanje koje spominje Allah: “A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova!“ Nakon što se na čovjeku primijete plodovi istigfara, treba mu preporučiti da svoju pažnju usmjeri i na salavat. To je dobar put da se dođe do svjetlosti srca. Hadis kaže: “Ko na mene donese jedan salavat, Allah, dž.š., (zbog toga) na njega donese deset.”[14]

Kada Allah na nas donosi salavat, tj. blagosilja nas, onda iz tmina izlazimo na svjetlo. On kaže: “On vas blagosilja i meleki Njegovi, da bi vas izveo iz tmina na svjetlo…”[15] Od čovjeka se očekuje da danima uči salavate, kako bi ih proučio na desetine hiljada, sve dok se na njegovom srcu ne osjete plodovi u vidu svjetla. Kada postane prosvijetljen, nurli srca, treba mu skrenuti pažnju na hadis kojeg prenose Ahmed, Nesai i Hakim: „Obnavljajte svoj iman!“ Upitaše: „Ja Resulallah, na koji način ćemo obnavljati svoj iman? “ On reče. „Mnogo učite La ilahe illallah!“. Čovjek nakon toga treba danima mnogo učiti La ilahe illallah, sve dok mu srce ne postane istinski i čvrsti vjernik u samo jednog i jedinog Boga – Allaha, dok ne postane potpuno osvijetljeno i ispunjeno tevhidom. Potom ga treba usmjeriti da se više posveti učenju Kur’ana i razmišljanju o njegovim značenjima. Allah kaže: “O ljudi, već vam je stigla poruka od Gospodara vašeg, i lijek za srca, i uputstvo i milost vjernicima.”[16] Ovdje treba posebno obratiti pažnju na riječi “i lijek za srca”, jer se mnogi ajeti završavaju pozivom na razmišljanje. Svim do sada navedenim radnjama čovjeka treba naviknuti na dnevnu obavezu, koju će stalno činiti. Evo kako je ta obaveza formulirana kod profesora El-Benna-a: istigfar (100 puta), salavat na Resula (100 puta), La ilahe illallah (100 puta), učenje „onog što je lahko iz Kur’ana“, učenje jednog džuza dnevno. Ovo je jedan umjereni vird. Sve to ide zajedno s: klanjanjem noćne nafile, namaza u džemaatu, redovnih sunneta i klanjanja nafile-namaza. Kada se svemu ovom doda svakodnevno proširivanje ilma, onda se odgajatelj može nadati da će čovjek, s Allahovim dopuštenjem, doći do zdravog srca. Tada je čovjekova obaveza da svoj vird redovno izvršava, da bi njegovo srce svakodnevno uzimalo svoj neophodni lijek i hranu i da bi trajno ostalo u visokom stanju imana. Smatramo da je primjereno ovdje napomenuti da je i onaj čiji je duhovni stepen najvisočiji također obavezan da se pridržava odgojnih principa početnika, jer onaj početni plamen dovodi do završnog sjaja. Ibni Ata‘ kaže: „Kome bude blistav njegov početak, bit će mu blistav i njegov kraj!“[17] U početnoj fazi vodenja čovjeka putem Allahovoj blizini, nije ga potrebno, kod zikrova koje smo spomenuli, obavezivati na tačno određeni broj, jer su stanja ljudskih srca različita, pa im se i potrebe međusobno razlikuju. Srcu čija je tama pregusta nije dovoljno malo zikra, dok je drugom i malo dovoljno da ga prenese iz jednog stanja u drugo. Zikr vezivati za određeni broj radnji je pitanje o kojem među ulemom postoje različita mišljenja, koja se kreću od prihvata­nja do odbijanja.

Profesor El-Benna samo konstatira da su mišljenja različita i ni jedno ne preferira. Zato se ovo pitanje ostavlja pronicljivosti odgajatelja i njegovoj ocjeni potreba određenog čovjeka, kao i osjećaju samog čovjeka. Neki spominju da je učenje po 70.000 puta svake vrste zikra, uopće, u početnoj fazi dovoljno da čovjek pređe iz jednog stanja u drugo, posebno kada je riječ o naprijed spomenuta tri zikra, istigfaru, salavatu na Resula i La ilahe illallah. Ima među onima koji se bave tesavvufom, kao i među onima koji o njemu pišu, onih koji smatraju da je za stizanje do višeg stepena u spoznaji Allaha, dž.š., potreban i zikr imenom Allah (Lafzi-Dželal). Tvrde da je za upoznavanje Allaha, dž.š., Njegovih svojstava (sifat) i Njegovih imena (esma’), na način da srce neće biti „odsutno“ u toku činjenja zikra, nužno spominjanje imena (ism) Allah i za to navode dokaze. Smatraju da je cilj spominjanja ovog imena potpuno učvršćenje lijeka za srce. Zikr ismom Allah je, po njihovom mišljenju, put za srčano (zevki) upoznavanje Allaha, dž.š. Nakon toga, čovjek istinski kuša smisao svog namaza i svojih virdova. Spoznaja Allaha, dž.š., razumije se, nije vezana samo za ovo postupanje, a do visokog stepena imana i do prosvijetljenog srca se, osim ovih, može doći i nekim drugim putevima, mada ovaj preporučeni ima svoje praktične i brze rezultate. Često smo do sada isticali da je u islamskom odgoju početna tačka rad na srčanom zdravlju čovjeka i, da nas neko ne bi pogrešno razumio, moramo kazati sljedeće. Ulema ističe, sa malim razlikama među njima, da je čovjekova prvenstvena obaveza u islamu da svojim umom prizna Allaha, dž.š. Nakon toga slijedi obaveza vršenja dužnosti tog vremena (vadžibatu’l-vakti). Ovo nije protivno onome što smo do sada navodili, jer racionalno priznavanje Allaha i izvršenje obaveza vremena je ono što donosi svjetlost srcu i čime počinje proces njegovog liječenja. Bez ovoga, srčane promjene nisu uopće moguće.

Osjećamo da je potrebno preciznije pojasniti pojam vadžibatu’l-vakti. Ovaj izraz se rijetko koristi. Evo primjera. Odmah nakon primanja islama, prva čovjekova obaveza je da sazna šta je dužan činiti u datom trenutku, te da to i učini. Ako je primio islam u vrijeme duha-namaza i u tom trenutku, kao prioritetna obaveza vremena, bude džihad, on je dužan stupiti u borbu. Ako tada bude još nekome nešto dužan, problem vraćanja duga je njegova obaveza vremena, uz obavezu džihada itd. Ako je primio islam u podnevsko vrijeme, njegov vadžibu’l-vakti je naučiti kako uzeti abdest i klanjati podne-namaz. Ako to bude još u vrijeme ramazana, dužan je i sustegnuti se od onoga što kvari post do kraja tog dana. Ako je u to vrijeme bio naumio učiniti i neki grijeh, vadžibu’l-vakti mu je, pored navedenog, i odustati od namjeravanog grijeha. Kada mu dođe roditelj i od njega zatraži nešto dozvoljeno, vadžibu’l-vakti mu je da i to ispuni. Ako se u isto vrijeme bude bavio nekim poslom kojim stiče sredstva za život, vadžibu’l-vakti mu je da taj posao preispita i procijeni ga sa šerijatske strane i prihvati u njemu ono što Allah, dž.š., dozvoljava.

Iz navedenog primjera razumijemo da je pitanje vadžibu’l-vakta važno, što rijetko ko shvata. Moramo primijetiti kako je Resulullah, s.a.v.s., u svojim hadisima, prednost nad ostalim djelima dao negdje džihadu, negdje zikru, negdje namazu, negdje hadždžu… Ulema veli da je to vezano za trenutnu situaciju iii stanje onoga kome se upućuju riječi. U određenoj situaciji, za konkretnu osobu, nešto bude vadžibu’l-vakti i tada mu je to najvrjednije djelo koje u datom trenutku treba učiniti… Ovo pitanje će razumjeti mudar fakih. Ima situacija u kojima je Poslanik određenu obavezu odgađao zbog druge, u tom trenutku prioritetnije. Tako je bilo na dan Bitke na Hendeku. Svojim ashabima je naredio: “Neka niko od vas ne klanja ikindiju-namaz, osim u plemenu Kurejza!” Iz hadisa se razumije da je obaveza brzog borbenog kretanja bila za njih tada vadžibu’l-vakti, zbog kojeg je obaveza namaza pomjerena za kasnije. Ovo je tema koja zavrjeđuje da se o njoj posebno govori, ali je mi spominjemo ovdje da se, dok govorimo o nužnim koracima u liječenju srca u početnoj fazi, ne bi razumjelo kako zanemarujemo neke druge, također važne, momente.

Na kraju ovog poglavlja ističemo da se, vezano za navedene momente, tj. za racionalno priznanje i spoznaju, procjenjivanje priroteta vremena, te zanemarivanje obaveze djelovanja na polju uspostavljanja vladavine islama, povratka islamskog jedinstva, islamskog hilafeta, itd. čine vidne pogreške. Sve su ovo obaveze našeg vremena. Pa, i pored toga, vidimo da jedan dio učenih muslimana, sačuvaj Bože, radi suprotno svemu navedenom, boreći se protiv onih koji na tome rade i prijateljujući s onima koji danonoćno rade na rušenju islama. Greške se čine i na polju odgoja srca, što smo vidjeli u ovom poglavlju.

____________________________________________________

[1] Et-Tevbe, 124-125.

[2] El-En’am, 112-113.

[3] El-Hadždž, 52-54.

[4] Prenose ga oba šejha.

[5] Muhammed, 24.

[6] Kaf, 37.

[7] Muhammed, 16.

[8] Eš-Šuara‘, 88-89.

[9] Prenosi ga Buhari u Tarihu.

[10] Ez-Zumer, 23.

[11] El-Muzzemmil, 1-5.

[12] Prenosi ga Ebu Davud.

[13] El-Mutaffifun, 14.

[14] Prenose ga Ahmed, Muslim i Ebu Davud.

[15] El-Ahzab, 43

[16] Junus, 57.

(Poglavlje iz knjige: NAŠ DUHOVNI ODGOJ, Autor: Seid Havva, Izdavač: Behram-begova medresa, Tuzla, 2003. god.)