Vjernik živi život u njegovoj punini

NasrDruštvo u kome živimo pati od mnogih anomalija i bolesti. S obzirom na posljedice, među najteže spadaju osrednjost u obavljanju poslova, pesimizam, inertnost i lijenost, odnosno dosada. Mnogi ljudi u bosanskom društvu žive “napola”. Trače vrijeme prepričavajući jučerašnje događaje, prenoseći tuđe riječi, baveći se tuđim poslovima, nesvjesni, valjda, da im u tome prolaze dragocjeni sati života. Na veliku žalost ni vjernici nisu imuni na ove bolesti. Međutim, za takav njihov odnos spram života pogrešno bi bilo optuživati islam. Naprotiv, islam afirmira rad, odlučnost, perfekciju, optimizam i samoinicijativu. O tome želimo kazati nekoliko riječi. Počnimo sa optimizmom i samoinicijativom.

Mnogi od nas su dobri kritičari. S obzirom na ukupnu situaciju društva to nije posebno teško. Međutim nije to ono što našem društvu treba i što će nas izvesti na put oporavka i napretka. Lamentiranje, kukanje, cinizam i isijavanje negativne energije samo će nas još dublje odvesti u ponor. Ono što nam treba danas više nego ikada ranije jesu optimizam i entuzijazam. Realizam ne bi smio biti izgovor za nedjelovanje, jer prevelika doza realizma često je izgovor za pasivnost, lijenost, pa i pokvarenost, nemoral i kukavičluk. Tanka je linija koja odvaja kukavičluk od realizma. Lični stav i hrabrost pojedinaca često su mijenjali sudbinu koju su kukavice nazivale neminovnošću, fatumom i historijskom nužnošću.

 

Vjernik je optimista i ima inicijativu

 

Pesimizmu i cinizmu nema mjesta u životu vjernika. Naprotiv, vjernik gaji vrline optimizma i samoinicijative. U tom smislu, važno je prisjetiti se da Kur’an uči kako je odgovornost pojedinačna pa prema tome za pozitivnu akciju ne trebamo čekati ničiju dozvolu, naredbu ili uputstvo. U Kur’anu vjernici mole Boga da ih “učini predvodnicima bogobojaznih”, dakle predvodnicima, a ne sljedbenicima. Jedno kur’ansko kazivanje posebno je indikativno u ovom smislu. U poglavlju “Mravi”, uzvišeni Allah nam kazuje jedno od najboljih kur’anskih kazivanja o Sulejmanovoj, alejhisselam, smotri njegove vojske koja je uključivala i ptice. Sulejman je, naime, primijetio da smotri ne prisustvuje ptica Hudhud, pa je obećao da će ga žestoko kazniti ako ne bude imao opravdanja za svoje odsustvo. Kada se pojavio, Hudhud je objasnio svoje odsustvo kazavši da iz kraljevstva kraljice od Sabe donosi važne vijesti koje su Sulejmanu bile nepoznate. Zahvaljujući tim vijestima Sulejman je poduzeo niz aktivnosti koje su krunisane prelaskom na islam kraljice od Sabe. Ono što nas interesuje ovdje jeste činjenica da Hudhud nije čekao naređenje da učini uslugu islamu. On je preuzeo inicijativu iako mu je nadređeni bio Sulejman, alejhisselam, koji je razumijevao govor ptica i mrava, koji je komandovao vjetrovima i džinnima, o čijem se imetku i mudrosti i danas pripovijeda. No, i pored svega trebala mu je vijest jedne ptice da bi kraljicu od Sabe preveo na islam.

Kada govorimo o samoinicijativi spomenimo i izreku Poslanika islama, alejhisselam, u kojoj kaže: “Ko u islamu uvede neku lijepu praksu imat će nagradu za to što je uradio i za sve one koji ga budu slijedili a da se njima ne umanji njihova nagrada.” Pouka je jasna: Bog inicijativu u dobru mnogostruko nagrađuje.

 

Vjerniku nikad nije dosadno

 

 Vjerovatno ste i vi kao i autor ovih redova bili u prilici čuti mlade, zdrave i slobodne momke i djevojke kako se žale na dosadu. To je neoprostivo. Ugledni drug Božijeg poslanika, alejhisselama, Abdullah ibn Mes‘ud je govorio kako mrzi vidjeti besposlena čovjeka koji se ne bavi ahiretskim ili dunjalučkim poslom.

Nema ništa čudno u tome jer vrijeme nije samo novac, vrijeme je život. I zato nećemo naći u biografiji Poslanika i njegovih drugova da su se izležavali i dosađivali po Medini. Slijedili su Kur’ansku uputu iz sure Inširah da čim jedan posao završe drugi započnu. To ne znači da nisu odmarali, ali i kad su odmarali činili su to aktivno zabavljajući se sa svojom porodicom ili prijateljima. Poslanik, mir neka je na njega, u svojim najintimnijim dovama / molitvama tražio je zaštitu kod Boga od nemoći i lijenosti. Tražio je utočište i od briga, žalosti, od kukavičluka i škrtosti, te od dugova i samovolje ljudi. Tražio je i trudio se da nikad ne dođe u neku od tih situacija. A svoje je drugove podučavao da kad zaključe da je nešto dobro da zatraže pomoć od Allaha i da ne klonu. U drugoj prilici ih je podučio da posade sadnicu čak i kad bi vidjeli da Kijametski dan nastupa. Učio ih je da je gubitnik onaj čovjek čija su dva dana ista. Čije danas nije bolje od njegovoga juče.

Takav aktivan pristup životu dao je svoje rezultate. Islam se u vremenu kamila i konja širio munjevitom brzinom. Deset godina nakon Poslanikove smrti hazreti Omer je vladao državom na čijoj teritoriji danas postoji petnaestak, uglavnom nerazvijenih država. Država kojom je vladao Omer, međutim, bila je sve samo ne nerazvijena. To je mogla biti jer je Omer vjerovao da će odgovarati pred Bogom ako se koza ubode na iračkom putu koga Omer nije uredio. Osobno, hazreti Omer je bio čovjek koji je život živio u njegovoj punini. Njegovi su biografi zabilježili da kada bi išao žurio bi, kada bi udario boljelo bi, a kada bi govorio čulo bi se. Eto ideala našim mladim koji žele slavu i na ovom i na budućem svijetu.

Zanimljivo je da Kur’an kada govori o blagodatima Dženneta kaže da džennetlije u njemu neće slušati prazne priče i besmislice. A za vjernike na ovom svijetu kaže da kada pored besmislena i bezvrijedna govora prođu to učine dostojanstveno. Uistinu, vjernik ne govori niti podnosi isprazan govor.

 

Vjernik je radnik i perfekcionista

 

Jedan je ugledni musliman s ovih prostora napisao da postoje samo ona čuda koja stvori rad. Dok to ne shvatimo teško je očekivati značajnije promjene nabolje. I ne samo to, muslimani moraju početi kvalitetno raditi. Primjera radi, skoro da nema korisne stvari koju Turci nisu napravili od plastike. Nema, međutim, nijedne koju su napravili kvalitetno. Neshvatljivo je da se to dešava sljedbenicima poslanika Muhammeda koji je kazivao da Allah voli čovjeka koji kada nešto radi to dovede do savršenstva. Drugom prilikom je kazao da je Allah odredio da se sve lijepo radi, pa, kaže, „kada ubijajte lijepo ubijajte, a kada koljete vaš kurban lijepo ga koljite“.

Nije li vrijeme da muslimani shvate da je neprijatelj najboljega dobra njihova osrednjost i nezainteresiranost? Kada je Allah davao objavu poslanicima nije ima rekao da je samo uzmu. Kazao im je da snažno i odlučno prihvate objavu i misiju koja im je povjerena. Konačno, u veoma jasnoj poruci muslimanima, Poslanik kaže da je jak vjernik bolji i Bogu draži od slaboga, iako je u svakome dobro. Na svakome od nas je da odluči koliko Bogu drag želi biti.

Tekst je preuzet sa internet stranice: www.bosanskialim.com