Svojstva koja treba imati i razvijati

hajrun-nasi1. Težnja za poštenom (halal) zaradom i izdržavanjem 

 

Ko želi da njegova zarada bude poštena i halal, treba da se čuva sljedećeg:

  • – da bez opravdanja ne kasni na bilo koju dužnost;
  • – da svojim radom nikoga ne uznemirava;
  • – da mu je namjera sačuvati sebe i svoju porodicu od harama; a ne po svaku cijenu povećati   imetak i podići standard;
  • – da ne pretjeruje u poslu i
  • – da ne smatra da je nafaka samo od njegovog rada nego od Allaha dž. š.

Ebu-l-Lejs es-Samarkandi, autor djela „Tenbihu-l­-gafilin“ preporučuje još i sljedeće:

  • – posao koji radimo treba da bude po islamskim propisima dozvoljen,
  • – u poslu ne smijemo varati i obmanjivati,
  • – ne smije se krivo mjeriti,
  • – prilikom kupoprodaje ne smije se krivo zaklinjati,
  • – ne smije se prisvajati ono što je tuđe,
  • – nikome se šteta nanositi ne smije;
  • – ne smije se postupati grubo sa stokom koja radi niti se ona smije premarati.

Izdržavati sebe i svoju porodicu poštenom zaradom je nešto najbolje i najljepše i to je temelj svakog hajra i napretka.

 

2. Strpljivost (sabur)

 

Strpljivost je izvanredno cijenjeno i pohvalno svoj­stvo. O strpljivosti se govori na mnogo mjesta u Kur’ani­-kerimu. Ovdje ćemo, međutim, navesti samo dva kur’an­ska citata o strpljivosti, jer je i to sasvim dovoljno da se ukaže na vrijednost ove osobine i njenu cijenu kod Allaha dž. š.:

– „Uistinu onaj ko je strpljiv i oprašta čini velika djela.“ (Eš-Šura, 43).

– „Zaista ćemo vas staviti na kušnju strahom, gla­đu, umanjivanjem imetka, života i plodova. Obraduj (Mu­hammede) strpljive koji, kada ih zadesi kakva nevolja, kažu: „Mi smo Allahovi i mi se Njemu vraćamo. To su oni na kojima je zadovoljstvo i milost njihova Gospodara i to su oni koji su upućeni na pravi put.“ (El-Bekare, 155-157).

O ovoj lijepoj osobini postoji i veliki broj hadisi­-šerifa. Navešćemo samo četiri:

– „U saburu je ovosvjetsko i ahiretsko dobro. Strp­ljivost je ključ spasa.“

– „Strpljivost je u odnosu na iman kao glava u od­nosu na tijelo. Nema pravog vjerovanja ko nema sabura.“

– „Koga zadesi kakva materijalna nezgoda ili nešto slično, pa to podnese (osaburi) strpljivo i nikome se ne potuži, sigurno će mu Allah dž. š. oprostiti male grijehe.“

– Najveći je junak onaj ko sebe savlada kada se naljuti, a najbliži Allahu dž. š. je onaj ko oprosti, a ima mogućnost da kazni.“

 

3. Zahvalnost (šukr)

 

Allah dž. š. veoma cijeni one koji su Mu zahvalni. On je u Kur’ani-kerimu rekao: „Ako budete zahvalni, si­gurno ću vam povećati (nagrade).“ (Ibrahim, 7).

Muhammed a.s. je rekao: „U koga se nađu ova dva svojstva, Allah dž. š. će ga upisati među svoje zahvalne i strpljive i Bogu odane ljude, a u koga se ne nadu neće ga upisati među njih. Ko u pogledu vjerovanja gleda u boljega od sebe (u pobožnijeg od sebe) pa se u njega ugleda i počne raditi kako on radi, i ko gleda siromašnijeg od sebe pa Allahu dž. š. zahvali na svom imetku.“

 

4. Nada (redža‘)

 

Staro, ali uvijek savremeno pravilo islamskog učenja da život jednog muslimana treba da se stalno odvija „iz­među straha i nade“, usmjerava muslimana u, zaista, po­zitivnom pravcu. Ono čas uči da čovjek nikada ne smije gubiti iz vida šta ga sve može snaći, kakvu sve kaznu može iskusiti ukoliko ne postupa u skladu sa Božijim za­povijedima, ali to nas pravilo istovremeno uči da čovjek, ma koliki grešnik bio, nikada ne smije gubiti nadu u Božju milost, u Njegov rahmet. Ako to ima na umu, onda se pravi musliman nikada neće naći u stanju oholosti, ni­kada se neće toliko zaboraviti da ne misli o svojim po­stupcima i njihovim mogućim posljedicama, ali isto tako on se nikada neće naći ni u stanju očajanja ni izgublje­nosti, beznađa i bezizlaznosti.

Od kolike je važnosti ova odgojna crta za unutrašnji mir i pravu orijentaciju muslimana, najbolje nam doka­zuje Kur’ani-kerim;

–  Ne gubite nadu u Allahovu milost! Allah će sigurno oprostiti sve grijehe. On zaista mnogo prašta. On je zaista premilostiv. (Ez-Zumer, 53).

– „… On (Ibrahim a.s.) reče: Nadu u milost svoga Gospodara mogu izgubiti samo oni koji su zabluđeni. (El-Hidžr, 56).

A malo je odraslih muslimana koji nisu čuli za onaj hadisi-šerif čiji prijevod glasi:  „Moje zauzimanje pred Allahom dž. š. na Sudnjem danu biće za teške grešnike moga ummeta. 

Poslije ovih kur’anskih ajeta i ovog hadisi-šerifa, još jasniji će nam biti smisao i suština islamskog učenja da se život pravog muslimana mora odvijati, tokom čitavog svoga trajanja, „između straha i nade“ tj. između straha od kazne koju možemo zaslužiti svojim postupcima koji su u suprotnosti sa islamskim učenjem i nade u Allahovu milost, pa ma koliki grešnici bili. Ovo nas uči, također, da ne smijemo dozvoliti da nas zadesi teška nesreća, da nas ugrabi smrt, a da nismo izvršili iskreno pokajanje koje u životu muslimana zauzima veoma važno mjesto. To je ona tevba koja nam pruža krajnju nadu i moguć­nost da očišćeni u svojoj duši i svojoj svijesti napustimo ovaj prolazni život, ovaj prolazni svijet.

 

5. Zadovoljstvo (rida‘)

 

I dan-danas se može čuti, od starijeg svijeta pogoto­vo, da nije bogat onaj ko ima mnogo imetka, mnogo nov­ca, nego onaj ko je zadovoljan onim što mu je dao dragi Bog.

Život svakodnevno potvrđuje ovu mudrost, ovu veliku i staru istinu. Svi smo svjedoci da među vrlo bogatim lju­dima ima onih koji su nezadovoljni, nesretni, gladni i pohlepni i, obrnuto, među siromašnim mogu se lahko naći ljudi koji su zadovoljni i sretni, koji su darežljivi, koji nisu gladni i zavidni. Biti zadovoljan onim što ti je dao dragi Allah dž. š. uistinu je velika sreća i veliki Njegov dar, veći od bilo kakvog bogatstva bez zadovoljstva. Jer, malo šta ima tako vrijedno i lijepo kao mir u duši i srcu. A jedan od glavnih uslova da čovjek zadobije taj mir u svom srcu jeste upravo unutrašnje zadovoljstvo.

Pravom muslimanu nije nimalo teško zadobiti unu­trašnji mir. U suretu „Et-Tevbe“, 51. ajet, u pri­jevodu glasi: „Reci (Muhammede) nas će zadesiti samo ono što nam je Allah odredio. On je naš prijatelj. Neka se vjernici oslanjaju na Boga.

Muhammed a.s. je rekao: „Nije bogat onaj ko ima mnoštvo imetka, bogat je onaj čija je duša bogata“. (Mu­hammed Arif, Binbir hadis, hadis br 678). A prijevod 402. hadisa, u istoj zbirci, glasi: „Zahvaljivati Allahu na Njegovim blagodatima znači obezbijediti njihovo trajanje. 

 

6. Pouzdanje u Allaha dž. š. (tevekkul)

 

Pouzdanje u Allaha dž. š. predstavlja dragocjeno svoj­stvo koje ukrašava čitavo biće pravog vjernika. To nije nikakvo fatalističko učenje ili shvaćanje života. Naprotiv, to je realnost, duboka i smirena realnost, iza koje stoji naše vjerovanje, naše čvrsto ubjeđenje, naš napor i trud. Jer musliman ima puno pravo na pouzdanje u Allaha dž. š. tek onda kada je on sam, sa svoje strane, učinio sve što je mogao učiniti. Veoma je poznat i vanredno pou­čan slučaj jednog Arapa koji je došao u Medinu, da nešto upita Resulullaha. Po prašini na odjeći Pejgamber je za­ključio da je taj čovjek stranac, pa ga je upitao gdje mu je deva. Kada je došljak odgovorio da je devu prepustio Božjem tevekkulu, Pejgamber je izgovorio ove riječi: „Kajjid ve tevekkel“! (Binbir hadis, hadis br. 602), a to znači: „Sveži pa se onda osloni na Boga“, tj. tek kada čovjek sa svoje strane učini ono što može, tek tada ima pravo da se oslanja na Allaha dž. š. i da s pravom polaže nadu u Njegovu pomoć, Njegovu zaštitu.

U Kur’ani-kerimu ima mnogo mjesta gdje se govori o tevekkulu:

– „… odluka pripada samo Allahu. Na Njega se os­lanjam i neka se u Njega uzdaju oni koji žele da se uz­daju.“ (Jusuf, 67).

– „… Reci, meni je dosta samo Allah! U Njega se uzdaju oni koji traže oslonac.“ (Ez-Zumer, 38).

 „Ko se pouzda u Allaha  pa On mu je dovoljan.“ (Et-Talak, 3).

 „Pouzdajte se u Allaha ako ste pravi vjernici.“ (El-Maide, 23).

 „Kada se na nešto odlučiš  osloni se na Boga! Zaista Allah voli one koji se oslanjaju na Njega.“ (Alu ‚Im­ran, 159).

Ovo je samo nekoliko navoda iz Kur’ani-kerima. Iako o ovom zaista nije potrebno dodavati više ništa, završiće­mo ipak sa još jednim hadisi-šerifom iz Muhammed Ari­fove zbirke „Binbir hadis“. Ovaj hadis nosi redni broj 845, a njegov prijevod glasi: „Ko želi da bude najjači čov­jek, neka se oslanja na Allaha.“

 

7. Stid (haja‘)

 

Stid je jedan od onih divnih regulatora u prirodi svakog čovjeka koji ga obuzdava, čuva i štiti od nedolič­nog i sramnog. To je svojstvo koje se, s pravom, visoko cijeni u svim religijama, u svim filozofijama. Zato se ne treba čuditi ako je ovom svojstvu i u islamskom učenju poklonjena velika pažnja i značaj. To ćemo najbolje pot­krijepiti i dokazati, opet, sa nekoliko hadisi-šerifa. U čet­vrtom svesku Buharijine zbirke hadisi-šerifa, izdate u Is­tanbulu 1966. godine, pod red. br. 1484, nalazi se ovaj hadisi-šerif, koji nam prenosi Ibni Mes’ud, r. a.: „Rekao je Božji Poslanik a. s: „Od riječi prethodnih Božjih posla­nika koje su doprle do nas jeste i ovo: Ako se ne stidiš, onda radi šta hoćeš!“ A merhum Muhammed Arif, u svo­joj zbirci Binbir hadis“, pod red. br. 406, donosi hadisi­-šerif čiji prijevod glasi: „Stid donosi samo dobro“, a pod brojem 407: „Stid je sastavni dio imana.“

Imajući na umu još dva hadisa od kojih prvi glasi: „Ko se ne stidi svijeta, taj se ne stidi ni Allaha“, i drugi: „Osoba, koja nema stida, nema ni pravog vjerovanja. Ovdje bih najdobronamjernije upozorio svoje čitaoce na jedan momenat iz područja intimnog života pojedinca. Stid je, naime, naročito pohvaljen kad su u pitanju in­timni, bračni odnosi i dužnosti. Osoba u braku ne treba da priča nikome o svom intimnom, bračnom životu. U slučaju potrebe, tu je, hvala dragom Allahu dž. š. ljekar. Samo njemu treba da se obrati čovjek koji na bilo koji način ima problema ili traži pomoć. U svakom drugom slučaju to je grijeh. Znamo da takve priče mogu dovesti do neželjenih, nerijetko i tragičnih posljedica: požuda, ogovaranje, ljubomora, vrijeđanje, mržnja, rastava braka pa čak i ubistvo. Od kolike je ovo važnosti neka nam po­kaže i prijevod ovog hadisa: „Haram je hvaliti se polnom moći!“

Istina je da je u našim porodicama ovaj momenat istinske etike njegovan sa dužnom brižljivošću. Navodi koje smo donijeli samo dokazuju opravdanost ovoga sta­va, njegovu svrsishodnost i potrebu da se i dalje sa istom brižljivošću njeguje.

 

8. Obuzdavanje ljutnje

 

Svi smo mi, makar nekada, bili u situaciji da zaža­limo zbog nečega što smo u ljutnji učinili ili rekli. Po­znata je stvar, da čovjek u ljutnji ne kontroliše svoje po­stupke kako treba, on ne reagira normalno i upravo zato vrlo često postupi kako inače ne bi postupio.

Islam svojim učenjem zahtijeva i naređuje svojim sljedbenicima normalan odnos prema svojoj okolini, nor­malne i razborite postupke, pa zato nije čudo što je ovo blagotvorno svojstvo po islamskom učenju cijenjeno i po­hvaljeno. Kur’ani-kerim o tome veli:

 „Požurite (prema) oprostu vašeg Gospodara i dže­nnetu čija je širina kao nebesa i zemlja. Džennet je pri­premljen za bogobojazne, koji dijele i kada su bogati i kada su siromašni, koji obuzdavaju srdžbu i opraštaju ljudima. Allah voll one koji čine dobro.“ (Alu ‚Imran, 133-134).

I ovdje ćemo se poslužiti sa nekoliko hadisi-šerifa jer je to najpouzdanije i najpozvanije sredstvo za tuma­čenje i razumijevanje onoga što je u Kur’ani-kerimu kra­tko navedeno:

 „Nije junak onaj ko posjeduje fizičku snagu, ju­nak je ko u srdžbi sobom vlada.“ (Binbir hadis“, br. 676).

 „Najveća Allahova nagrada pripada čovjeku koji u Njegovo ime (za Njegovu ljubav) svoju srdžbu obuzda.“ (ista knjiga, br. 723).

 „Ko ublaži svoju ljutnju Allah će od njega odstra­niti patnje, a ko vodi računa o onme što govori, Allah dž. š. će prikriti njegove manjkavosti.“ (ista knjiga, br. 831).

 „Nemoj se ljutiti.“ (ista knjiga, br. 963).

Ljutnja, i to iznimno i samo u jednom slučaju, doz­voljena je muslimanu onda kada je povrijeđena vjerska dužnost, kada je povrijeđen stav, kategorija i1i princip islamskog ucenja. Muhammed a.s. je, u vezi sa ovakvom mogućnošću, rekao:

„Oni koji se ljute na nepravdu iz vjerskih pobuda i osjećanja, bolji su od onih koji se ne ljute.“

 

9. Strah od Allaha dž. š.

 

Ovo divno svojstvo koje čini sastavni dio islamskog vjerovanja, bezuvjetno se mora naći u srcu i imanu sva­kog pravog muslimana i muslimanke, jer ga čuva od svih negativnih postupaka i u svakom trenutku ga upozorava da Allah dž. š. sve vidi. Bez straha pred Allahom dž. š. nema ni pravog vjerovanja ni pravog vjernika. Ovo svoj­stvo zauzima vrlo važno mjesto u ukupnosti našeg vjero­vanja. Strah od Allaha dž. š. ili bolje rečeno strahopošto­vanje, treba dobro razlikovati od straha svake druge vr­ste, prirode i uzroka. Oni se i po islamskom učenju oštro razlikuju.

A sada da vidimo kako je Kur’ani-kerim okvalifiko­vao strah od Allaha dž. š.:

„A za one koji se budu bojali mjesta (na koje će doći pred) svoga Gospodara (i zbog toga se budu čuvali grijeha) postoje dva dženneta.“ (Er-Rahman, 46).

 „A onome koji bude strahovao od stajanja (pred) svojim Gospodarom i sebe sprečavao od pohlepe, tome je zaista džennet sklonište.“ (En-Nazi’at, 40-41).

 „Da li je onaj što zna da je čista istina ono što je tebi objavljeno od tvoga Gospodara (isti) kao onaj što je slijep? Samo pametni razmišljaju (primaju pouku) i oni koji izvršavaju obaveze prema Allahu dž. š. i ne krše ugovore, i oni koji čuvaju (poštuju, cijene) ono što je Allah naredio da se čuva i koji se boje svoga Gospodara i strepe pred teškim obračunom.“ (Er-Ra’d, 19-21).

 „Allahu pada na sedždu sve što je živo, na nebe­sima i na zemlji, i meleki (sedždu čine) i oni koji se ne ohole. Boje se svoga Gospodara (koji je sa Svojom moći) nad njima i rade ono što im se naređuje.“ (En-Nahl, 49-50).

 „To vas samo šejtan plaši svojim prijateljima (da ne idete u rat). Vi se ne bojte njih! Bojte se Mene ako ste vjernici.“ (Alu ‚Imran, 175).

 „Njihova nagrada od njihova Gospodara su džen­neti Adna između kojih teku rijeke, u kojima će boraviti vječno, beskonačno. Allah je zadovoljan njima i oni su zadovoljni Njime. Ta nagrada je za onoga ko se boji svo­ga Gospodara.“ (El-Bejjineh, 8).

 „Božje hramove popravlja i podiže samo onaj ko vjeruje u Allaha, Sudnji dan, klanja namaz, daje zekat i ne boji se nikoga osim Allaha.“ (Et-Tevbe, 18).

Postoji i dobar broj hadisi-šerifa koji govore o stra­hu od Allaha dž. š. Evo samo nekoliko:

 „Kada vjernikovo srce zastrepi od straha prema Allahu dž. š. spadaju s njega grijesi kao lišće s drveća.“ (Ihjau-l-ulum, sv. 4 str. 165).

Na istom mjestu nalazi se i ovaj hadisi-šerif:

 „Ko strahuje od Allaha dž. š. od njega strahuje svaka stvar, a ko strahuje od nekoga drugoga, Allah će ga učiniti da se on od svega plaši.“

Ovo izlaganje završićemo hadisi-šerifom koji glasi:

 „U džehennem neće ući onaj ko je od straha pred Allahom dž. š. zaplakao. 

 

10. Darežljivost (seha‘)

 

Sve postoječe religije preporučuju darežljivost, a osu­đuju tvrdičluk i škrtost. Islam to posebno podvlači. On ide tako daleko da je određena davanja učinio obaveznim za svakog svog pripadnika; neka davanja su, opet, oba­vezna samo za bogate muslimane. Kako je, međutim, svako od ovih davanja u svojoj biti ipak i darežljivost, onda nije teško uočiti kako islamsko učenje gleda na ovo div­no, humano svojstvo, kako ga preporučuje, kako ga nje­guje i vrednuje.

I ovom prilikom ćemo se poslužiti hadisi-šerifima, jer je u njima sadržana i ocjena i vrijednost i posljedice ovog svojstva. Evo nekoliko takvih hadisi-šerifa:

 „Darežljiv čovjek je blizak Allahu dž. š. blizak na­rodu i blizak džennetu, a daleko od džehennema. A škrtac je daleko od Allaha dž. š. daleko od naroda i daleko od dženneta, a blizak džehennemu „

 „Sadaka poništava male grijehe kao što vatru po­ništava voda.“

– „Sadaka štiti i čuva čovjeka od sedamdeset ne­sreća.“

 „Nije pravi vjernik ko pođe spavati sit, a zna da mu je komšija zanoćio gladan.“

Ovo izlaganje ćemo završiti ovim prelijepim hadisi­-šerifom:

 „Darežljivost je džennetsko stablo čije grane dosti­žu na ovaj svijet i ko se uhvati za tu granu ona ga odvede u džennet. Škrtost je, pak, džehennemsko stablo čije grane dopiru na ovaj svijet, pa ko se uhvati za tu granu ona ga odvede u džehennem.“ („Binbir hadis“, br. 488).

 

11. Pravednost (‚adl)

 

Ovu cijenjenu ljudsku osobinu koju priželjkuje svaki čovjek, za koju se svaki od nas bori i koju svako uporno i revnosno svojata Kur’ani-kerim spominje na mnogo mjesta. Ovdje ćemo navesti samo nekoliko citata iz kojih se vidi da pravednost Allah dž. š. naređuje. Ne može se ni zamisliti ispravnim vjernikom čovjek u čijoj duši ne postoji poštovanje pravednosti i svijest o njenoj visokoj vrijednosti i mjestu kod Uzvišenog Allaha dž. š. Njego­vog poslanika i, konačno, kod svih poštenih ljudi.

Evo tih kur’anskih ajeta:

 „A kada govorite, budite pravedni pa makar to bilo i protiv rođaka.“ (El-En’am, 152).

 „A kada budete sudili među ljudima (naređuje vam se), da sudite pravedno.“ (En-Nisa, 58).

 „Naređeno mi je da budem pravedan među vama. Allah je naš i vaš Gospodar.“ (Eš-Šura, 15).

Razmislimo dobro o značenju ajeti-kerima kojim ha­tib svakog petka u našim džamijama, na džumi-namazu završava hutbu! Zamislimo se malo pa ćemo vidjeti da to ima svoje dubako opravdanje. Razmislimo o ovom ajetu koji glasi:

 „Allah zaista naređuje: pravednost, dobročinstvo, potpomaganje rodbine, a zabranjuje: bestidnost, odvratna djela i nasilje. Savjetuje vas da biste primili savjet.“ (En-Nahl, 90).

 

12. Dobročinstvo prema živim bićima

 

Islam, kao Allahova vjera, plemenita i čovječna do krajnje moguće mjere, određuje vrlo jasno i nedvosmi­sleno kakav čovjek treba da bude prema drugim živim bićima.

Po islamskom učenju zabranjeno je ubijati životinju koja ne nanosi štetu, a ako se to ipak učini – počinilac će za to odgovarati na Sudnjem danu. Islam strogo za­branjuje bacanje bilo čega živog u vatru, odnosno muče­nje vatrom. On kategorički zabranjuje i zavađanje živo­tinja, izazivanje borbe među životinjama (na primjer bor­bu među pijetlovima, ovnovima, volovima). On strogo za­branjuje i gađanje u živu metu, paćenje životinja glađu ili žeđu i sl.

Muhammed a.s. je u više navrata izrekao svoj sud o ovome. Ovdje ćemo navesti samo ove hadisi-šerife:

 „Budite milostivi prema svemu što je na zemlji, pa će milost prema vama imati sve što je na nebesima „

 „Jedna žena će u džehennem samo zato što svojoj mački nije ostavila nikakve hrane, pa je od gladi počela da jede travu.“

 

13. Iskrenost (ihlas)

 

Iskrenost, po učenju uzvišenog islama, treba da bude neminovni pratilac svih dobrih djela. Islam nas uči da sva dobra djela treba da se rade u ime Allaha dž. š. i Njegovog zadovoljstva, a ni radi čega drugoga. Allah dž. š. prima samo ona djela koja su iskrena i koja su učinje­na u ime Njegovog raziluka (zadovoljstva).

U islamskoj literaturi zabilježen je slučaj koji se do­godio jednom pobožnom čovjeku. Naime, kada je taj čov­jek, o kojem je riječ, shvatio pravu suštinu i vrijednost iskrenosti. postao je još pobožniji što je njegova okolina i uočila. Dugo poslije ove promjene – već u dubokim godinama – ovaj čovjek je u jednoj prilici rekao:

 „Ponovio sam namaze koje sam klanjao punih trideset godina u prvom safu, a evo zašto: jednoga dana sam klanjao u drugom safu pa me bi stid ljudi što nisam prispio u prvi saf. Tada sam spoznao da mi je bilo drago što su me ljudi gledali prvom safu. Eto, zbog toga sam ih ponovio, jer nisam smio misliti na ljude i šta će oni reći, nego samo na Allaha dž. š.“

Islamsko učenje poručuje, imperativno, i muslimani­ma i čitavom svijetu da dobročinstvo učinjeno radi svijeta spada u licemjerstvo, a licemjerstvo odvodi u višeboštvo (širk).

Ovdje ćemo napomenuti još nešto što je, van svake sumnje, poznato svakom odraslijem muslimanu. U čita­vom islamskom svijetu, pa i dalje, veoma je poznata Mu­hammedova a.s. izreka: „Djela se cijene prema namjeri (nijetu).“ Kada znamo da Allah sve zna i vidi, da je Njega nemoguće obmanuti, onda ćemo sagledati od kakve je vrijednosti, i za nas lično, iskrenost u našim postupci­ma. Ovaj hadisi-šerif treba uvijek imati na umu, pri sva­kom našem djelu i namjeri. Znajući kako je licemjerstvo teško osuđeno, musliman će ga se čuvati kao najžešće vatre.

 

14. Skromnost (tevadu‘)

 

U svojoj biti svojstvo skromnosti i poniznosti pred­stavlja uljudno ponašanje. To je svojstvo neupadnosti, mirnoće, ali stamenosti, svojstvo drago i poželjno svakom ko može samostalno da prosuđuje. To je osobina op­rečna bahatosti i oholosti. Najupečatljivije i najsnažnije primjere poniznosti možemo naći u postupcima, manirima i stavovima samog posljednjeg Božjeg poslanika Muham­meda a. s. Evo samo karakternih crta koje su kod njega bile stalno prisutne: Pejgamber je u hodu stalno gledao preda se; nazivao je selam i djetetu i odraslom, i bijelcu i crncu, i znanu i neznanu; rukovao se sa svakim.

A evo i nekoliko njegovih izreka koje daju određen sud o islamu i blagosti, o dobronamjernosti, skromnosti i dobroti. Ovi hadisi-šerifi koji, u stvari, predstavljaju stav Božijeg Poslanika prema ovim svojstvima, treba da nađu mjesto u srcu svakog muslimana, treba da se provode i primjenjuju u našem svakodnevnom životu. U njima se nalazi prava riznica dobra i uljudnosti. Evo tih hadisi­-šerifa:

 „Kada musliman susretne muslimana, selam mu nazove i rukuje se s njim, s obojice spadaju mali grijesi kao lišće s grana.“

 „Najveći je škrtac onaj ko je škrt nazivanju se­lama.“

 „Alah dž. š. je zaista blag pa voli blagost u svemu.“

 „Kada Allah dž. š. voli neku kućnu čeljad on ih nadari blagošću.“

 „Pazite! Kazaću vam ko neće ući u džehennem: niko ko je blag.“

 „Sa blagošću čovjek može zaista postići stepen onoga ko danju posti, a noću klanja.“

 „Ko nema blagosti taj nema ni sreće.“

 

15. Samilost (rahmet)

 

Islamsko učenje obavezuje svoje sljedbenike na sa­milost, saosjećanje, sažaljenje prema ostaloj braći musli­manima i ljudima uopće. Allah dž. š. u Kur’ani-kerimu, navodeći i objašnjavajući postupke koje On cijeni, veli: „… i koji preporučuje međusobno strpljenje i preporu­čuju međusobnu samilost.“ (El-Beled, 17).

Muhammed a. s. je u više svojih hadisi-šerifa ocrtao ovo svojstvo, jasno ukazao na njegovu vrijednost, cijenu i potrebu. Evo samo nekoliko takvih hadisa:

 „Ko nema samilosti prema drugom, ni drugi se neće njemu smilovati.“ (Sahihu-l-Buhari, sv. IV, hadis br. 1461).

 „Ko nije milostiv prema drugome, neće se ni prema njemu biti milostivo; ko ne oprašta neće mu biti oprošteno; ko ne prima pokajanje ni njegovo pokajanje neće biti primljeno.“ („Binbir hadis“, br. 885).

Ovdje ćemo navesti još jedan primjer, vrlo karak­terističan. U njemu se jasno vidi da islamsko učenje mno­go više cijeni suštinu nego formu, nakanu i podsticaj ne­go rezultate ili posljedice. Zbog velike vrijednosti doni­jeli smo ovaj detalj iz Pejgamberovog života u cijelosti, a preuzeli smo ga iz 336. stranice dijela Muhammed a. s. od velikog islamskog učenjaka Muhammeda Hamidullaha, u prijevodu i redakciji Nerkeza Smailagića, izdatog u Zagrebu 1977. godine.

„Jednoga dana Muhammed je svojim sljedbenicima rekao da će na dan polaganja računa tri čovjeka doći pred Boga. Jedan će od njih reći: „Bože, čitav sam život proveo u molitvi, postu, hodočašćima i vršenju svega što si propisao“. Bog će reći: „Ne, ti si sve to radio samo da bi stekao glas pobožna čovjeka, i takav si glas uživao; čuvari vatre, bacite ga u džehennem“. Drugi će reći: „Bože, izučavao sam vjerske nauke i proveo život uče­ći druge toi nauci i šireći pravi smisao Tvoje vjere“. Bog će reći: „Ne, to si uradio da bi stekao glas učenjaka, a postigao si to na svijetu; čuvari vatre, bacite ga u dže­hennem“. Treći će se osloniti na svoju veliku hrabrost u svetim ratovima i reći da je u njima proveo sav svoj život, i umro kao mučenik. Njegov je cilj bio samo steći glas hrabrog i srčanog čovjeka na svijetu. To je i posti­gao, a na posljednjem sudu Bog će zapovijediti da ga bace u džehennem.

Međutim, reče Muhammed a. s., toga dana doći će pred Boga i jedna prostitutka. Ona je provela cijeli život u grijehu i nikada nikom nije napravila dobra. Njezin će položaj izgledati beznadan, ali će Bog reći: „Nije tako, tog i tog vrućeg ljetnog dana bila si kod bunara kraj kojeg je jedan pas umirao od žedi, jer nije mogao doći do vode; nije bilo vjetra, ti si se sažalila, skinula cipelu, haljinu vezala u konopac i utolila žed tom psu; čuvaru dženneta, odvedi ovu ženu u džennet“.

To je priča kojom smo željeli ukazati od kolike je vrijednosti i cijene svojstvo prave samilosti kod Allaha dž. š. Ako se zna, ako se uvijek pamti da je blud jedan od najtežih grijeha, da islamsko učenje, zasnivajući svoj stav isključivo na kur’anskom tekstu, izričito i najstrožije zabranjuje svaki vid bluda; ako se zna da je blud jedan od veoma rijetkih prestupa zbog kojega počinitelji, pod određenim uslovima, treba da budu kažnjeni čak i smrću, onda je lahko shvatiti koliko vrijedi posjedovati svojstvo samilosti. Kazne zbog ovog teškog prestupa su drastične, zato jer je i opasnost od ovog gri­jeha velika.

 

16. Praštanje nanesenih uvreda 

 

Praštanje je, u stvari, neposredan dokaz moralne sna­ge. Sposobnost praštanja u svojoj biti proizilazi iz str­pljivosti, ona je plod sabura. Allah dž. š. nam na mnogo mjesta u Svom Kur’ani-kerimu ukazuje na ovo plemeni­to svojstvo, podvlači njegovu ljepotu i vrijednost. Ovom duboko humanom osobinom mogu se izgladiti i najkrup­niji nesporazumi; njome se mogu premostiti i najteže prepreke. Čovjek zaista mora da se divi ovoj Božijoj mu­drosti koja u sebi donosi pravo i onome kome se prašta i onome ko oprašta. Evo samo nekoliko primjera:

 „Ako vi učinite kakvo dobro, javno ili tajno, ili oprostite ružno djelo (Bog će i vama oprostiti). Bog sve oprašta i moćan je.“(En-Nisa‘, 148).

 „… a bliže je bogobojaznosti da vi oprostite. Ne zaboravljate međusobne vrline. Zaista Bog vidi šta vi radite.“ (El-Bekare, 237).

 „I neka se ne zaklinju čestiti i bogati od vas da neće dijeliti rodbini, bijednicirna i iseljenicima na Bož­jem putu, neka oproste i neka prijeđu (preko toga)! Zar vi ne volite da vam Allah oprosti? A Allah oprašta mi­lostiv je.“ (En-Nur, 22).

O ovom svojstvu Muhammed a. s. je, između osta­loga, rekao:

 „Opraštanje je svojstvo Allaha dž. š. i On voli op­raštanje.“

 „Opraštajte drugima  oprostiće se i vama!“

Svi iole obrazovani ljudi – a muslimani posebno, vrlo dobro znaju nedjela koja su mušrici činili posljed­njem Božjem Poslaniku, znaju stradanja kojima je Mu­hammed a. s. bio stalno izložen. I ne samo on, nego i svi koji prihvatiše islam. I baš onda, kada su ta stradanja dosegla vrhunac, kada je postalo nesnosno i Pejgamberu a. s. i njegovim sljedbenicima, baš tada je Božiji Posla­nik a. s. rekao: „O moj Bože, oprosti mome narodu, jer oni zaista ne znaju.“

Završavajući izlaganje o opraštanju, navešćemo i je­dan veoma lijep, stari običaj koji je vladao među mu­slimanima. On je i danas u primjeni u mnogim sredina­ma i mi želimo samo da podsjetimo na njega. Za ovaj divni, ljudski plemeniti čin praštanja, veoma često su se koristili islamski praznici: bajrami i, naročito, ramazan. Tada su se muslimani međusobno mirili, jedan drugom velikodušno za nanesene uvrede opraštali.