Mesdžid i džamija

dzamija visokoOno najljepše na čemu se zaustavlja oko putnika u kraje­vima gdje žive muslimani jesu mesdžidi-džamije. Bez obzira da li su u gradu ili selu, svojim zdanjima one oraspolože čo­vjeka i daju tom mjestu duh živosti i ljepote. U raskoši munara okupanih sjajem izlazećeg ili zalazećeg sunca svako je sigurno uživao. Vitke i visoke, one su čuvari čovjeka-mumina kada utone u mrak briga i dilema. Kao centri čiste vjere mesdžidi bdiju i daju nadu u Allahovu milost i zaštitu.

Srednjevjekovni gradovi i druga naselja, van islamskog svijeta, bili su opasani debelim zidovima i visokim kulama, od onih kakav je bio Kineski zid do tvrđave Bastilje u Parizu. Toga ne nalazimo u islamskom svijetu, ili vrlo malo ga ima, što je znalo ponekad izazvati čuđenje evropskih putnika kroz te krajeve. Međutim, mesdžidi-džamije bili su te tvrđave i centri Islama. U njima se izgrađivao i kalio iman-vjera, kao najveća snaga islamskog svijeta. Mesdžid tada nije bio završna tačka islamskog života muslimana, nego polazište svih njihovih akcija.

Šta je mesdžid, a šta džamija? Kakva je svrha i cilj nji­hova postojanja ad početka do danas? Kakvu budućnost vidimo u mesdžidu?

Ova i slična pitanja bila su tema prošlogodišnje ramazan­ske konferenciije u Mekki, kojoj su prisustvovali i predstavnici Islamske zajednice iz naše zemlje. Prikaze Konferencije i osvrte na njene zaključke, kao i na pojedine referate, donijela je mnoga islamska štampa, a dijelom i naša, iz čega se da zaključiti važnost i uspjeh skupa na temu “Risalatul-masdžid” – Važnost i uloga mesdžida.

Upravo prevođenje riječi “mesdžid” sa riječju “džamija” u našoj islamskoj štampi dalo mi je povoda da se nadovežem na to pisanje o mesdžidu-džamiiji kod nas i da preko autori­tativnih izvora Kur’ana i Hadisa ukažem na izvjesne jezične anomalije kod nas u izražavanju važnih islamskih stavova. Želja mi je također potaknuti pitanje izmjene, dopune i objaš­njenja jezika kojim tumačimo Islam i interpretiramo njegove discipline, jer mnogo toga se za proteklih četrnaest stoljeća izmijenilo i evoluiralo, pa i jezik. Vjerski jezik i njegovi simboli su bili i biće u svom razvoju na udaru promjena, deformacija i preobrazbi. Stoga bi, da odmah primijetim, bilo nužno pokrenuti posebnu rubriku u nekoj našoj islamskoj publikaciji, radi objašnjenja te terminologije. Možda bi se moglo pristupiti i izdanju posebnog rječnika, ili leksikona islamistike. U islamskom svijetu postoje pokušaji ove vrste, ali su ograničeni samo na neke grane kao fikh, tefsir, hadis i sl.

Vrlo često nastaju kod vjernika nesporazumi oko vjerskih pojmova, jer su učeni i navikavani na jedne, a danas im se daju drugi i takvi im se ponekad čine stranim, nerazumljivim, gotovo neislamskim. Ovim nesporazumima doprinijelo je i razilaženje teorije i prakse u životu muslimana, držanje do forme, a zapostavljanje biti i suštine Islama i njegova ispoljavanja. Osim toga, brojni islamski narodi primali su Islam u raznim periodima i preko različitih izvora i prenosioca. Bez sumnje, svako je, a to se i danas dešava, na sebi svojstven način primao Islam I praktički ga primjenjivao, što je moralo ostavljati tragova. Negdje su ti tragovi slabi i neprimjetni, a negdje vidni, nekada ukazuju na pozitivno, a nekada na negativno usmjerenje.

Vratimo se sada ponovo mesdžidu. Jezično, znači mjesto ibadeta, mjesto gdje se sedžda. Osnovu ove riječi eine glasovi s, dž, d – aramijsko-hebrejskog je porijekla, a znači pasti ničice. U arapski jezik je ušla još prije objave Kur’ana, kao i riječ “salat”, preko Jevreja i hrišćana, koji su je naučili putem Božijih objava Tevrata i Indžila. Nalazeći ove riječi u Kur’anu, vidimo kontinuitet te Objave ljudima. (Kur’an, El-Hadž, 40)

Kur’ani kerim na više mjesta spominje riječ mesdžid, množinu mesadžidAl-mesdžid al-haram, te njen sinonim “bejt-bujut”(kuća-kućâ), “bejtullah” (Allahu posvećena kuća): El-Feth 25-27, Hud 25, 40, El-Isra’ 1, Et-Teuba 28, 107-110, El-Maide 3, El-Bekare 144, 187, 191, 217, El-‚Araf 30, 41, En-Nur 36-38.

Poznate zbirke islamske tradicije, Buharija i Muslim, također spominju ova mjesta ibadeta kao “mesdžid”. Ni u njima ne nalazimo riječ “džamija” u onam značenju kakvo joj mi danas pridajemo, jer kako ćemo dalje vidjeti ove dvije riječi ne znače uvijek u suštini isto, nisu dakle uvijek sinonimi. Pokušat ćemo to pokazati.

Činjenje sedžde, ili klanjanje samo Allahu, veže nas kao vjernike za dva važna događaja u istoriji čovjeka;

  1. Stvaranje čovjeka na Zemlji, kada dobiva dušu i um, kao dio Božanskog emaneta, čime se odlikuje nad drugim živim bićima. On dobiva misiju Allahova namjesnika na Zemlji i Allah dž.š. naređuje da se sve pokori i pokloni čovjeku. Ne zbog prirodnih elemenata od kojih je stvoreno i oblikovano tijelo čovjeka, nego zbog tog višeg, plemenitog vječnog Božijeg dara čovjeku, duše koja govori i misli.
  2. Odbijanje Iblisa-satane da izrazi pokornost čovjeku sedždu božanskom elementu u njemu. Razlog te nepokornostl svome Stvoritelju nalazimo u Iblisovom odgovoru Allahu dž.š. zašto neće da posluša: “Stvorio si čovjeka od zemljinih elemenata (tin), a ja sam stvoren ad vatre-energije (nar)” (Kur’an, Sad). Ponos i oholost bili su ti koji djelovaše na odbojan stav Iblisa u harmoniji izraza zahvalnosti i poslušnosti Allahu dž.š. I ne samo to, on se zareče da će odvraćati i druge, pa i čovjeka, od te zahvalnosti, da bi se osvetio upravo čovjeku najviše kao savršenijem biću od sebe (Kur’an, El-‘Araf 9-21, El-Hidžr 29-31).

Stvarno u čovjeku nalazimo prirodne elemente i dušu, koja stremi zahvalnosti i sedždi svom Stvoritelju, baš onako kako Ga slavi sve, na nebu i zemljii, na sebi svojstven način. Ali, u čovjeku se povremeno javlja upravo taj ponos i oholost praćena nasiljem grubošću i odbija sedždu priznanje svog Stvoritelja, a drugi put se ispoljava kao malodušnost i slabost i počinje se klanjati predmetima oko sebe, padati ničice i moliti se čovjeku kao što je i on sam. Prema tome, sam čovjek je poprište velike borbe u sebi, prirodi i društvu. Treba pomoći da u njemu pobjede snage dobra, da nađe ravnotežu u sebi i sredini koja ga okružuje.

Kur’ani-kerim upozorava da je to najlakše postići obraćajući se Allahu kroz iskrenu sedždu: “Reci: “Naređuje mi moj Gospodar pravednost i ispravnost. Njemu iskreno okrećite svoja lica u svakoj pobožnosti, i budite u tome dosljednii, jer kako vas je stvorio tako će te mu se vratiti.” (El-‘Araf, 29).

Momenat zahvalnosti i sedžde Allahu dž.š. je svečan trenutak za čovjeka, jer ga upravo podsjeća na davanje takve odlike preimućstva u prirodi, zato Kur’an i kaže: “O sinovi Ademovi, budite pristojino obučeni prilikom svake pabožnosti (namaz, tavaf i dr.).” (El-‘Araf, 31).

Prava sedžda i zahvala Allahu dž.š. dubokom vjerom predanošću Njemu razlikuje se od formalne jer: “Izgrađuje (i oživljava) mesdžide-džamije Allahove, samo onaj ko čvrsto vjeruje u Allaha, Sudnji dan, obavlja salat, daje zekat i ne plaši se nikog osim Allaha. Za takve postoji mogućnost da su na pravom putu.” (Et-Teuba, 18).

Mesdžid je mjesto gdje vjernik-mu’min doživljava duhovnu i tjelesnu rekreaciju. Da bi to stvarno doživio nužna su dva preduslova: iskrena namjera i ljubav čovjeka prema svom Stvoritelju, koji u njemu stvaraju želju za zahvalnošću izraženu u sedždi, u mesdžidu koji je utemeljen iz pobožnosti, daleko od bilo kakvih niskih ciljeva.

Kur’an to objašnjava ovako:

“Mesdžid/džamija koji je od početka osnovan u ime Allahn ima prednosti da u njemu obavljaš salat, jer su u njemu ljudi koji vole da se čiste, a Allah voli one koji se čiste.” (Et-Teuba, 108)

Citirani ajeti kerim skreće nam pažnju na to:

  1. da se i mesdžidom-džamijom može poigrati ljudska slabost i da se može zloupotrijebiti.
  2. da vjernik mora biti načisto da je samo Allah dž.š. dostojan sedžde i da pobožnost treba biti posvećena samo Njemu i radi Njega.

Da li je to uvjek bilo, i da se dešava da mesdžid ponekad ne služi svojoj pravoj svrsi? Da li se ruka ljudske slabosti i ograničenosti i tu poigra?

Bez sumnije se je sve ovo događalo. Događa se i u naše doba i pred našim očima. Kur’an nam navodi primjer Al-Mesdžidul-harama (Ka’be) u Meki. Od osnutka te prve kuće hrama podignute u slavu jedinog Boga, u vrijeme Ibrahim a.s. i sina mu Ismaila a.s. (El-Bekare, 1,25, 127, Ali Imran 96) do Muhameda a.s. (611) jedva je prošlo dvije hiljade godina, a već u njoj nalazimo 630, godine n.e., ili 8 god po hidžri, u vrijeme oslobođenja Meke, različitih kumira i idola, žrtvenika i ostalih svetišta. Ostale su do duše i neke forme ibadeta još iz vremena Ibrahim a.s. i drugih Božijih poslanika, kao hadž, jedna vrsta posta, sedžda (ali ne Allahu) i dr., ali je to sve izgubilo svoj prvobitni smisao i sadržaj.

Duga je i teška bila borba Muhameda a.s. i njegovih vjernih drugova u oslobađanju ljudi od ovako pogrešne tradicije i idolopoklonske sklonosti, koju nosi svaki živ čovjek u sebi.

Da to nije išlo lako, ukazuje i Kurani-kerim, u pokušaju nekolicine ljudi koji su samo formalno prihvatili Islam. Oni osnivaju u Muhamedovoj a.s. odsutnosti iz Medine 631. g. u kvartu Zu Awn, mesdžid ne iz pobožnosti, nego iz konkurentskih i separatističkih ciljeva protiv jedinstvene zajednice i društva kojeg je Muhamed a.s. uspio da utemelji na principima Kur’ana. Namjera je osujećena, mesdžid porušen, a kur’anske riječi o tom slučaju ostaju vječita opomena muslimanima, da ih vreba stalno iskušenje cijepanja i zavođenja stranputicama ukoliko ne budu oprezni i iznad svega iskreni u svojim namjerama prema Islamu, što će se vidjeti iz njihovih djela.

Evo tog ajeta:

“Oni su sagradili “mesdžid-štete”, radi nevjerstva i razdora među vjernicima i učinili ga mjestom oslanca onim koji se bore protiv Allaha i Njegova poslanika, makar se i kleli: “Mi želimo ovim dobro djelo”, Allah je svjedok da su lašci. Nemoj nikada u tom mesdžidu obavljati salat! Mesdžid koji je zaista od osnutka nastao iz bogobojaznosti, preči je da u njemu klanjaš. U njemu su ljudi, koji vole da se očiste, a Allah voli one koji se stvarno čiste. Ili je bolji onaj koji svoje zdanje temelji na Allahovu zadovoljstvu i odanosti, ili onaj koji osniva svoje zdanje na ivici podrivenog i nestabilnog tla s kojim se survaje u džehennem. Allah ne upućuje ljude koji čine nasilja.” (Et-Teube, 106-109)

Pokušamo li, kao muslimani, naći se na relacijama sadržaja gornjih ajeta, izaći ćemo sa interesantnim zaključcima, koji nas opominju da korigujemo našu islamsku praksu, kao pojedinci i kao zajednica, jer nalazimo izvjesne pojave koje su u opreci sa izvornim Islamom.

Da pođemo od samog pojma “džamija”, koji je kod nas skoro potpuno zamjenio izraz mesdžid. Odmah da kažemo izraz “džamija” ima korijen u arapskoj riječi džama’a – skupiti, okupiti, sabrati. Kao sinonim mesdžidu ne nalazimo ga ni u Kur’anu ni u Hadsu, kao najautoritativnijim izvorima Islama. Pa odakle onda kod nas? U nas se obično smatra da je mesdžid bez munare, negdje i minbera, a džamija je nešto veća zgrada s munarom i minberom.

Zanimljivo je konstatovati da u djelima najstarijih islamskih istoričara i geografa kao Waqidi, Taberi, Balazuri, Makrizi, Jakut al Hamawi dr. nalazimo izraze koji označavaju neke posebne mesdžide, bilo po niihovim dimenzijama, značaju, ili mjestu gdje se nalaze kao: Al Masgid al Azam (Glavni mesdžid), Al Masgid al Akbar,      ili al Kabir (Veliki mesdžid), te Masgid al Hutba (Mesdžid gdje se održaje hutba) i Al Masdžid al Gami (mesdžid koji okuplja).

Neposredno poslije seobe muslimana iz Meke u Medinu i uspjeha postignutih u širenju i učvršćenju Islama, kako na Arapskom poluostrvu tako i dalje, stvorili su razlozi i potreba za izgradnjom mnogobrojnih objekata u kojima će se vjernici okupljati na zajedničku sedždu, a onda i na zajedničko rješavanje određenih životnih problema. Upravo to mjesto, gdje se sedžda čini samo Allahu, stvaralo je duh islamskog jedinstva, pa i slabijeg vjernika činilo hrabrim, pomagalo mu da poboljša svoje stanje, učvrsti sebe u raztičitim društveno-istorijskim okolnostima i da se, u sjeni te sedžde, koriguje i ispravi.

Ono što se posljednje bolno odvojilo od mesdžida, usljed odvajanja Islama od muslimana u svijetu kroz istoriju, bilo je sudstvo. Mesdžid je smatran neutralnim mjestom, gdje su se mogle donositi nepristrasne odluke, jer je bilo direktno pad Allahovom jurisdikcijom, daleko od uticaja vlasti I moći pojedinih moćnika, pa bio to sam halifa, ili sultan.

Mesdžid nije samo mjesto obavljanja svakodnevnog salata-namaza. U njemu se drži i nedeljni skup muslimana, radi hutbe petkom (nedeljne informacije vjerskog sadržaja), i posebnog džumua salata, ili bajrama. U njemu su se sticale osnove pismenosti i obrazovanja različitag zvanja.

Analizirajući jezično sastav al-Mesdžid al-Džami‘ (Mesdžid koji okuplja), vidimo da je riječ “mesdžid” glavna, a “okuplja” sporedna, i da objašnjava samo prvu riječ. Kako je onda došlo da sporedan izraz zamijeni onaj pravi?! Da li je to zbog izgovorne kratkoće, ili zbog same funkcije i simbola, koji je kod prve izumro i prestao da ima svoj smisao, a drugi tj. džami-a počeo sve više preuzimati njegovo mjesto.

Samo ne znači li to da se s nepotpunim izrazom mijenja i smisao, koji postaje nepotpun. Nije li sama praksa vjernika u mesdžidu, i oko njega, dovela do toga da on postaje samo mjesto “okupljanja”, bez stvarnog islamskog sadržaja. Okupljanja, koje može biti uzrokovano i motivisano najrazličitim osnovama i pobudama. Daleko od smisla sedžde, ili pak sedžda Allahu dž.š. biva proforma. Ovo, najbolje vidimo po rješenjima, odlukama i zaključcima pri takvim skupovima, koji vrlo često imaju samo deklarativan karakter i slab izgled za realizaciju u životu.

Pogledamo  islamsku stvarnost ona će nam, na žalost, potvrditi, u mnogom, gornju predpostavku.

Počnimo (bez obzira na čistu namjeru osnivača) od imena koje smo dali našim mesdžidima-džamijama “Careva”, “Begova”, “Čaršijska”, “Tabačka”, itd., pa raznim natpisima u njima i na njima, i oko njih, sveg što iz dana u dan uvlačimo u džamiju od našeg ljudskog. One stvarno postaju stjecište prvenstveno naših malih, često lokalnih, interesa i problema, a sve manje Allahove kuće kako to Kur’an kaže: “Mesdžidi su Allahovi, i ne molite uz Njeg nikog.” (El-Džin, 18)

Ovo ne znači da su mesdžidi-džamije nekakva apstrakcija, ali nisu ni obične tržnice gdje se cjenka i pogađa.

Prellstamo li vakufname naših najeminentnijih dobrotvora i graditelja džamija naći ćemo da je “džamija” sagrađena u Božije ime i zadovoljstvo. Ali, neposredno potom, uz dobra koja ostavlja za njeno izdržavanje (vakuf), zadužit će čitavu malu vojsku službenika tzv. “murtezika”, osim njih i džemat, da se mole za njega, njegovu porodicu i sl. Na to će se kroz generacije nadovezati i drugi zasluženi te se i oni nabrajaju petkom na džumi, sjećam se fatihom, ili hatmom, tako da se iz dana u dan džemaat počinje baviti pitanjima mrtvih, a zapostavlja svoje vlastite probleme bilo u salatu-namazu, ili poslije njega. Da ne govorimo šta je ostajalo za sjet siromašnim muslimanima, koji nisu imali šta uvakufiti!

Osim ovog vakufi su uvjetovali često i profl imama, hatiba, mualima, vaiza, muezina i dr. Tad se postavlja pitanje koliko je sama mesdžid-džamija mogla ostati neutralna u vjeri, a kamo li nečem drugom. Da li je mogao doći neki imam, vaiz, hatib i sl. ukoliko nije mislio, govorio i radio onako kako je mislio i radio vakif, njegov rod,     mutevelija i administracija, posebno velikih džamija. Naime, niko nema protiv da se nagrađivajući dobročinstva ranijih graditelja daje podsticaj novim, ali to treba da ima svoju mjeru.

Ili pođemo li od ulaza u džamiju, tarihi na vratima sa imenom osnivača, njegovoj velikoj darežljivosti, za koju pored Allaha trebaju znati i svi ljudi i diviti joj se, tjeraju vjernika da mu se pokloni prije nego li je stigao do Kible, gdje če učiniti sedždu Allahu dž.š.

Pogledamo li naokolo po zidovima “džamije” vidjet ćemo pored Allahova i Muhamedova a.s. imena, imena još i Ashaba (drugova Muhammeda a.s.), pa čak sam vidio u Makedoniji, u jednoj džamiji, ispisana na zidovima biblijska imena “Ashab ul-Kahf” (Ljudi pećine). Dakle, čitava jedna porodica za obožavanje, jer kako reče jedan naš emlnentni arhitekta svejedno je ili naslikao čovjeka ili mu napisao ime. Mi često zamjerimo na ikonama i slikama u bogomoljama drugih vjera, ali slabo primjećujemo šta se u našim zbiva.

U mihrabu jedne džamije kod Foče, te mihrabu jedne tekije piše “Ja Muhammed, ja Ali” (O Muhammede, o Alija), čista šiitska parola. Tu su i kič crteži samog sela, u nekim novim džamijama, naslikani na zidu ili minberi. Bacimo li pogled na sedžade i ćilime u nekim džamijama, nalazimo na njima utkana imena: Fata, Mejra, Hatidža i sl. žena koje su ih darovale džamiji. Da ne govorimo o italijanskim, ili češkim kič sedžadama sa slikama Haremi šerifa u Mekki i Medini. Ako se okrećemo prema Kibli/Kabi ne okrećemo se prema čitavoj Meki, a još manje to činimo prema Medini, u namazu.

Slušamo li vazove i predavanja, hutbe sl. u džamiji vidjet ćemo ponekad sa koliko epiteta i sifata će se predstaviti sam govornik, kod nas ili islamskom svijetu, dok će se zaboraviti kazati Uzvišeni Allah, ili donijeti salavat na Muhameda a.s. U samom vazu ili predavanju nastaje iznošenje serije imena različitih svjetskih filozofskih i dr. ličnosti i njihova mišljenja da bi se stidljivo donio kao dokaz neki ajeti kerim ili hadis Pejgamberov a.s.

Pri ulazu izlazu iz nekih džamija, čeka nas čitav džemaat umrlih, pokopanih u haremu džamije. Iz dana u dan tu niču sve skuplji i monumentalniji spomenici, nišani, na njima su epitafi-tarihi različitog sadržaja, pa i slike umrlih.

Kod mene to uvjek asocira onu sliku predislamske Kabe, sa mnogo kipova i kumira, kakvu sam je zamišljao dok sam slušao svoga hodžu u mektebu kako govori o Meki predislamskog perioda. Sam Božiji Poslanik a. s. nije odobrio podizanje mesdžida u grobljima, a nije pohvalio ni obratno. Ako je tačno što psiholozi tvrde da čovjek prenosi u vanjski svijet ono što nosi u sebi, onda bismo se i mi kao muslimani morali zamisliti i upitati ne idemo li sve više u idolatriju-širk. S toga na stotine saslušanih hutbi, vazova, predavanja i zaključaka u džamiji ne daju toliko željene rezultate u praksi muslimana. Čudna je upravo komparacija između prvih muslimana i nas, koji nisu čuli za toliko mnogo dokaza Božije opstojnosti, teorija i postavki čitave svjetske armije mislilaca i naučnika, za koje često čujemo od naših predavača, čije nas umovanje baci nekad u zanos, ali samo dok slušamo, nego je bilo dovoljno da im se prouči par ajeta iz Kur’ana i da izmjene iz temelja njihovu višegodišnju praksu na bolje. Rekli bi tad: “Čujemo, pokora­vamo se, oprosti nam naš Gospodaru, Tebi se vraćamo”.

Nije to nikakva velika tajna, njihov dolazak u mesdžid bio je inspirisan sedždom Allahu dž.š. sa željom da očiste dušu od kompleksa, koji ljude prikivaju za zemlju i stavljaju nekad u puzeći položaj. Pomogla im je upravo sedžda svom Stvoritelju da se visoko podignu i da iz tog stojećeg, a nikako ležećeg, stava sagledaju horizonte svoje ovosvjetske i ono­svjetske budućnosti. U tom duhu i iz tih stavova musliman treba da gleda i osmišljava svoju stvarnost. Svjestan da je dio jedne univerzalne cjeline čiji početak i kraj zna samo njen Tvorac Allah dž.š.

Živjeti prizemno duhom i vrtjeti se u malim lokalnim i ličnim problemima, savremeni musliman, ma gdje se nala­zio, ne može se uzdići gradeći samo visoku munaru u svom mjestu, makar se dnevno penjao stotinu puta na nju i gledao svijet s visine.

Mi se često nadmećemo u visini i broju šerefeta kod munara, dok su naši svakidašnji međuljudski odnosi u čučećem stavu. Nisam protiv lijepe i ponosne munare. Ona je divan simbol visine islamskog učenja, ali ona mora izrasti iz čistoće imana naših duša i plemenitih međuljudskih odnosa u tim krajevima. U protivnom munara s mesdžidom će ostati običan hladan kamen na koji se vješa zvučnik, koji poziva ljude na “skup”, da se nešto formalno iz običaja obavi.

Stoga bi bilo potrebno da posvetimo veću brigu ulozi i zadatku naših mesdžida-džamija, s obzirom na specifičnost naših prirodnih i društveno-istorijskih datosti. Pogotovo ako imamo u vidu to da su mnoge naše džamije lijepi kulturno istorijski spomenici Islama, sa svojim vanjskim i unutarnjim izgledom.

Mislim da bi bilo korisno kada bi se i kod nas održao jedan simpozij upravo na temu “uloga mesdžida u životu Islamske zajednice”. Tim prije što nemamo nekog dalekosež­nijeg plana niti u očuvanju postojećih mesdžida-džamija, niti plana u gradnji novih, i nastajanju džemata oko njih. Vrijeme ne čeka, nego nameće svoja rješenja, koja na mjestima mogu biti zabrinjavajuća.