Islam i zapad: korijeni sukoba, saradnje i sučeljavanja

Muslim_worldUprkos zajedničkim teološkim korijenima i stoljetnoj interakciji, odnos islama prema Zapadu često je obilježen uzajamnim nesporazumima, prezirom i sukobima. Drevno suparništvo i savremeni sukobi toliko su naglasili razlike da su potpuno zamaglili zajedničke teološke korijene i viziju jevrejsko – kršćansko – islamske tradicije. Obje strane su se usredsredile na razlike, produbile ih i polarizirale, umjesto da sjedine ove tri međusobno povezane monoteističke tradicije.

Rana ekspanzija i uspjeh islama predstavljali su teološki, politički i kulturni izazov koji se pokazao kao kamen spoticanja za razumijevanje i kao prijetnja kršćanskom Zapadu. I islam i kršćanstvo su posjedovali univerzalnu poruku i misiju, što je, umjesto suradnje, moralo da dovede do sukoba. Zbog duge historije, u kojoj je kršćanstvo često klevetalo Poslanika i vulgarno izopačivalo islam, kao i zbog novije historije, u kojoj je islam često poistoviećivan s radikalizmom i terorizmom, neophodno je bar izvjesno razumijevanje islama prije nego što prijeđemo na historiju odnosa između Zapada i muslimanskog svijeta. Štaviše, određena obaviještenost o Kur’anu, poslaniku Muhammeđu i ranom periodu ove religije nužna je za razumijevanje islama, pošto se radi o fenomenima koji u svim vremenima obrazuju paradigmu čijem ostvarenju teže muslimani i islamski pokreti. Dok se borimo protiv stereotipa i tendencije da svoje predstave o islamu i muslimanima ograničimo na demonstrante koji uzvikuju „Smrt Americi!“ ili „Sveti rat protiv nevjernika!“, važno je da se sjetimo kako su ljudi i žene svih rasa i boja, društvenih klasa i obrazovanja širom svijeta, i kroz stoljeća, u islamu nalazili vieru koja duhovno hrani i mijenja njihove živote, vjeru koja nudi osjećaj pripadnosti zajednici, solidarnosti i mira.

 

Porijeklo i priroda islama

 

Mada porijeklo muslimanske zajednice seže unazad do Muhammeda u VII stoljeću uobičajene ere, muslimani, kao i jevreji i kršćani, porijeklo svoje religijske tradicije (islama) vezuju za jednog istinitog Boga (Allah, “Bog“), kroz dugi niz vjesnika vjere. Otuda muslimani naglašavaju da jevrejsko-kršćanska tradicija jeste zapravo jevrejsko – kršćansko – islamska tradicija, zbog toga što su sve tri religije potekle od Ibrahima/Abrahama, prvoga poslanika koji je primio Božiju objavu. One dijele Ibrahimovu vjeru s njenim zajedničkim vjerovanjem u Boga, poslanike, objavu, božanski opunomoćenu zajednicu i moralnu odgovornost.[1] Dok jevreji i kršćani tragaju za svojim porijeklom preko Ishaka/Isaka do Ibrahima i Sare, muslimani čine to preko Ismaila/Ismaela, prvorođenog sina Ibrahimovog, i njegove robinje Hadžere/Agare.

Kao što sakralna historija jevrejskog naroda bilježi trijumf monoteizma koji se otkrio Ademu/Adamu, Ibrahimu i Musau/Mojsiju u politeističkom svijetu, tako i islamska historija otkriva sličan proces beskompromisnog monoteizma, poslanstva i božanske objave u okviru plemenskog politeističkog okruženja.[2] Kao što jevreji imaju svoje svete spise, Toru, a kršćani Bibliju, tako i muslimani imaju svoje svete spise ili knjigu Kur’an. Muslimani vjeruju da je Bog svoju objavu prvo poslao jevrejima, a onda kršćanima, ali da se ona izvitoperila ljudskom intervencijom i interpolacijom svetih spisa rezultirajući takvim vjerovanjima kao što su inkarnacija, raspeće, Krstova smrt i uskrsnuće i doktrina iskupljenja. Vjeruje se da su jevrejska Biblija ili Stari zavjet i kršćanski Novi zavjet manjkave verzije originalne, drevne božanske objave. Bog je još jednom poslao svoju objavu preko Muhammeda, posljednjeg i konačnog poslanika. Ovo je osnova za muslimansko vjerovanje da je Kur’an, koji muslimani smatraju savršenom, cjelovitom i doslovnom riječju Boga, došao na mjesto jevrejskih i kršćanskih svetih spisa.

 

Muhammed: Božiji poslanik

 

Kur’an i Poslanik Muhammed nude svete izvore i upute za razvoj vjere u prošlosti i sadašnjosti. Kao što su se za Muhammedovog života sljedbenici njemu obraćali, tako muslimani danas širom svijeta prihvataju objavu i poslanikovo učenje kao putokaz u svojim životima.

Rođen 570. god. u Arabiji (danas, otprilike, Saudijska Arabija), Muhamrned ibn Abdullah (570. – 632.) doživio je duboko religiozno iskustvo kada je imao četrdeset godina. To iskustvo je preobrazilo njegov život i stvorilo zajednicu koja je četrnaest stoljeća kasnije prerasla u drugu po veličini svjetsku religiju šireći se preko čitavog globusa i obuhvatajući oko milijardu vjernika. U poređenju s većinom poslanika i osnivača velikih svjetskih religijskih tradicija, o čijim životima nema pouzdanih podataka, veliki broj ranih dokumenata pruža informacije o Poslanikovom životu i djelu: Kur’an, poslanička predanja (Hadis, izvještaji o tome šta je Poslanik rekao i uradio) i rana biografija od Ibn Ishaka (oko 768. god.).[3] Ipak, malo znamo o Muhammedovim ranim godinama. Kao dijete, bio je siroče koje je podigla rodbina. Muslimanska tradicija nam kaže da se, kada je imao dvadeset pet godina, oženio bogatom hudovicom Hatidžom. Ona je bila vlasnica karavana koji je Muhamrned nadgledao i bila je starija od njega petnaestak godina. Sklon religioznosti, Muhammed se često povlačio na mirna mjesta da razmišlja i meditira. Godine 610., u noći koju muslimani proslavljaju kao „noć snage i savršenstva“, vođa karavana Muhammed postao je Božiji poslanik primajući od meleka/anđela Džibrila (Gabrijela) prvu od mnogih objava: „Čitaj, u ime Gospodara tvoga koji stvara, stvara čovjeka od ugruška! Čitaj, plemenit je Gospodar tvoj, koji poučava peru, koji čovjeka poučava onome što ne zna“ (Kur’an 96:1-5). Objave koje su dolazile u periodu od 610. do 632. god. sakupljene su poslije Poslanikove smrti i čine islamski sveti spis, Kur’an.

Muslimanska tradicija slika u početku zbunjenog i prilično neodlučnog Poslanika koji je, kao i biblijski jevrejski poslanici, bio ophrvan svojim duhovnim iskustvom, zbunjen njegovim značenjem i zabrinut kako će drugi primiti njegove posebne zahtjeve. Kao što historija poslaničke tradicije pokazuje, oni koji su pozvani da budu Božiji poslanici nemaju lahak život. Poslanici koji za sebe tvrde da su božanski nadahnuta savjest društva i osuđuju samovolju i bezvjerje zajednice, i koji upućuju izazov utvrđenom poretku i preovlađujućoj kulturi, često se izlažu poruzi, odbojnosti i proganjanju. Muhammed u tome nije bio izuzetak.

Deset godina u Mekki je propovijedao poruke vjerske i društvene reforme. Muhammed i Kur’an objavljuju jednog istinitog Boga odbacujući preovlađujući politeizam Arabije i optužuju za društvenu nepravdu. Muhammed nije utemeljivao novu religiju, nego je zahtijevao očišćenje i obnavljanje jedine istinite – Ibrahimove religije. Njegova poruka se odnosila na reformiranje i obnavljanje samovoljne i bezvjerne zajednice. Kao Amos i Jeremija prije njega, Muhammed je bio glasnik koga je Bog poslao i koji je napao bezbožnost društva i pozvao svoje slušaoce da se pokaju i pokore Bogu jer je konačna presuda blizu: „Reci: ‚O, ljudi, ja sam tu da vas javno opomenem: one koji budu vjerovali i dobra djela činili čeka oproštaj i opskrba plemenita; a oni koji se budu trudili da dokaze Naše poreknu, uvjereni da će Nam umaći, bit de stanovnici džehennema“ (Kur’an, 22:49  51).

Muhammed je pozvao zajednicu Mekke da se moli jednom istinitom Bogu i da napusti svoj politeistički kult i praksu. Monoteizam nije bio stran Arabiji. Ipak, mada su tu, pored domaćih arapskih monoteista (hanifa), postojale jevrejske i kršćanske zajednice, arapskim društvom su dominirali plemenski bogovi i boginje. Muhammed je propovijedao povratak Ibrahimovoj vjeri – vjeri u jednog istinitog Boga, tvorca, čuvara i sudiju univerzuma. Muhammed i Kur’an su učili da su ljudska bića odgovorna, da će im biti suđeno i da će za svoja djela biti vječno nagrađeni ili kažnjeni na Sudnjem danu. Islam je pozivao da se napusti staza bezvjerja i vrati pravoj stazi (šerijatu) ili Božijem zakonu. Ova konverzija je označila pripadnost zajednici posvećenoj obožavanju jednog istinitog Boga, izvršavanju Njegove volje i, time, stvaranju pravedne zajednice.

Poruka Kur’ana je bila izazov za preovlađujući društveno-politički i vjerski poredak. Mekka je bila centar ne samo vjerskog hodočašća nego i zanata i trgovine, zatečena na prijelazu od polubeduinskog plemenskog ka trgovačkom urbanom društvu.

Bilo je propisano slijedeće: poslušnost Bogu i njegovom Poslaniku, bratstvo vjernika, milostinja za siromašne i borba (džihad) protiv ugnjetavanja. Kur’an je osudio eksploataciju siromašnih, siročadi i žena, zabranio korupciju, podvalu, prijevaru, lažne ugovore u poslu, razmetanje bogatstvom i oholost; za klevetu, krađu, ubistvo, upotrebu droge, kockanje i preljubu propisao je stroge kazne. Muhammedovo polaganje prava na poslanički autoritet, njegovo žigosanje nepravde u Mekki i insistiranje na tome da svi vjernici pripadaju jednoj univerzalnoj zajednici podrilo je plemenski politički autoritet. Njegovo odbacivanje politeizma ozbiljno je ugrozilo ekonomske interese žitelja Mekke koji su kontrolirali Kabu, sveto mjesto gdje su bili smješteni idoli i gdje su se održavali veliko godišnje hodočašće i sajam, izvor religijskog ugleda i prihoda Mekke.

Za deset godina Muhammed je postigao ograničen uspjeh. Po ovosvjetskim standardima smatrao bi se neuspješnim. lako je bio zaštićen svojim uticajnim amidžom Abu Talibom i srodnikom iz roda Benu Hašim, nedostajali su mu snaga i ugled da savlada mnoge protivnike iz redova aristokracije Mekke koju su predvodili Kurejšije, pripadnici glavnog trgovačko-zanatskog klana u Mekki. Oko 619. godine, smrću žene i amidže, Muhammed je izgubio stubove svoje lične podrške i zaštite i postao još usamljeniji i ranjiviji. Malu grupu njegovih sljedbenika počela je da proganja aristokracija Mekke, koja je Muhammedovo polaganje prava na poslanstvo i program reformi, kao i njegovu implicitnu kritiku političkog i društveno-ekonomskog status quo-a, smatrala izazovom svom vođstvu i interesima. Zbog ovih razloga, kada su ga pozvale vođe susjednog grada Medine, poljoprivredne oaze, da bude presuditelj u njihovim sporovima, on i grupa njegovih sljedbenika iz Mekke preselili su se u Medinu 622. god. i tu osnovali prvu muslimansku zajednicu (ummet).

 

Islamska zajednica

 

Važnost Hidžre, iseljenja Muhammeda i njegovih sljedbenika iz Mekke i dolazak u Medinu, ne može se precijeniti. Hidžra, koja je predstavljala početak stvaranja muslimanske zajednice, bila je od takve historijske i religijske važnosti da je postala osnova za računanje muslimanske historije, prve godine islamskog kalendara. Muhammedov odlazak u Medinu označio je glavni historijski preobražaj – prelaženje iz predislamske paganske prošlosti u božanski vođen i usredsređen svijet u kome je plemensko srodstvo trebalo da bude zamijenjeno pripadnošću zajednici (ummet), povezanoj zajedničkim religioznim vjerovanjem.

Zajednica u Medini sastojala se od mnogo klanova uključujući i jevrejski. S vremenom, Muhammed je uspio da konsolidira svoju moć i autoritet prevodeći paganske klanove u islam. Najzad, bio je i poslanik i vođa zajednice.[4] Islam ne poznaje jaz između svetog i profanog, religije i društva, individue i zajednice. Islamska orijentacija simbolizira se u kur’anskoj zapovjedi koja se ponavlja: „Pokoravaj se Bogu i Njegovom Poslaniku.“ Poslanik je primio i prenio objavu koja je vodila zajednicu i oodgovarala na dinamiku njene historije. Istovremeno, nadgledao je upravljao poslovima zajednice služeći kao njen politički i vojni lider, sudija i društveni reformator. Religija je bila integralni dio političkog vodstva, života i tkiva društva i osiguravala je norme za vjerske obrede (dužnosti prema Bogu) i društveni život (dužnosti prema društvu). Ako islam znači pokoravanje Božijoj volji, musliman je onaj koji se pokorava, to jeste, slijedi ili ostvaruje Božiju volju u ličnom i društvenom životu.

Medina je odražavala integralni odnos religije i države u islamu, ideal koji je, onda i danas, uticao na razvoj islamske zajednice. Državom je upravljao Muhammed, Božiji poslanik, a u tome je bio vođen Božanskom objavom. Muhammed je, kao glava države, obavljao izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. Nadgledao je domaće i spoljne poslove, vojsku i sakupljanje poreza i stišavao raspre. ‚Islamska zajednica nije bila samo obavezna da slijedi nego i da širi Božiju riječ i vladavinu. Muhammed je kombinirao diplomatiju i vojnu akciju. Trijumfalno se vratio u Mekku, i do svoje smrti 632. godine ujedinio različita arapska plemena.

Muhammed je donio više od jednostavne sinteze ili interpretacije postojećih religijskih ideja i običaja (arapskih, jevrejskih, kršćanskih). Uobličio je novi poredak i vjersku i političku (tačnije, vjersko-političku) zajednicu, ukorijenjenu i objedinjenu religijskom vizijom ili vezom.[5] Stare ideje i institucije bile su usvojene i preobražene u svjetlu islamskih normi pošto je novi osjećaj identiteta, solidarnosti, zajednice i autoriteta bio izgrađen. U srcu pokreta bila je „nova religija“, posebno razumijevanje značenja i implikacija islamske monoteističke vizije i načina života, koji su podrazumijevali: jedinstvenog, transcendentalnog i Svemogudeg Boga; Njegovu sveobuhvatnu volju za stvaranjem, koja utiče na lični i javni život; zahtjev za pokoravanjem toj volji; misiju svakog muslimana kao pojedinca i člana vjerske zajednice da shvati i potpomogne Božiju vladavinu; i potpunost i ispravnost kur’anske objave i konačnost Muhammedovog poslanstva. To je bila vizija koja će transformirati plemena Arabije i dovesti do važne svjetsko-historijske i kulturne promjene.

 

Islamska vlast i društvo

 

Muhammedova smrt je ubrzala krizu vođstva u zajednici čiji je raspad inicirao stvaranje hilafeta i, uz to, posijao sjeme za kasniju pojavu dvije glavne grane – sunnijskog i ši’ijskog islama. Poslije Muhammedove smrti islamska zajednica se suočila sa izborom nasljednika. Pojavila su se dva mišljenja. Većina je vjerovala da Muhammed nije odredio nasljednika i prihvatila da izbor nasljednika (halife) izvrše Muhammedovi stariji saborci. Halifa je trebao da bude politički voda zajednice, bez pretenzije na poslanički plašt Poslanika. Ipak, manjina je vjerovala da je Muhammed odredio Aliju, koji je kao njegov rođak i zet, bio najstariji muškarac u Muhammedovoj porodici. Za Alijine sljedbenike (ši’ije ili Alijine „pristaše“), vođstvo islamske zajednice trebalo je da ostane u Poslanikovoj kući. Ali i njegovi potomci trebalo je da budu vjersko-političke vođe (imami) zajednice. lako nije bio poslanik, ši’ijski imam je, suprotno halifi, uživao poseban religijski status kao vjerski nadahnut i bezgrješni vođa.

Preovladalo je mišljenje sunnijske većine. Islamska zajednica je bila organizirana kao halifska država koja se brzo transformirala u centraliziran imperijalni dinastički hilafet.[6] Prvih šest stoljeća islama mogu se podijeliti u tri glavna perioda: razdoblje Četvorice pravovjernih halifa u Medini (632.-661.), nazvano tako zato što je bilo povezano s Muhammedovom erom; njihova vladavina je smatrana idealnim formativnim i normativnim razdobljem islama; Hilafet Emevija (661.-750.) u Damasku; i Hilafet Abbasija (750.-1258.) u Bagdadu.

Pogled na svijet koji je prevladavao u razdoblju hilafeta mnogo je dugovao religiji. Dok su se vladari u pogledu sigurnosti i osvajanja oslanjali na svoje vojske, islam je osigurao ideološki okvir za državu i društvo, zakonitost i autoritet. Bez obzira na karakter vladara ili na to kako je došao na vlast, svaki je tražio legitimitet u svojoj halifskoj tituli Poslanikovog nasljednika, „poglavara vjernika“, sa zadatkom da brani i širi vjeru i osigura da se društvom upravlja po Božijem zakonu. Svijet je bio podijeljen na islamsku teritoriju (daru-l-islam, stanište mira) i neislamski svijet (daru-l­-harb, stanište rata). Položaj građana, oporezivanje i pitanje rata i mira bili su određeni na osnovu vjerskih pripadnosti. Muslimani su bili punopravni građani i plaćali su određene poreze, dok su jevreji i kršćani („narodi Knjige“) bili označeni kao „zaštićeni narodi“ i plaćali su poseban porez zato što ih je štitila muslimanska vojska.

 

Osvajanja i širenje islama

 

Sto godina poslije smrti poslanika Muhammeda, njegovi nasljednici (halife) osnovali su carstvo veće od Rimskog carstva u njegovom zenitu. Šok koji su  pretrpjeli međunarodni poredak i, posebno, kršćanstvo, bio je ogroman. Izgledalo je nezamislivo da se arabijska plemena mogu ujediniti, razliti van Arabije, savladati Bizantijsko (Istočno rimsko) i Persijsko (Sasanidsko) carstvo i, na kraju stoljeća, stvoriti Islamski hilafet koji se prostirao od sjeverne Afrike do Indije.

Postoje mnogi razlozi brze i uspješne arabljanske ekspanzije: iscrpljenost Bizantijskog i Persijskog carstva poslije dugogodišnjih međusobnih ratova, nezadovoljstvo domaćeg stanovništva svojim carskim vladarima, vještina beduinskih ratnika, draž ratnog plijena. Ipak, ključni činioci bili su uspon države i uloga islama u ujedinjavanju različitih plemena i osiguravanje višeg smisla, cilja i značenja.

Islam (…) je osigurao ideološke temelje za ovaj izuzetan prodor u sferi društvene organizacije. (…) U tom smislu, osvajanja su bila dio islamskog pokreta. Jer, bio je to islam  skup religijskih vjerovanja koji je propovijedao Muhammed, s društvenim i političkim grananjem  koji je ukresao varnicu čitavog integracionog procesa i bio podsticaj osvajačkim uspjesima.[7]

Vjerovanje da je ovo zaista bio islamski pokret preovlađuje danas među mnogim muslimanima kao izvor nadahnuća. Zbog tendencije našeg sekulamog doba da podcijeni religiju kao važan činilac društveno-političkog razvoja, korisno je podsjetiti se sličnog komentara koji se tiče centralne važnosti islama u osvajanjima, iz djela dva zapadna, nemuslimanska historičara:

Čak i sekularizirani historičar (…) mora da gleda na islam kao odlučujući činilac u arapskoj ekspanziji. Neshvatljivo je, ako se islam nema u vidu, da se beduinska plemena, koja su stoljećima ratovala i bila poznata po tome što su cijenila svoju samostalnost, iznenada stavljaju pod komandu muslimanskih zapovjednika. Bio je to islam koji je pozvao na okupljanje i u beduinske ratnike ulio osjećanje da se bore za veliku stvar. Ma kakvi da su bili prvobitni materijalni motivi beduina (…), oni su se našli u pokretu većem od bilo čega što su mogli da sanjaju, pokretu koji nisu stvorili i koji su mogli da objasne samo kao božansku intervenciju u ljudskim poslovima.[8]

U toku narednih stoljeća islam se proširio znatnim dijelom svijeta. Mada se centralizirani hilafet dezintegrirao, naslijedile su ga pojedinačne države (sultanati), koji su se pružali od Afrike do jugoistočne Azije, od Timbuktua do južnih Filipina.[9] Da dodamo da su veliki muslimanski gradovi postojali i ondje gdje su danas centralnoazijske republike bivšeg Sovjetskog saveza, Kina, istočna Evropa, Španija, južna Italija i Sicilija.

 

Džihad

 

Brzo širenje islama pokazalo se kao dvostruka, vjerska i politička, prijetnja kršćanstvu. Islamske armije i trgovci bili su njegovi misionari koji su širili muslimansku vjeru i imperijalnu vladavinu. Islam je bio korišten da poveže, nadahne i mobilizira plemena, kao i da osigura razlog za ekspanziju i osvajanje. Kur’anski pojam džihada, borbe ili samonaprezanja na Božijoj stazi, bio je od središnjeg značaja za muslimansko samorazumijevanje i mobilizaciju. Termin džihad ima mnoga značenja koja uključuju napor da se vodi koristan život, da se društvo učini moralnijim i pravednijim i da se Islam širi propovijedanjem, učenjem i i oružanom borbom. Muslimanski pravnici razlikuju načine „na koje dužnost može da se ispuni: srcem, jezikom, rukama i mačem“.[10]

U najopćijem značenju, „džihad“ označava borbu protiv zla i šejtana, kao i samodisciplinu (zajedničku trima Ibrahimovim vjerama) uz čiju pomoć vjernici teže tome da slijede Božiju volju i budu bolji musiimani. To je doživotna borba da se bude vrla osoba, da se bude odan pravoj Božijoj stazi. Ovo je osnovni način na koji musiimani potvrđuju ili ostvaruju istinu prvog stuba islama u svakodnevnom životu. Širenje islama preko „jezika“ i „ruku“ odnosi se na propisivanje obaveze muslimansko] zajednici „da naređuju dobro i zabranjuju zlo“ (Kur’an, 3:110). Konačno, džihad znači borbu za širenje i odbranu islama. Kao što primjer Poslanika pruža obrazac i osnovu za spajanje religije i države, tako Muhammedov pokret pruža model za sve islamske pokrete u njihovoj borbi da reformiraju društvo i svijet. Svijet je bojno polje na kome vjernici i nevjernici, prijatelji i neprijatelji Boga ili sljedbenici Satane vode rat: „Vjernici se bore na Allahovom putu, a nevjernici na šejtanovom. Zato se borite protiv šejtanovih štićenika jer je šejtanovo lukavstvo zaista slabo.“ (Kur’an, 4 :76). Misija muslimanske zajednice je da globalno šire vladavinu islama, onako kako su to činili Muhammed i njegovi sljedbenici – propovijedanjem, diplomatijom i ratom, kao i da tu vladavinu, „brani“. Islamski zakon utvrđuje da je dužnost muslimana da vode rat protiv politeista, otpadnika od vjere i „naroda Knjige“, koji ne priznaju muslimansku vladavinu, kao i protiv onih koji napadaju muslimansku teritoriju. Izgubiti život u borbi predstavlja najviši oblik posvjedočenja Boga i nečije vjere. Arapska riječ za mučenika (šehid) ima isti korijen kao i riječ koja označava ispovijedanje vjere (šehadet). Kao u kršćanstvu, nagrada za mučeništvo jeste džennet.

 

Islamska civilizacija

 

Šireći svoju vladavinu i vjeru, muslimani su se pokazal velikim mučenicima i djelatnicima. Na političkoj ravni, muslimanski vladari su priznavali vlastita ograničenja i visoku razvijenost mnogih kraljevstava i kultura koje su osvojile njihove vojske. Lokalne ustanove, ideje i ljudi bili su asimilirani ili zadržani, usvojeni ili prilagođeni islamskim normama, a muslimanski gospodari učili su od svojih naprednijih podanika. Osnovane su velike biblioteke i centri za prevođenje; velike knjige sa Zapada i Istoka iz oblasti nauke, medicine i filozofije bile su sakupljane i, u velikom broju, od strane kršćana i jevreja, prevedene s grčkog, latinskog, persijskog, koptskog i sa sanskrita na arapski jezik. Tako su najbolja djela književnosti, nauke i medicine učinjena pristupačnijim.

Doba prevođenja smijenilo je razdoblje velike kreativnosti, pošto je na primljenom znanju stasala nova generacija obrazovanih muslimanskih mislilaca i naučnika, koja je dala sopstveni doprinos nauci. „Proces islamizacije tradicija nije ih samo integrirao i reformirao, već je učinio i više od toga. On je oslobodio i silne stvaralačke energije. Zlatno stoljeće hilafeta bilo je vrijeme velikog kulturnog procvata.“[11] To je bilo doba velikih umova i nauke: Ibn Sine (Avicena), Ibn Rušda (Averoes), El-Farabija. Glavni urbani naučni centri s ogromnim bibliotekama nikli su u Kordobi, Palermu, Nišapuru, Kairu, Bagdadu, Damasku i Buhari, da zasjene Evropu utonulu u mračno doba. Politički i kulturni život muslimana i nemuslimana u islamskim imperijama i državama, uprkos plemenskim i vjerskim razlikama, prilagođen je islamskoj vjeri i arapskom jeziku. Nove ideje i prakse bile su arabizirane i islamizirane. Islamska civilizacija bila je proizvod dinamičkog stvaralačkog procesa promjene u kome su muslimani slobodno pozajmljivali od drugih kultura. Ona je pokazala smisao za otvorenost i samopouzdanje koje je poticalo od činjenice da su muslimani bili gospodari a ne sluge, kolonizatori a ne kolonizirani. Suprotno situaciji u 20. stoljeću, muslimani su tada imali smisao za kontrolu i sigurnost. Osjećali su se slobodnim da pozajme od Zapada, jer njihovom identitetu i autonomiji nije prijetila avet političke i kultume dominacije. Budući da su pozajmljivali, postarali su se i da ostave zavještenje Zapadu. Raniji obrazac i smjer kretanja kulture bili su preokrenuti kad se Evropa, izlazeći iz mračnih stoljeća, okrenula muslimanskim naučnim centrima da povrate dobar dio svog izgubljenog naslijeđa i uči na muslimanskim dostignućima u matematici, medicini i nauci.

 

Islamski zakon: Božija staza

 

Ako je sklonost muslimana bila da slijede ili da se povinuju Božijoj volji, onda je poznavanje Božije volje predstavljalo imperativ. Dok dogma ili doktrina sažimaju suštinske postavke kršćanske vjere, islam je, kao i judaizam, svoj središnji izraz našao u zakonu.[12] Zakon je, prije nego teologija, bio dominantna disciplina za definiranje ili opisivanje vjere. Za muslimanske pravnike Božija objava i Poslanikov primjer bili su polazišta za raspoznavanje i primjenjivanje Božije volje na svaki aspekt života. Poruka Kur’ana i tradicija Poslanika otkrivaju sveobuhvatnost islamskog načina života, njegove individualne i društvene dimenzije. Poslije nekoliko stoljeća od smrti Poslanika, muslimani su kodificirali svoj način života. Pobožni muslimani, zabrinuti zbog nesputane moći muslimanskih vladara, kao i zbog infiltracije i nekritičke asimilacije tuđe prakse, težili su da opisuju Božiji zakon kako bi sačuvali pravu Božiju stazu i ograničili moć halifa.

Zasnovan na Kur’anu, uzornom primjeru Poslanika, razumu i običajima, rad pojedinih pravnika urodio je stvaranjem pravnih škola (zajednica učenjaka), koje su nikle u velikim islamskim gradovima – Medini, Mekki, Damasku, Bagdadu i Kufi. Mada su imali iste namjere i polazili od istih objavljenih izvora, njihovi zaključci često nose obilježje različitih geografskih konteksta i običaja, kao i intelektualnih orijentacija. Od mnogih pravnih škola koje su nikle, nekoliko njih (hanefijska, malikijska, šafijska, hanbelijska i dža`ferijska) preživjele su i istrajale.

Islamski zakon obezbjeđuje plan dobrog društva, koje je islamski ideal. Šerijat ili Božija staza je, prema tome, skup božanski objavljenih općih načela, uputa i vrijednosti. Na osnovu njih ljudska bića razvijaju detaljna pravila i propise koje su primjenjivale sudije (kadije) u šerijatskim sudovima.

Islamski zakon je bio obuhvatan i uključivao je propise koji reguliraju rituale i vjerske obrede i određuju društvene norme zajednice. Za vjeru su najvažniji pet stubova ih osnovnih dužnosti koje su obaveza svih vjernika:

  1. Ispovijedanje vjere (šebadet), koje označava pristupanje ili pripadništvo islamskoj zajednici: „Nema boga osim Boga, a Muhammed je Božiji poslanik“,
  2. Molitva (salat) pet puta dnevno u određeno vrijeme i učestvovanje petkom u zajedničkoj molitvi,
  3. Prilog sirotinji (zekat), porez od dva i po procenta na bogatstvo koje se daje siromašnima, ali ne kao milosrđe već kao vjerska obaveza svih muslimana prema manje sretnoj braći i sestrama zajednice,
  4. Post (savm) od svitanja do sutona u toku mjeseca Ramazana,
  5. Učestvovanje u godišnjem hodočašću (hadždž) u Mekku bar jednom u životu, što je dužnost svih onih koji su zdravi i imaju za to ekonomske mogućnosti.

Pet stubova sjedinjuju individualnu odgovomost, društvenu svjesnost i kolektivnu svijest ili pripadnost široj islamskoj zajednici.

Društvena dimenzija zakona oličena je u skupu propisa ili normi koje uređuju domene porodice, krivice, ugovora i međunarodnog prava. Ovdje se, naročito, očituje uticaj islama na lični život i život zajednice. Veliki broj zakona regulira brak, poligamiju, razvod, nasljedivanje, kradu, preljubu, upotrebu alkoholnih pića i pitanja rata i mira.

Mada posjeduje suštinsko jedinstvo, islamski zakon odražava raznovrsnost geografskog konteksta, s njegovim različitim običajima, kao i razlike u ljudskoj interpretaciji i prosuđivanju. Zato islamski zakon nije bio ni rigidan ni zatvoren, već ispoljava dinamizam, fleksibilnost i raznolikost. On je otvoren za nove okolnosti u rukama pravnih stručnjaka (muftija) koji služe kao savjetnici u sudovima. Njihove interpretacije (pravna mišljenja) ili decizije (fetve) tanahnijih mjesta u zakonu ili novih situacija i pitanja, često utiču na odluke sudova. Ipak od X stoljeća islamski zakon teži da postane rigidniji, zato što su mnogi pravnici zaključili da je osnova Božijeg zakona adekvatno opisana u pravnim tekstovima. Otuda je postojala tendencija da se ograniči stvarna interpretacija (idžtihad) i, umjesto toga, naglasi obaveza da se, jednostavno, prate ili podražavaju (taklid) islamski pravni tekstovi. Nova praksa ili nove doktrine bili su osuđeni kao skretanja (bid`a) od objavljenog Božijeg zakona, kao neopravdane inovacije koje su se često smatrale srodne herezi. Tako je, s vremenom, razlika između Božijeg nepromjenljivog zakona iz objave i mnogih pravnih propisa koji su bili proizvod ljudskog razmišljanja sklonog pogreškama ili lokalnih običaja, postala nejasna i bila zaboravljena. Pitanje islamskog zakona i njegovog mijenjanja postat će glavni problem u 19. i 20. stoljeću, kada su muslimani odgovorili na uticaj modernizacije i razvoja.

 

Islamski misticizam i spiritualnost

 

Bilo je lahko, s obzirom na propisivačku ulogu islamskog zakona u definiranju zvaničnog islama i sklonosti usredsređivanja na politički islam u toku posljednjih godina, da se izgubi iz vida bogata mistična i duhovna tradicija (sufizam) koja je napajala živote muslimana i koja objašnjava efikasno širenje islama širom svijeta. Formalnu, pravnu tradiciju s njenim smjernicama i kaznama uvijek su pratili unutrašnje traganje i unutrašnja staza. Slovo zakona dovedeno je do ravnoteže naglašavanjem unutrašnjeg duha ili srca islamske vjere.

Sufizam je počeo kao reformistički pokret.[13] Sjaj i bogatstvo osvajanja, preobražaj relativno jednostavnog života Arabije u dvorski život Damaska, ugrožavali su, po mišljenju pojedinih pobožnih muslimana, prvobitnu vjeru i tkivo zajednice. Kraljevstvo čovjeka, s njegovom usredsređenošću na ovaj svijet, izgleda da je potamnilo kraljevstvo Boga, pravu žižu i središte muslimanskog života. U očima sufija, trijumf islama doveo je u opasnost sam islam. Pozivajući na usredsređivanje pažnje na istinu narednog života, a ne na zadovoljstva i blagodeti ovoga, sufije su propovijedale poruku jednostavnosti i odvajanje od stvari ovog svijeta. Ovom ranom asketizmu pridodat je napor duhovnosti koji je naglašavao ljubav prema Bogu. Sufizam je ponudio emocionalnu, pobožnu stazu ka Bogu. Sufijska nesebična ljubav i služba Bogu dopunjavala je i ponekad predstavljala izazov legalističkom, knjiškom pristupu. Otuda je dobar musliman bio ne samo onaj koji slijedi Božiju volju pridržavajući se zakona nego, isto tako, vjernik koji teži da, različitim sredstvima, uključujuči intenzivno prizivanje i spominjanje Božijeg imena, a ponekad pjesmu i ples, priđe bliže Bogu i iskusi Njegovu prisnost.

Spajanje asketizma i pobožnosti preoblikovalo je sufizam od pokreta relativno male urbane elite u široko zasnovan politički pokret, čije su zajednice privukle sljedbenike iz svih društvenih klasa i obrazovnih struktura. Grupe sufija, okupljene oko duhovnog vođe ih učitelja (pir ili šejh), formirali su bratstva ili redove. Od 12. do 14. stoljeća bratstva sufija su od malih dobrovoljnih udruženja organizaciono prerasla u bratstva s međunarodnom mrežom centara širom muslimanskog svijeta. Sufije su postali veliki misionari islama, odgovorni za njegovo efikasno širenje. U Africi i južnoj Aziji islam su širila prvenstveno bratstva sufija, a ne islamske vojske. Sufizam je donio poruku islama čije su se mistične doktrine i prakse pokazale privlačnim za mnoge i otvorenim za spajanje s lokalnim i regionalnim tradicijama i običajima. Dok je zvanični islam često naglašavao strogo pridržavanje slova zakona, sufizam je predstavljao alternativnu tradiciju, fleksibilnu i otvorenu za asimilaciju i sintezu. Spoljašnji uticaji bili su apsorbirani iz kršćanstva, neoplatonizma, hinduizma i budizma.

Kada je sufizam postao masovan pokret, došao je u sukob sa zvaničnim islamom uleme, čiji su autoritet u zajednici ugrožavali popularnost i uspjeh sufizma, koji su istovremeno bili i izazov, jer su se ulema i sufijski šejhovi često međusobno nadmetali za uticaj.

 

Islam i Zapad

 

Brzi rast i ekspanzija islamskog carstva i bujanje islamske civilizacije predstavljali su, teološki i politički, direktnu opasnost za mjesto kršćanstva u svijetu. Kao što je Maksim Rodinson (Maxime Rodinson) primijetio, „muslimani su bili prijetnja zapadnom kršćanstvu dugo prije nego što su postali problem.“[14]

Upravo teološke sličnosti kršćanstva i islama dovele su ih u sukob. Svaka zajednica je vjerovala da je njen ugovor s Bogom bio ispunjenje ranije Božije objave koja se odnosila na prethodnu zajednicu što je skrenula s pravog puta. Svaka je vjerovala u historiju Božije objave i u to da su njena objava i njen glasnik označili kraj objave i poslanstva. Mada su kršćani prisvojili nadmoćnu poziciju i, shodno tome, imali malo problema sa svojim zaštitničkim stavovima u odnosu na Jevreje, sličan stav muslimana u pogledu kršćanstva bio je nezamisliv i, više od toga, predstavljao je prijetnju jedinstvenosti i božanskoj ulozi kršćanstva da jedino ono predstavlja Boga i bude jedini put spasenja. Islam je, u najboljem slučaju, bio hereza koju je propovijedao zavedeni poslanik, a u najgorem – direktan izazov kršćanskim zahtjevima i misiji. „Kombinacija straha i neznanja proizvela je skup legendi, od kojih su jedne apsurdne, a sve su pristrane: muslimani su idolopoklonici koji obožavaju lažno trojstvo, Muhammed je bio mag, on je, čak, bio kardinal Rimske crkve koji se – osujećen u svojoj ambiciji da postane papa – pobunio, otišao u Arabiju i tamo osnovao sopstvenu crkvu.“[15]

I kršćanstvo i islam su polagali pravo na univerzalnu misiju i bili nadnacionalne zajednice zasnovane na zajedničkoj vjeri i ambiciji da budu primjer narodima svijeta, nosioci širenja i trijumfa Božijeg carstva. Ipak, izazov islama nije bio na ravni teološke rasprave. Uspjeh muslimanskih armija i misionara doživljen je kao snaga koja kao da je došla niotkuda da ospori postojanje i temelje kršćanstva. Mada su muslimani u početku bili manjina na osvojenim teritorijama, s vremenom su postali većina zahvaljujući masovnoj konverziji lokalnih kršćana.[16] Oni koji su ostali kršćani bili su arabizirani kada su usvojili arapski jezik i kulturu. Odgovor zapadnog kršćanstva, s nekoliko izuzetaka, bio je odbramben i ratoboran. Islam je bio opasnost s kojom se moralo računati. Prividno neosvojivo Bizantijsko carstvo povilo se i zapalo u opasnost da bude zbrisano u toku 7. i 8. stoljeća. Muslimanske armije su pregazile Persijsko carstvo, osvojile Siriju, Irak i Egipat i projurile preko sjeverne Afrike i dijelova južne Evrope, dok nisu zavladale većim dijelom Španije i Mediterana, od Sicilije do Anadolije. Drevne historijske i teološke bliskosti ostale su neprimjećene kad su se kršćanski Zapad, crkva i država suočili sa žestokim napadom neprijatelja, za koga su našli da ga je lakše demonizirati i odbaciti kao barbarskog i bezvrijednog nego razumjeti.

 

Nemuslimani u islamskoj državi

 

Domaće stanovništvo u osvojenim područjima pripadalo je jednoj od tri glavne „skripturalne“ zajednice („narodi Knjige“, ahlu-l-kitab), kršćanskoj, jevrejskoj i zoroastrejskoj. Za mnoge nemuslimane na bizantijskoj i persijskoj teritoriji, koji su već bili podjarmljeni, islamska vladavina je prije značila promjenu vladara, dolazak novih, koji su često bili fleksibilniji i trpeljiviji, nego gubitak nezavisnosti. Većina ovih naroda sada je uživala veću lokalnu autonomiju i često plaćala niže poreze. Arapske zemlje koje je Bizantija izgubila dobile su, umjesto grčko-rmske vladavine, nove arapske vladare, semitsku braću, s kojima je prost narod uspostavio veću jezičku i kulturnu bliskost. U religijskom smislu, islam se pokazao kao tolerantna religija garantirajući veće vjerske slobode Jevrejima i domaćim kršćanima. Većina lokalnih kršćanskih crkava bile su, od strane „spoljašnje“ kršćanske ortodoksije, proganjane kao šizmatičke i jeretičke. Zbog toga su pojedine jevrejske i kršćanske zajednice u stvari pomogle invazionim muslimanskim armijama. Frensis Peters (Francis Peters) je primijetio:

Osvajanja su malo toga uništila: ono što je sila ugušila bila su imperijalna suparništva i sektaška krvoprolića među novopokorenim stanovništvom. Muslimani su tolerirali kršćanstvo, ali su ga razvlastili; kršćanski život i liturgija, njegova zaviještanja, politika i teologija postali su privatna a ne javna stvar. Islam je snizio status kršćana na status u koji su kršćani ranije gurnuli Jevreje, s jednom razlikom: snižavanje kršćanskog statusa bilo je pravnog karaktera i nije bilo praćeno sistematskim proganjanjem ili krvožednošću i, mada ne svuda i uvijek, nije bilo narušeno nesnosnim ponašanjem.[17]

Kao što su muslimanski vladari težili tome da državne institucije i birokratiju ostave netaknutim, tako su i vjerske zajednice bile slobodne da prakticiraju svoju vjeru i da njihovim unutrašnjim poslovima upravljaju njihovi vjerski zakoni i vođe. Kao što je već rečeno, vjerske zajednice su morale da plaćaju porez u zamjenu za mir i sigurnost, i otuda su bile poznate kao “zaštićeni narod“. Islamski ideal bio je da oblikuje svijet u kome će, pod muslimanskom vladavinom, idolatrija i paganstvo bin eliminirani i u kome će „narod Knjige“ moći da živi u društvu koje vodi i štiti muslimanska moć. Pošto je islam bio smatran konačnom i savršenom Božijom religijom, druge je, prije ubjeđivanjem nego mačem, valjalo pozvati na prelaženje u islam. Tako su nemuslimanima ponuđene tri mogućnosti izbora: 1) prelaženje u islam i puna pripadnost zajednici; 2) očuvanje sopstvene vjere i plaćanje poreza; 3) ukoliko odbiju islam ili Status „zaštićenih“, rat do prihvatanja islamske vladavine.

 

Krstaški ratovi

 

Malo je događaja više poremetilo i imalo dugotrajnije dejstvo na muslimansko-­kršćanske odnose od krstaških ratova. Dva mita prožimaju zapadnu percepciju krstaških ratova: prvi, da je kršćanstvo trijumfovalo; drugi, da su krstaški ratovi jednostavno vođeni radi oslobađanja Jerusalema. Mnogima na Zapadu malo su poznate posebne činjenice koje se odnose na krstaške ratove.[18] Mnogi ne znaju ko je započeo krstaške ratove, zašto su bili vođeni ili kako su dobiveni. Za muslimane, sjećanje na krstaške ratove živi kao najjasniji primjer militantnog kršćanstva, rani vjesnik agresije i imperijalizma kršćanskog Zapada, kao živi podsjetnik ranog kršćanskog neprijateljstva prema islamu. Ako mnogi na islam gledaju kao na religiju mača, muslimani su, sa svoje strane, stoljećima govorili o zapadnom krstaškom mentalitetu i ambicijama. Prema tome, kad su u pitanju muslimansko-kršćanski odnosi, manje je riječ o tome šta se stvarno dogodilo u krstaškim ratovima nego o tome kakvo je sjećanje na njih.

Krstaški ratovi, čiji naziv potiče od riječi „krst“ (latinski crux), predstavljali su seriju od osam vojnih ekspedicija od 11. do 13. stoljeća, u kojima je kršćanstvo (kršćanske armije Franaka) odmjeravalo snagu s islamom (muslimanskim armijama Saracena). Prekretnicu u odnosu Zapada prema muslimanskom svijetu označava 11. stoljeće.

Do 10. stoljeća Zapad je bio siromašan, zaostao i nepismen region, koji se nesigurno branio od napada barbarskih naroda s kopna i mora. (…) Za sve to vrijeme islam je uživao unutrašnji mir i sigurnost, neuznemiravan ničim osim unutrašnjim ratovima, i otuda je bio u stanju da izgradi blistavu i impresivnu urbanu kulturu. Situacija se potom dramatično izmijenila. (…) Zanati i trgovina su oživjeli (na Zapadu), nikli su gradovi i tržišta; stanovništvo se uvećalo (…), a umjetnost i nauka razvili su se u mjeri nepoznatoj od dana Rimskog carstva.[19]

Zapad je, pomaljajući se iz mračnog doba, preduzeo kontraofanzivu da istjera muslimane iz Španije, Italije, Sicilije i Mediterana u vrijeme kada je islamski svijet doživio iznenadno bujanje političkih i vjerskih sukoba.

Kada su snage bizantijskog cara Aleksija I porazile abbasijske armije u XI stoljeću, on se, bojeći se da će muslimanska vojska preletjeti preko Azije i osvojiti prijestolnicu carevine Konstantinopolj, obratio Zapadu. Pozvao je svoju braću po vjeri, kršćanske vladare i papu, da spriječe islamski val tako što će preduzeti „hodočašće“ za oslobođenje Jerusalema i njegove okoline od muslimanske vlasti.

Jerusalem je bio sveti grad sve tri Ibrahimove/Abrahamove vjere. Njega su muslimanske armije zaposjele 638. god., u toku arapske ekspanzije i osvajanja. Pod muslimanskom vladavinom kršćanske crkve i stanovništvo su mirno živjeli. Kršćanski oltari i mošti postali su privlačna mjesta za hodočašće kršćana. Jevrejima, kojima su kršćanski vladari dugo zabranjivali da tu žive, bilo je dozvoljeno da se vrate, da žive i vrše vjerske obrede u gradu Sulejmana/Solomona i Davuda/Davida. Muslimani su podigli oltar, kamenu kupolu i džamiju El-Aksa, blizu Zida plača, posljednjeg ostatka Sulejmanovog/ Solomonovog hrama, i, otuda, mjesta od posebnog značaja za Jevreje. Pet stoljeća mirne koegzistencije sada je uništeno serijom svetih ratova u kojima se kršćanstvo suprotstavljalo islamu, što je ostavilo u naslijeđe trajno nepovjerenje i nerazumijevanje.

U početku se papin bojni poklič „Bog to želi!“ pokazao djelotvornim. Pozivanje na religiju osvojilo je mase i pobudilo lične interese mnogih, što je dovelo do toga da kršćanstvo ojača i da se relativno ujedini. Kršćanski vladari, vitezovi i trgovci bili su vođeni političkim, vojnim i ekonomskim dobitima koje bi bile ostvarene utemeljenjem latinskog carstva na Srednjem istoku. Vitezovi iz Francuske i ostalih dijelova Evrope, pokrenuti vjerskom revnošću i nadom u pljačku, okupili su se i ujedinili protiv „nevjernika“ u ratu čiji je tobožnji cilj bio oslobođenje svetog grada: „Bog je to; možda, zaista želio, ali sigurno ne postoji dokaz da su jerusalemski kršćani to htjeli, ili da se išta neobično dogodilo tamošnjim hodočasnicima što bi potaklo takav odgovor u tom trenutku historije.“[20]

Krstaški ratovi su crpili nadahnuće iz dvije kršćanske institucije, hodočašća i svetog rata; oslobađanje svetih mjesta od muslimanske viadavine imalo je karakter i jednog i drugog. Hodočašće je igralo važnu ulogu u kršćanskoj pobožnosti. Posjećivanje svetih mjesta, odavanje počasti moštima i ispaštanje donosili su (kritičari bi rekli „kupovali“) indulgencije koje su obećavale oproštaj grijeha. Od središnjeg značaja za korijene kršćanske vjere, Jerusalem je bio simbol nebeskog Božijeg grada i, otuda glavno mjesto hodočašća. Istovremeno, pojam svetog rata preobrazio je i sakralizirao srednjovjekovno ratovanje i ideje časti i viteštva. Ratnici su bili pobjednici bez obzira na to da li su dobili svoje zemaljske bitke ili nisu. Poraziti neprijatelja značilo je steći čast i dobit, indulgencije, koje su dobili svi koji su se borili u krstaškim ratovima, jamčile su opraštanje grijeha i ulazak u raj. Pasti u borbi značilo je umrijeti kao mučenik za vjeru i odmah, uprkos ranijim grijesima, dospjeti u raj.

Zatečeni bez odbrane i podijeljeni, muslimani su neadekvatno odgovorili; armije prvog krstaškog rata stigle su do Jerusalema i zauzele ga 1099. godine. All, kršćanski uspjeh je bio kratkotrajan: „Krstaški ratovi su prije bili (…) neprijatnost nego ozbiljna prijetnja islamskom svijetu.“[21] Sredinom 12. stoljeća muslimanska vojska je efikasno odgovorila. Pod vještim vođstvom Saladina (Salahuddina Ejjubija, umro 1193. god.), jednog od najslavnijih islamskih vladara i vojskovođa, Jerusalem je vraćen 1187. godine. Val se okrenuo i zamah je prešao na stranu muslimanskih snaga. U 13. stoljeću krstaški ratovi su se izrodili u ratove unutar kršćanskih granica, protiv neprijatelja koje je papstvo optužilo za herezu i šizmu. Konačno, strah zbog koga je započeo kršćanski sveti rat s pozivom da se kršćanstvo ujedini i potisne islamski val, obistinio se 1453. god., kada je prijestolnica Bizantijskog carstva, Konstantinopolj, pao i, pod imenom Istanbul, postao sjedište Osmanskog Carstva. San muslimanskih vladara i armija, koji potiče iz 7. stoljeća, bio je ostvaren. Obrnuto, kršćanski strah i prijetnja moćnog, ekspanzivnog islama sada su se proširili na istočnu Evropu, čiji je veliki dio potpao pod islamsku vlast.

Naslijeđe krstaških ratova zavisi od toga gdje ko stoji u historiji. Kršćanske i muslimanske zajednice imale su konkurentske vizije i interese i svaka je čuvala sjećanje na sopstvenu predanost vjeri i herojske priče o hrabrosti i viteštvu i borbi protiv „nevjernika“. Za mnoge na Zapadu, razmetanje kršćanskom pobjedom ispoljava se u romantiziranoj historiji koja slavi hrabrost krstaša, kao i u tendeniji da se historija interpretira kroz iskustvo dva posljednja stoljeća evropskog kolonijalizma i američke moći. Svaka vjera vidi drugu kao militantnu, prilično barbarsku i fanatičnu u svojoj religioznoj revnosti, odlučnu da podjarmi, prevjeri ili iskorijeni drugu i, otuda, kao prijetnju i ometanje ispunjenja Božije volje. Njihovo sporenje se nastavilo u toku osmanskog razdoblja, kroz naredni Val i evropskog kolonijalizma i, najzad, suparništvo velikih sila u 20. stoljeću.

 

Osmansko carstvo: bič Evrope

 

Samo što su krstaški ratovi prošli, Evropa se ponovo suočila sa snagom i moći muslimanske prijetnje, oličene u Osmanskom carstvu. To je bio jedan od tri velika imperijalna srednjovjekovna muslimanska sultanata: pored Osmanskog, postojali su Safevijski sultanat u Iranu i Mogulski sultanat u Indiji. Kao što je K. E. Bosfort (C. E. Bosworth) primijetio, više nego žitelji bilo kojeg carstva iz ranog perioda arapskih osvajanja i ekspanzije, „osmanski Turci su uplašili kršćansku Evropu, tako da ih je elizabetanski historičar Ričard Knolis (Richard Knollys) opisao kao nosioce današnjeg svjetskog terora“.[22] Pošto su 1453. god. zauzeli Konstantinopolj, osmanski Turci su nastavil da izgrađuju veliku, izuzetno dobro organiziranu, hijerarhiziranu i efikasnu državu. Prijestolnica Carevine, Is­tanbul, s populacijom od sedamsto hiljada duša – dvostruko većom od populacije njegovih evropskih pandana – postao je međunarodni centar moći i kulture.[23] Osmanski Turci su postali veliki ratnici islama i stvorili svjetsko carstvo koje je prisajedinilo glavne muslimanske centre kao što su Kairo, Bagdad, Damask, Mekka i Medina. Oni su skoro dva stoljeća ugrožavali Evropu.

Nekoliko izuzetno sposobnih sultana (među koje spadaju proslavljeni Mehmed Osvajač, 1451.-81. god., i Sulejman Veličanstveni 1520.-66. god.) vodilo je osmanske armije koje su dominirale velikim dijelom Mediterana i Indijskog okeana. One su stvorile carstvo čiji su se veličina, prosperitet, uprava i kultura takmičili s carstvom Abbasija. Osmanski turci su savladali i podčinili kršćanske balkanske države, kao i veliki dio Srednjeg istoka i sjeverne Afrike. Kao i u ranim arapskim osvajanjima, njihova fleksibilna politika prema pravoslavnim kršćanima i drugim vjerskim manjinama često je bila dobro primljena od strane pokorenog stanovništva: Ova politika, vođena krilaticom, `živi i pusti druge da žive‘, bila je u punoj suprotnosti s fanatičnom zatucanošću kršćanskih država u to vrijeme. Balkanski seljaci su u vrijeme Mehmeda Osvajača govorili: ‚Bolje turski turban nego papska kruna‘.“[24] Međutim, ako su mnogi na Balkanu u osmanskim Turcima vidjeli oslobodioce, izgleda da je centralni dio Evrope bio traumatiziran.

Pisci i sveštenstvo oživjeli su i obnovili dijatribe protiv nevjernika koje su pisane za vrijeme krstaških ratova, (…) Kardinal Besarion (Bessarion) je, pišući venecijanskom duždu poslije pada Konstantinopolja, dao ton pogrdama koje su trajale čitavo jedno stoljeće: ‚Grad koji je bio tako napredan (…), sjaj i slava Istoka (…), utočište svih dobrih stvari, osvojen je, opljačkan i potpuno opustošen od strane najnehumanijih barbara (…), najpomamnijih divljih životinja. (…) Velika opasnost prijeti Italiji, da ne pominjemo druge zemlje, ako se žestoko nasilje najsvirepijih barbara ne zaustavi‘.[25]

Grdnja i propaganda izbijaju iz veoma popularnog djela Hrvata Bartolomeja Georgijevića (Bartholomew Gregevich) Nesreća i stradanje kršćana koje su Turci podvrgli danku i ropstvu.[26] Prikladan, neprijateljski stereotip i karikatura Turaka, više nadahnuti strašću nego razumom, nadvladali su glasove manjine onih diplomata i učenih ljudi koji su nepristrasno gledali na Turke i koji su, kao francuski filozof Žan Bodin (Jean Bodin) bili u stanju da primijete:

Turski car, koji vlada velikim dijelom Evrope, štiti vjerske obrede kao i bilo koji vjerski vladar na svijetu. Ipak, on nikoga neprimorava nego, naprotiv, svakome dozvoljava da živi po sopstvenoj svijesti. Štaviše, u svojoj palati u Peri, on dozvoljava četiri različite religije, jevrejsku, kršćansku  u skladu s rimskim i grčkim obredima, i islam.[27]

Osmanska prijetnja doprinijela je razvoju „Evrope“ kao žiže zajedničkog identiteta i veza unutar evropskog kršćanstva pocijepanog reformacijom, tako da je „Erazmo podstakao `evropske nacije‘ – ne obraćajući im se više kao silama u sastavu kršćanstva – da povedu krstaški rat protiv Turaka.[28]

Osmanska moć i slava počivali su na razvoju sistema obuke mladih ljudi za vojnu i administrativnu službu. Taj sistem je proizveo birokratiju i vojsku prve klase, koje su temeljno počivale na vjerski obrazovanim ljudima (ulema) i na korpusu elitnih vojnika i zarobljenih činovnika – janjičara. Od pokorenog balkanskog stanovništva i, kasnije, iz Anadolije uzimani su mladi kršćani, prevođeni na islam i upućivani u posebne škole
koje su obučile i izvele generacije osmanskih činovnika. Kombinacija krajnje sposobnih vladara i dobro obučene i disciplinirane vojske omogućila je osmanskim Turcima da osvoje velika područje arapske i evropske teritorije: „Disciplina i vatrena moć ovih trupa (osmanska armija je koristila artiljeriju i pištolje) stvorili su u Evropi predstavu osmanske superiornosti i nepobjedivosti.“[29] Nekih osamsto godina poslije prve arapske prijetnje Evropi, islam je, sada u rukama Turaka, djelovao kao još veća prijetnja. Pošto su pokorili Balkan, oni su, izgledalo je, bili odlučni da Zapadnu Evropu gurnu u ponor.

Od 15. do 17. stoljeća osmanske snage su evropskim kršćanima izgledale nepobjedive. Ipak, osmanski pomorski poraz kod Lepanta 1572. god. bio je prekretnica, pozdravljena kao pobjeda kršćanske Evrope nad islamiziranim Turcima. Uz to, uspješna odbrana Beča 1683. god. potvrdila je slabljenje osmanske prijetje i premještanje moći na revitaliziranu i samopouzdanu Evropu. „Bič kršćanstva“ uskoro će postati „bolesnik Evrope“.[30]

Krstaški ratovi i Osmansko carstvo pokazuju da su, uprkos teološkim korijenima i srodnosti kršćanstva i islama, konkurentski vjerski i politički interesi proizveli historiju sukoba i ratova na putu na kome je kršćanska Evropa bila stoljećima u defanzivi u odnosu na muslimanske armije, tako da je povremeno izgledalo kao da se bori za samu egzistenciju.

 

Evropske predstave o islamu

 

Negativni odjek događaja iz kršćansko-muslimanske historije odražava se u načinu na koji zapadna literatura i misao vide islam. Iako su postojali trenuci dodira, uzajamnog upoznavanja i konstruktivne razmjene, kad se sve uzme u obzir, muslimanska ekspanzija na Evropu, od arapskih osvajanja, preko krstaških ratova i stvaranja Osmanskog carstva, proizvela je otuđenje i nepovjerenje u odnosu na islam koji je, prvenstveno, viđen kao prijetnja kršćanstvu. Ovo naslijeđe je, kao što je Albert Hourani primjetio, „još prisutno u svijesti Zapadne Evrope, još plaši i još je, uopćeno govoreći, pogrešno shvaćeno.“[31] Strah i prezir, spojeni s evropskim etnocentrizmom, proizvel su iskrivljene predstave o islamu i muslimanima i odvratili učenje ljudi od ozbiljnog istraživanja islamskog doprinosa zapadnoj misli. „Tek u godinama između dva svjetska rata učinjen je ozbiljan napor da se razumiju doprinos islama razvoju zapadne misli i efekat susjedstva na zapadno društvo.“[32]

Kao što se dogodilo za vrijeme arapskih osvajanja u 7. stoljeću, kršćanstvo je ponovo doživjelo islam kao dvostruku, teološku i političku prijetnju. Krstaški ratovi su po prvi put učinili da islam postane veoma poznat u Evropi, mada ne i shvaćen. R. V. Sautern (R. W. Southern) primjećuje: „Prije 11. stoljeća našao sam da se, u srednjovjekovnoj literaturi van Španije i južne Italije, ime Muhammed spominje samo jednom. Ali od 1120. god. svako je na Zapadu imao izvjesnu predstavu o tome šta je islam značio i ko je Muhammed bio. Slika je bila jasna, ali to nije bilo znanje. (…) Njeni autori su uživali u neznanju trijumfalne mašte.“[33]

Ovo neznanje je održavalo ne samo nedostatak znanja nego i zajedničku ljudsku težnju, podjednako prisutnu među obrazovnim i neobrazovanim, da se neprijatelj ocrni i dehumanizira, da se zauzme nadmoćno držanje i odbaci ono što predstavlja izazov i i prijetnju nečijim najdubljim vjerovanjima ih interesima tako što će se to okvalificirati kao inferiorno, heretičko, fanatično i iracionalno. Iskrivljene predstave o Muhammedu i islamu bile su stvorene – tačnije, fabricirane – s malom zainteresiranošću da budu tačne. Često su vjerovanja i praksa kao što su politeizam, jedenje svinjetine, pijenje vina i seksualni promiskuitet što je direktno suprotno njegovim osnovnim postavkama – bili pripisani islamu i Poslaniku. Muhammed je bio klevetan kao varalica i antikrist koji je koristio magiju i promiskuitet u pokušaju da uništi Crkvu. Kao što jedan nemuslimanski autor rane Poslanikove biografije, koja se pojavila ne Zapadu, priznaje, „ispravno je ružno govoriti o nekome čija opakost prevazilazi sve ono što se o zlu može reći“.[34] Veliki epovi su ovjekovječili neznanje i izvrtanja pokazujući idolopoklonstvu sklone muslimane kako svog glavnog boga, Muhammeda, obožavaju „u sinagogama (dovodeći tako islam u blizinu podjednako neprihvatljive jevrejske vjere) ili u “muhamedanama“. Maksim Rodinson primjećuje: „Čista izmišljotina, čiji je jedini cilj bio da podstakne interesovanje čitalaca, bila je, u različitim razmjerama, pomiješana s pogrešnim tumačenjima vjerovanja koja su raspaljivala mržnju prema dušmaninu.“[35]Od vremena reformacije, poslije stoljeća straha i neprijateljstva, islam se pokazao kao zgodno oruđe u polemičkim raspravama među kršćanima, kao simbol opasnosti i antikrista. Martin Luter je vidio islam „na srednjovjekovni način, kao pokret nasilja u službi antikrista; on ne može da bude prevaren zato što je zatvoren za razum; njemu se jedino možemo oduprijeti pomoću mača, pa čak i tada s teškoćama“.[36]

U kasnijim stoljećima islam je bio korišten kao negativan uzor od strane autora koji su zastupali principe i vrline doba prosvjećenosti. Volterov spis Fanatizam ili Muhammed  poslanik slika Poslanika kao teokratskog tiranina, a Ernest Renan, u svom često navođenom predavanju, zalaže se za nauku, razum i ljudski progres odbacujući islam kao inkompatibilan s naukom i muslimane kao „nesposobne da bilo šta učine ili se otvore za novu ideju“.[37] Ovakve stereotipe statičke, iracionalne, nazadne i antimoderne religijske tradicije ovjekovječili su učeni ljudi i teorije razvoje u 20. stoljeću.

Iako su islamski i kršćanski svijet izuzetno ponosni na svoju vjeru i bogatu tradiciju učenosti i civiliziranosti, historijska dinamika kršćansko-­muslimanskih odnosa često je ove dvije zajednice dovodila u konkurentski položaj, pri čemu su se one ponekad borile do smrti za vlast, zemlju i duše. Zbog toga su često bile neprijatelji a ne „narodi Knjige“ koji se bore u zajedničkoj težnji da slušaju i služe svog Gospodara. Za kršćanstvo islam se pokazao dvostrukom prijetnjom, vjerskom i političkom, i u nekoliko mahova mogao je da pregazi Evropu, prvo kod Poatjea, a kasnije pred kapijama Beča. Nije bila šala to što su pojedini historičari primijetili da je, u slučaju da muslimanske armije nisu bile odbačene kod Poatjea, jezik Oksforda i čitave Evrope mogao da bude arapski! Kršćanska crkva, uvjerena u svoje posjedovanje istine i predodređenu misiju da spase svijet, opravdala je papske i imperijalne planove. Štaviše, gajila je osjećanje superiornosti i ispravnosti, što je osiguralo osnovu za vjersko, intelektualno i kulturno klevetanje nevjernika. Isti ovakvi stavovi stajali su iza uspjeha muslimanskih armija i brzog širenja islama posredstvom vojnika, trgovaca i misionara koji su predstavljali mnogo veći izazov kršćanskoj vjeri i moći. Ako je prvih deset stoljeća izgledalo kao takmičenje u kome je kršćanstvo, često doslovno, bilo pod opsadom, zora evropskog kolonijalizma predstavljala je znak promjene u pogledu moći: od tada kolonijalizam dominira historijom i psihom muslimana i ozbiljno, ponekad i dramatično, utiče na odnose između islama i Zapada. Kao što su pokazali Iranska revolucija 1978.-79. god. i, nedavno, rat u Zalivu 1991. god., predstave o kršćanskim krstašima i zapadnom imperijalizmu ostaju naslijeđe i iskustvo koji su veoma živi u muslimanskoj svijesti i političkoj retorici.


[1] Za upoznavanje stava zapadnih naučnika vidjeti Fransis E. Peters, Children of Abraham (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1982.). Za upoređivanje osnovnih tekstova ova tri religijska sistema o zajedničkim pitanjima vidjeti Petersov Judaism, Ckrstianity, and Islam: The Clasical Texts and Their Interpretation, 3 vols. (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1990.)

[2] Za uvod u islam od formiranja rane muslimanske zajednice do danas vidjeti John L. Esposito, Islam: The Straight Path,expanded ed. (New York: Oxford University Press, 1991.); Federick Mathewson Denny, An Introduction to Islam (New York; Macmillan, 1985.); Fazlur Rahman, Islam, znd ed. (Chicago: University of Chicago Presss, 1979.).

[3] Za prijevod ovog klasičnog djela vidjeti A. Guillaume, The Li fe o f Muhammad: A Translation of Ishaq’s Sirat Rasul Allah(London: Oxford University Press, 1955)

[4] Standardni radovi na engleskom jeziku ostaju W. Montgomery Watt, Muhammad at Mecca (Oxford: Clarendon Press, 1953.)and Muhammad at Medina (Oxford: Clarendon Press, 1956.). Docmje su, u skraćeenoj verziji, objavljena dva toma, Muhammad: Prophet and Statesman (London: Oxford University Press, 1961).

[5] Fred McGraw Donner, The Early Islamic Conquests (Princeton, N. J.: Princeton University Press, 1981.), pp. 269ff.

[6] Hugh Kenedy, The Prophet and the Age o f the Caliphates (London: Longman, 1986.)

[7] Donner, Early Islamic Conquests, p. 269.

[8] Bernard GOD. Weis and Arnold H. Green, Survey of Arab History (Cairo: The American University of Cairo Press, 1987.), P.59­

[9] Za Historiju ovog perioda vidjeti Ira Lapidus, History of Islamic Societes (Cembridge University Press, 1988.).

[10] Patrick j. Bannerman, Islam in Perspective (London: Routledge, 1988.), p. 86.

[11] Marshall GOD. S. Hodgson, The Venture of Islam, 3 vols. (Chicago: Univer­sity of Chicago Press, 1974.) 1:235.

[12] Standardni radovi o islamskom pravu su Noel J. Coulson, History o f Islamic Law (Edinburgh: Edinburgh University Press, 1964.), and Joseph Schacht, An Intro­duction to Islamic Law (Oxford: Clarendon Press, 1964.).

[13] Za dobre uvode u sufizam vidjeti Annemarie Schimmel, The Mystical Dimen­sions of Islam (Chapel Hill: University of North Carolina Press, 1975-); A. J. Arberry, An Introduction to the History of Sufism (University of California Press, 1977.).

[14] Maxime Rodinson, „The Western Image and Western Studies of Islam“, u Joseph Schacht and C. E. Bosworth, eds., The Legacy of Islam (Oxford: Oxford University Press, 1974.) P. 9­

[15] Albert Hourani, Europe and the Middle East (Berkeley: University California Press, 1980.), p. 9.

[16] R. Stephen Humphreys, Islamic History: Framework for Inquiry (Minneapolis, Minn.: Bibliotheca Islamica, 1988.), p. 250

[17] Francis E. Peters, „The Farly Muslim Empires: Umayyads, Abbasids, Fatimids“, u Marjorie Kelly, ed., Islam: The Religious and Political Life o f a World Community

(New York: Praeger, 1984.) P. 79.

[18] Za historiju krstaških ratova vidjeti s. Runciman, A History of the Crusades, vols. (Cambridge: Cambridge University Press, 1951. – 54.), and J. Prawers, Crusader Institutions (Oxford: Oxford University Press, 1980).

[19] J. J. Saunders, A History of Medieval Islam (London: Routledge and Kegan Paul, 1965.), P. 154.

[20] Peters, „Early Muslim Empires“, p. 85.

[21] Saunders, History, p. 161.

[22] C. E. Bosworth, „The Historial Background of Islamic Civilization“, u R. M. Savory, ed., Introduction to Islamic Civilization (New York: Cambridge University Press, 198o.), p. 25­

[23] Ira Lapidus, A History o f Islamic Societies (New York: Cambridge University Press, 1988.), p. 330.

[24] Arthur Goldschmidt, jr., Concise History o f the Middle East, 3rd ed. (Boul­der, Colo.: Westview Press, 1988.), p. 1322

[25] Paul Coles, The Ottoman Impact on Europe (New York: Harcourt, Brace and World, 1968.), P. 146 – 47.

[26] Ibid., p. 147

[27] Ibid., p. 151­

[28] Ibid., p. 148­

[29] Bosworth, „Historical Background“, p. 25­

[30] Ibid., p. 139­.

[31] Hourani, Europe and the Middle East, p. 10.

[32] R. W. Southern, Western Views of Islam and the Middle Ages (Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1962.), p. 2.

[33] Ibid., p. 28.

[34] Ibid., p. 31.

[35] Rodinson, „Western Image“, p. 14.

[36] Hourani, Europe and the Middle East, p. 10.

[37] Ibid., p. 12.

 

(Poglavlje iz knjige: „ISLAMSKA PRIJETNJA, MIT ILI STVARNOST“, Autor: John L. Esposito, prijevod sa engleskog: Ahmet Alibašić, Izdavač: Selsebil, Živinice, 2001. god.)