Opis – definicija tesavvufa

HUVALLAHKadija, šejhul-islam Zekerijja el-Ensari (umro 929. h. god.), rahimehullahu teala, kaže: „Tesavvuf je nauka pomoću koje se upoznaju načini pročišćavanja ljudskih duša, popravljanja ponašanja (vladanje, ahlak), učvršćenja čovječijeg karaktera, kako vanjskog tako i unutarnjeg, sve u cilju postizanja vječne sreće.“

Šejh Ahmed Zerruk kaže:

„Tesavvuf je nauka kojoj je cilj popravljanje ljudskih srca i njihovo posvećivanje Uzvišenom Allahu i ničemu drugom osim Njemu. Fikh (šerijatsko pravo) je nauka kojoj je cilj popravljanje ljudskih djela, čuvanje društvenog poretka i pravedno upravljanje. Usul, nauka o jedinstvu (tevhid) služi dokazivanju stavova vjerovanja pomoću dokaza i osiguranje vjerovanja (imana) čvrstinom, kao što medicina služi čuvanju zdravlja tijela, ili kao što nauka o jeziku služi popravljanju jezika itd.»

Prema tome, temelj tesavvufa jeste čistoća srca od nanosa materijalizma, a njegova čvrstina ogleda se u vezi čovjeka sa Velikim Stvoriteljem. Zato, sufija je onaj čije je srce čisto u ime Allaha i čija su djela ispravna radi Allaha, pa onda Allah, zauzvrat, njemu daruje Svoju Plemenitost.

Prvak dviju skupina imam EI-Džunejd, da ga Allah pomiluje, (umro 297. h. god.) rekao je u djelu „En-nusretun-nebevijje“: „Tesavvuf je praktikovanje svakog lijepog ponašanja, i napuštanje svakog niskog, nedoličnog ponašanja (naravi).“

Drugi jedan čovjek je, opet, rekao: „Sav tesavvuf se sastoji u lijepom vladanju, pa ko se prema tebi ispravnije ljudski ponaša, taj je više pripadnik tesavvufa.“

Ebul-Hasan eš-Šazili, da ga Allah pomiluje, rekao je:

„Tesavvuf je odgajanje u istrajnosti duše na pobožnosti (Allahu) i vraćanje duše pravilima (odredbama) te pobožnosti.“

Ihni-Udžejbe, da ga Allah pomiluje, rekao je: „Tesavvuf je nauka pomoću koje se saznaje način kretanju premu veličini Gospodara svega postojećeg, čišćenje unutrašnjosti čovjeka od niskosti i ukrašavanje unutrašnjusti raznim odlikama… Početak tog stanja jest znanje, sredina mu je praktičan rad (po tom znanju), a kraj mu je sposobnost spoznaje kao dar (od Allaha, dželle šanuhu).“

Pisac „Kješfuz-zununa“ veli: „To je nauka pomoću koje se spoznaje način napredovanja savršenih ljudi po stepenima njihove sreće“ – pa onda kaže (stihovi):

Nauka tesawuf je nauka koju ne poznaje niko
osim oštroumnog, koji je poznat po istinitosti.
Tu nauku može spoznati samo onaj koji joj prisustvuje,
ko je osjeti i vidi, doživi
a kako će slijepac osjetiti svjetlost Sunca!?

Eš-šejh Zerruk je rekao u „Pravilima tesawufa“: „Tesawuf je opisivan i tumačen sa skoro dvije hiljade definicija ali je svakoj od njih polazište iskrenost ohraćanja Uzvišenom Allahu i sve su to varijante, različiti oblici i putcvi za to.“

 

PORIJEKLO (ETIMOLOGIJA) RIJEČI TESAVVUF

 

Ima mnogo teorija o etimologiji (porijeklu, načinu nastanka) riječi tesavvuf. Jedni vele da je to od riječi „sufe“ (runo vune), jer je sufija u odnosu na Allaha kao runo vune, zato što se on posve predaje Uzvišenom Allahu.

Drugi kažu da je to od riječi „sifat“ (atribut, svojstvo), jer je sufija u cijelosti okićen lijepim svojstvima, a pri njemu nema pokudenih svojstava.

Treći kažu da je to od riječi „safaun“ (čistoća), tako da Ebul-Feth el-Busti pjeva:

Ljudi se prepiru o sufiji i različito misle, pa jedni misle da je ta riječ izvedena od „suf“ (vuna) a ja ne dajem ovo ime nikome osim mladiću, čovjeku koji je čist pa je zato nazvan sufija.

Jedni opet kažu da je od riječi „soffa“ (trijem, prostor pred ulazom u džamiju), jer su stanovnici sofe bili sljedbenici sufija, kao što ih je opisao Uzvišeni Allah kada je rekao: «Budi strpljiv (u druženju) sa onima koji mole svoga Gospodara…“ (El-Kehf,2 8) Stanovnici sofe jesu prva skupina pristalica tesavvufa, jer je njihov iskreni pobožnjački život bio najuzvišeniji primjer koji su uzdigli sljedbenici tesavvufa u narednim stoljećima islama.

A kaže se i da je ta riječ izvedena od riječi safvet (odabrano društvo, elita), kao što navodi El-Kušejri.

Još se može naći da je od riječi saff (red), jer su sufije u prvom safu po blizini svoji srca Uzvišenom Allahu i po svojim natjecanjem u svim drugim pokornostima i poslušnostima (Allahu, dželle šanuhu).

Jedni, opet, kažu: Tesawuf je u vezi sa oblačenjem odjeće od grube vune, jer su sufije voljele oblačenje takve odjeće da bi time iskazali svoj asketizam, spremnost na život u neudobnim uslovima (kao što je neudobna gruba odjeća). Kako god bilo, tesavvuf kao pojam toliko je poznat i priznat da mu mnogo ne znači opisivanje riječju i dokazivanje porijekla samog naziva.

Tvrdnja nekih ljudi da se ova riječ nije čula u vrijeme ashaba, drugova Božijeg Poslanika, alejhisselam, niti njihovih nasljednika (tabiun), mora se odbaciti, jer su mnogi izrazi (u islamskoj nauci) nastali poslije vremena ashaba, pa su ti izrazi ušli u trajnu upotrebu, a nisu odbačeni, kao što su: nahv (sintaksa), fikh (šerijatsko pravo), mantik (logika) itd.

U svakom slučaju, mi ne pridajemo značaj izrazima i riječima, koliko pridajemo istinama i principima, i kada pozivamo u tesavvuf onda podrazumijevamo prije svega čišćenje duša, čistoću srca, usavršavanje morala i stizanje do stepena dobročinstva. I, mi to zovemo tesavvufom, a ti (o, čitaoče) ako hoćeš, zovi ga duhovna strana islama, ili strana dobročinstva, ili moralna strana, zovi ga kako god želiš, s tim da taj naziv odgovara njegovoj biti i njegovom istinskom karakteru, ali su svi učenjaci ove vjere islama ime tesavvuf i njegovu istinsku bitnost nasljeđivali od svojih predaka koji su ih u to upućivali (muršidi) od prvih dana islama do današnjih dana, pa je taj naziv među njima uobičajen.

 

NASTANAK TESAVVUFA KAO NAUKE (POKRETA)

 

Dr. Ahmed Galveš kaže: „Mnogi se pitaju zašto se poziv u tesavvuf nije širio u početku islama i zašto se to pozivanje pojavilo tek poslije vremena ashaba i tabiuna? Odgovor na to je: U prvo vrijeme islama nije bilo potrebe za takvim pozivanjem, jer su tada (ashabi i tabiuni) bili dobro i potpuno upućeni u bogobojaznost i oprez od griješenja, i po svojim naravima oni su bili skloni za borbu sa samnim sobom (svojim prohtjevima) i naklonjeni pobožnosti. Na to je, svakako, uticala blizina Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Stoga su se oni natjecali u tom slijeđenju Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i činili su dobra djela jedni drugima. Zato nije bilo nikakve potrebe da se oni podsjećaju i upozoravaju da treba da se nauče da idu pravim putem, jer su oni praktično već bili na tom putu. Oni su u tom pogledu bili potpuno slični čistokrvnom Arapu, kome je arapski jezik maternji, tako da on sasvim instiktivno sroči i stih na arapskom jeziku a da uopće ne poznaje ništa od pravila arapskog jezika kao što su deklinacija, metrika i sl. Zato njemu nije potrebno da uči gramatiku i sintaksu ili poetiku arapskog jezika; sve je to postalo potrebnim kada su se počele javljati jezičke greške i slabosti u izražavanju, ili kada su stranci počeli da uče taj jezik, ili kada su nastale potrebe za ovim naukama kao sredstvom za ovladavanje drugim naukama, koje su u međuvremenu nastale i prenosile se u sljedeća vremena.

Ashabi i tabiuni, iako se nisu nazivali mutesavvifima, bili su sufije po svom djelovanju, a šta više želi da se postigne tesavvufom nego da čovjek živi u ime svoga Gospodara i za Njega, a ne za sebe, da se okiti zuhdom (askezom, odricanjem) i obaveznim trajnim pobožnostima, da pristupa Allahu, dželle šanuhu, neprekidno svom svojom dušom, srcem i svim drugim vrlinama, koje su ashabi i tabiuni već dostigli svojim penjanjem u najviše duhovne stepene. Naime, oni se nisu zadovoljavali da samo priznaju načela akaida (vjerovanja) i da izvršavaju islamske farzove, nego su tom priznanju dodali posebnu slast (zevk) i savjesnost, pa su pored farzova (dužnosti) obavljali i sve nafile (dodatne pobožnosti) koje je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, proglasio pohvalnim (sunneti). Oni su se držali daleko od pokuđenih djela (mekjruhat), a pogotovo od zabranjenih djela (muharremat), tako da su njihova duhovna gledanja bila prosvijetljena i njihova srca su hila izvori mudrosti, a sa svih strana su ih okruživale Božanske tajne. Ovakvo je bilo i stanjc tahiuna, onih koji su zapamtili ashabe i živjeli zajedno sa ashahima, kao i generacija iza tabiuna (tebei tabiini), pa su ove tri gcneracije bile najsvjetlije generacije islamske historije, kao što jc rekao Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellcm: „Od svih generacija najbolja je (u vjerskom pogledu) moja generacija (ashahi), zatim ona koja nju slijedi (tahiun), a onda ona koja za njom dolazi (tebeut-tabiin).“

Kada je proteklo više vremena i kada su islam prihvatili različiti narodi i brojne skupine, a krug nauke se proširio, razgranao i podijelio među posebnim stručnjacima za svaku granu nauke, tada je svaka grupa počela da piše o nauci i njenim finesama, i to o onoj nauci koju jc ta grupa smatrala najodahranijom od svih ostalih grana nauke, pa je, nakon usavršavanja stilistike, u prvom stoljeću nastala nauka o šerijatskom pravu, apologetika (nauka o tevhidu – Jedinstvu), nauka o tradiciji (hadis), temelji vjere, tumačenje Kur´ana azimuš-šan, logika, terminologija hadisa, nauka o izvorima islamske nauke, nauka o nasljeđivanju i druge.

Poslije ovog perioda pojavilo se postepeno slabljenje duhovnih osjećaja, i to malo po malo, od jedne pojave do druge, pa je narod počeo da zaboravlja potrebu obraćanja Allahu, dželle šanuhu, pobožnošću, srcem, mišlju, kako su propagirali askete i pristalice zuhda (posvemašnje predaje Allahu, (dželle šanuhu), pa su oni (askete i mistici) počeli također da pišu knjige o nauci tesavvufa i da dokazuju njegovu vrijednost, uzvišenost, vrlinu i prednost nad ostalim disciplinama, ograncima nauke. Nisu to oni činili zato da hi druge odvratili od toga da oni pišu u okviru svojih specijalnosti, kao što pogrešno misle neki orijentalisti, nego je to bilo zato da oni kako treba postave branu umanjivanju značaja tesavvufa, i da upotpune potrebe vjere u svim vidovima njene djelatnosti, što je nužan preduslov za ostvarenje međusohnog pomaganja u pripremanju uslova za činjenje dobročinstava i bogobojaznosti.

Prvi sufijski imami (učitelji) postavili su pravila svojih tarikata (pravaca) onako kako je to u historiji islama utvrđeno prenošenjem od pouzdanih imena.

Povijest tesavvufa je vidljiva iz fetve (pravnog rješenja) imama hafiza gospodina Muhammeda Siddika El-Gammarije, neka Allah bude zadovoljan s njirn, jer je on, kada je upitan o tome ko je prvi ustanovio tesavvuf i je li on ustanovljen na osnovu Nebeske Objave, odgovorio:

„Što se tiče pitanja ko je prvi utemeljio tarikate, neka znaš da je tarikat utemeljila Neheska Objava u cjelokupnom sistemu vjere Muhammedove, jer je on (tarikat, tesavvuf), bez sumnje, stepen dobročinstva koje je jedan od tri osnovna temelja, stuba, vjere koje je, jedan po jedan, Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, učinio i proglasio vjerom, svojim riječima: » Ovo jc Džebrail, alejhisselam, došao je da vas nauči vašoj vjeri«, a to su: islam (predaja), iman (vjerovanje), i ihsan (dobročinstvo). Prema tome, islam je pokornost (Bogu, dželle šanuhu) i pobožnost (islamski šarti – Prevodilac), iman je svjetlost i uvjerenje (vjerovanje), a ihsan je stepen, stajalište samoposmatranja i gledanja: »…da obožavaš Allaha kao da Ga vidiš, jer ako ti ne vidiš Njega, vidi On tebe.»

Zatim, navedeni hafiz u svojoj Risali (Poslanici) kaže da je vjera, kao što je rečeno u navedenom hadisu, sastavljena od tri dijela, pa ko ovaj stepen (ihsan, dobročinstvo), što je, ustvari, tarikat, pokvari, odbaci, ne čini, njegov je din manjkav, u što ne treba sumnjati, jer nema jednog rukna (dijela) od ona tri dijela. Konačan cilj kojem tarikat poziva i na što ukazuje jeste stupanj dobročinstva, nakon što bude ispravno izvršavanje šerijatskih odredbi (islamskih šartova) i vjerovanje.

Ibni-Haldun je rekao: „Ova nauka, tj. tesavvuf, jeste šerijatska nauka nastala kod sljedbenika islama, a osnov joj je da je taj put, način, pravac, bio u praksi kod selefa, starijih generacija, i njihovih velikih ljudi, tj. ashaba i tabiina, a poslije njih to je put istine i upute. Njegovo prvo pravilo jeste povlačenje u pobožnost i posvećivanje ljubavi samo Uzvišenom Allahu, a okretanje glave i misli od draži i nakita ovog (prolaznog) svijeta i prihvatanje zuhda (asketizma) prema svemu onome u čemu nalazi slast ogromna većina ljudi, kao što su tjelesna uživanja, imetak i čast, zatim izbjegavanje svjetine i osamljivanje radi ibadeta. To je bila nauka ashaba i prvih starijih generacija islamskih vjernika. Kada je u drugom stoljeću, i kasnije, pristup dunjaluku (ovosvjetskim uživanjima i zadovoljstvima) postao jako raširen i svijet počeo da se previše koristi ovosvjetskim dobrima, onda su oni koji su odabrali pobožnost dobili posebno ime: sufije.“

Iz teksta Ihni-Halduna našu pažnju privlači stav u kojem se saopćava da su tcsavvuf i sufije nastali kao posljedica sklonosti Ijudi iz drugog hidžrctskog stoljeća da se sami potpuno predaju ovosvjetskim poslovima i da padaju pod uticaj takvih ljudi. To je naveIo one koji su bili naklonjeni pobožnostima da uzmu posebno ime po kojem će se razlikovati od mase kuju je zaokupio ovosvjetski prolazni život.

Ebu-Abdillah Muhammed Siddik el-Gammari kaže: „Ono što je napisao Ihni-Haldun o historiji pojave riječi, pojma tesavvuf, potkrepljuje i ono što je spomenuo El-Kjindi, a on je živio u četvrtom stoljeću, u knjizi »Upravljači Egipta u događajima dvjestote godine«. On kaže da se u Aleksandriji pojavila grupa koja se nazivala sufijama i koja je propagirala dobra djela. El-Mesudi u »Murudžuz-zehebu«, prenoseći od Jahja-a sina Eksemova, kaže: » Jednog dana je sjedio EI-Memun (halifa) kada je njemu ušao dvorjanin sin Salihov, pa mu rekao: »O, vladaru pravovjernih, jedan čovjek stoji na vratima. Na njemu je gruba bijela odjeća. Traži da uđe da bi se s vama vidio.« Ja sam znao da je to neki sufija.« Ove dvije zgode svjedoče da je onako kako je rekao Ibni-Haldun u pogledu nastanka tesawufa. U »Kješfuz-zununu« je navedeno da je prvi koji se nazvao sufijom Ebu-Hašim es-Sufi koji je umro 150.god.“

Pisac „Kješfuz-zununa“ El-Hadži Halifa (umro 414. h. god.) u svom tekstu o tesavvufu navodi riječi imama El-Kušejrije: „Znajte da muslimani poslije Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, nisu uzimali titule nikakvih nauka osim »druženja« sa Božijim Poslanikom, alejhisselam, jer nema veće časti od te titule, tj. da je neko ashab, drug Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem. Zato se njima kaže: sahabe, ashab (što je množina od sahib – drug). Iza toga su se ljudi razišli u svojim mišljenjima i vladanju, pa su se pojavili različiti društveni položaji. Onim odabranicima koji su bili najistrajniji u čuvanju vjere govoreno je da su oni zahidi (askete) i abidi (pobožnjaci). Zatim su se pojavile novotarije u vjeri i nastalo je nadmetanje među strankama, pa je svaka stranka tvrdila da se u njenim redovima nalaze najveće askete i pobožnjaci. Tako su ostali izdvojeni i odličnici ehlus-sunneta koji su sebe smatrali vezanim za Uzvišenog Veličanstvenog Allaha, pa su oni imenom tesavvvuf svoje duše i svoja srca čuvali od pravaca koji vode u zablude. To ime za ove velikane se pročulo i raširilo i to sve prije dvjestote godine od hidžre.“

 

VAŽNOST (ZNAČAJ, ULOGA) TESAVVUFA

 

Sve šerijatske dužnosti kojima je čovjek zadužen, u svojoj biti dijele se na dvoje: odredbe koje se odnose na vidljiva djela i odredbe koje se odnose na nevidljiva, unutarnja stanja, odnosno, drukčije rečeno, na tjelesne odredbe i dužnosti, i na dužnosti i odredbe vezane samo za čovjekovo srce. Prva skupina ima dvije vrste odredbi: zapovijedi i zabrane. Božanske zapovijedi jesu, na primjer, namaz, post, zekjat, hadždž itd. Zabranjeni su: ubistvo, prostitucija, krađa, pijenje alkohola. Druga skupina se takođe sastoji od zapovijedi i zabrana. Zapovijedi su: vjerovanje u Allaha, u Njegove meleke (anđele), Njegove knjige (Objave), poslanike, zatim iskrenost, zadovoljstvo duše, govorenje istine, poniznost, uzdanje u Boga. Zabrane su: nevjerstvo, dvoličnost, uobraženost, samodivljenje, licemjerstvo, varanje, mržnja, zavidnost. Ovaj drugi dio, koji je vezan za srce, važniji je kod Zakonodavca (Boga, dželle šanuhu) od prvog dijela – iako su oba važni, jer je unutarnje osjećanje temelj za vanjska djela i njihov izvor; otuda nastaju vanjska djela (tjelesne i materijalne dužnosti) – jer ako nisu ispravna unutarnja osjećanja onda ni vanjska djela nemaju vrijednost. O tome je Uzvišeni rekao: „Ko bude želio susret sa svojim Gospodarom neka radi dobra djela i neka u obožavanju svoga Gospodara ne pridodaje Mu nikoga kao obožavanog druga.“ (El-Kehf, 110)

Zato je Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, poticao ashabe, svoje drugove, da popravljaju svoja srca i objašnjavo im da je ispravnost jednog čovjeka ovisna o ispravnosti njegova srca i o njegovom zdravlju od unutarnjih bolesti koje su u njemu skrivene. Tako je on rekao: „Pazite, u tijelu (čovjeka) ima jedan komad mesa, i kad je taj komad mesa ispravan ispravno je cijelo tijelo, a kada je pokvaren taj komad pokvareno je cijelo tijelo. Pozor, to je srce.“

Isto tako, on ih je učio da je samo srce ono mjesto u koje kod čovjeka gleda Bog, dželle šanuhu: „Zaista Allah ne gleda vaša tijela ni vaše slike ni oblike, nego gleda vaša srca.“

Kada je ispravnost čovjeka uvjetovana ispravnošću njegovog srca koje je izvorište njegovih vanjskih djela, onda je jasno (da on treba da radi na tome da svoje srce učini ispravnim, i to oslobađajući ga od pokuđenih svojstava koja nam je Allah zabranio da ih činimo, i ukrašavajući svoje srce lijepim svojstvima koja nam jc Allah naredio da činimo. Tada će srce biti zdravo i ispravno i čovjek s takvim srcem će biti među uspješnim i sretnim „onog dana kada neće koristiti imetak ni sinovi, osim onoga ko dođe pred Allaha sa ispravnim srcem.» (Eš-Šu´ara, 88-89)

Imam Dželaluddin es-Sujuti, da ga Allah pomiluje, u djelu „El-ešbahu ven-nesairu“ kaže: „Što se tiče nauke o srcu i spoznaje njegovih bolesti, kao što su zavist, uobraženost, dvoličnost i slično, El-Gazali je rekao da je farzi ajn, lična i pojedinačna dužnost svakog čovjeka da to nauči.“

Očistiti srce i dušu jeste jedna od najvažnijih ličnih dužnosti (fard) i jedna od najstrožijih Allahovih, dželle šanuhu, naredbi, što je dokazano Kur-anom, Hadisom i riječima islamskih učenjaka.

a) Dokazi iz Kur‘ana

1. „Reci: moj Gospodar je samo zabranio nevaljala djela, kako javna (vanjska) tako i tajna (skrivena).“ (El-E´araf, 33)

2. „Ne približujte se nevaljalim djelima ni javnim ni skrivenim.“ (El-En´am, 151)

Komentatori Kur´ana su rekli da su nevaljala djela (fevahiš): mržnja, dvoličnost, zavist, licemjerstvo…

b) Dokazi iz Hadisa (Sunneta)

1. Svi hadisi kojima se zabranjuje mržnja, uobraženost, dvoličnost, samodopadanje, zavist, kao i hadisi kojima se preporučuje, odnosno naređuje ukrašavanje srca lijepim naravima (ahlak) i lijepim ponašanjem. To treba vidjeti u zbirkama hadisa. Tih hadisa ima mnogo, pa ih je nemoguće ovdje navesti.

2. (Posebno) hadis: „Iman (vjera) se grana na sedamdeset i nekoliko ogranaka. Najuzvišeniji ogranak je izgovaranje La illahe illellah – Nema drugug boga osim Allaha, a najniži je ukluniti s puta ono što može uzncemiravati nekoga, a i stid je jedan ogranak vjcrovanja.“

Savršenstvo vjerovanja postoji kada neko posjeduje sve ove ogranke imana i kada se okiti njima, i sve što više ima ovih ogranaka pri sebi to je i čovjckovo vjcrovanja savršenije i potpunije. A ako mu nedostaje nešto od ovih ogranaka, onda mu je za toliko i vjerovanje manjkavije, i ove unutarnje bolesati srca dovoljne su da unište sva čovjekova dobra djela, pa makar ih i mnogo bilo.

c) Riječi islamskih učenjaka

Islamski učenjaci ubrajaju bolesti srca (ne fizičke bolesti, nego bolesti u pogledu odnosa prema Bogu, dželle šanuhu, prema drugim ljudima i prema samom sebi) u velike grijehe od kojih treba učiniti posebno pokajanje (tevbe). Pisac „Dževheretut-tevhida“ kaže (stihovi):

Preporučuj (zapovijedaj) dobro i kloni se prenošenja
tuđih riječi i klevetanja i pokuđenih svojstava,
kao što je umišljenost, oholost, bolesna zavist,
i kao što je dvoličnost, svađalaštvo, pa se osloni na ovo.

Komentator ovog djela kod spomena pokuđenih svojstava (hasleten zemimeten) kaže: „To jest, čuvaj se i kloni se svakog svojstva koje je po Šerijatu pokuđeno, a ono što je pisac izričito spomenuo smatra se mahanama duše. Ako ta negativna svojstva postoje uz vanjska dobra djela, to je isto kao kada se lijepa odjeća obuče na nečisto tijelo. To isto važi i za samodopadljivost, a to je kada čovjek cijeni svoju pobožnost i smatra to svojim velikim djelom, ili učen čovjek svoje znanje; sve je to zabranjeno (haram), a haram je i licemjerstvo (činiti neko dobro djelo da to vide drugi ljudi). Ovome su slični: nepravda, odmetništvo od zajednice, kad neko sebe smatra velikim čovjekom, zavidnost, dvoličnost i svađalaštvo.“

Veliki šerijatski pravnik i učenjak Ibni-Abidin u svojoj poznatoj glosi govori: „Nauka o iskrenosti namjera, o samodopadljivosti, o zavisti, o dvoličnjaštvu, jeste lična dužnost (farzi-ajn), a to je isto i u pogledu ostalih opasnih djela koja ljudske duše mogu u sebi da nose, kao što je uobraženost, škrtost, mržnja, netrpeljivost, srdžba, neprijateljstvo, pohlepa, tvrdičluk, oholost, fantaziranje, varljivost, dodvoravanje (poltronstvo), pravljenje velikim pred Istinitim, spletkarenje, varanje, pesimizam, bolesne želje i neostvarljive ambicije i slično, što je opisano u poglavlju »El-muhlikjat« u Ihjau. Tu jc rečeno da nijedan čovjek ne treba da zanemari ova saznanja, nego treba da nauči sve što je neophodno) da zna o tome. Lična je dužnost svakoga da od sebe otkloni sve ove negativne osobine, a to ne može učiniti ako ih ne poznaje, i to uzroke, njihove pojave, znakove, domete i posljedice i način liječenja, jer ko ne poznaje zlo, on u njega pada.“

Pisac „El-hedijjetul alaijjetu“ Alauddin Abidin kaže: „Jasni su citati Šerijata i idžma-a (jednoglasnost islamskih učenjaka) da je zavist zabranjena (haram), kao i potcjenjivanje islamskih vjernika i želja da njima bude loše, zatim uobraženost, samodopadanje, dvoličnost i licemjerstvo i sva druga pokuđena i loša djela koja se zbivaju u ljudskim srcima, pa i „sluh, vid i srce, za sve će to čovjek biti pitan“, jer sve to spada u slobodan izbor (čovjek može svojom čvrstom voljom da se toga oslobodi).“

Pisac „Merakil felaha“ kaže: „Nije dovoljna samo vanjska (vidljiva) čistota, bez unutarnje čistote koja se ostvaruje ihlasom, iskrenošću namjere, čistoćom od tvrdoglavosti i isključivosti, mržnje i zavisti, oslobađanjem srca od svega drugoga osim Allaha, dželle šanuhu, tako da čovjek Njega (dželle šanuhu) obožava radi samog Njegovog Bića, a ne iz nekog drugog razloga, osjećajući se u odnosu na Njega kao siromah (derviš), a On, dželle šanuhu, iz Svoje Dobrote daje njemu (takvom Svom robu) ono što mu je potrebno za zadovoljenje njegovih potreba. Tako čovjek postaje jedan rob Jednoga Gospodara, tako da tebe (o, čovječe) ne zanima ništa drugo osim Allaha, niti tvoja duša želi šta drugo nego da Njemu služi. El-Hasan el-Basrija je rekao (stih):

Ima mnogo skrivenih želja koje je zarobila njegova strast,
a kada to postane ogoljeno, oslobođeno skrivenosti,
onda on ostane posramljen (zastiđen).
Čovjek je rob strasti, a kada
on nadvlada strasti, onda postaje kralj.

Kada čovjek tako postane iskren samo za Allaha i sa onim sa čime ga je On zadužio i sa čime će On biti zadovoljan, onda tog čovjeka okruži pažnja kud god se on okrene i kud god naumi da krene ili nešto da čini. Njega tada On, dželle šanuhu, nauči i ono što (taj čovjek) do tada nije znao. Et-Tahavi na margini (hašiji) kaže: „Dokaz za ovo jesu rijcči Uzvišenoga: „Bojte se Allaha, a Allah ćc vas naučiti (ono što niste znali).“

I kao što nije lijepo da se čovjek pojavi pred ljudima u prljavom odijelu, tako isto nije pristojno da on svoje srce ostavi bolesno, sa skrivenim bolestima, jer je srce mjesto u čovjeku u koje gleda Uzvišeni Allah (stih):

Ti liječiš svoje prolazno tijelo da bi ga učinio vječnim (da vječno živi),
a ostavljaš svoje vječno srce (dušu) bolesnim.

Jer, bolesti srca su uzrok udaljavanja roba od Uzvišenog Allaha i od Njegovog vječnog Dženneta. Naime, Božiji Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, je rekao: „Neće ući u Džennet onaj u čijem srcu bude jedan atom kibura, uobraženosti.“

Prema ovome, spas čovjeka na budućem svijetu jeste u ispravnosti njegovog srca i u njegovom zdravlju od spomenutih bolesti. Nekada su čovjeku skrivene neke mahane njegove duše (on ne može da ih vidi), a one utiču na njegovo srce, pa iako on vjeruje da je savršen čovjek, ipak je vrlo daleko od toga da bude idealan. Šta je, onda, put i način za otkrivanje tih bolesti i kako spoznati njihov atak na čovjekovo srce? Šta je praktični način da se te bolesti izliječe i da ih se čovjek oslobodi?

Tesavvuf je put i način specifičan i jedini, koji može izliječiti bolesti srca, očistiti dušu i osloboditi je manjkavosti. Ibni-Zekvan o korisnosti tesavvufa i njegovom značenju kaže (stih):

To je nauka o čistoći i čišćenju unutrašnjosti (čovjeka)
od prljavštine strasti u svim područjima.

Tumačeći ovaj stih, učenjak El-Mendžuri kaže: „Tesavvuf je nauka o čišćenju unutrašnjosti čovjeka (misli, srce, duša) od prljavština strasti, tj. od mahana duše i njenih pokuđenih svojstava kao što su: tvrdoglavost, mržnja, zavist, ljubav prema pohvalama, uobraženost, licemjerstvo, srdžba, pohlepa, škrtost, veličanje bogataša (poltronstvo), potcjenjivanje siromaha, jer nauka tesavvufa pronalazi mahane (duše) i lijek za te mahane, zna njihovo kretanje. Stoga se pomoću tesavvufa ostvaruje sasijecanje želja nefsa, (duše), strasti i očišćenje od nevaljale naravi i ružnih osobina, pa se time ostvaruje oslobađanje srca od svega osim Allaha i ukrašavanje srca spominjanjem Allaha (zikr), On je Veličanstven i Uzvišen.“

A što se tiče ukrašavanja duše lijepim svojstvima, kao što su pokajanje, bogobojaznost, ispravnost u vladanju, iskrenost, skromnost u materijalnim zahtjevima, bojažljivost od Božije srdžbe, pouzdanje u Boga, dželle šanuhu, zadovoljstvo duše, predanost Allahu, lijep odgoj, ljubav, sjećanje i spominjanje Allaha, dželle šanuhu, samočuvanje od grijeha itd., u tom pogledu sufije imaju najveći dio nasljedstva od Božijeg Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, kako u teoretskom smislu tako i u praktičnom provođenju.

Oni (sufije) odbacili su grijehe i mahane
i očistili su tijela i srca
spoznali su bit vjerovanja
i pošli su putem dobročinstva.

Prema tome, tesavvuf je disciplina koja se stara za ovu stranu čovjekova života, tj. za odgoj njegovog srca i duše uz sve one tjelesne i materijalne pohožnosti, i on označava praktičan put koji muslima dovodi do najviših stepena vjerskog savršenstva i moralnog vladanja. Nije to, kao što neki misle, samo učenje evrada, određenih molitvi, učešće u krugovima zikra, spominjanja Boga, dželle šanuhu. Naime, gube iz vida da je tesavvuf preobraćanje iz jedne bitnosti koja samo mehanički nešto čini, u jednu vjerničku savršenu bitnost koja može da služi kao primjer drugima.

lz svega ovoga je jasno kakva je uloga, značaj i bit tesavvufa i koristi od njega, pa nam postaje jasno da je to duh islama, njegova duša i srce koje pulsira, otkucava život islama, jer islam nije vjera samo vanjskih (vidljivih, tjelesnih) djela, formi i oblika, bez duše i bez životnosti u sebi.

Islamski vjernici nisu sišli u ovakve nizine, doživjeli, slabosti i pad, dok nisu izgubili duh islama i njegov dragulj, pa pri njima nije ostalo ništa drugo osim tjelesne kretnje i forme.

Zato, mi vidimo kako učeni ljudi koji i rade po svom znanju, kao ljubomorni uputitelji, savjetuju narod da uđe među sufije i da se sa njima druži, kako bi narod sastavio tijelo islama i njegov duh i da bi ljudi osjetili slast i uživali u smislu srčane čestitosti i čistoće, moralnog uzdizanja, kako hi istinski spoznali Allaha Uzvišenoga i u toj spoznaji bili čvrsti, pa da se okite ljubavlju prema Njemu, da paze na Njegove odredbe i preporuke i da Ga stalno spominju (zikr).

Hudždžetul-islam imam El-Gazali, nakon što je proučio tarikat, prihvatio njegove istine, i lično iskusio njegove plodove kaže: „Ući medu sufije jeste lična dužnost (fardi-ajn), jer niko nije čist od mahana, osim časnih Božijih vjerovjesnika, neka je na njih salavat i selam.“

A Ebul-Hasan eš-Šazili, neka je Allah sa njim zadovoljan, kaže: „Ko ne uđe u ovu našu nauku, umrijeće kao trajni griješnik, a on to i ne zna“.

O ovim riječima Ibni-Alam es-Siddiki kaže: „Pravo je rekao (Šazili), jer, brate, ko posti, a ne divi se sam sebi zbog toga? Ko klanja, a ne divi se sam sebi zbog toga? Tako je i sa svim drugim pobožnostima.“

Budući da je kretanje ovim tarikom (putem tesavvufa) teško za nesavršene ljudske duše, čovjek je dužan da njim ide i da se njime kreće sa odlučnošću, strpljenjem i spreman da se bori sa samim sobom i svojim strastima, kako bi se spasio od udaljavanja od Allaha i od Njegove srdžbe.

El-Fudajl b. Ijad, neka je Allah sa njim zadovoljan, veli: „Kreći se i drži se puta Istinitoga Boga, puta Istine. Neka te ne odvraća od toga činjenica što je malo onih koji se kreću tim putem, a čuvaj se puta pokvarenosti i nemoj da te zavara to što je mnogo onih koji se kreću tim putem, pa će zbog toga nastradati. Kad god se neugodno budeš osjećao zbog svoje usamljenosti na tom putu, ti pogledaj svog druga ispred sebe i nastoj da se njemu pridružiš, okreni pogled od svega drugog osim od društva svojih saputnika, jer sve to drugo neće ti donijeti nikakve koristi kod Allaha, dželle šanuhu. Kada te ti drugi, koji se ne kreću putem istine, budu zvali, dok ti ideš svojim tarikom (putem), ne obaziri se na tu viku, jer ako se obazreš oni će te ščepati i odvojiti od tvog puta.“

 

(Poglavlje iz knjige «ISTINE O TESAVVUFU», preveo sa arapskog originala Ahmed Mešić, Izdavač: Odbor islamske zajednice Tuzla, Tuzla, 1998. god.)