Uloga i značaj džamije u muhadžirluku

dzamija dijasporaUvod

 

Iako riječ „džamija“ u araps­kom jeziku ima značenje „univer­zitet,“ u našim krajevima ovim izrazom nazivamo objekat ili gra­devinu u kojoj se obavlja namaz. Upravo to je osnovni razlog što Arapi takva mjesta nazivaju mes­džidima, što je sigurno ispravno: mesdžid je mjesto gdje se čini se­džda, odnosno, gdje se obavlja namaz. No, i naša upotreba mes­džida kao džamije ima svoje opravdanje jer džamija, uistinu, nije isključivo za klanjanje već se kori­sti i za sve potrebe vjernika, kao što su: tribine, vjen­čanja, druženje, pou­čavanje. Ovaj više namjenski vid ko­rištenja džamijs­kog prostora posebno je bitan i uvijek aktuelan u dijaspori.

 

Prva džamija na svijetu

 

Allah, dž.š., u Kur´anu nas obavještava da je prva džamija na svijetu sagrađena u gradu Mekki. U suri Ali-Imran jasno se kaže:„Prvi hram podignut za ljude jeste onaj u Bekki, blagoslovlje­ni putokaz svjetovima. U njemu su znamenja očevidna, mjesto na kojem je stajao Ibrahim! I onaj ko u njega uđe bit će sigu­ran.“ (Ali-Imran, 96). Imam Ahmed navodi hadis Alla­hovog Poslanika u kojem ga as­hab Ebu Zerr pita: „Poslaniče, koji je prvi mesdžid podignut? On je odgovorio: „Mesdžidu El­-Haram – Kaba.“ Zatim sam upi­tao: „Koji poslije toga?“ Posla­nik je rekao: „Mesdžidu-l-Aksa.“ Upitao sam: ‚Ko­liki je vreme­nski peri­od između njih?‘ „Četrdeset go­dina“ odgovorio je. Zatim sam ja pono­vo upitao: „Koji je poslije?“, a on reče: „Ali, ti klanjaj gdje te zatekne vrijeme na­maza, jer sva ze­mlja je mesdžid.”

Izraz „Bekka“ koji je upotrijebljen u kur’anskom aj­etu, odnosi se na Kabu u Mekki, a dolazi od glagola bekaun što znači plakati. Ovdje je ri­ječ o asociranju sta­nja ljudi koji posje­ćuju ovo sveto i bla­goslovljeno mjesto, i koji redovno plaču mo­leći dragog Boga za oprost grijeha i tražeći od Njega ono što žele.

 

Kome su džamije potrebne?

 

Džamije su potrebne vjernicima, muslima­nima, da u njima oba­vljaju Božije zapovije­di, i da izvršavaju druge islamske obaveze i svoje potrebe. Džamija je prostor gdje muslimani doživljavaju poseban osjećaj mira i spokojstva. To je, naprosto, mjesto koje osjećamo kao neophodnu duhovnu potrebu za doživljavanje i proživljavanje duhovnog svijeta i života. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže:„Allahove džamije podižu i održavaju oni koji u Allaha i onaj svijet vjeruju; koji molitvu obavljaju i zekat daju, i koji se nikoga osim Allaha ne boje; oni su, nadati se je, na pravom putu.“ (At-Tevba, 18).

Džamija je potrebna u svakom vremenu i prostoru. Ona je potrebnija danas više nego ranije. Zašto? Zbog brzog načina života današnji čovjek živi u velikoj napetosti, opterećenju, u trajnoj trci za vremenom i materijalnim potrebama. Upravo zbog toga potrebna je džamija čovjeku da se odvoji od svakodnevnice i da se u miru obrati svome Gospodaru. Kontakt sa Gospodarem svijetova, dakle sa Allahom, dž.š., ljudi ostvaruju na razne načine. A sigurno svi imaju potrebu da direktno, u mirnoj atmosferi i ambijentu, razgovaraju sa svojim Gospodarom. Abdullah b. Abbas je rekao: „Kada poželim da razgovaram sa Allahom, ja stupim u namaz, a kada zaželim da Allah razgovara sa mnom otvorim i čitam Kur’an.“

Džamije su Allahove kuće, što jasno govori o njihovom značaju i vrijednosti. Prema džamijama su se uvijek ljudi odnosili s poštovanjem. Samo su zločinci i bezbožnici spremni da ih ruše i skrnave. U svakome gradu na svijetu postoji bar jedna bogomolja, a gdje god ima muslimana grade se i džamije. Istina, one nisu svugdje iste, ali je ista njihova namjena i funkcija. U dijaspori su džamije multifunkcionalne. Pored osnovne religijske zadaće ljudi u dijaspori džamiju doživljavaju kao dio svoga stana, svoje kuće, i, što je socijalno i psihloški vrlo bitno: kao dio svoje domovine. Jer, samo se u džamiji vjernik može komotno i rahat osjećati. Ponekad komotnije i rahatnije nego u svojemu stanu.

 

Džamija i džemat

 

Naprijed smo citirali kur’anski ajet koji govori o izgradnji i održavanju džamija. Džamije grade ljudi, a kroz i u toku te izgradnje nastaje i formira se džemat. Jer svrha njene izgradnje jeste da ljudi u nju dolaze, da molitvu obavljaju, da se druže. Kao što ne može biti džamija bez džemata, tako isto nema džemata bez džamije.

Dvojica i više ljudi čine džemat. Čovjek je stvoren kao društveno biće. Čovjeku je potrebno društvo, potrebni su mu prijatelji. A najboljeg prijatelja čovjek može sresti upravo u džamiji. Naravno, to ne znači da neko ne može imati dobrog prijatelja izvan džamijskog kruga ljudi, ali mi ovdje govorimo o nekim osnovnim načelima. Jer oni koji dolaze u džamiju i obavljaju namaz pretpostavlja se da pripadaju istoj islamskoj ideji. U tom smislu oni se i stvarno i simbolički okreću se prema istoj kibli. Misija Muhammeda, a.s., i ostalih vjerovjesnika, zasnivala se upravo na ideji izgradnje zdravog društva, takvog društva u kojem će se čovjek kao pojedinac osjećati dijelom cijelog društva, odnosno džemata. Muhammed, a.s., u brojnim hadisima ukazao je na važnost dćemata, i oporučio svojim sljedbenicima da ga čuvaju. Evo nekih hadisa o tome:

1. „Svakom muslimanu je potrebno da pazi na sljedeće tri stvari: predanost u radu, učestvovanje u javnom životu i čuvanje džemata.“ (Ibn Madže).

2. „Dvojica ljudi i više čine džemat.” (Buharija).

3. U hadisu kojeg prenosi Ebu Umame kaže se da je Poslanik vidio čovjeka da klanja sam pa je rekao: „Zašto ne pozove još nekoga pa da klanjaju u džematu?“ Zatim je ustao neki čovjek, pridružio se klanjaču, a Poslanik je rekao: „Njih dvojica su džemat.“ Buharija na drugom mjestu u svome Sahihu navodi predaju u kojoj Poslanik izričito naređuje čuvanje džemata. A Tirmizija prenosi od Harisa b. Harisa El-Eš’arija duži hadis u kojem, između ostalog, stoji: „Ja vam naređujem pet stvari, koje je Allah, dž.š., meni naredio, a to su: poslušnost i kooperativnost, džihad, hidžru i džemat.”

4. Omer. b. Hatab je u jednoj svojoj hutbi, kao halifa, citirao slijedeći hadis: „Čuvajte džemat, izbjegauajte stranačenje. Šejtan je uz svakog čovjeka, od dvojice je udaljeniji.”

5. „Ko želi Džennet neka čuva džemat.” (Buharija).

6. „Džemat je milost, a frakcionašenje je kazna.” (Ahmed b. Hanbel).

7. „Allahova ruka je uz džemat.” (Tirmizi i Nesai).

8. „Šejtan je uz onog ko napusti džemat.” (Ahmed b. Hanbel).

9. Huzejfe b. Jeman kaže: „Ljudi su Poslanika pitali o dobru, a ja sam ga pitao o zlu, bojeći se da ne budem njegova žrtva. Rekao sam: „O, Allahov Poslaniče! Bili smo u džahilijetu i zlu, pa nam je Allah poslao veliko dobro (islam), pa hoće li se pojaviti zlo poslije?“ A on reče: „Da“, a hoće li poslije tog zla ponovo doći dobro?“ A on reče: „Da, ali će biti puno smutnje.“ „A šta je to?“, ja upitah. A on reče: „Pojavit će se ljudi koji neće slijediti moju uputu, ko njih prepozna i odbije njihov poziv, spašen je.“ A hoće li poslije toga doći do promjene? „Hoće, pojavit će se ljudi koji će otvoreno pozivati u Džehennem, pa ko im se pridruži bit će stanovnik vatre.“ Rekao sam: „Opiši nam te ljude, o Allahov Poslaniče. „A on reče: „Bit će od naše (ljudske) urste, govorit će kao što mi govorimo.“Pa šta da radimo ukoliko doživimo to vrijeme?“ upitao sam. On reče: „Držite se džemata i imama.“ „A ako ne bude džemata niti imama?“ pitao sam. A on reče: „Udalji se od svih frakcija i stranaka i drži se čvrsto moje upute, sve do svoje smrti.“ (Buharija).

 

Džamija u dijaspori

 

Ovdje bih posebno ukazao na hadis koji je citiran pod brojem 8, a koji glasi: „Šejtan je uz onoga ko napusti džemat.” Uistinu, prisjetimo se svakog razbijača džemata, kako je samo agresivan, uporan, tvrdoglav, kao da šejtan govori kroz njega. On je spreman da sve uništiti što se teškom mukom steklo. On je spreman da zapali džamiju i one koji dolaze u nju. To je jasan znak da ga je šejtan savladao i uposlio za svoje ciljeve. Vjernik kada dođe u sukob sa drugim vjernikom, on neće prelaziti granicu u prepirci, već će proučiti „La havle uela kuvuete illa billah“ i razmisliti o posljedicama. A kada se strasti smire, svaki čovjek drugačije razmišlja i rezonuje.

Džamija u dijaspori ima višestruku upotrebu. Ona je za članove Islamske zajednice jedan slobodni prostor gdje se lakše diše, slobodnije govori, gdje se doživljava svoja vjera, domovina, rodni kraj, itd. Zbog toga ljudi u džamiji provode svoje slobodno vrijeme. Nije rijedak primjer da roditelj u vrijeme vikenda danas dovozi svoje dijete na vjeronauku i sam ostaje u džamiji, koristeći taj prostor i ambijent za svoje potrebe i duhovne užitke. Usljed svega navedenog, razumno je i razložno poređenje džamije sa džennetskim baščama na ovome svijetu.