Plemeniti Poslanik i njegove žene

Prophet MuhammadA i prije tebe Mi smo poslanike slali i učinili pa su oni žene i potomstvo imali! (Kur’an, 13: 38)

Svi muslimani znaju da su supruge plemenitog Poslanika, ‚majke vjernika‘, bile evlije. Ustvari, one se vrlo korisno mogu porediti sa dvanaest Isaovih, a.s., učenika (havarijjuna, apostola) zbog njihove bliskosti s Poslanikom i uloge koju su imale u širenju njegovog učenja. Isto tako je, međutim, tačno da su one bile sretna i ispunjena ljudska bića. Neki ljudi potpuno pogrešno smatraju da je seks primarno ovosvjetska stvar (a ne milost Božija) i da Poslanik, a.s., nije pokazivao interes za njega, te da su svi njegovi brakovi bili sklopljeni iz pobožnih ili političkih razloga te kako bi rnogao brinuti za nesretne udovice ili ratne zarobljenice. Ali to je tek polovična istina, koja se odnosi samo na neke od njegovih žena. Samo onaj ko nije čitao hadise može ozbiljno smatrati da se ovo odnosi na sve njegove supruge! Ko god je čitao autentične zbirke hadisa, može jasno uočiti da su to ideje one vrste muslimana koji su preferirali samački život, što plemeniti Poslanik nije odobravao. „Najgori među vama su vaši neoženjeni.“ (Hadis bilježe Ebu-Ja’la i Taberani)

Allah nas uči da je brak temelj društva i da je brak, skupa sa fizičkom intimnosti, bio Poslanikov put.

Drugi su, podjednako u krivu, pročitavši ponešto o nekoliko Poslanikovih brakova zaključili da je on bio neka vrsta seksualnoog atlete i pitaju se kako je moguće da se jednim od velikih poslanika smatra čovjek sa takvim apetitom. Takvo razmišljanje samo govori o neznanju njegova nosioca, jer je većina vjeronavjestitelja koji su živjeli prije Poslanika, a za koje znamo, imala više žena. Ibrahim je, naprimjer, imao tri, Jakub četiri, Davud trinaest, Sulejman tri stotine plus sedam stotina konkubina! Ništa od ovoga ne znači da oni nisu bili istinski poslanici, ili da su bili opsjednuti seksom. To je bila normalna praksa dobrih ljudi da u svom domu imaju više žena, ako to mogu priuštiti. To se smatralo velikodušnom praksom!

Zadovoljavajući se ljubavlju jedne žene u toku dvadeset pet godina, Poslanik, a.s., se smatrao pozitivno suzdržljivim. Nakon Hatidžine smrti on se oženio mnogim drugim ženama, ali, kao što smo vidjeli, on nije oženio drugu ženu dok nije imao više od pedeset godina, a dame koje su kasnije išle s njim kroz život nisu sve bile zavodijive ljepotice već svaka žena sa svojom pričom.

Ovdje ćemo ukratko spomenuti njihova imena, životnu dob i status i vrijeme kada su se udavale za Poslanika, a. s.: Sevda – kćerka Zumu’a, sina Kajsova (udovica Sakranova, 55 godina), Aiša – kći Ebu-Bekrova (djevica, oko 6 godina), Hafsa – kći Omerova (udovica Hunejsa, sina Huzejfinog, 19 godina), Zejneba – kći Huzejmina (razvedena od Tufejla, sina Harisova i udovica njegova brata Ubejda, oko 30 godina), Hinda, kći Ebu-Umejje (Ummu ­Selema, udovica Abdullaha, sina Ebu-‚l-Esedova, njenog rođaka i Poslanikovog brata po mlijeku, 25-29 godina), Zejneba, kći Džahšova (kći Amine, sestre Poslanikovog oca Abdullaha, razvedena od oslobođenog roba Zejda, oko 39 godina), Džuvejrija – kći Harisova (stvarno ime Berra, udovica Mustafe, sina Safvanova, 14-17 godina), Remla – kći Ebu-Sufjanova (Ummu-Habiba, udovica Ubejdullaha sina Džahšova, 36-37 godina), Safijja – kći Hujejjova (pravo ime Zejneb, jevrejka, razvedena od pjesnika Selma, sina Miškema el-Kurezija, udovica Kinane, sina Ebu-‚l-Huqajqa, oko 17 godina), Mejmuna – kći El­-Harisova (pravo ime Berra, razvedena od Amra, udovica Abdurrahmana, sina Abdu ‚l-‚Uzzaova, 51 godina),1 Rejhana – kći Šemuma (jevrejka, udovica El-Hakema el-Kurezija, nepoznatih godina, ali mlada). Kaže se da je Poslanik imao još jednu suprugu, koju je pustio a koja se zvala ili Alija, kći Zebjanova ili Kajla, kći El-Eš’asova.

Jasno je da je Poslanik, a.s., makar ih oženio i iz političkih i socijalnih razloga, fizički veoma volio Aišu te također uživao u zagrljajima četiri ‚ljepotice‘: aristokratkinje Ummu-Seleme, svoje rodice Zejnebe i dvije kćeri njegovih poraženih neprijatelja: Džuvejrije, kćerke el-Harisove i jevrejke Safijje. Mora da je intimne odnose imao i sa koptskom kršćankom Marijom, jer mu je ona rodila sina Ibrahima kratko prije njegove smrti.2

U svakom slučaju, samo mlade osobe mogu misliti da je nemoguće za ženu iznad četrdeset godina da bude zainteresirana za fzičku intimnost. Srednjovječne žene koje su imale jadan i neispunjen/neostvaren život sa sebičnim muževima možda i jesu sretne da to zaborave, ali one sa pažljivim muževima bi bile vrlo tužne da se u određenoj godini svoga života moraju odreći intimnog života. Usput, vrijedno je podsjetiti one koji misle da Poslanik, a.s., nije mogao imati fizičke odnose sa starijim damama da se Hatidža za Poslanika, a.s., udala tek kad je imala četrdeset godina i da ga je zadovoljavala do svoje šezdeset i pete, te da je rodila skoro svu njegovu djecu.

Plemeniti Poslanik nije bio bogat čovjek i nije se oženio mlad. Njegova prva žena, Hatidža, kći Huvejlidova, ustvari je bila njegov poslodavac, bogata i inteligentna udovica koja je vodila svoj vlastiti posao i ona sama je predložila brak predanom i pažljivom mladom trgovcu vidjevši u njemu čovjeka kome se divila. Prije toga ona se udavala dva puta i imala djecu iz oba braka.

Evidentno je da su oboje bili veoma pobožni čak i prije nego je Poslanik primio objavu i da su poštivali jedno drugo u mjeri koja je lahko mogla preći u ljubav. Poslanik je radio kao vođa njenih karavana već neko vrijeme i oni su se dobro poznavali. Čini se da godine nisu igrale ulogu u tome. (Autorica ove knjige koja je ispratila pedeset ljeta i koja sada uživa u blagodati ljubavi pobožnog čovjeka mlađeg dvadeset godina od sebe, susreće se sa istim kritikama i zato može govoriti sa zahvalnosti o dražesnom, hrabrom i predrasudama neopterećenom pnmjeru našeg dragog Poslanika!)

Kasnije je Poslanik, a.s., jasno stavio do znanja da kada se odlučuju za brak, ljudi ne treba da traže ljepotu, bogatstvo ili status, već pobožnost i podudarnost. To je ono što je važno. To je snaga koja će prevazići prepreke i koja će održati ili uništiti brak.

Abdullah ibn Omer kazuje da je Božiji poslanik, a.s., rekao: „Nemojte se ženiti samo radi izgleda, jer ljepota može postati razlog moralnog propadanja. Ne ženite se ni radi bogatstva, jer ono može postati izvor grijeha. Ženite se zbog vjerske predanosti.“ (Et-Tirmizi)

Neki je čovjek pitao Hasana el-Basrija: Nekoliko je ljudi zaprosilo ruku moje kćeri, pa kome da je dam? Odgovorio je: „Onome ko se najviše Boga boji, jer ako je voli, poštovat će je, a ako je i ne bude volio, neće biti grub prema njoj.“ (El-Gazali)

Iz više razioga je opasno i pogrešno zaljubiti se u nekoga samo zbog fizičkog izgleda. Prvo, lijep izgled može prikrivati manje prijatne strane karaktera za koje je ‚ljubav slijepa‘. Kasnije, zbog opsjednutosti partnerovim izgledom, zaljubljeni partner može biti potaknut da uradi ili prihvati svaku vrstu pogrešnog ponašanja u očajničkom nastojanju da održi ljubav svoga ‚idola‘. Tako lijep izgled može prouzročiti čak i jedan oblik širka u srcu osobe koja je očajnički zaljubljena u lijepu osobu!

Drugo, lijepa i zgodna osoba može biti savršeno poštena i dobra, ali, nažalost, lijep izgled počinje da nestaje sa godinama ili rastućom kilažom ili povredama usljed bolesti ili nesretnog slučaja. Šta onda? Ako je osoba bila voljena samo zbog ljepote, veza će tada postati vrlo labilna i ranjiva. Mudri Poslanik je savjetovao da se ima sigurniji temelj za brak od očaranosti figurom ili licem osobe.

Ustvari, Hatidža je bila izuzetna žena. Plemenitog Poslanika je voljela do svoje smrti, bila njegov prvi sljedbenik i utješitelj u mnogim krizama.

„Kome da se obratim?“, pitao ju je jednog dana tokom jednog od dugih razgovora koje su vodili svaki put kada bi mu se javio melek Džebrail. „Ko će mi povjerovati?“ Sretna da čuje da više ne sumnja u svoju novu misiju, Hatidža je ushićena kazala: „Prije svih možeš se obratiti meni. Jer ja ti vjerujem!“ Poslanik, a.s., je bio sav sretan i pozvao Hatidžu da izgovori šehadet. Hatidža je vjerovala. (Taberi, Historija, 2: 209). Nikada se nije oženio drugom ženom dok je ona bila živa a i nakon smrti je nije zaboravio niti prestao voljeti. Njihov brak je potrajao dvadeset pet godina.

Postoji više dirljivih predaja koje pokazuju kako je Poslanik, a.s., bio duboko pogođen i ganut do suza kada bi čuo glas njene sestre Hale, koji je tako ličio na Hatidžin, ili kada bi vidio nešto što je jednom njoj pripadalo.

Poslanikova druga miljenica Aiša je izjavila:

Iako nikada nisam srela Hatidžu, najviše sam bila ljubomorna na nju. Jednom kada je Hatidžina sestra Hala došla posjetiti Poslanika, a.s., i kada je izvana zatražila dozvolu da uđe, on se zatresao jer ga je to podsjetilo na Hatidžu s obzirom da su njih dvije imale vrlo sličan glas. „To mora da je Hala,“ kazao je. Aiša je upitala: „Zašto misliš o toj starici koja je tako davno umrla kada ti je Allah dao toliko dobrih supruga?“ „Ne, ne, ne,“ odgovorio je Poslanik, a.s., „nikada nisam imao bolju suprugu. Ona mi je povjerovala kada su me svi ostali smatrali lašcem. Kada su me odbacili, ona je islam primila. Kada me niko nije bio spreman pomoći, ona mi je pomagala. Ona mi je djecu izrodila.“ A onda je dodao: „Allah mi je podario ljubav za nju.“

Nakon toga Aiša je odlučila da se ne žalosti na spomen Hatidže. Sam Poslanik ju je dugo žalio da bi ga na koncu prijatelji ubijedili da se ponovo oženi. U tom je posebnu ulogu igrala njegova tetka Havla koja nije mogla podnijeti da ga gleda tako tužna i usamljena. Havla ga je posjetila jednoga dana i zatekla ga kako radi kućne poslove, pere suđe i veš sa svoje četiri mlade kćeri. Dirnuta do sažaljenja, ona ga je potakla da sebi nađe drugu koja će voditi brigu o njegovom domu.

Kada se konačno oženio, u prvi mah tu nije bilo ljubavi. Kao većina lidera u Arabiji u to doba svoje prve dvije supruge je izabrao iz praktičnih i političkih razloga više nego zbog njihovog seksualnog šarma. Sevda je bila stara prijateljica, jedna od prvih muslimana i udovica njegovog prijatelja Sekrana, Suhejlovog brata. Ona je bila naravna, deblja, visoka žena, nešto starija od njega. On je imao pedeset dvije a ona pedeset pet – idealna osoba za domaćicu i odgoj njegove četiri kćerke bez majke. Aiša, njegova treća supruga, bila je tek malo dijete, kćerka njegovog najboljeg prijatelja. Sklapajući brak sa njima Poslanik je uspostavio važne tazbinske veze sa plemenima Suhejl i Ebu-Bekr.

Kasnije, naravno, on je veoma zavolio Aišu, a kada je ona dovoljno porasla, njihova veza postala je i fizička. Sevda ga nikada nije posebno privlačila. S druge strane, oni su bili jako dobri prijatelji. Kasnije, Sevda je bila sretna da ’svoju‘ noć s Poslanikom ustupi Aiši.

Oni koji su iznenađeni činjenicom da se Poslanik, a.s., oženio sa šestogodišnjim djetetom zaboravljaju da je bilo sasvim normalno kako u arapskom tako i u jevrejskom društvu da se zaruke prave za malu djecu, pa i pri samom rođenju, i da male djevojčice presele u kuće svojih budućih muževa mnogo prije nego bi njihovi brakovi bili stvarno konzumirani. Za pretpostaviti je da je upravo u jednom takvom aranžmanu živio Josip, Stolar od Nazareta sa Djevicom Marijom, majkom Isaa, a.s. Fizička intimnost nije počinjala dok djevojčica nije bila dovoljno odrasla, obično u dobi od trinaest do četrnaest godina, kao što je bio slučaj kod Aiše.

Jednom je plemenitog Poslanika njegov prijatelj ‚Amr ibnu ‚l-‚As pitao koju osobu voli najviše na svijetu, očekujući da će spomenuti ime nekog od hrabrih mladih ratnika. Na njegovo iznenađenje Poslanik je direktno odgovorio: „Aišu“. (Zerkeši, El­-Idžabe, 52)

Sama Aiša prepričava dirljiv detalj koji pokazuje njegovu ljubav: „Kada bih pojela jedan dio mesa sa kosti, davala bih ga Poslaniku, a.s., koji bi gledao da zagrize sa istog mjesta odakle sam ja zagrizla. Isto tako, kada bih mu ponudila da pije iza mene, pio bi sa mjesta gdje su trenutak ranije bile moje usne.“ (Muslim)

Kao Hatidža, i Aiša je Poslaniku davala punu podršku u njegovom vjerskom životu molitve i predanosti Bogu, često stojeći iza njega kroz duge sate razmišljanja, moleći se s njim, spremna da mu da svaku vrstu pomoći koju je trebao kada bi završio. Njegove svakodnevne potrebe su bile veoma male. Živio je vrlo jednostavno i jeo vrlo malo. Teret ovog asketskog života pao je i na njegove supruge koje su sa njim učestvovale u tom režimu. To svakako nije bio život za svaku ženu. Od žena koje su se udale za plemenitog Poslanika očekivalo se da budu nalik njemu, predane i požrtvovane i da žive život najsiromašnijih stanovnika Medine.

Otuda je velika odlika Aiše što je tokom njegovog života bila tako bliska sa njim, a.s. To nam je omogućilo da dođemo do blaga informacija o privatnom i intimnom aspektu njegove prakse, kao što ćemo kasnije vidjeti. Niko osim Hatidže nije ga tako dobro poznavao kao ona, koja je s njim dijelila najintimnije momente i privatne molitve. Ali, za razliku od Hatidže, Aiša je ostavila riznicu sa hiljadama hadisa!

Plemeniti Poslanik je izuzetno cijenio njenu visoku inteligenciju i duboko razumijevanje, te ju je smatrao vrijednim partnerom u radu na Allahovom putu. Muslimanima je imao običaj kazati da se, kada imaju nekih vjerskih problerna dok je on na putu izvan Medine, ili kada trebaju neku informaciju, obrate Aiši za savjet.

Nakon njegove smrti muslimani su uobičajavali ići kod nje da provjere ono što su čuli, vjerujući njenom sudu, ne samo zato što je bila bliska Poslaniku već i zbog njenih ličnih sposobnosti.

Ibn-‚Ata je izjavio: „Aiša je bolje od svih ostalih poznavala fikh, bila je najučenija i u poređenju sa onima koji su je okruživali, njeno rasuđivanje bilo je najbolje.“ (Ibn Hadžer, El-Isabe)

Interesantno je zabilježiti da je jednom prilikom čula Ebu Hurejru kako ponavlja hadis vezano za postupke plemenitog Poslanika nakon vođenja ljubavi. Ona je dovela u pitanje detalje njegovih izjava, pitajući: „Ko je to čuo od Ebu ‚1-Kasima?”3 Htjela je kazati da se Ebu Hurejre oslanja na ‚rekla-kazala‘, dok je ona imala lično iskustvo i s plemenitim Poslanikom dijelila najintim­nije trenutke.

Bila je oštroumna i imala jaku memoriju, pa nam je preko nje stiglo preko 2.210 hadisa. U vremenu kada je plemenska elita teško prihvatala i shvatala puni značaj islamskog učenja o ženskom dostojanstvu, njena pouzdanost i poštovanje koje je uživala činili su jako potreban presedan za kasnije generacije muslimanskih učenjaka.

Naprimjer, kada je, prema izvještaju Ibn-Merzuka u njenom prisustvu neko naveo hadis po kome su tri stvari koje kvare namaz psi, magarci i žene, ona ga je energično napala: „Odlično! Uporedio si nas sa magarcima i psima! Tako mi Boga, vidjela sam Poslanika, a.s., kako klanja dok sam ja ležala u krevetu između njega i kible, a nisam se pomjerala, da ga ne bih omela!“ (El-Buhari)

Nikada nije prihvatila nijedan hadis koji je bio u nesuglasju sa časnim Kur’anom, makar ga prenosio tako pouzdan izvor kao što je sin halife Omera. Ljudi, ma kako bili uvaženi, bez izuzetka mogu pogriješiti. Tako je jednom Omerov sin prenio hadis o tome kako mrtva osoba pati zbog naricanja njegovih ožalošćenih. Ona je pojasnila da je Omerov sin ili pogrešno razumio ili pogrešno čuo, jer nijedaa osoba na Onom svijetu ne pati zbog nedjela živih. Plemeniti Poslanik je, naime, komentarisao sahranu jevrejke i kazao kako njena rodbina plače dok ona biva kažnjena. Omerov sin je prihvato njeno objašnjenje.

Slijedeća Poslanikov žena bila je Hafsa, kći Omerova, čiji je suprug Hunejs umro od rana zadobijenih na Bedru kada je ona imala devetnaest godina. Omer je brzo prišao njihovom prijatelju Osmanu, koji je bio tek izgubio svoju ženu, Poslanikovu kćer Ruqajju. Međutim, Osman nije žurio sa ženidbom, kao ni Ebu Bekr, kome je također bila spomenuta. Moguće je da je razlog njihovog oklijevanja bio vatreni temperament dame, po čemu je bila nalik svome ocu.4

Poslanik, a.s., uvidjevši da je Omer povrijeđen, ponudi da se sam oženi Hafsom. Hafsa je bila vrlo obrazovana i inteligentna i dobar dio svoga vremena je provodila čitajući i pišući. Ona je također često raspravljaja s plemenitim Poslanikom, zbog čega ju je njen otac korio, a što je Poslank prihvatao s blagosti. Aiša je za nju kazala: „Hafsa je babina kći. Ona ima jaku volju kao i on.“

Vjerovatno je kao priznanje njenom jakom karakteru pisani tekst Kur ana bio povjeren upravo njoj na čuvanje. Kasnije će taj tekst biti uzet kao mjerilo i autentična verzija s kojom su poređene sve ostale kopije.

Plemeniti Poslanik nije bježao od žena koje su bile snažne i koje su voljele da raspravljaju ili su bile jakog karaktera kao što su bile Hatidža, Aiša, Hafsa ih Ummu-Selema. Nasuprot, on ih je veoma poštovao i volio. Hadisi kazuju da njegove supruge nisu bile razočarane, popustljive, unižene i dosadne figure iz sjene, koje su tu bile samo da njemu služe. Naprotiv, njegov je dom bio pun smijeha, njegove su žene bile glasne kad god im se nešto nije sviđalo, bilo da su u pitanju one ili neko drugi, a njihove su sobe ponekad grmile od ženske srdžbe i svađe. Prijatelji plemenitog Poslanika su se ponekad čudih da on nije disciplinirao svoje žene kako su oni očekivali!

Mnoge nove muslimane je to zbunjivalo, posebno Hafsinog oca Omera, koji jednom prilikom nije mogao prihvatiti količinu slobode datu muslimanskim ženama.

Omer je kazao: „Tako mi Allaha, u džahilijetu nismo obraćali pažnju na žene dok Allah o njima nije objavio ono što je objavio i dodijelio im ono što je dodijelio.“ (El-Buhari)

Jednom dok sam razmišljao o nekoj stvari, moja žena mi je rekla da želi da uradim to i to. Pitao sam je šta se to nje tiče. Tada mi je odgovorila: „Kako si ti čudan, sine Hattabov! Ne želiš da se iko s tobom raspravlja, a tvoja kći Hafsa raspravlja i sa Allahovim Poslanikom, s.a.v.s., do te mjere da on bude ljut po cio dan!“

Na njegovu žalost, ustanovio je da je njegova žena govorila istinu. Ljut na Hafsu upozorio ju je da to više nikada ne čini. A onda je otišao do kuće jedne druge Poslanikove žene, Ummu-Seleme, koja mu je bila rod, i pitao je o istom. Ona ga je, međutim, ukorila i napala:

O sine Hattabov! Čudno je kako se ti miješaš u sve! Sada se hoćeš miješati između Allahovog Poslanika, s.a.v.s., i njegovih žena! (El­-Buhari)

Peti ženski ‚apostol‘, učenik plemenitog Poslanika bila je Zejneba kći Huzejmina, dama izuzetne pobožnosti i požrtvovanja, čiji je muž kao šehid pao na Uhudu ostavivši je samu u siromaštvu. Nakon udaje prozvali su je ‚Ummu ‚l-mesakin‘, ‚majkom siromašnih‘ zbog njene darežljivosti prema siromašnima. Jednom kada je neki siromašni čovjek došao do njene kuće da traži hrane, ona je imala brašna za samo jedan obrok. Uprkos tome, ona mu je dala svo brašno i ostala bez ičega. Plemeniti poslanik ju je izuzetno poštovao. Nažalost, umrla je svega nekoliko mjeseci nakon njihovog braka.

Ummu-Selema (Hind, kći el-Mugire) je bila udovica njegovog rođaka Ebu Seleme. Imala je četvero djece i dvadeset devet godina kada ju je Poslanik oženio. U prvi mah bila je neodlučna da li da se uda za njega, ne zato što joj se nije sviđao, već zato što je jako voljela svog ranijeg muža, što je nosila njegovo zadnje dijete i što nije znala kako će se privići na to da bude inoća i da ima inoće. Već ranije je bila odbila i Ebu Bekra i Omera, koji su joj ponudili brak.

Predaje kazuju da je bila stidna. Kada bi je neposredno nakon sklapanja braka posjetio plemeniti Poslanik, ostavljao bi je samu kada bi htjela nahraniti svoju kćerkicu. Tek po nagovoru njenog brata po mlijeku, koji je čuo za njeno ponašanje, ona se počela opuštati u prisustvu Poslanika.

Bila je inteligentna žena i dobra supruga Poslaniku, a.s., i kasnije ga je snažno zavoljela. Kada je bio na smrtnoj postelji, molila je Boga da uzme nju ili cijelu njemu porodicu umjesto njega.

Poslanik ju je često vodio na vojne pohode i više puta od nje primio neprocjenjivo vrijedne savjete. Naprimjer, ona je bila ta koja je Poslaniku predložila da sam zakolje kurban na Hudejbiji nakon što je muslimanima spriječen ulazak u Mekku i tako okonča neprijatnu scenu s ashabima koji nisu mogli prihvatiti da se u Medinu vrate neobavljene umre. Poznati ajeti koji spominju jednakost muškaraca i žena vjernica su objavljeni nakon njenog propitivanja zašto Kur’an rijetko spominje žene vjernice. (Vidi ajet 33: 35).

Poslanikov jedini brak sa rodicom bio je onaj sa ženom izuzetno jake volje, Zejnebom kćerkom Džahša, koja je prema historičarima, uprkos svojih 39 godina, bila izuzetno lijepa. Ranije je odgajana pod nadzorom Poslanika i onda se udala za Poslanikovog oslobođenog roba i posinka Zejda. Iako brak u konačnici nije uspio, to je bio primjer da su u islamu ljudi različitcig društvenog porijekla jednaki. (Važno je zapaziti da Poslanik, a.s., s razlogom nije preporučio brak s rođacima kao svoju praksu. Iako se na kraju oženio ovom rodicom, Zejneba je bila tek njegova sedma žena, dakle ni u kom slučaju ne njegov prvi izbor).

Ne znamo koliko je godina Zejneba imala kada se udala za Zejda, ali je moguće da je Poslanik aranžirao ovaj brak jer se bojao da se ona nikada neće udati. Moguće je da se ona dugo odbijala udati jer se nadala da će se udati za svog rođaka, Poslanika, a.s., te je moguće da je bila razočarana kada se umjesto za njega udala za Zejda.

Nakon razvoda Poslanik, a.s., je bio pod pritiskom da je sam oženi kako bi razriješio situaciju. U tom trenutku nije znao kako bi je mogao oženiti jer je Zejda smatrao svojim sinom. Situacija je riješena kada je Allah objavio ajet koji potvrđuje da usvojeni sin nikada ne može biti stavljen u istu kategoriju sa rođenim sinom, tako da je Poslanik, a.s., mogao uzeti Zejnebu za ženu.

Upravo je u toku ove svadbene noći Poslanik bio uznemiren kada su neobazrivi gosti ostali predugo. To je bio povod za objavljivanje ‚ajeta o hidžabu‘, koji je omogućio Poslaniku da odvoji svoje privatne sobe od javnog života i tako stekne nešto privatnosti.

Džuvejrija je bila kći El-Harisa, starješine plemena Mustalik. To pleme je napalo muslimane ali je bilo poraženo, a Džuvejrija je bila jedna od onih koji su bili zarobljeni. Inicijalno je ona dodijeljena Sabitu, sinu Kajsovu. Kao kći plemenskog starješine nije željela biti vlasništvo običnog vojnika, pa je zatražila da bude oslobođena uz otkup.

Kada su je doveli Aiši, Aiša je izjavila da se rastužila kada ju je vidjela jer je bila tako lijepa i ljupka. „Tako mi Allaha, jedva da sam je vidjela u predvorju svoje sobe a već mi se nije sviđala!“ Kasnije se sjećala: „Znala sam da će na njoj vidjeti što i ja.“ I zaista, Poslanik, a. s., joj je ponudio brak, ona je primila Islam, a neprijateljsko pleme postalo saveznik. Za Aišu se pak kaže da je uvijek gajila određenu zavist prema njoj.

Poslanikov brak sa Ummu-Habibom je bio potpuno drugačiji. Ona je bila kćerka Ebu-Sufjana i time sestra budućeg halife Muavije, te udovica Poslanikovog rođaka Ubejdullaha, sina Džahšova, Zejnebinog brata. Njena majka Safija, kćerka Abu ‚l­’Asova, bila je tetka po ocu hazreti Osmana, Poslanikovog dragog prijatelja i zeta. Ubejdullah se sa njom iselio u Etiopiju, međutim, tamo je napustio Islam i postao pijanica. Kada je umro, abesinijski vladar Negus je bio duboko nesretan zbog nje, pa je kontaktirao Poslanika s tim u vezi, na što je Poslanik pristao da je sam oženi. Brak je sklopljen po punomoći. Postoje i predaje po kojima su stanovnici Medine tražili od Poslanika, a.s., da je oženi jer je bila odana muslimanka i jedna od prvih vjernica. Oni nisu željeli da se ona vrati u dom njenog  još uvijek nevjerujućeg oca Ebu-Sufjana.

Rejhani iz jevrejskog plemena Benu-Nedir malo znamo. Ona je bila ratna zarobljenica koju je Poslanik uočio i ponudio joj brak ako prijeđe na islam. Prema nekirn predajama, ona nikada nije napustila jevrejstvo i Poslanik, a.s., ju je držao kao sluškinju. Jednoga dana ona jeste primila islam, ali je tada već bio objavljen ajet kojim su Poslaniku zabranjeni daljnji brakovi, tako da je nije ni oženio. S druge strane, historičar Ibn-Sa’d tvrdi da ju je on oženio nakon što ju je oslobodio. Ibn-Ishak kaže da je umrla deset godina prije Poslanika, a.s., tako da nam ne preostaje ništa nego da kažemo da njenu životnu priču Allah najbolje zna.

Zejneba, kći Hujejjova, kojoj je Poslanika, a.s., nadio ime Safija, bila je još jedna jevrejka, sedamnaestogodišnja kćerka neprijatelja muslimana. Hujejj, starješina plemena Benu-Nedir, bio je potomak poslanika Haruna. Njen suprug Kinane je bio široko poznat po tome što je živog zakopao brata Muhammed ibn Mesleme, zbog čega ga je Muhammed kasnije ubio. Nju je sebi između ratnih zarobljenika za sluškinju izabrao Dihja el-Kelbi. Međutim, ona je kao kći plemenskog starješine tražila časniju sudbinu. Plemeniti Poslanik ju je oslobodio, a onda oženio.

Kaže se da je bila lijepa i Aiša je opet bila pugođena značajnom količinom zavisti. U prvo vrijeme Aiša i druge Poslanikove žene su joj život činile teškim stalno je izazivajući i provocirajući. Međutim, plemeniti Poslanik je uvijek bio na njenoj strani. Kada je Aiša jednom prilikom rekla da uopće ne zna zbog čega čitava gužva kad je ‚jedna jevrejka kao i druga‘, Poslanik ju je ukorio kazavši: „Ne govori tako! Ona je primila islam i iskreno mu se predala.“ Kada su joj prigovorile zbog njenog oca, Poslanik, a.s., ju je podučio da im odgovori: „Moj otac je Harun, a moj amidža Musa.“ Kada je jednom prilikom Zejneba odbila ‚jevrejki‘ posuditi kamilu, Poslanik, a.s., je stao u odbranu ‚jevrejke‘ bojkotujući Zejnebu u postelji nekoliko mjeseci. Safija je postala bliska prijateijica Poslanikove kćerke Fatime, a vremenom se sprijateljila i sa Aišom. Ustvari, Aiša, Hafsa i Safija su postale neka vrsta ‚trija‘. Ona, međutim, nikada nije prekinula veze sa svojim jevrejskim rođacima. Kada je bila na samrti, ostavila je oporuku da trećina njenog imetka pripadne njenom sestriću. Iako su to neki kritikovali, Aiša je insistirala da se oporuka provede.

Posljednja Poslanikova supruga bila je starija udovica Berra, sestra žene njegovog amidže Abbasa, koja je željela ublažiti njen patnje i lijepo je udati. Poslanik joj je promijenio ime u Mejmuna. Njen rođak je bio poznati ratnik Halid ibn Velid, koji je nakon ovog braka prešao na islam.

Kada je plemenitom Poslaniku bilo šezdeset godina, Allah je objavio ajet kojim je ograničio broj žena jednoga čovjeka na četiri (Kur’an, 4: 39). No, kako su njegove postojeće supruge bile proglašene ‚Majkama vjernika‘, nije mu bilo naređeno da ih pusti.

Plemeniti Poslanik je bio ljudsko biće, kao i njegove žene. I dok je njihov zajednički život bio fokusiran na molitvu, post i duhovno uzdizanje, njihova kuća nije bila tihi samostan. Oni su upoznali mnoge nevolje i boli bračnoga života kao i njegove radosti. Dva puta je Poslanikov dom prolazio kroz velike krize.

Jednom kad je Aiša bila optužena za preljubu, a drugi put kada je u svoj dom doveo Koptkinju Mariju.

‚Slučaj sa ogrlicom‘, koji je plemenitom Poslaniku nanio mnogo boli, desio se kada je Aišu, koja je bila na putovanju s Poslanikom, ostavila karavana i kada ju je doveo mladić iz nekog plemena. To je izazvalo zabrinutost. Oni kojima se nije dopadao njen uticaj na Poslanika, a.s., odmah su je optuži i za preljubu i nisu joj povjerovali kada je objasnila da je u momentu pokreta karavane tragala za svojom najdražom ogrlicom.

Ljuta i slomljena srca, Aiša je napustila Poslanikovu kuću i otišla svojim roditeljima, gdje je plakala dva dana. Njena majka, Ummu-Ruman, pokušala ju je razgovoriti i utješiti uvjeravajući je da je to sudbina svih lijepih žena. Njen otac, Ebu-Bekr, savjetovao joj je da se vrati Poslaniku i da bude strpljiva. Kada ju je Poslanik, a.s., vidio, zatražio je da prizna ako je počinila kakav grijeh govoreći joj da će joj Bog oprostiti ako je kriva.

Dostojanstvena kakva je bila, mirno ga je pogledala i kazala da nikada ne bi priznala nešto što nije uradila. Njena je obaveza bila da pokaže strpljenje i moli Boga za pomoć. Dok je izgovarala svoje posljednje riječi, došla je objava i plemeniti Poslanik je bio u kontaktu s Bogom. Ebu-Bekr ga je zaodjenuo plaštom, dok je njena majka u strahu iščekivala rezultat. Kada je Bog potvrdio njenu nevinost, svi su bili presretni i rasterećeni.

Iako je imala tek četrnaest godina, već je bila ponosna i dostojanstvena muslimanka, koja je predstavljala onu vrstu supruge koja je bila predana samo Allahu. Plemenitom Poslaniku to nije smetalo niti se na to žalio, jer tako je islam učio i Aiša je to dobro razumjela.

Svaki muškarac koji se upusti u avanturu poligamije zna da će biti tenzija i stresova uzrokovanih neizbježnim trenjem više žena u jednoj kući. Kada je namjesnik Egipta Mukavkis poslao Poslaniku, a.s., dvije atraktivne koptske kršćanske djevojke, pritisak na nesebično udovoljavanje željama muža od strane Poslanikovih žena je značajno porastao. Svakako, uzimanje konkubina nije smatrano kao nešto nenormalno ih pogrešno u to doba. Ipak, svaka žena koja voli svoga supruga, osjećala bi se razočaranom ako bi osjetila da ona nije u stanju u cijelosti ispuniti sve njegove ljubavne želje.

Prema predajama, jedna od ovih djevojaka, Sirin, data je Poslanikovom prijatelju Hassan ibn Sabitu, dok je drugu, Mariju, Poslanik, a.s., odredio da služi Ummu Selemi. Kao i sa Rejhanom, nije izvjesno da li ju je Poslanik oženio ili ne. Neki tvrde da Poslanik, a.s., nije imao konkubina, već samo žene, ali mnoge knjige spominju devet Poslanikovih žena u trenutku njegove smrti, što bi značilo da su Rejhana i Marija bile samo konkubine.

A Allah zna najbolje. Ibn-Abbas kaže da je Poslanik, a.s., Mariji dao kuću u plemenu Nefir gdje je imao nešto imovine. Ona je tamo provodila ljeto i tamo bi je plemeniti Poslanik posjećivao.

Prema drugim predajama, on je Mariju posjećivao svaki dan, tako da je uskoro zatrudnjela. Nijedna Poslanikova žena osim Hatidže nije rodila dijete, iako je, prema jednoj predaji, Aiša jednom pobacila, što je svakako izazvalo stres. Raspoloženje se pogoršavalo i nekako u to vrijeme počele su svađe u kući oko podjele nekoliko jednostavnih stvari iz ratnog plijena koje su im bile dozvoljene. Omer je dolazeći iz ženskih dijelova čuo svađu, poznao glasove Aiše i svoje kćerke Hafse i bio prestravljen. On je već brinuo da Hafsa gubi kontrolu, te joj je rekao da kontroliše svoju zavist i prihvati činjenicu da nije lijepa koliko Aiša, i da će, ako previše izazove Poslanika, a.s., biti otpuštena.

Žene su bile tako glasne o pitanju Marije da je Poslanik, umoran od svega, obećao da joj više neće ići. Ali, stvari se nisu poboljšale, i na kraju je atmosfera postala tako napeta da se Poslanik u potpunosti povukao od svih svojih žena i otišao u izolaciju.

Muslimanska zajednica je bila užasnuta jer to nije bila samo kućna kriza. Mnogi politički i plemenski savezi bi bili dovedeni u opasnost ako bi ih otpustio.

U prvi mah Poslanik, a.s., je odbio vidjeti čak i Omera, a kada ga je konačno primio u svoju sobu, Omer ga je našao kako leži na rogozovoj hasuri čji su se tragovi vidjeli na njegovom obrazu. Na kraju je Poslaniku, a.s., došla objava u kojoj je stajalo da svim svojim ženama treba dati slobodan izbor. ‚Ajet o izboru (33: 28-9) je odredio da one treba ili da prihvate njegove uvjete i  žive islamskim životom kakav je tražio, dajući mu vremena koje je trebao za ibadet i upravljanje zajednicom, ili, ako smatraju da to nisu u stanju, da se odluče za miran i besprijekoran razvod.

Plemeniti Poslanik je svoje supruge izbjegavao jedan mjesec. Na kraju 29. dana prekinuo je izolaciju i otišao prvo do Aiše, koja ga je dočekala riječima: „Allahov Poslaniče, rekao si da nećeš dolaziti mjesec dana a ostao je još jedan dan. Prošlo je samo dvadeset devet dana. Brojala sam ih jedna po jedan.“ Poslanik, a.s., joj je pojasnio da je taj mjesec imao dvadeset devet dana. Aiša završava predaju riječima: „Tada mu je Allah objavio ‚Ajet o izboru‘. Od svih svojih supruga prvo je došao meni i ja sam izabrala njega.“

Izbor je ponudio svim svojim suprugama. Dio ‚izbora‘ bio je odustajanje od seksualnih odnosa sa nekoliko žena koje nisu bile fizički atraktivne. Iako je plemeniti Poslanik bio snažan čovjek, imao je više od šezdeset godina. Ipak, razumio je da mora biti pravedan prema svim svojim suprugama u svom bračnom odnosu. Iako je bilo jasno da to nije bilo savršeno pravedno i da bi one trebalo te stvari jednostavno da ostave iza sebe i budu zahvalne što im je osigurao makar dom, on je uzeo u obzir njihove fizičke potrebe i nastojao je učiniti nešto u vezi s njima.

Suprugama prema kojima nikada nije osjećao nikakve fizičke privlačnosti bila je data prilika da budu otpuštene ako žele. Ali, one su ga toliko poštovale i voljele da su sve odabrale da nastave svoje brakove sa njim bez seksualnih odnosa radije nego da ga napuste. One su dale svoju riječ i mir je ponovo uspostavljen.

Ajet o izboru uopće nije spomenuo Mariju, već se pozabavio stavom Poslanikovih supruga prema luksuzu i zemaljskim dobrima. ‚Žene-apostoli‘ su se složile da žrtvuju svoj materijalni interes, i tako zaslužiše svoje titule Majki vjernika.

Marija je rodila sina kojemu je bilo dato ime velikog Ibrahima, vjerovatno u znak sjećanja na poslanika koji je osnovao arapska plemena preko svoga sina Ismaila. Poslanik i svi muslimani su se radovali jer su sinovi koje je ranije imao sa Hatidžom umrli kao djeca. Tragično, ista sudbina očekivala je malog Ibrahima.

Sve ovo je moralo biti posebno bolno za Aišu jer izgleda da od svih Poslanikovih, a. s., supruga jedino ona nije imala djece. Sve ostale su imale djecu iz ranijih brakova. Čini se da je Poslank, a.s., vrlo dobro razumio njen osjećaj ‚praznine‘ i potrebu za kompenzacijom, pa joj je dao nadimak Ummu-Abdullah (Majka Abdullahova) po jednom od njenih sestrića.

U vrijeme izbora Poslanik, a.s., je od nje zatražio da vrlo pažljivo razmisli prije nego se složi da ostane kod njega. Savjetovao joj je i da se konsultuje sa svojim ocem. Ona je ponosno odbila da to učini. Nije čak imala potrebu ni da razmišlja: izabrala je Allaha i Njegova Poslanika.

Nema nikakve sumnje da je Aiša bila Poslanikova miljenica, te da je i ona njega beskrajno voljela. Uobičajavala je mirisati mu kosu njegovim omiljenim mirisom, kupati se iz iste posude kao i on, piti iz iste posude i spavati umotana u isti čaršaf. Njegov omiljeni položaj za odmaranje bio je da legne i glavu osloni na njeno krilo.

 

(Poglavlje iz knjige: VODIČ ZA MUSLIMANSKI BRAK, Ruqayyah Waris Maqsood (Prijevod sa engleskog: Ahmet Alibašić, Izdavač: Selsebil, Živinice, 2005. god.)

___________________________________

  1. Žena njenog oca Hinda bint ‚Avf je bila sestra žene Poslanikovog amidže El-‚Abbasa, Ummu-Fadl []
  2. Učenjaci se ne slažu oko toga da li je ona bila njegova supruga ili konkubina. []
  3. Jedno od Poslanikovih imena. []
  4. Prema nekim predajama Ebu-Bekr je čuo Poslanika kako spominje Hafsu, pa nije želio bilo šta poduzimati dok ne vidi šta će Poslanik učiniti, a isto tako nije htio otkriti Poslanikovu tajnu i Omeru kazati istinu.  []