Izgovori za ostavljanje namaza

salah prayerLjudi koji nikako ne klanjaju namaz ili ga veoma često izostavljaju, koriste mnoge izgovore.

Zbog toga što ni na jednu stvar koja se iznosi kao prepreka namazu ne gledam očima „opravdanja“, uporno koristim riječ „izgovor“. Jer, jedino opravdanje za namaz mogu biti rizik od smrti, stanje kome i nesvijesti te njima slične nepremostive prepreke. Izvan ovoga, prepreke koje prikazuje naš nefs, nisu ništa drugo do prosti i lahko rješivi izgovori.

Sada ćemo ih jedan po jedan obraditi i istopiti.

 

Nepoznavanje važnosti

 

Nepoznavanje važnosti namaza najveći je uzrok njegovog izostavljanja. Mnogi muslimani, ne znajući koliko veliku važnost i vrijednost nosi namaz, koriste sljedeće riječi: „Imaš posla, klanjat ćeš kasnije ili kasnije ćeš klanjati na kaza.“

Međutim, namaz je toliko važan, on je najveći uzrok stvaranja insana.

Razmislite malo: Naš Gospodar nam naređuje u Kur’anu: „Džinnove i ljude sam stvorio sumo zato da Mi se klanjaju.“ (Ez-Zarijat, 56.)

Ima li još šta da se kaže?

I naš Gospodar i naš Poslanik, s.a.v.s., nam kazuju da je namaz najveći ibadet. Dok je istina ovoliko jasna, je li moguće razmišljati drugačije?

Naš Stvoritelj, Stvoritelj svega, Onaj Koji nas oživljava i usmrćuje, Onaj Koji će nas na Ahiretu pozvati na podnošenje računa i dati nam ili vječitu nagradu ili vječitu kaznu, Allah, na jedan veoma otvoren i jasan način govori da nas je stvorio da bismo Mu činili ibadet i klanjali, te uporno naređuje namaz.

Zar naše napuštanje namaza uz različite izgovore, ne predstavlja varanje samih nas i zabijanje glave u pijesak?

Probudimo se iz zablude u kojoj se nalazimo. Klanjajmo namaz na vrijeme, bez propuštanja, čim zauči ezan, ispravno i kako treba. Ako se odmah ne probudimo, znajmo da će buđenje u Džehennemu biti mnogo kasno.

 

Mišljenje „Allah je Gafur i Rahim, oprašta“

 

Pojedini ljudi koji ne klanjaju namaz, a prije svih naš nefs, kažu: „Ma hajde, Allah će oprostiti.“ Mnogi ljudi koji ostave namaz kažu da je Gospodarev oprost beskrajan i da će sve oprostiti. Međutim, ovo je jedna šejtanova zamka.

Naravno da će naš Gospodar oprostiti sve grijehe, osim širka. Ali kako?

U vezi s tim, ovaj ajet nas stalno mora držati opreznim:

„O ljudi, bojte se Gospodara svoga i strahujte od Dana kad roditelj djetetu svome neće moći nimalo pomoći, niti će dijete moći svome roditelju imalo pomoći! Allahova prijetnja je istinita, pa neka vas nikako život na ovom svijetu ne zavara i neka vas u Allaha šejtan ne pokoleba.“ (Lukman, 33.)

Posljednja rečenica na sasvim jasan način iznosi grešku onih koji nemar prema namazu iskazuju riječima: „Kako god da bude, Allah će oprostiti.“

Gospodar naš, u Koga se nadamo da će nam oprostiti nemar po pitanju namaza, zato što je Gafur i Rahim, otvoreno nas upozorava ne želeći da se prevarimo. Da li mi bolje poznajemo Gospodara, nego što On poznaje sebe, pa govorimo „oprostit će, oprostit će“ i napuštamo namaz? Baš kao da govorimo: „Koliko god da Allah u Kur’anu 70 puta naređuje namaz, vi ne brinite, On je merhametli, oprostit će.“

Prije svega, ne zaboravite ovu istinu: Ne čine se grijesi uzdajući se u Allahovu milost i oprost. Jedino ukoliko je grijeh učinjen iz neznanja, pa se na kraju osjeti pokajanje i zatraži oprost, to je nešto drugo. Obratite pažnju na ovo upozorenje:

„Allah prima pokajanje samo od onih koji učine kakvo hrđavo djelo iz lahkomislenosti, i koji se ubrzo pokaju; njima će Allah oprostiti. – A Allah sve zna i mudar je.“ (En-Nisa‘, 17.)

Dakle, da bi pokajanje bilo prihvaćeno potrebno je grijeh uraditi iz neznanja a zatim se pokajati dok ne prođe mnogo vremena. Ali, mnogo je ljudi koji ne klanjaju i koji ovaj gri­jeh svjesno čine i još ne osjećaju nimalo kajanja te svakog dana nastavljaju činiti isto. Ako ga urade svjesno pa se nakon toga iskreno pokaju i više ga nikada ne urade, inšaallah, opet će im biti oprošteno.

Da, među lijepim imenima našega Gospodara najviše je onih koja nose značenje nježnosti, oprosta i milosti. Također je On rekao da Njegova milost nadvisuje Njegovu kaznu. I rekao je da će, osim pripisivanja Mu druga, oprostiti sve ostalo. Toliko, da ima ljudi koje će staviti u Džennet zato što su učinili iskrenu tevbu iako su cio život proveli u griješenju. Međutim, ima i onih koji su cio svoj život proveli u dobru, a koji su se stropoštali u Džehennem zato što su se hvalili i uzdizali svojim ibadetima.

Jednom insanu, koji je učinio grijeh pa se kasnije osvijestio i došao k sebi, uzdrhtao riječima: „Šta sam to uradio, kako sam veliku grešku učinio“, ukoliko ozbiljno i iskreno osjeti kajanje i zamoli za oprost, naš Gospodar može oprostiti. Obratite pažnju, kažemo: Može oprostiti. Jer se Allahovi magfiret i oprost ne nalaze ni pod čijom hipotekom. Niko nema pravo iskazati mišljenje u vezi s ovlaštenjem koje pripada Njemu. Niko ne može utjecati na Njega. I jedan od najvećih grijeha je mišljenje: „Allah meni neće nanijeti patnju“, u šta također ubrajamo i shvatanje: „Kako god da bude, ja sam Džennetlija“.

Svakako da su i mišljenja poput: „Allah mi neće oprostiti“, „Allah me neće staviti u Džennet“, „Ja sam zasigurno u Džehennemu“, u krajnjoj mjeri pogrešna, zato jer se Allahov poklon, dobročinstvo, oprost, pravda ne nalaze pod ničijim uticajem. Kao i o svakom pitanju, također i u svim postupcima naš Gospodar je jedan, nezavistan i nikom ne polaže račun.

Zbog toga kažemo: Ostavimo po strani razmišljanje: „Oprostit će Allah“, dok se prije činjenja grijeha nalazimo udaljeni od iskrenosti i u protivrječnosti. Mi čak ne možemo znati rezultat kada nakon grijeha iskreno i iz srca učinimo tevbu i istigfar. Niti je ispravno misliti da nam je oprošteno niti da nam nije oprošteno. Sve do smrti nadamo se Njego­vom oprostu i bojimo se Njegove kazne.

Sa ovog gledišta, ne klanjati namaz i misliti da će Allah oprostiti, jeste velika greška i za namaz ne može biti nikakvog izvinjenja.

 

Još si mlad, klanjat ćeš kad ostariš

 

Biti mlad, također je jedan od izgovora za neobavljanje namaza. Čudno je da se mladost, koja nam treba pružiti veće i zanosnije vezivanje za ibadet i namaz, ponekad prikazuje kao prepreka. Štaviše, naš nefs i okolina mogu kazati da smo još mladi i da ćemo klanjati kada ostarimo.

Zapravo, ko ima garanciju da će doživjeti starost? Ko je napravio ugovor sa Azrailom? Zar smrt razlikuje stare i mlade? Recimo da je jedino nama data garancija da ćemo živjeti 100 godina. Kada ćemo početi s namazom? Šta je mjera? Šesdeset godina, sedamdeset, devedeset ili dan prije smrti? Zar nećemo biti pitani za ono što smo uradili od doba zrelosti pa nadalje? Da li Allah govori „O starci, namaz klanjajte“, ili „O vi koji vjerujete, namaz klanjajte“? Da li je življenje islama stvar starih ljudi? Poslanik, s.a.v.s., kaže da će svaki insan pred Allahom podnijeti račun o tome gdje je proveo svoju mladost. I pored toga što su nam znane ove istine, kako može biti da smo ravnodušni dok ezan uči?

Da, mladost nas mora podstaći da se svim bićem vežemo za namaz, zato jer je ona najljepše sredstvo za obavljanje dobrih djela. Energija, aktivnost, volja i snaga koje se imaju u mladosti ne mogu se naći u starosti. Sve to potrebno je unovčiti na Allahovom putu.

 

Izgovor „nemam vremena“

 

Neki ljudi, kada ih upitate zašto ne klanjaju namaz, daju jedan veoma smiješan odgovor: „Nemam vremena.“ Pogledajte ovu besmislicu! Za sve se ima vremena, ali za nešto što je cilj našega stvaranja, za namaz, nema se vremena! Ko će povjerovati u ovo?

Jednog dana vozio sam se taksijem. Moj desetogodišnji brat sjedio je naprijed i započeo je razgovor sa vozačem. U jednom momentu započesmo priču o namazu. Vozač reče: „Ja ne klanjam.“ S dječijom iskrenošću, moj brat ga upita: „Da li ne možete naći vremena?“ Međutim, čovjek je bio veoma iskren: „Nije zbog toga, sine. Lijenost i nehat.“ Nakon ovih riječi, htjeli ne htjeli, nasmijasmo se. Vozač je čistu istinu rekao bez uvijanja. Nakon što se poželi obavljanje namaza, ne može se javiti problem nedostatka vremena i njemu slični razlozi.

Kažite mi, zar Allah nije taj koji je stvorio vrijeme i koji nam ga je dao na raspolaganje? Allah nas stvara, sve nam podređuje, naređuje nam namaz a mi ustajemo i kažemo: „Gospodaru, klanjao bih ali nemam vremena.“ Koliko je čudno, zar ne?

Naš Gospodar nam je poklonio jedan dugačak životni vijek. Od nas traži da dnevno od 24 časa odvojimo jedan za namaz. Toliko je saosjećajan i milostiv da i pored toga, kada bismo proveli 24 sata u ibadetu, ne bismo mogli da Mu se zahvalimo, On od nas traži jedan sat. Kada bi vam jedna bogata osoba poklonila 24 zlatnika a zatim vam zatražila jedan uz obećanje: „Ako mi daš to, nakon izvjesnog vremena dat ću ti pun džak zlatnika. Ako mi ne daš, poslat ću te u zatvor“, da li biste odbili ovu ponudu? Nikada! A kako onda možemo okretati leđa namazu?

 

Pogrešno razumijevanje istine „I rad je ibadet“

 

Pojedini muslimani kao izgovor za namaze kažu: „Radimo, i rad je jedan ibadet. Zarađujemo opskrbu za naše porodice.“

Nelogičnost u ovom primjeru je sasvim jasna, zar ne?

Riječ ibadet je, prije svega, vjerski pojam. Da bismo za neku riječ ili radnju mogli kazati da je ibadet, potrebno je da bude naređena od strane Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.s. Na kojem mjestu se u Kur’anu kaže: „Nema potrebe za namazom, i vaš rad je ibadet“? U kojoj zbirci hadisa piše: „Dok radite ne obavljajte namaz, i to je jedan ibadet“?

Nasuprot tome, pogledajte kako naš Gospodar hvali vjernike koje nikakva trgovina ne odvraća od namaza:

„Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju i koji molitvu obavljaju i milostinju udjeljuju, i koji strepe od Dana u kom će srca i pogledi biti uznemireni, da bi ih Allah lijepom nagradom za djela njihova nagradio i da bi im od Dobrote Svoje i više dao. A Allah daje kome hoće, bez računa.“ (En-Nur, 37.-38.)

Ovi ajeti na jedan siguran način obznanjuju da rad, radi opskrbe, ne može biti prepreka ibadetu. Razmislite, zar naš Gospodar, Koji nam je naredio namaz, nije znao da ćemo raditi? Da, rad je ibadet i ne samo rad, već ibadet može biti i svaki lijep posao koji smo obavili. Ali, pod jednim uvjetom: Najprije ćete klanjati namaz, a zatim ćete nositi jedan lijep nijjet.

Dakle, reći ćeš: „Moj Gospodar je istinski Vlasnik imetka. On nam daje opskrbu. Međutim, da bismo dobili ovu opskr­bu, naređuje nam da radimo. I mi u okviru Njegove naredbe i zadovoljstva, na jedan dozvoljen način, trudimo se da je zaradimo“, i sa ovim ćeš nijjetom raditi. Eto, uz namaz i ovakvu namjeru sve što uradite može biti ibadet. Ali, bez obavljanja namaza naša dobra djela nisu ibadet. Čak i da jesu, jedan ibadet ne može biti izgovor za neobavljanje drugog ibadeta. Kada smo već kod toga, veoma su pogrešne i proturječne riječi: „Ne mogu klanjati, ali postim ili dajem zekat.“ Zato jer je isti Onaj što je naredio i namaz i post. Nijedan ibadet nije pepreka drugom ibadetu, svaki od njih ima različito mjesto i vrijeme.

 

Nikako da prođe, dosadno je

 

Možda naš nefs može kazati ovako: „Ovaj namaz nikako da prođe. Dosadno nam je zato što stalno klanjamo.“ Ove riječi predstavljaju jednu igru našega nefsa, jer svaki dan uzi­mamo hranu, pijemo vodu, udišemo zrak. Da li nam je to dosadno? Jeste li vidjeli čovjeka koji kaže: „Dosadilo mi je više da jedem!“ To nije moguće. Zato jer uživamo u tome. A zar ne uživamo i u namaza? Zar izlazak pred Stvoritelja svega, ispovijedanje Njemu, traženje pomoći od Njega, zar dostizanje srčanog spokojstva i duševnog mira koje On daruje, ne predstavljaju najveće uživanje?

Jeste li ikada vidjeli nekog ko klanja da se žali? Možemo li pokazati bar jednog insana koji kaže: „Oh, koliko sam se umorio, dojadilo mi je. Klanjao sam, krenuo sam lošim putem“? Potpuno suprotno tome, ko obavlja namaz on je u miru, rahatluku, jer je namaz hrana za pamet, srce i dušu. Zbog toga klanjanje namaza nikada ne može biti dosadno. Pamet, srce i duša zadovoljni su namazom. Jedino se može pobuniti naš nefs koji prima pouku od šejtana. Protiv njega se moramo boriti, podučavati naš nefs, štaviše silom ga dovesti pred Allaha.

 

Potraga za čarobnom formulom

 

Pojedini muslimani imaju mnogo znanja o namazu. Međutim, opet se ne mogu suzdržati da ne kažu: „Znamo to, ali nikako ne možemo pobijediti naš nefs i prokletog šejtana. Koliko god da se potrudimo, unutar nas postoji jedno odsustvo želje. Čak ponekad ramazanom počinjemo, pa nakon Bajrama ostavljamo. Nekoliko mjeseci u godini klanjamo a poslije prekidamo. Idemo na džumu i na bajram, ali kada je riječ o dnevnim vaktovima ne bivamo uspješni. Ti nama kaži takvu stvar, da počnemo sa namazom i da ga više nikada ne ostavimo.“

Zaista je stanje pojedine naše braće koja ne klanjaju pet vakata namaza, u potpunosti isto kao što smo naveli. Štaviše, čovjek je stekao vjersko obrazovanje, od početka do kraja proučio je Kur’an i opet se može namučiti u vezi s klanjanjem namaza.

I za ovo ima lijeka. Kur’an, lijek za sve naše bolesti, pokazao nam je i ovaj put.

Samo, povjerujmo u ovo: Niti jedan lijek za bilo koju brigu ne može se naći čarobnom formulom, niti se jedan problem može riješiti u jednom trenutku.

Recimo, zahvatila vas je neka bolest. Možemo li se spasiti ukoliko odmah popijemo nekoliko tableta? Zar nekada nije potrebna terapija koja traje godinama ili čak operacija?

Kako zarađujemo novac potreban za izdržavanje porodice? Uz rad od sat-dva dnevno, možemo li se opskrbiti za cio mjesec? Zamislite nekog učenika: Da li je dovoljno da radi pet minuta da bi položio godinu?

Eto, kao što smo naveli, također da bismo pobijedili naš nefs i šejtana, bit će potrebno da se malo potrudimo. Zar možemo pobijediti u jednom bitnom ratu, s mjesta na kojem ležimo, a da ne uradimo ništa?

Da bismo mogli klanjati namaz s voljom, potrebno je da nam vjerovanje bude veoma jako. Zato, jer je vjerovanje temelj na kojem se izgrađuje namaz i ostali ibadeti. Veoma dobro razumijevanje kur’anskih ajeta o vjerovanju, jeste put pomoću kojeg se vještački i slabi iman pretvara u aktivni i jaki iman. Potrebno je da pročitamo njihov tefsir i da ojačamo.

Eto, što se ovoga tiče neophodno je čitati Risale-i Nur, djelo hazreti Bediuzzamana Saida Nursija. Zato jer se u ovim djelima nalazi pouka o jakom imanu i razmišljanju. Osim toga, sadržane su i veoma vrijedne teme o važnosti namaza. Zato, čitanjem 4.,9., 11., i 21. riječi iz njegovog djela Riječi, i 6. i 15. zraka iz djela Zraci (iskre), stiče se velika korist. Štaviše, ove dijelove je potrebno stalno iznova čitati, izučavati i zajedno s prijateljima truditi se razumjeti duboke istine.

 

Klanjao bih, ali ne znam dove

 

Neki muslimani izmišljaju ovakve izgovore: „Ja ne znam u potpunosti klanjati, a i jedan dio dova nisam mogao naučiti napamet. Na takav način ne mogu da klanjam.“

Međutim, toliko mnogo naučimo stvari vezanih za dunja­lučki život, pa zašto ne odvojimo nekoliko sati zarad vječitog života i ne naučimo pojedine dove? Koliko samo detaljnih informacija znamo o ovom prolaznom životu, trošeći veliko bogatstvo pohađamo razne kurseve, i dr. Ukoliko potrošimo malo vremena da bismo naučili način klanjanja, farzove, vadžibe i stvari koje kvare namaz, nećemo ništa izgubiti, naprotiv, zaradit ćemo mnogo.

Naša vjera je toliko lahka da čovjek koji zajedno sa Fatihom i Ihlasom nauči i Ettehijjatu, može klanjati sve farz namaze. Ionako nije teško naučiti ostalo. Kojeg god vjernika da zamolimo da nas poduči namazu on će to učiniti. Također, na ovu temu ima mnogo knjiga, kaseta i drugih medijskih formata. Ne ustručavajmo se da pitamo nekoga ko zna. U stanju smo pitati bilo šta u vezi s dunjalukom, pa zašto ne bismo pitali i naučili nešto što se tiče našeg vječitog života?

 

Imam mnogo posla

 

Još jedan izgovor nefsa jeste: „Imam mnogo posla, ne mogu naći vremena. Ne dozvoljavaju mi na poslu. Imam časove u školi.“

U redu, zar namaz nije najvažniji? Zar ne možemo odvoji­ti 5-10 minuta na podnevnoj pauzi, u trenucima odmora, i sl. U isto vrijeme, namaz će biti uzrokom da nam poslovi dobro idu.

Recimo da se nalazite u školi. Shodno satnici ulaska i izlas­ka, morate se raspitati o vremenu i mjestu. Neki učenici, pod izgovorom da ne mogu klanjati u školi, uopće ne klanjaju namaz. Međutim, svega jedan ili dva namaska vakta zatiču nas u školi. Zato što je period između namaza kraći, zimi se možemo malo namučiti. Ali, u dugim ljetnim danima ozbiljnijeg problema nema. Nekada je pauza veoma kratka i nije dovoljna i za abdest i za namaz. Međutim, neko ko u srcu ima ljubav prema namazu, na jednoj će pauzi uzeti abdest, a na drugoj klanjati namaz. Ako i pored toga imate problema sa vremenom i mjestom, možete se zadovoljiti samo sa klanjanjem farza. Jer smo prvenstveno odgovorni za farz.

U pojedinim školama ne postoji mjesto predviđeno za obavljanje namaza. Zbog toga je potrebno truditi se, ako ne više, onda klanjati farz u nekoj praznoj učionici, podrumu ili na bilo kojem drugom mjestu. Kao sedžadu možemo koristiti jednu veću plastičnu kesu. Velike kese koje se prodaju u marketima lahko možemo nositi u džepu i tako možemo klanjati na kojem god mjestu želimo. Za onoga ko želi, postoji mnogo formula za obavljanje namaza. Trojica mladića koji inače klanjaju namaz, pohađala su kurs pripreme za prijemni ispit na univerzitet. Jedan od njih spomenu da nije mogao klanjati akšam-namaz. Upitah ga: „Kako može biti? Ukoliko vi ne možete klanjati namaz, ko može?“ Rekao mi je da u dershani nemaju mjesto predviđeno za namaz i da pauza iznosi svega 5 minuta. Čak i kada sam mu rekao da može saznati za pravac Kible od drugova i klanjati na klupi, odgovorio mi je: „Ne, stidim se da klanjam pred očima ljudi.“

Međutim, u blizini dershane nalazila se jedna džamija. Nakon što bi se abdest uzeo prije, sa lahkoćom bi mogao stići na farz akšam-namaza. Štaviše, ostavljajući pojedine sunnete unutar farza, mogli su obaviti namaz za još kraće vrijeme. Rekao sam im da mogu dobiti na vremenu ukoliko izostave subhaneke, salli-barik salavate, zikrove na ruku izgovore samo po jednom, i da je tako bolje nego da nikako ne klanjaju. Da je džamija bila daleko, mogli su klanjati u dućanu nekog od esnafa, jer u našoj zemlji nije mali broj insana koji klanjaju namaz. Sve i da nekoliko osoba ne prih­vati kada ih upitate, naravno da će biti onih koji će vam izići u susret. Na taj način podsjetit ćemo one što ne klanjaju koliko je namaz važan.

Jednom htjedosmo klanjati akšam-namaz. U luksuznom hotelu sreli smo se sa jednim čovjekom koji je tek primio islam a koji je tu radio. Moj prijatelj reče: „Ovdje nema mesdžid, ali opet da pitamo, neka uvide da ima potrebe za nečim takvim.“ Zaista su rekli da nemaju mesdžid, ali je naše pitanje urodilo plodom. Kada bi svi ruslimani pitali za mesdžid na mjestima gdje se osjeća potreba, odgovorne osobe bi zasigurno pokazale interesovanje.

No, zadrhtimo mi zarad namaza, a Allah će pripremiti i mjesto i vrijeme. Zar je vjera došla do nas pod lahkim uvje­tima? Ono što je preživio Bilal Habeši kada je povaljen na vreli pijesak i kada mu je kamen stavljen na prsa, sa zadovoljstvom čitamo poput kakve bajke. Međutim, na hiljade ljudi poput njega podnijelo je bol i torturu da bi ova lijepa vjera stigla do nas. Šta će biti ako i mi doživimo malo tjeskobe?

 

Bolestan sam, kako ću klanjati?

 

Ima ljudi koji zbog proste bolesti izostavljaju namaze. Ali s druge strane ima ljudi koji čak i na intenzivnoj njezi nastavljaju s klanjanjem.

Da li tokom bolesti ostavljamo dunjalučke poslove? Mnogo je ljudi koji čak i u bolesti ne napuštaju svoje poslove. Mnogo puta smo čuli riječi: „Nikada nisam vidio da taj i taj direktor bar jedan dan izostane s posla.“ Zar taj čovjek nikada nije bio bolestan? Znači, za poslove kojima prida­jemo značaj ne poznajemo nikakve prepreke.

Jednom sam bolovao od veoma teškog gripa. Tada sam se bavio trgovinom pa sam morao otvoriti dućan i raditi. Klanjao bih jaciju i rano bih lijegao, tako bih se odmarao i uz nekoliko tableta protiv bolova i vitamina „preležah“ bolest na nogama. Da nisam imao svoj posao ili da sam našao neko drugo rješenje, možda bih ležao dok ne ozdravim. Dakle, zbog bolesti nisam izostavljao dunjalučki posao, zašto bih onda izostavio namaz?

Najzad, s vremena na vrijeme uhvate me, što velike što male razne bolesti, ali nikada nisam napustio svoj namaz, jer on nema nikakvu težinu. Ionako naša vjera dozvoljava onima, koji su toliko bolesni da ne mogu stajati na nogama, da klanjaju sjedeći. Štaviše, dozvoljeno je klanjati i opruženih nogu kao i ležeći. Postoji mogućnost i da bolesnici spoje dva namaza. Ne klanjati namaz, i pored ovih olakšica, isto je što i ne okoristiti se o veliku riznicu.

Prije mnogo godina trebao sam se podvrgnuti jednoj operaciji tako da mi je najveća briga bila kako ću klanjati namaz. Pojedini namaski vaktovi mogu proći u toku operacije ili u sobi za intenzivnu njegu. Iz islamskog ilmihala ponovo sam pročitao poglavlja o obavljanju namaza tokom bolesti i o tejemnnunu. Čak i da znate otprije, pošto vam se nikako nije dešavalo, možete zaboraviti. Zato sam osvježio ranija znanja. U trenutku kada nisam mogao uzeti abdest, uzevši tejemmum mogao sam klanjati namaz na mjestu na kojem sam sjedio. Iz bolničkog dvorišta uzeo sam jedan čist komad cigle. Uz tejemmum, nekoliko namaskih vaktova klanjao sam u krevetu za intenzivnu njegu. Nisam osjetio nikakvu tjeskobu i poteškoću. Rasteretile su me olakšice koje nam nudi naša vjera u abdestu i namazu. Da nisam brinuo o namazu i da sam razmišljao „kako god da bude, bolestan sam i operisan“, ušao bih u grijeh i bio bih odgovoran.

Spominjanje Allaha, okretanje kaNjemu i utvrđivanje naše veze sa Njim, pedstavljaju srž namaza. Ako nemamo snage da uzmemo abdest i uradimo to na nogama, sa olakšicama koje nam nudi naša vjera možemo postići isti cilj. Dovoljno je da ne zaboravimo našega Gospodara i da činimo ibadet.

 

Imam ranu na ruci, ne mogu uzeti abdest

 

Pojedini muslimani i pored toga što u normalnim okolnostima klanjaju namaz, kada imaju ranu na nekom organu kojeg je prilikom abdesta potrebno oprati, odmah prekidaju sa klanjanjem. Kao razlog iznose sljedeće: „Imam ranu na ruci koju ne smije dotaći voda. Zbog toga ne mogu klanjati namaz.“

Zapravo, ukoliko je na nekom od organa rana kojoj pranje šteti, možemo uzeti abdest i bez pranja tog mjesta. Ukoliko će pranje vodom nanijeti štetu rani ili ukoliko se na njoj nalazi zavoj, možemo uzeti abdest, ne perući taj dio, tako što ćemo uraditi mesh po previjenoj površini. Ostalo je još i da pojedinim ranama ne smeta voda.

Jednom tokom mladosti povrijedio sam nogu. Zato što tada nisam imao uvjeta da odem ljekaru, obratio sam se jednom apotekaru. Strogo mi je preporučio da ne perem vodom. Nije bilo nikakvog problema da se pridržavam njegovog savjeta, međutim, mene je obuzela sumnja da ako se ne operem, neću imati abdest. Ne da nisam kvasio, nego sam sasvim odvijao zavoj i potpuno natapao ranu. Voda od abdesta postala je lijek. I pored toga što nisam koristio nikakav mehlem, rana je za kratko vrijeme zarasla.

Ukoliko neku ranu ili bolest isuviše uveličate, posvetite isuviše pažnje, zaista će ozdravljenje biti teško. Međutim, ukoliko ne obratite pretjeranu pažnju, već onoliko koliko je potrebno, za kratko vrijeme ćete ozdraviti.

 

Odjeća mi nije čista

 

Jedna grupa ljudi zaista obavlja poslove pri kojima prlja svoju odjeću, dok druga grupa, pak, ovo uzima kao izgovor. Ljudi koji rade na poslovima kao što su zemljoradnja, građevina, stočarstvo i sl., nemaju nikakav izgovor za neobavljanje namaza.

Potrebno je znati koja to prljavština predstavlja prepreku za obavljanje namaza. Prašina, zemlja, ulje i sl, nisu prepreka. Stvarna prljavština su stvari poput krvi, mokraće, fekali­je i alkohola. Po hanefijskom mezhebu, ukoliko mjesto uprljano teškim prljavštinama ne prelazi veličinu jednog dirhema, iako spada u mekruh, ne predstavlja apsolutnu prepreku za namaz.

Dakle, čak i da nam je odjeća veoma prljava, opet moramo pronaći rješenje. Zarad posla, sporta, spavanja, biramo raznoraznu odgovarajuću odjeću, zar za namaz, ključ našeg vječitog života, nije potrebno imati čistu odjeću?

U većini slučajeva veoma je lahko zaobići izgovor „odjeća mi nije čista“. Jednom sam ležao u bolnici operiran. Zajedno sa mnom bio je jedan moj veoma pobožan prijatelj, koji je klanjao pet vakata namaza. Nakon operacije prestao je klanjati. Šta se desilo prijatelju, kojeg sam stalno viđao u mes­džidu pa više ne klanja namaz, čak i kad je ustao na noge? Upitao sam ga: „Zašto ne klanjaš?“ Odgovorio mi je: „Nakon operacije uprljao sam veš, ne mogu klanjati jer mi to smeta namazu.“ „Ustao si na noge, možeš oprati. Ako ti nemaš snage, da si mene zamolio, ja bih ti oprao“, rekoh. „Hvala ti prijatelju, nije mi palo na pamet,“ odgovori. „Štaviše, dolje u kantini prodaje se nov veš. Ako nemaš para, kako god bilo, pidžama ti je čista pa možeš klanjati bez veša“, ja opet insi­stirah. Nešto kasnije počeo je klanjati. Međutim, do tog vre­mena ostavio je na kaza približno 15-20 namaza. I to kada baš i nije imao ozbiljnijeg razloga.

Razgovor koji je potekao među nama možete prihvatiti kao neki sasvim prost i svakodnevan razgovor. Ali, da je on sam razmišljao o ovim prostim rješenjima, klanjao bi namaze bez ostavljanja na kaza, jer je jedan vakat namaza vredniji i od cijeloga dunjaluka.

 

Ne dozvoljavaju na poslu

 

Zaista rukovodioci u pojedinim fabrikama i institucijama ne dozvoljavaju radnicima da klanjaju namaz. Međutim, ne zaboravimo ovo: Ko od nas radi na poslu 24 sata? Da li nas pet vakata namaza sve na poslu zatječe?

Naravno da ne. Ali naš nefs, uživajući u tome da pronalazi izgovore za namaz, čak i laži predstavlja kao zbilju. Broj namaza koje moramo obaviti na poslu je najviše tri. Po ovom pitanju ljeti nam je puno lakše, dok su zimi intervali između namaza veoma kratki. U našoj zemlji razlika između namaskih vaktova, na istoku i zapadu, iznosi jedan sat. Zbog toga istočni dio ima više problema, jer podne, ikindija i akšam nastupaju u radnom vremenu. U ovoj situaciji treba uraditi sljedeće: Podne-namaz možete klanjati za vrijeme ručka. Ako odložite malo ikindiju, sa istim abdestom možete klanjati i akšam. Pojedine osobe veoma dugo mogu zadržati abdest. Za njih abdest ne predstavlja problem. Ukoliko vaš namaz privlači pažnju okruženja, možete se zadovoljiti samo klanjanjem farza. Štaviše, skraćujući i farz-namaz za njegove sunnete, možete klanjati samo ono što je obavezno i vadžib. U ovakvim situacijama, da biste dobili na vremenu ako ne učite Subhaneke i dove nakon Ettehijjata, zikrove na ruku i sedždi izgovorite po jednom, bit će dovoljno. Jer želeći da obavimo sunnet i nafilu, postoji mogućnost da u potpunosti napustimo farz.

Ukoliko vam se na služenju vojne obaveze ili u poslovnom okruženju ni na jedan način ne dozvoljava obavljanje namaza i tako se suočite sa velikim poteškoćama, u tom slučaju možete razmisliti o spajanju podneva sa ikindijom i akšama sa jacijom. U jednom hadisu je rečeno: „Poslanik, s.a.v.s., i pored toga što nije bio u stanju straha i putovanja, spojio je podne sa ikidnijom i akšam sa jacijom i tako klanjao.“ (Kutubi-Sitte)

Većina učenjaka suprotstavila se spajanju namaza ukoliko nije riječ o strahu i putovanju. Međutim, bilo je i onih, poput Ibn Abbasa, r.a., koji su postupali po ovom hadisu. Ibn Hadžer vezao je ovo za uvjet potrebe. Šire znanje u vezi s ovim, možete steći iz knjige: Nasil namaz, dr. Vehbi Karakaš, s. 92.-93.

Zasigurno se naši savjeti ne mogu primijeniti isto prema svima. Vi ćete slijediti jedan put shodno uvjetima na poslu. Ali ovo zasigurno prihvatite: Uz dobru motivaciju, trud i planiranje, za namaz uvijek možete učiniti više. Dovoljno je da to želite, možete biti mnogo uporniji, organiziraniji i uspješniji.

 

Kako klanjati u vojsci?

 

Vojska je jedna važna dužnost koja ima specifična pravila i uvjete. Mnogi ljudi koji u civilnom životu ne napuštaju pet vakata namaza, tokom vojnog roka „okače“ namaz na čiviluk. „Zašto ne klanjaš?“- upitao sam jednog prijatelja u vojsci za kojeg sam saznao da u civilu klanja. Odgovorio mi je: „Ovdašnja sredina i uvjeti veoma su različiti. Ako Bog da, klanjat ću kada odslužim.“

Ko ima garanciju da će živjeti do kraja vojnog roka? Čak i da poživimo, zar nećemo biti pitani za prošlost? Zar nećemo biti pitani za neobavljene namaze u vojsci? Bez sumnje, vojnicima nije zabranjen namaz. Međutim, može se desiti da određene odgovorne osobe imaju različita mišljenja o ovom pitanju. Osim toga, u glavama mladića, koji dođu u ovo specifično okruženje, javlja se zebnja: „Šta li će kazati, kako će prihvatiti?“ Ova sumnja, koja nema ozbiljnu potporu, prema namazu formira jednu indiferentnost.

Međutim, isti raspored koji moramo napraviti u toku škole i radnog vremena, moguće je uraditi i u vojsci. Mnoge kasarne posjeduju džamije i mesdžide. Kada sam ja služio vojni rok, također su i komandanti dolazili u džamiju i zajedno smo klanjali namaz. Međutim, sve se može zloupotrijebiti. Neki vojnici koji klanjaju bili su veoma spori, kasnili su na obuku i smotru i na kraju bi se prema namazu i prema onome ko ga obavlja formirala antipatija i protest. Zapravo, u ovakvim situacijama mora se veoma brzo djelovati, štaviše, ako treba, zadovoljiti se samo farzovima.

Posebno u ljetnjem periodu zbog velikog razmaka između namaza, nema ozbiljnijeg problema. Ali, zimi u vrijeme ikindije i akšama može biti poteškoća. Uz jedan dobar ras­pored, namaz je moguće klanjati za vrijeme pauza.

Veoma su specifični uvjeti ovog okruženja. Nekada ćete biti primorani na klanjanje na poligonu za obuku, u planini, blatu i snijegu. Mnogo prije morate preduzeti mjere za moguće poteškoće. Prije nego što sam otišao u vojsku veoma dobro sam proučio tamošnje uvjete i mogućnosti za obavljanje ibadeta. Ionako, ne samo u slučaju vojske, čak i da krenem na putovanje u neki drugačiji kraj, da pođem u bolnicu, na sastanak, ukoliko ću se naći u mjestu za koje će važiti uvjeti musafirluka, prvo što uradim jeste da obavim istraživanje po pitanju – „kako ću klanjati namaz?“. U tom smislu, još ranije saznam namaske vaktove i pravac Kible, raspitam se za mjesto na kojem ću uzeti abdest i klanjati namaz. Zato jer je namaz sve što imamo. On je cilj našega stvaranja, uzrok postojanja, trenutak susreta sa vječitim Voljenikom. Radi susreta sa „Onim Koji je na svakom mjestu, u svako vrijeme zajedno sa nama“, moramo misliti o najsitnijim djetaljima. Zbog toga sam prije odlaska na odsluženje vojnog roka obavio pripreme vezane za namaz. Uzeo sam jednu veliku najlonsku kesu koju lahko mogu nositi u džepu i koristiti kao sedžadu. Zahvaljujući njoj, na svakom prigodnom mjestu mogao sam klanjati namaz. Istina, ukoliko je mjesto čisto, ne morate po svaku cijenu koris­titi sedžade. Na površinama kao što su zemlja, trava, beton, daska i dr., slobodno možete klanjati. Međutim, prilikom ki­še i snijega, plastična kesa će vam poslužiti da se ne isprljate.

Na svakom mjestu i u svako vrijeme budite voljni za namaz. Prvog dana moga ulaska u kasarnu, u kantini se vršio upis. Prošlo je nekoliko sati i morao sam klanjati ikindiju. Zatražio sam dozvolu od narednika da odem do toaleta. Obavio sam nuždu i uzeo abdest. Nakon toga upitao sam jednog starijeg vojnika da li ima neko mjesto na kojem bih mogao klanjati i obavio sam namaz tamo gdje mi je on pokazao. Kada je zaučio akšamski ezan, već smo obukli vojničku uniformu i čizme. Zatražio sam dozvolu od komandanta a on me je upitao: „Imaš li sedžadu?“ Rekoh mu da imam i odmah tu, na beton prostrijeh plastičnu sedžadu i klanjah namaz. I to bez izuvanja čizama, jer sam ih tek obuo i bile su čiste.

Ovom prilikom da podsjetim na pitanje: U kritičnim momentima, kada se mora obaviti namaz, čizme možete prihvatiti kao mestve i po njima učiniti mesh. Zbog toga je potrebno da ih obujete pod abdestom i da ih dobro zapertlate. Zato što bi vam skidanje čizama, pranje nogu i ponovno obuvanje uzelo mnogo vremena, uzimanje mesha uštedjet će vam veliko vrijeme. Međutim, zato što ih nećete skidati u namazu, čizme moraju biti čiste. Da biste to postigli, bilo bi dobro da nakon mesha operete đonove. Prašina i zemlja koje se kasnije nalijepe nisu prepreka vašem namazu, jer su krv, mokraća, fekalije, alkohol, gnoj i dr., prljavštine koje pred­stavljaju prepreku. Detalje oko ovoga morate naučiti iz ilmihala.

Nažalost, nedovoljno znanje iz vjerskih pitanja biva razlogom za postupanje ljudi shodno pretpostavkama. Kada smo kod toga, neki ne znaju da se može uzeti mesh po čizmama, da se namaz može obavljati na zemljanoj površini, da prašina i zemlja po odijelu ne predstavljaju prepreku za namaz. Na kraju, postupajući prema pogrešnom znanju, izostavljaju namaz.

Pitanje sabah-namaza jeste još jedan problem tokom vojnog roka. Ukoliko je vrijeme ustajanja u kasarni nakon izlaska sunca, onda morate ustati ranije. Za ovo, dovoljno je da ostavite poruku dežurnom vojniku. Međutim, nekada se može desiti da dežurni zaboravi i protiv toga morate poduzeti mjere. Ja sam ostavljao poruku dežurnome a u isto vrijeme sam navijao budilnik. Sat je bio mali i jednostavan, ali, pet minuta nakon što ga ušutite pritiskom na dugme, ponovo bi zvonio i ne bi prestajao 45 minuta. Tako sam svaki dan mogao redovno ustajati. Moga „druga iz vojske“ još uvijek koristim tokom putovanja, gostovanja i na odmoru ga ne odvajam od sebe!

Ne zaboravite: Dobar sat može vam donijeti nebrojeno sabah-namaza. Cijena koju plaćate je neznatna, ali vam je zarada veličanstvena!

Potreba za gusulom još jedan je problem koji se tiče sabah­namaza. Ovaj problem posebno u vojsci dobija na težini. I za rješavanje ovog slučaja morate poduzeti mjere. Kasarne posjeduju jedno veliko kupatilo, a osim toga, na mnogim mjes­tima ima i tuš-kabina. Kupatilo se svakog dana otvara u pet sati upravo radi onih koji imaju potrebu za kupanjem. U danima kada se kupatilo otvara redovno i na vrijeme, nema problema, ali, ukoliko je dežurni vojnik zaboravio, potrebno je otići i upozoriti ga ili potražiti neki drugi izlaz. Pojedini vojnici su se čak i zimi kupali hladnom vodom. Nečiji organizam je mogao ovo izdržati, neko bi, pak, danima bio bolestan. Naravno, ne može svako izdržati hladnu vodu, a u obavezi smo čuvati naše zdravlje. U ovakvim prilikama važno je upoznati se sa vojnicima zaduženim za kupatilo, uspostaviti prijateljstvo sa njima i kada nije otvoreno otići i napomenuti ih. Jednom sam imao potrebu, otišao sam dežurnom, upozorio ga i riješio problem. Da ga nisam od ranije poznavao, mogao me je otjerati. Ali, mislio sam da mi možda može zatrebati, upoznao sam se sa njim, saznao mu četu i spavaonicu.

Ukoliko u vašim glavama ima brige za namaz, naspram svakog problema bit ćete spremni, naći ćete rješenje. No, ukoliko vas to ne brine, bezbroj namaza ostavit ćete na kaza i zbog toga čak ni savjest svoju nećete poslušati. Probudit ćete se na Mahšeru, na Dan polaganja računa, ali tada će biti veoma kasno.

Nekada se zbog popravke zatvori kupatilo koje koristi cijela kasarna. Kao rješenje izgradi se poljski hamam. Ali, zato što je to prolazno rješenje, nekada njegovo otvaranje može i izostati. U ovakvim situacijama morate pronaći razne izlaze. Možete iskoristiti odjel za pranje rublja ili kupatila manjih dimenzija. Ja sam se upoznao sa odgovornima svih odjela koji mi mogu biti od koristi u slučaju potrebe i dobio sam obećanje od njih da im se mogu obratiti. Neki su mi zatrebali, a neki ne.

Nipošto ne govorite: „Šta će se desiti ukoliko nekoliko namaza ostane na kaza? Zar se preduzimaju mjere za mogući problem, za nešto što se još nije desilo?“ Jedan namaski vakat vrijedan je cijelog dunjaluka! Svaki trenutak razmiš­ljanja o rješenjima i načinima za obavljanje namaza, pred­stavlja ibadet.

 

Kako klanjati tokom putovanja?

 

Desilo mi se u jednom od dana u kojima sam pisao ovu knjigu. Na pitanje jednog čitaoca: „Imate li neki novi projekat?“ – odgovorio sam: „Pripremam jednu knjigu pod nazivom „Kako ustati na sabah-namaz?“ Kao i svi koji su čuli za ovaj projekat, odmah iznese svoje čuđenje: „Zar ima toliko materijala da se može napisati takva knjiga, naviješ sat i ustaneš?“ Ja mu također rekoh da sam išao do najsitnijih djetalja ovog pitanja, kad smo već spomenuli, da čak ni tokom putovanja nipošto ne treba ostavljati namaz na kaza. On je bio čovjek koji je zbog posla mnogo putovao. Rekao mi je: „Ja sam izgorio! Tokom većine mojih putovanja ja ostavljam namaz na kaza!“

Putovanje ima posebne uvjete. Ukoliko putujete vozilom koje je pod vašom kontrolom, u namaskom vaktu možete stati na prigodna mjesta. Ali, ukoliko putujete autobusom, brodom, avionom, vozom, dakle, sredstvima van vaše kon­trole, morate preduzeti određene mjere.

Zbog toga redom morate uraditi sljedeće:

a) Izbor sredstva i vremena: Za koliko se sati stiže u mjesto u koje ćete ići i koje vaktove morate klanjati u putu? U koliko sati polazite, da li ćete manje namaskih vaktova provesti u putu? Agencija kojom putujete, gdje i u koje vrijeme pravi pauzu i koji vakat je moguće klanjati u toj pauzi? Da li odgovorni u firmi imaju razumijevanja prema namazu?

Najprije je potrebno potražiti odgovore na ova pitanja i na vrijeme poduzeti mjere. Vozači i ostali radnici pojedinih agencija imaju razumijevanja prema namazu, možda i oni klanjaju pa prilikom odredivanja mjesta i dužine pauze pona­šaju se fleksibilnije. Tokom jednog putovanja prišao sam vozaču i rekao mu: „Ukoliko možete sačekati još nekoliko minuta, počet će vrijeme sabah-namaza i moći ću klanjati.“ Prihvatio je. Kada je nastupio vakat, klanjao sam učeći kratke sure i odmah sam dotrčao u autobus. Jednom, tek što krenusmo i iziđosmo izvan grada, zauči akšamski ezan. Nekoliko osoba je klanjalo i svi zajedno zamolismo vozača. Odmah je stao ispred jedne džamije i mi klanjasmo namaz.

Ovdje je potrebno voditi računa da, koliko je to moguće prije, uzmete abdest i bez trošenja mnogo vremena obavite svoju dužnost. U suprotnom ćete dovesti vozača u nezgodnu situaciju i također, izazvati protest ljudi koji ne klanjaju namaz. Pogrešno je misliti da trebate kritizirati i ponižavati one što ne klanjaju, te da su oni u obavezi ispoljiti toleranciju. U tom trenutku, po pitanju namaza, oni nisu osjetljivi poput vas, ali može doći dan kada čak i vas mogu preteći. Nikoga ne treba primoravati, prema svačijem izboru mora se pokazati poštovanje. Na kraju, namaz će klanjatii radi Allaha a ne radi nas. I dok Vlasnik namaza njima daje vremena i strpljenja, nije ispravno da mi budemo nestrpljivi i da odbijamo od namaza insane čiji je popravak moguć.

b) Ukoliko ste primorani, možete klanjati u vozilu: Namaz, prije svega, morate klanjati poštujući sva njegova pravila i to u mesdžidu ili na nekom prigodnom mjestu. I pored toga što ste odabrali agenciju i preduzeli sve mjere u vezi s polaskom i pauzom, rezultat može biti negativan. Pauza može ne biti u vremenu u kojem ste planirali i namaski vakat može početi tokom putovanja. Šta morate tada uraditi?

Prije svega, vodite računa da budete pod abdestom. Jer kada imate abdest u mogućnosti ste iskoristiti najmanju pri­liku. Ali, ukoliko se i to ne desi, nemojte gubiti hrabrost. U ovom slučaju trebate otići vozaču i na ljubazan način reći mu da želite klanjati namaz i da će vam biti drago ukoliko može stati na nekom prikladnom mjestu. Neki vozači odmah prih­vataju ovakve molbe, ali, pojedini mogu reći da kasne i da u određeno vrijeme moraju stići na odredište. Najzad, jedan putnik otišao je jednom vozaču sa ovakvom željom. Vozač mu je odgovorio: „Kasnije klanjaj na kaza.“ Također je i putnik šaljivo uzvratio: „A šta ako prije nego obavim kaza­namaz vi napravite nesreću?“

Ovo se desilo efendiji Paksu Mehmedu: Tokom putovanja zamolio je vozača da zaustavi vozilo na pet minuta na nekom pristojnom mjestu kako ne bi ostavio namaz na kaza. Vozač je odbio sve njegove molbe i insistiranja. Malo kasnije pukle su obje prednje gurne na autobusu, tako da je vozač uz poteškoće zaustavio vozilo. Naravno, bili su primorani napraviti pauzu dok se gume ne promijene tako da je Paksu efendija obavio svoj namaz.

Ovdje je važan sljedeći momenat: Kada je vozač odbio, umjesto rasprave sa njim, najbolje je pozitivno ponašanje. Kao što će ga rastužiti riječi „Kako nećete stati, to je moje osnovno pravo, zar ne poštujete slobodu ibadeta?“- isto tako mogu biti uzrok većem inatu i formiranju lošeg mišljenja u vezi s onima što klanjaju. Umjesto toga, upotreba izraza poput „Prilikom putovanja uvijek biram ovu agenciju i ranije su mi izlazili u susret. Ionako neću oduzeti mnogo vre­mena. Klanjat ću farz i odmah ću doći“, mnogo je ljupkije i uvjerljivije. Ne zaboravite: Na svim poljima vlada nevjerovatna konkurencija i niko ne želi izgubiti jednu ovako kulturnu mušteriju.

Moja najveća briga tokom dugih putovanja jeste klanjanje namaza na vrijeme. Zbog ovoga sam mnogo puta računao i bezbroj formula izmislio. Do sada sam mnogo puta zamolio vozača autobusa da stane i u većini slučajeva naišao sam na razumijevanje i pomoć.

Ukoliko uprkos svim preduzetim mjerama nemate mogućnosti klanjati namaz onako kako je najbolje, morat ćete klanjati u vozilu. Jer naš Gospodar u ovom ajetu objaš­njava ovo pitanje i nipošto ne dozvoljava odlaganje:

„Redovno molitvu obavljajte, naročito onu krajem dana, i pred Allahom ponizno stojte. Ako se budete nečega bojali, onda hodeći ili jašući. A kada budete sigurni, spominjite Allaha onako kako vas je On naučio onome što niste znali.“ (El-Bekara, 238.-239.)

U sljedećim situacijama nužno je klanjati farz i vadžib­namaze na životinji ili prijevoznom sredstvu:

  • ukoliko se brinete za sigurnost svog života i imetka u slučaju silaska s jahalice;
  • ukoliko nemate prilike izaći iz prijevoznog sredstva ili se bojite da ćete ako izadete propustiti to prijevozno sredstvo i nećete ga sustići.

U ovim slučajevima možete klanjati namaz sjedeći u vozilu. Međutim, ako je moguće, u prijevoznim sredstvima kao što su voz, avion, brod i sl., klanja se na nogama, ako nije moguće, onda sjedeći. Osoba koja će na životinji ili vozilu klanjati sjedeći, prilikom sedžde saginjat će se malo više od saginjanja na ruku‘. Međutim, u autobusu je pokudeno činiti sedždu na sjedištu koje se nalazi ispred.

U vozilima u pokretu okretanje prema Kibli tkom namaza nije obavezno. Namaz se uz pomeranje glave klanja u pravcu kretanja vozila. Veliki je grijeh odložiti namaz a pritom ne probati načine koje smo nabrojali, ne ispoljiti nikakvu želju. Ne može se biti spašen od odgovornosti klanjanjem namaza na kaza nakon završenog putovanja, jer ovdje nema nikakve prepreke koja iziskuje odlaganje namaza. Iz ilmihala možete saznati o pojedinostima namaza tkom putovanja i namaza u prijevoznom sredstvu. Nepoznavanje ovih pitanja ne ubraja se u izgovor za ostavljanje namaza na kaza, jer dužni smo naučiti znanja koliko nam je potrebno da bismo živjeli svoju vjeru.

c) Možete uraditi džemi-takdim ili džemi-te’hir: Ukoliko se nalazite na dugom putovanju i tako vam nekoliko namaskih vaktova prolazi u putu, možemo spomenuti još jedno rješenje koje je u knjigama ilmihala naširoko objašnjeno, a koje se naziva džemi-takdim i džemi-te’hir. Pored Hanefijskih učenjaka koji ne dozvoljavaju da se tokom putovanja ili bolesti spajaju podne sa ikindijom i akšam sa jacijom i to na način što će se pomjeriti naprijed (takdim) ili odložiti kasnije (te’hir), prema mišljenju Šafija, Malikija i Hanbelija dozvoljeno je spojiti ove namaze. Prema ova tri mezheba kao što se podne i ikindija jedno za drugim mogu klanjati u jed­nom od ova dva vremena, također se i akšam i jacija mogu spojiti ili u vremenu akšama ili u vremenu jacije. Jedino, uvjet je da se prije obavljanja ovih namaza učini nijjet za takdim ili za te’hir.

Naprimjer, neko ko hoće klanjati spojeno podne i ikindiju u ikindijskom vaktu, da bi mogao klanjati podne-namaz mora učiniti nijet da će odložiti podne-namaz prije nego počne vakat ikindije (dakle, dok ima vremena da se klanja jedan farz-namaz). Kada se spoje namazi uvijek se podne mora klanjati prije ikindije, a akšam prije jacije namaza. Jedino, spajanje sabah-namaza nije moguće.

Što se ovoga tiče, osobe koje pripadaju hanefijskom mezhebu, ukoliko to žele mogu se upravljati prema ova tri mezheba i spojiti namaze.

Mi mislimo da je mnogo bolje spojiti namaze nego klanjati sjedeći. Jer, kada se klanja u vozilu, u pravom smislu značenja ne postoji kijam, ruku i sedžda. Međutim, kada se dva namaza spoje, osim samog vakta izvršavaju se svi ruknovi.

Eto, dok u našoj vjeri postoje ovakve olakšice, ni na koji način ne može se prihvatiti ostavljanje namaza na kaza u toku putovanja.

 

Htio sam klanjati ali sam zaboravio

 

Jednoga dana, dok su podnevski ezani pozivali vjernike na susret sa Allahom, radostan išao sam prema mesdžidu. Ljudima oko sebe rekoh: „Jeste li čuli, dolje ima sastanak. Odmah se pripremite.“

Sastanak – koliko je to magična riječ, ljudi se u jednom momentu uzbude, ulije im osjećaj da moraju prisustvovati. Tužno su odgovorili: „Nismo znali.“ Odgovorih: „Ako je tako, sada ste saznali. Odmah uzmite abdest i potrčite.“

Zar za nas jedan vakat namaza nije važniji od hiljade sas­tanaka, susreta i razgovora? Zar Hazreti Bilal, r.a., koji kaže: „Namaz je bolji od sna“, u isto vrijeme ne govori da je namaz važniji od svega? Nastavio sam: „Da nas u vojsci pozove komandant, trčeći bismo mu otišli. Međutim, nas u ovom trenutku poziva Kumandan-i Akdes, Sultan ezela i ebeda, Vladar dunjaluka i ahireta. Ko Njemu može reći ne?“

Jedan prijatelj mi je rekao: „Veoma je dobro klanjati namaz u džematu i na vrijeme. Međutim, to veoma teško pada nefsu.“ Ja mislim drugačije. Klanjati namaz na vrijeme veoma je lahko i prijatno. Uistinu, odlaganje pada teško mome nefsu. Kada klanjam namaz, moja pamet, srce, duša, štaviše, moj nefs se olakšava. Kada ga se god sjetim, kažem „Oh, klanjao sam namaz.“ A pomislite na trenutke kada ga odložite. Prilikom svakog sjećanja, „Da sam namaz klanjao“, zar vam se cijelo biće ne pritišće u stezi? Sve dok ne klanjate namaz, dok ne obavite tu urođenu dužnost, zar se ne osjećate kao da se gnječite pod stijenom velikom kao dunjaluk? I dok u vidu klanjanja na vrijeme i u džematu postoji spas od ovog bola, a uz to i dobijanje 27 puta više sevapa, zašto onda trpite da vam se duša steže u presi?

Zar nas naš voljeni Pejgamber, sallallahu ‚alejhi ve sellem, koji klanjanje namaza na vrijeme ocjenjuje kao najbolje djelo, u isto vrijeme ne spašava ove stege?

Ukoliko ste zakasnili sa namazom, pokazali ste da mu ne pridajete značaja. Onaj koji odlaže, izostavlja i ne pridaje značaj, također i zaboravlja. Kako se može odložiti Allahov poziv, kako se može zaboraviti, kako se može izostaviti sus­ret sa najvećim Voljenikom? Možete li shvatiti? Želite li se spasiti od odlaganja i zaboravljanja namaza? Evo vam najkraći put za to: Prihvatite ga kao vaš najveći posao, pro­gramirajte život prema namazu. Kada vas Vlasnik univerzuma pozove Sebi, bacite sve iz ruku, neka vam prvi posao bude odgovor: „Dolazim, Gospodaru moj“, i trčanje na namaz. Štaviše, pripremite se prije vremena, uzbudite se. Trčite ka ibadetu kao oni što trče od smrti ka životu. Zar naš Gospodar ne kaže:

„O vjernici, kad se u petak na namaz pozovete, kupoprodaju ostavite i pođite da namaz obavite; to vam je bolje, neka znate!“ (El-Džumu’a, 9.)

Ne samo za džumu, trčite u džemat na svih pet vakata. Vidjet ćete, tada će vam ruhanijjet meleka opasati vašu dušu, cio život ispunit će vam se radošću i bereketom. Zar zaboravljate?

Zbog odlaganja, bit ćemo lišeni namaza. Naljutit će nam se ibadet i ostat ćemo sami, potpuno sami na zemlji. Znate li šta znači ostati jetim? A biti napušten u pustinji? Niko nije usamljen kao onaj kojeg je Allah napustio, ostavio samog. Zar ćete odložiti?

Ne, On nas ne ostavlja same. U našim ušima pet puta na dan odzvanjaju poruke koje nas Njemu pozivaju. I živimo naš život među cvijećem, insektima, leptirima, zvijezdama, među stvorenjima koja Ga svakog trena bez prestanka objašnjavaju. Mi sami sebe ostavljamo same. Koga može okriviti malo mače koje je pobjeglo od vlasnika i izgubilo se u pustinji?

Ulažem sve napore da shvatim: Jednog direktora, čiji sam gost bio, pozvao je ministar telefonom. Kao da bježi od munje, sav zadihan doletio je do slušalice. Kada sam vidio njegov napad na telefon, pomislio sam da mu je spas od smrti vezan za vijest koja će mu doći ovim pozivom. Zar se ne biste uzbudili da vas je tako važna ličnost pozvala? Upitajte svoju savjest: Da vas pozove predsjednik države, bilo da ga volite ili ne, biste li ga ostavili da čeka? Ostavite sate, da li biste zakasnili jednu minutu? Ali, nije običan čovjek Onaj Kojeg mi ostavljamo da čeka. Mi zadržavamo Allaha, Onoga Koji nas bez prestanka poziva.

Zar čekamo godine kada postanemo djedovi pa da uzbuđeno trčimo ka džamiji kako bismo klanjali u džematu? Kada bi samo znali oni koji mnogo puta čekaju u redovima za neki jeftin proizvod, do kojeg bi bogatstva dostigli sa petominutnim čekanjem u džamiji! Međutim, mi smo najčasnija stvorenja koja predstavljaju ibadet i uzvišenost univerzuma. Mi smo ljudi prema kojima je Najmilostiviji Stvoritelj bio ljubazan da progovori i za koje je rekao „moja najljepša umjetnost“. Mi smo oni koji znaju jecajući plakati kada padnu u beznađe. I mi u sabahu svakog dana slušamo taj sjetni i uzbudljivi poziv gajba. Ako nas Gospodar naš poziva Njemu, a mi ne možemo ustati iz mehkanog kreveta, ako nas poziva na sedždu na kojoj će nas obasuti Svojom ljubavlju, a mi se ne možemo odvojiti od filma kojeg gledamo, onda jadno li je naše stanje!

Hoćete li reći: „U redu, dolazim, moj Allahu. Čuo sam ovu poruku. Da završim ovaj posao, da odgledam kraj filma pa ću doći. Želim doći, ali kako ću sada ustati iz ovog toplog kreveta? Molim Te, pozovi me neki drugi put. Nemoj insis­tirati, moj Allahu! Podari Svoju milost drugima!“?

„Sačuvaj Bože“, drhti vam savjest, zar ne?

Međutim, zar nije ovo poruka koje šalju oni koji ne mogu ustati iz toplih kreveta ili ne mogu ostaviti svoje poslove? Na koji drugi način ćete prevesti jezik onih koji zato što ne mogu ostaviti televizor ostaju budni sve dok ih san ne savla­da, pa zatim, postaju zarobljenici svoga sna i propuštaju jacija-namaz?

Žalosno je ovo. Možda se smijemo na stanje zbog kojeg bismo trebali plakati. Međutim, od stida čelo bi nam se tre­balo spustiti do dna stopala. Bol uslijed kajanja morao bi biti veliki poput planine koja nam srce gnječi. Zamislite na tren da je zvuk tog ezana zvuk kojeg je slušao naš Poslanik, s.a.v.s. Zamislite da vas u tom trenutku poziva hazreti Bilal, r.a., koji je prvi zaučio ezan po nebesima Medine. Prepozna­jte jedan trenutak, hazreti Pejgamberov, s.a.v.s., manevijat (prisustvo duha, moralno stanje) koji je mnogo prije vas stigao u džamiju, čeka vas tamo. Na tren zatvorite oči i slušajte. Kao da ćete čuti da vam Najmilostiviji govori: „Moj voljeni robe, zar Mi još uvijek nećeš doći?“ Hoćete li i dalje uspijeti da izostavite, odložite, zaboravite?

 

Toliko mnogo imam prepreka…

 

Ne priznajte nikakvu prepreku pred namazom. Budite sigurni, ukoliko ne priznate, Onaj koji vas poziva, Allah, će pod vašim nogama poniziti svaku prepreku koja se usudi izići pred vas. Probajte. Dok uz vas stoji Allah, Onaj Koji cio univerzum drži za žilu kucavicu, koje će vas to vojske zaustaviti? Koji će vas to šejtan odvratiti od tog uzvišenog susreta? Znam, svi se mi suočavamo sa različitim izgovorima. Možda naše raspoloženje nekada nije razlog za neobavljanje namaza. Da li ste umorni do posljednjeg atoma vašega tijela? Je li vas bolest obuzela do srži? Da li vam je vremena nestalo? Ako ništa drugo, možete klanjati farz. Farz je donja granica očuvanja naše veze sa Allahom. Kada prekinete sigurnosnu vezu, stropoštat ćete se u provaliju. Mi nismo snažne akrobate na koje ne utječe nikakav vjetar. Među kišom metaka koji su za cilj odabrali naše srce, hodamo po ovom životnom užetu. Ukoliko napustimo i farzove koji nas povezuju sa nebeskom vječnošću, postoji opasnost da više nikada ne mognemo uhvatiti ispušteno uže. Ukoliko ne klanjate jedan namaski vakat, može se desiti da ne klanjate i ostale namaze. Kada se jednom otkačite i krenete padati, ukoliko vas, u tom vašem padu, ne prihvati milost, sudeno vam je da se zarijete u provaliju.

Nefs se nikada ne zasićuje, ne zadovoljava i ne troši svoje želje. Za jednim ustupkom kojeg se dočepa, slijedit će još veći zahtjev. Ukoliko vam uzme ruku, poželjet će da vam odnese i glavu. Ko se selami sa nefsom postat će njegov dužnik. Na vama je izbor. Kako ćete čekati da vas uhvati milost za srce koje niste ponudili?

Ukoliko jednog dana šejtan od svih izgovora sagradi tenk pa krene na vas, ukoliko jednog dana vaš nefs poželi da vas odvuče lancima kojima vam je srce okovano, sjetite se od koga je traženo vaše otrgnuće. Ovo otrgnuće nije poput odvajanja od majke, oca, ljubavi ili domovine. Čak ni odvajanje od duše nije toliko bolno. Pogladajte od koga se želi vaše odvajanje. Shvatit ćete da ćete ojačati poput lava, da ćete ovladati čeličnom voljom. Tada niti jedna prepreka neće uspijeti da prekine vezu sa vašim Stvoriteljem.

Prema namazu se morate ophoditi psihologijom jednog fudbalera koji igra u napadu ili jednog golmana. Oči obojice uperene su ka lopti. Fudbaler napadač bez prestanka prati loptu razmišljajući: „Šta da uradim da postignem gol?“ Također i golman misli: „Samo da ne propustim loptu u mrežu!“ Propuštenu šansu za zgoditkom ili primljeni gol pri­hvataju gorko poput smrti. Znaju da ih posmatraju milioni gledalaca. Radovat će se njihovom uspjehu a greška će ih potopiti tugom.

Jeste li ikada razmišljali ko nas posmatra kada se uči ezan? Najprije nas naš Gospodar čeka da Mu dođemo. Meleki, poslanici, a.s., evlije, koje mi ne vidimo a koji su uvijek duhovno oko nas, žele da potrčimo na namaz. Ukoliko radosno trčimo ka Allahu, oni bivaju sretni, ukoliko izostavi­mo namaz, obuzima ih tuga. Zar ćete ponovo izostaviti?

Kada je već namaz, nakon imana, najveća istina u našoj vjeri, naša pamet, srce, duša i osjećanja moraju se ispuniti njime, moraju se nasladiti namazom i svaki naš atom mora obuzeti sreća zbog susreta sa Allahom.

Obratite pažnju: Ja pišem ovo uz shvatanje koje ne prihvata izostavljanje ili odlaganje čak i jednog namaskog vakta.

Ne ciljam, dakle, samo na one koji nikako ne klanjaju namaz. Zato neka niko od nas ne kaže „Ja ionako klanjam namaz“, i pređe preko ovoga. Pogledajte stvari koje prikazu­jemo kao izgovor za izostavljanje, odlaganje ili klanjanje namaza reda radi. U ime Allaha, kažite mi koji je to izgovor neprikosnoven! Namaz nam tako mora upopuniti ličnost, da naše vrijeme, mjesto i posao moramo urediti prema njemu. Kada je moja rahmetli majka išla u bolnicu radi liječenja, prvo što je stavila u torbu bila je sedžada. Pod kakvim god da se uvjetima nađe, prvo što bi uradila kada bi došlo vrijeme namazu, jeste njegovo klanjanje. Šta bismo izgubili da se i mi ponašamo ovako?

Da nas ne bi pobijedile stvari koje odlažu namaz, tako pripremite odbrambene snage da ne primite gol od nefsa. Ukoliko se zaštitite ovakvim oklopom spoznaje, nemojte imati sumnje da će Allah stvoriti prilike koje niste mogli ni zamisliti. Ukoliko budete pravi rob i živite sa uzbuđenjem koje donosi klanjanje namaza, On će vama stvoriti vrijeme, mjesto i mogućnosti. Štaviše, i insane će učiniti vašim hizmetćarima.

 

Da li je mjesto čisto, sredina pogodna, kako se Kibla određuje?

 

Pojedinci kao prepreku za namaz prikazuju da prostor na kojem se nalaze nije čist ili da ne mogu naći prigodno mjesto za klanjanje. Međutim, namaz možete klanjati na zemlji, betonu, daskama, parketu, staklu, na travi i dr. Dovoljno je da ne bude prljavštine koja se može vidjeti golim okom.

Ukoliko mjesto na kojem ćete obaviti namaz nije zastrto tepihom, ćilimom, hasurom ili sličnim materijalom, bez ustručavanja skinite sako ili džemper i prostrite. Jednom sam zbog jednog teksta otišao u sud da dam izjavu. Dok sam čekao red, nastupio je namaski vakat. Mogao sam pomisliti: „Kako god da bude nakon izjave, ostat će vremena pa ću tada klanjati.“ Međutim, najbolje je klanjati namaz na vrijeme. Jer, ne znam šta se može desiti, uslijed neke neočekivane situacije mogu ga propustiti. Odmah sam u toaletu uzeo abdest i izašao na terasu sprata na kojem sam se nalazio. Skinuo sam sako i u potpunom spokoju klanjao namaz. Došao sam da dam izjavu u sud, bio sam uzbuđen i zabrinut. Ali, ništa nije bolno i brižno kao ostavljanje namaza na kaza.

Možda se možete naći pritiješnjeni istekom vremena u nekoj sredini. Može to biti i mjesto u kojem niko ne klanja namaz. Kao u navedenom primjeru, možda je moguće zastidjeti se. Došli ste u sudnicu, uzbuđeni ste, oko vas ima službenika. Uopće nije bitno. Vi koristite pravo na ibadet, vaše najosnovnije pravo. Ko i kakve štete ima od namaza?

Jednom sam trebao učestvovati uživo u jednom televiz­ijskom programu. Učio je akšamski ezan. Otišao sam do toaleta, uzeo abdest a zatim pitao da li imaju mesdžid. Nažalost nisu imali. lzračunao sam dužinu mojega gostovanja i vidio da ću završiti prije isteka namaskog vakta. Tako sam klanjao namaz napolju. Da ovo nije bilo moguće, bez ustručavanja bih klanjao u studiju. Da je bilo potrebno, čak ne bih učestvovao u programu, jer, od namaza nema ničeg važnijeg.

Još jedan problem sa kojim se susrećemo u nepoznatim sredinama udaljenim od džamije jeste određivanje Kible. Pravac Kible moguće je pronaći ako pitamo nekog iz okoline ili primjenom različitih formula. Za ovo je potrebno pogle­dati primjere date u knjigama ilmihala. Ali, najbrži način za određivanje Kible, jeste nabavka kompasa. Postoje busole i prospekti konstruisani samo za određivanje pravca Kible. Ako nosimo ovo sa sobom, na svakom mjestu moći ćemo odrediti Kiblu.

Za dunjalučke potrebe teglimo mnogobrojne stvari, pa ako i za ahiret ponesemo neku stvar, ništa nećemo izgubiti.

 

Daleko smo od džamije i od mjesta za abdest

 

Jedna grupa pobožnih muslimana iznajmila je autobus i došla u obilazak Istanbula. Među njima je bilo mladića, veoma pažljivih prema namazu, koji su gorjeli imanskom ljubavlju prema Kur’anu. Imali su namjeru klanjati sabah-namaz u džamiji Sulejmaniji, obilato udahnuti duhovnu atmosferu i provesti sat vremena u plodnom svijetu prijašnjih stoljeća.

Međutim, u gradu i to baš u vaktu sabah-namaza autobus pogađa kvar koji nikako nisu mogli riješiti. Naravno, u to vrijeme sve je bilo zatvoreno i bilo je nemoguće dovesti majstora. Prijatelj koji mi priča ovo, nažalost kaže da nisu mogli klanjati sabah-namaz. Nisam mogao vjerovati svojim ušima: „Kako, zar vam na pamet nije palo nikakvo rješenje?“ Prijatelj mi je odgovorio: „Ne poznajemo okolinu, u blizini nije bilo džamije.“

Međutim, samo nekoliko stotina metara naprijed nalazila se džamija, koja se nije mogla vidjeti od visokih zgrada. Izgubili su zato što su još na početku pomislili: „Nema džamije, ne poznajemo okolinu, ne možemo naći mjesto za klanjanje.“

Da im je u glavi bilo mišljenje: „Moramo klanjati namaz, ne priznajemo nikakvu prepreku na tom putu“, Allah bi im zasigumo pokazao neki izlaz. Recimo, dvije osobe su mogle taksijem obići okolinu i odvesti sve ostale u džamiju koju bi pronašli. Možda bi se potrošilo malo sredstava, ali im ne bi sabah-namaz koji je „vrijedniji od dunjaluka i svega što je na njemu“, ostao na kaza.

 

Moje srce je čisto, zašto da klanjam namaz?

 

Prilikom razgovora ili savjetovanja u vezi s namazom, neki ljudi odmah kažu: „Brate moj, ti pogledaj u moje srce. Ono je čisto, nikome zlo ne mislim.“

Ljudi koji kažu ovo, zaista ne znaju ništa o naredbama našega Gospodara i o našoj vjeri islamu.

Prije svega velika je greška prsiti se riječima „Moje srce je čisto“, diviti se sebi i gledati na ljude koji obavljaju namaz kao na ljude sa prljavim srcem. Naša vjera nam naređuje da budemo skromni a nikako da se oholimo. O čistoći nečijeg srca moraju posvjedočiti drugi ljudi, a ne sam čovjek. Narav­no da osoba misli o sebi dobro. Istinska vrlina jeste kada je neko drugi pohvali.

Ovo je veoma važna činjenica: Naš Gospodar nam je naredio namaz, a Resulullah, s.a.v.s., nas je podučio ovom ibade­tu. Ni u jednom ajetu ili hadisu nema ovakve naredbe: „O vi prljavog srca, namaz obavljajte, a vi čistog srca možete ležati sa strane.“

Sve naredbe koje se tiču namaza odnose se na vjernike i na muslimane. Osim toga, ukoliko vam je srce čisto, još više morate klanjati namaz. Naš Pejgamber, s.a.v.s., je najčistiji insan koji je ikada došao na dunjaluk. Ni o kome nije mislio loše, štaviše, oprostio je mnogim neprijateljima koji su mu radili o glavi. Međutim, opet je on taj koji je najviše klanjao namaz. U jednom pogledu možemo reći sljedeće: Čije srce je čisto, iman jak, predanost velika, ta osoba klanja puno namaza.

Zbog toga, izgovor „srce mi je čisto“ jeste jedna besmisli­ca koja ni u čemu nema potpore.

 

(Poglavlje iz knjige: KAKO USTATI NA SABAH NAMAZ, Autor: Džemil Tokpinar, Izdavač: Rejhan, Sarajevo, 2006. god.)