Društvo i razotkrivanje tijela

muslim womenStvaranje čovjeka i prvi boravak u džennetu

 

U okviru učenja o čovjeku, bitno je znati i vjerovati da nakon stvaranjaVe lekad haleknakum nin turabin – od zemlje, min salsalin – od prašine, min tinin – od gline, min hamein mesnun – od šubonjeće materije i min nefsin vahidetin – od istovjetnog nefsa, slijedi savvernakum – uobličavanje i darivanje najljepšeg lika i oblika čovjeku među stvorenjima, zatim ve nefahtu fihi min Ruhi – udahnjivanje Ruha u insana, iza toga summe kulna lil-melaiketi-sdžudu li Ademe fesedžedu illa iblis – Naredba činjenja sedžde meleka i svih stvorenih svjetova i stvorenja Ademu, zatim inni džailun fil-erdi halifeten – darivanje Hilafeta ili vanjskog emaneta i povjerenja a ne prenošenja vanjskih svjetova, svemira i stvorenja čovjeku; zatim ve alleme Ademel-esmae kulleha – podučavanje i osposobljavanje Adema terminima, pojmovima, definicijama, zvanjima i imenima svih stvari i stvorenja, poslije darivanje slobode koju slijedi Objava a iz Objave Iman – Vjerovanje u Allaha, Islam – svjesna i slobodna predanost i pokornost samo Allahu, Tevhid i Kelime i Šehadet – Čisti i apsolutni Monoteizam,Ibadetullah – robovanje samo Allahu; Eniabudullah vedžtenibut-tagut – Organiziranje cjelokupnog života na principu robovanja Allahu i negaciji kufra i širka; Menasici – obredi, Ahlak – Etika i moral, Šerijat – Vjerozakon; Nisjan – zaborav; Tevba i Istigfar – Kajanje Allahu i traženje oprosta od Njega; Libasul-džism – odjeća i pokrivanje, Nikjah – brak, Ummet – zajednica, Imamet – vođenje i upravljanje i Devlet – Država, Stejs, konstituanta. U odnosu na teoriju evolucije i sva sekularističko-laicistička i nihilističko-agnostička shvaćanja i učenja koja isključuju Božiju kreaciju i izravnu intervenciju u stvaranju čovjeka i koja do čovjeka dolaze evolutivnim samostvarajućim, samonastajućim i samorazvijajućim putem od majmuna preko majmunolikog čovjeka, neandertalca, divljaštva, varvarstva, paleolita, mezolita, meolita, prvobitne zajednice, bronzanog, željeznog doba, robovlasništva, feudalizma, kapitalizma, socijalizma i, konačno, komunizma i života u početnim fazama po spiljama, pećinama, stijenama i po drveću bez odjeće; učenje Islama je jasno i precizno – čovjeka kao čovjeka sa svim ljudskim odlikama kao ljudsku vrstu direktno i izravno stvara Allah i prvo njegovo stanište i odredište, boravište, kućište, domište, topos i humus jeste Džennet. Taj tek stvoreni čovjek Adem i žena za njega Havva Odredbom Allahovom nastanjeni i smješteni u Džennetu nisu ni goli, ni neobučeni, ni sa životinjskim kožama, dlakom i repom, nego kao insani obučeni, zaštićeni, ukrašeni, zaogrnuti: “O Ademe! Ti i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle vam je volja jedite, ali se drvetu ovome (poznatom, određenom i zabranjenom) ne približavajte da ne biste zlo sebi nanijeli.”1

“A Mi rekosmo: O Ademe! Stanujte ti i žena tvoja u Džennetu! Jedite u njemu u izobilju odakle vam je volja! Ali se ne prikučujte ovom (označenom, određenom i zabranjenom) drvetu da ne biste zlo sebi nanijeli!”2 Ono što svaki musliman vjeruje i zna jeste da nakon stvaranja čovjeka sa svim odlikama, svojstvima u punom kapacitetu čovjeka u okviru ljudske vrste koja je neizmjenjiva i nezamjenjiva dok je na zemlji u smislu da se evolucijom razvija iz niže životinjske majmunske i majmunolike vrste ili da može na šejtanov nagovor na prilaz zabranjenom drvetu preći u višu vrstu u meleke – anđele. Dok je u Džennetu šejtan navodeći čovjeka na grijeh – obećava mu da će postati melek a kada taj isti čovjek dođe na zemlju navodi ga i zavodi da se razvio iz majmuna. Kao što obmanjuje i obđinjuje čovjeka da može biti melek u Džennetu tako ga na zemlji vrijeđa, ponižava, ismijava, navodi, zavodi i u grijeh odvodi da se razvio, samonastao i samousavršio od majmuna: “I kada bude sve riješeno, šejtan će reći: Allah vam je pravo i istinito obećanje dao, a ja sam sva svoja obećanja iznevjerio i sa njima vas prevario, ali, ja nisam nikakve vlasti nad vama imao, samo sam vas pozivao i vi ste mi se odazivali, zato ne korite mene, već sami sebe i niti ja mogu vama pomoći niti vi možete pomoći meni. Ja nemam ništa s tim što ste me prije smatrali Njemu ravnim. Nevjernike sigurno čeka bolna patnja.”3

Sa stajališta ispravnog znanja i poimanja o čovjeku bitno je znati da Allah, dž.š. prije upozorava čovjeka nego što ga šejtan sa svojim vesvesama, navođenjima, zavođenjima, obđinjavanjima, omađijavanjima i notornim lažima – u Džennetu možeš biti melek a na Dunjaluku si se razvio iz majmuna, da mu je šejtan jasni, otvoreni i neprestani neprijatelj koji ima za cilj da čovjek izgubi Džennet, zasluži kao i on Allahovo prokletstvo i bude mu sudrug u Džehennemu: “O Ademe! Rekosmo Mi: doista je ovaj (šejtan) neprijatelj tebi i ženi ti, zato vas dvoje neka on nikako iz Dženneta ne izvodi pa da se mučiš! Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go (nag, bez odjeće) biti, zbilja nećeš ni ožednjeti, niti žegu osjetiti.”4

“I kada Mi rekosmo melekima: Padnite Ademu ničice i sedždu učinite! Svi padoše i sedždu učiniše osim Iblisa. On je bio jedan od džinna, ogriješio se o zapovijed svoga Gospodara. Pa zar ćete njega i porod njegov (džinnski) prihvatiti za prijatelja, a ne Mene, a oni vam neprijatelji?! O, kako je samo šejtan nevjernicima loša zamjena!”5

Kur’ansko razvijanje i Islamsko učenje i vjerovanje utemeljeno na njemu, upućuje i upoznaje muslimane da je Allah, dž.š. Jedini Stvoritelj i Gospodar koji je stvorio ljude u najljepšem liku, obliku, okviru, formi i suretu: “On (Allah) je nebesa i Zemlju mudro stvorio, i On vama obličje daje, i likove (sureta) vaše čini lijepim, i Njemu će se sve vratiti. On Jedini zna šta na nebesima i na Zemlji postoji i zna šta krijete i šta pokazujete; Allah zna svačije misli”6

“Mi čovjeka stvaramo u skladu i obliku najljepšem, a zatim ćemo ga (po njegovoj zasluzi) u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili“7 i da je njegovo prvo boravište, prvo stanište, prvo domište, prvo kućište, prvi topos, prvi humus i prvi zavičaj časni Džennet, što svjedoče svi citirani ajeti, a ne kao što u okviru mita, mitologije i magije razne teorije nastanka, razvoja i evolucije čovjeka i ljudskog roda, samo maštaju, gataju, umišljaju, nagađaju, pretpostavljaju, umišljaju i bajke pričaju i zamišljaju da se prvi čovjek i prvi ljudi razvijaju iz životinjske vrste iz majmunolikih životinja, i da su navodno prvi ljudi neobučeni, nagi, goli živjeli u čoporima i hordama. Primjereno tome, i dosljedno mitskomagijskim učenjima i gledanjima, koja su čista fikcija, imaginacija, fantazija i bajka, po teoriji evolucije i svim učenjima koja se ne pozivaju na Božije kazivanje i svjedočenje iz horde i čopora, čovjek i ljudi prolaze kroz divljaštvo, barbarstvo, paleolit, mezolit, neolit, broznano i željezno doba, prvobitnu zajednicu, robovlasništvo, feudalizam, kapitalizam i komunizam. Umjesto u Džennetu, prema učenju vjere na temelju Objave, po ovim učenjima majmunolike blisko-ljudske vrste, u hordama i čoporima gole i neobučene, živjele su prvo navodno po šumama i prašumama, po drveću, u stijenama, pećinama, spiljama i jazbinama – kasnije u prvim zemunicama, šatorima i kolibama. Navodno, prvo privređivanje bio je lov i ribolov, slijedi stočarstvo, voćarstvo i zemljoradnja. Od sredstava za rad prvo se obrađuje kamen, pa željezo, pa bronza, pa bakar i, konačno, plemeniti metali. Naravno, u okviru ovakvih teorija i učenja, ustvari bajki i mitova, nigdje nema traga o direktnom i izravnom Božijem stvaranju čovjeka kao ljudske vrste, o odjeći, o nošnji, o zaštiti stidnih i sramotnih dijelova tijela, o braku i bračnom i porodičnom, životu prvog čovjeka i prvih ljudi. Neuzubillah, u okviru svih učenja koja isključuju direktno Božije stvaranje i kreaciju čovjeka kao čovjeka, direktno i izravno, novo za gotovo, uzima se njegov evolutivni razvoj iz drugih, nižih životinjskih majmunolikih golih i neobučenih vrsta, i navodna činjenica da su prvi ljudi – praljudi i pražene živjeli u potpuno nereguliranim i nedefiniranim seksualnim odnosima bez poznavanja incesta – rodoskrvnuća i krvno-srodničkih i familijarnih ograničenja u seksualnim odnosima. Takvo stanje neograničenih seksualnih odnosa i veza gdje nema nikakve svijesti, etike, zakona, relacije, granice i pravila naziva se promiskuitet. Druga navodna čovjeko-majmunolika faza u evolutivnom putu ljudskog roda, što se tiče seksualnih odnosa i veza, u okviru pravila bračnog života, jeste endogamija ili krvno-srodnička porodica, čije je osnovno obilježje i karakteristika da se svi mladići iste generacije, unutar jednog roda ili plemena, automatski i nužno smatraju muževima djevojaka iste generacije. Treća, navodna faza u razvoju pravila, svekolektivnog seksualnog života jeste, egzogamija ili porodica Punalua. Tu su mladići iste generacije, muževi svim djevojkama iste generacije, samo ne iz svog roda i plemena, nego iz drugog. Četvrta, navodna majmunoliko-ljudska faza u konačnom stizanju do monogamnog braka i porodice, jeste Sindijazmička porodica, koju odlikuje, prvi puta čvršće vezivanje žene i žena za jednog određenog muškarca, i gdje prvi puta u povijesti izrasta svijest, potreba, odredba i identitet oca. U svim prethodnim fazama, navodno, nema identiteta oca, nema svijesti o njemu, i potomstvo se vodi po materi.

Dakle, radi se o formama i oblicima materijarhata. Naravno, prema Objavi, ovo je sve neistina, netačna, opasna bajka, mit i magija, projekcija, konstrukcija, šejtanska laž koja kaže čovjeku dok je u Džennetu – Raju da je melek – anđeo, a kada je na Dunjaluku da je majmun, obmana i vesvesa, koja čovjeka u Džennetu lažno uzdiže na stepen meleka a na Dunjaluku, koja čovjeka srozava na stepen životinje. I kada čovjeka obmanjuje, opčinjava i obđijava da je melek i da je majmun šejtan ima samo jedan cilj da čovjeku zamrači pogled i spoznaju od onog što jeste – da ga navede da vjeruje i misli da je ono što nije. Tako čitava materijalističko-evolutivna teorija, percepcija i recepcija svijeta, života čovjeka i ljudi u ontološkom određenju povijesti gleda kao povijest samonastanka, samorazvoja i samousavršavanja materije, a u ontičko-antropološkom smislu povijest čovjeka i ljude posmatra i pod podmetnutom znanošću proučava kao povijest razvoja majmuna preko majmunolikog čovjeka u čovjeka. Pošto jedna arapska izreka kaže kullu šejin sejerdžiu ila aslihi – svaka se stvar i biće vraća svojim osnovama i korijenima tako je i one ljude i žene koji su uvjereni da svoje porijeklo vuku od majmunske vrste teško ili skoro nemoguće na Dunjaluku sačuvati obučene, pokrivene, odjevene, odjećom zaštićene, ukrašene i od majmuna tako kvalitativno odlikovane. U odnosu na sva moguća nagađanja o tome gdje je prvi čovjek živio, odgovor Objave je – Prvo boravište čovjeka kojeg je jedino Allah stvorio, odredio, oblikovao i Ruhom udahnuo odmah i istovremeno odjedanput u svemu kao čovjeka, a ne da se evolucijom na kraju iz drugih nižih vrsta razvija u čovjeka, bio je Džennet. Allahovom stvaranju svemira, zemlje i čovjeka, ne da nema sudruga i suučesnika, nego nema ni svjedoka od bilo kojeg vidljivog ili nevidljivog stvorenja: “Nisam ih za svjedoke uzeo kad sam nebesa i zemlju stvarao, a niti neke druge pri stvaranju njih samih. Za pomagače nisam uzimao one koji na krivi put odvode.”8

“Allah, iz ničega stvara, On će to ponovo učiniti i na kraju Njemu ćete se vratiti. Na dan kad nastupi Čas – mnogobošci će svaku nadu izgubiti: božanstva njihova neće im biti zagovornici, a radi božanstva svojih bili su nevjernici. Na dan kad nastupi Čas oživljenja – ljudi će se razdvojiti: oni koji su vjerovali i dobra djela činili – u džennetskom perivoju će se radovati, a oni koji nisu vjerovali i koji su ajete Naše i susret na Sudnjem danu poricali – u trajnoj će muci biti.”9

“Allah je doista i moj i vaš Gospodar, pa se samo Njemu klanjajte, to je Pravi put.”10 Ne da, po Allahovoj Odredbi i Uputi čovjek i ljudi nikada nisu živjeli u neizdiferenciranoj svijesti i neartikuliranim kategorijama, u nepropisima, u nezakonima, u neodređenjima, u negranicama, u neuputama, u neodredbama, u neregularna, u nenormama, u nerazmeđima i nespoznajama na zemlji, nego im se prije toga, u prvom boravištu – Džennetu, unaprijed prije šejtanskih vesvesa, objavljuje i obznanjuje relacija, granica, mjera, međa, norma, regula, odredba i zabrana nedozvoljenog, a to je zabranjeno drvo. Sva šejtanska strategija, ideja, koncept, doktrina, dogma, ideologija i propaganda je, kroz sve moguće vrste lažnih obećanja i obmana, da Adema i Havvu navede i zavede i odvede da se približe zabranjenom drvetu: “I šejtan ih obmanu (oboje) da zbog drveta pokliznu, i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. A Mi naredismo: Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bit ćete neprijatelji! Na zemlji će vam stanište biti i uživanje neko vrijeme!”11

“O Ademe! Ti i žena tvoja u Džennetu stanujte i odakle vam je volja jedite i uživajte, ali se drvetu ovome (označenom, obilježenom, zabranjenom) ne približavajte, da ne biste zlo sebi nanijeli! Pa njima dvoma šejtan poče šaptati – bajati s ciljem da bi im otkrio stidna tijela njihova koja su im (do tada) skrivena bila. I reče im: To što vam vaš Gospodar ovo drvo zabrani samo je radi toga da ne biste meleki postali, ili da ne biste besmrtni bili! I Iblis im se poče zaklinjati: Ja ću vama dvoma biti od onih koji će vas savjetovati! I njih dvoje on na opsjenu i obmanu zavede, pa kad s drveta okusiše, njima se stidna tijela njihova pokazaše i oni se po stidnim tijelima svojim rajskim lišćem pokrivati počeše. A zar vam drvo to nisam bio zabranio? Gospodar njihov ih je dozivao, i zar vam nisam rekao da je štejtan neprijatelj otvoreni vama dvoma?”12

„Ali ga šejtan obmanu (prevari) i reče: O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće proći! I njih dvoje s njega pojedoše (zabranjeni plod) i stidna mjesta njihova im se ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim stidnim mjestima pokrivati se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga.”13

Sve što šejtan obećava Ademu i Havvi u Džennetu je obmana, pričin, varka, bajanje, iluzija, bajka, fantazija, fatamorgana, utopija nezaježljiva i neostvariva želja, kao plod podle i pokvarene mašte. Sva njegova neodoljiva, neotklonjiva i neprovjerljiva obećanja utemeljena su na laži i prijevari, kako će, ukoliko se približe zabranjenom drvetu, postati meleki i promijeniti vrstu, postati vječni, besmrtni i neprolazni, da će im pokazati drvo vječnosti i ukazati na vlast i carstvo, koje neće nikada proći, nisu ništa drugo nego šejtanovi instrumenti, putevi, načini, modaliteti, forme, okviri i sredstva zavođenja čovjeka. Osnovno pitanje sa stajališta čovjeka i ljudi, u okviru vremena i prostora, jeste kako se Adem i Havva približavaju i iskušavaju plod drveta koje im je već prije zabranjeno i kada su, čim su nastanjeni u Džennetu, upozoreni na prokletog šejtana. To se događa u momentu Ademovog trenutnog zaborava i odsustva pune svijesti, sabranosti i sređenosti u odnosu na opasnost od prokletog šejtana i na sve posljedice koje slijede ukoliko se približe, po nagovoru šejtana, zabranjenog drvetu i okuse njegove plodove. Nenamjerni, nehotični, nesistemski, neplanirani i skoro nesvjesni zaborav je neotklonjiva i neizbrisiva odlika ili odrednica čovjeka ili njegova “Ahilova peta,” koja prati ljudski rod od praoca Adema i pramajke h. Havve iz Dženneta do kraja svijeta, života i postojanja: “Eto tako Mi Kur’an na arapskom jeziku objavljujemo i spuštamo, i u njemu opomene i prijetnje kaznom pomno nižemo i ponavljamo, da bi oni bogobojazni bili, da bi se grijeha klonili i da bi ih Kur’an na Sjećanje na Allaha i pobožnost pobudio. Neka je uzvišen Allah, Vladar Istinski! A s Kuranom ti ne žuri prije negoli se tebi objavljivanje njegovo ne završi! I reci: Gospodaru moj! Povećaj i proširi znanje meni! Adema smo Mi još odmah u početku od praiskona obavezali, ali je on nehotice zaboravio i ne nađosmo kod njega odlučnosti!”14

 

Zaborav Allaha i odjeća ne idu zajedno 

 

Na bilo koji čovjekov zaborav: svjesni-nesvjesni, namjerni-nenamjerni, hotimični-nehotimični, slučajni-sistemski, mahinalni, slučajni-ciljani, praiskonski, primordijalni Ademov ili sadašnji, aktualni njegovih potomaka, ubacuje se šejtan kao Ademu, a.s. prokleti Iblis da udalji čovjeka od Allaha, od Dženneta, od Istine, od Upute i Pravog Puta i da ga približi sebi, grijehu, propasti i Džehennemu: “A kada melekima kazasmo Mi: Ničice i na sedždu Ademu padnite i učinite vi! – svi su pali i sedždu učinili, samo Iblis nije htio, on je odbio. O Ademe! – rekosmo Mi – Doista je ovaj (Iblis) neprijatelj tebi, i ženi ti, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se mučiš. Zbilja ti u njemu nećeš ni ogladnjeti, niti go biti, i zbilja nećeš ni ožednjeti niti žegu osjetiti! Ali ga šejtan obmanu i poče mu bajati i govoriti: O Ademe! Hoćeš li da ti pokažem drvo vječnosti i carstvo koje neće nikada proći? I njih dvoje s njega pojedoše i stidna mjesta njihova im se ukazaše, pa lišćem džennetskim njih dvoje po svojim stidnim mjestima pokrivati se počeše. I Adem ne posluša svoga Gospodara i skrenu s Puta Pravoga.”15

Poslije ovog nesvjesnog, neželjenog, neotklonjivog, neizbježnog, nesistemskog, nemetodološkog, nenamjernog, nehtijućeg, nenamjernog i neciljanog zaborava ili neumitne “Ahilove pete,” šejtan čini h. Adema i h. Havvu svojim žrtvama, tj. lažnim obećanjima o promjeni vrste – da će postati meleki, o vječnom životu i drvetu vječnosti i vlasti koja nikako i nikada neće proći i propasti pod uvjetom, ukoliko se približe zabranjenom drvetu, – kada Adem i Havva vide i shvate da su omađijani, prevareni, izigrani, slagani i obmanuti i da su umjesto svih šejtanovskih obećanja ostali i postali goli, ostali bez odjeće i jedne od bitnih odlika i odrednica koja razlikuje insana od hajvana, jer odjeća insana zaogrće, zaštićuje, ukrašava, uljepšava i stidna mjesta, tijela mu pokriva, oni Allahu tevbu i istigfar čine: “I kazaše Adem i Havva: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo, nepravdu i nasilje grijehom nanijeli, i ukoliko nam Ti neoprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među izgubljenim stradalnicima mi.”16

Dakle, kada su u trenutku slabosti i zaborava, h. Adem i h. Havva približili se zabranjenom drvetu, oni ne da nisu postali ni meleki, ni besmrtni, nisu okusili ni drvo vječnosti, niti su zadobili carstvo vječnosti, ali su počinivši grijeh, prelazeći granicu, kršeći Odredbu i čineći zabranu u Džennetu ostali goli, nagi, nepokriveni, nezaštićeni, neobučeni, nezaogrnuti, neodjeveni, neukrašeni, neuljepšani, ranjivi na grijeh, slabosti, šejtanske vesvese i sve vanjske izazove i u onom stanju, halu, obliku, formi, okviru i suretu, u kojem je Allah nezadovoljan da budu, a šejtan je sretan i zadovoljan da bude. Zašto? Pa, biti odjeven, obučen, zaštićen, zaogrnut i pokrivena tijela je bitna odlika i odredba čovjeka, a biti go, nag, nepokriven, nezaštićen, neobučen, neukrašen, neuljepšan unutrašnjom – libasu-t-takva i vanjskom libasu-l-džism odjećom, je vraćanje, spuštanje, bacanje, pad i srozavanje čovjeka u niže, životinjsko stanje: “Tako Mi smokve i masline, i Sinajske gore, i grada ovog, sigurnog, – Mi čovjeka stvaramo u skladu i obliku najljepšem, zatim ćemo ga u najnakazniji lik vratiti, samo ne one koji budu vjerovali i dobra djela činili.”17

Doista, najveća unutrašnja odlika čovjeka u odnosu na sva druga stvorenja i stvorene svjetove, jeste svjesna vjera u slobodi, a vanjska oblačenje i odjeća, opet u slobodi. Grijehom i grijesima šejtan želi da razgoliti, razotkrije, razobliči, oslabi, učini nezaštićenim i golim insana i tako ga ruši, obara i vraća na stadij hajvana, u kojem ga Allah nije stvorio nego šejtan želi da bude, jer unutrašnja razdioba između insana i hajvana, jeste vjera, a vanjska odjeća. Kada Allah stvara čovjeka On udahnjuje Ruh u čovjekovo tijelo, tako da je tijelo odjeća, zaštita, okvir, forma, ljuska, ukras, kutija Ruha, tijelo je zaogrnuto, uljepšano, obučeno, uokvireno, zaštićeno obučeno u kožu a koža je zaštićena, obučena, zaogrnuta, uljepšana, ukrašena, uokvirena i uobličena odjećom, haljinkom i nošnjom. Kada čovjek ostane bez odjeće, on postaje svjestan šejtanove zamke, prevare, obmane, bajanja, magije, laži, navođenja i zavođenja i čini i tevbu i istigfar svome Stvoritelju: “A potom ga odabra njegov Gospodar, pa mu oprosti i stazom Pravom uputi”18

“I Adem primi od Gospodara svoga neke riječi i On mu oprosti. On doista prašta i samilostan je!”19

“I oni (Adem i Havva) rekoše: Gospodaru naš! Sami smo sebi zlo nanijeli, a ako nam Ti ne oprostiš i ako nam se ne smiluješ, bit ćemo tada među stradalnicima mi!”20

Nepobitna je istina da Allah, dž.š., h. Adema i h. Havvu upućuje Pravom Stazom, da prima njihovu tevbu i istigfar ali, s obzirom da su oni u Džennetu, u trenutku zaborava počinili grijeh, približili se zabranjenom drvetu, nastupila je neminovna posljedica, ostali su goli, nagi, nezaštićeni, neukrašeni, u negaciji svoje naravi i njihova pozicija neminovno se mijenja.

 

Zaborav Allaha i golotinja tijela sa Džennetom ne idu zajedno 

 

Bez obzira na Uputu i primanje tevbe i istigfara i odabiranja i odlikovanja Adema i njegovog potomstva hilafetom – povjerenjem slijedi izgon iz Dženneta. Zato se iz perspektive ljudske pameti, postavlja pitanje zašto slijedi izgon iz Dženneta, kada im je Allah oprostio i kad ih je Objavom uputio. Allahu e’alemu – Allah to Jedini zna, ali iz perspektive grijeha u odnosu na čovjeka, grijeh je negacija osnovne naravi i biti u kojoj je čovjek stvoren, on je udaljavanje duše od sebe i ugrožavanje duše, on je samozaborav čovjeka i klopka šejtanova za ljude, on je zaborav Allaha, dž.š., nepravda i nasilje, prema ljudima. Tako počinjeni grijeh mijenja i ugrožava osnovnu ljudsku narav, ljudski status, položaj i mjesto boravka, ljudsku i od Allaha određenu misiju. Zato je svaki grijeh, posebno ostajanje bez i skidanje odjeće, kada čovjek ostaje go, nag, neobučen, nezaštićen, neukrašen i neuljepšan, određena vrsta pada, sunovrata, srozavanja, strmoglavljivanja, unazivanja, negiranja, unakažavanja i poticanja čovjeka. Svjesno ili nesvjesno, namjerno ili nenamjerno, u znanju ili neznanju razgolićavanje i skidanje čovjeka pred drugim ljudima i pokazivanje pred njima sramotnih dijelova tijela – avreta, onih dijelova tijela koje je Allah zabranjenim za pokazivanje osim za bračnog druga, učinio nije ništa drugo nego prelaženje svake Allahove granice i Odredbe o odnosima među tijelima svijesnih i razumnih bića, direktno i izravno slijeđenje šejtana: “Pa Iblis reče: Gospodaru moj, zato što me zabludi prepusti, ja ću njima (ljudima) zlo na zemlji lijepim pokazivati i doista ću njih sve zavesti, samo ne, između one, čvrsto Tebi robove odane! A Allah reče: Evo Puta Moga Pravoga. Nad robovima mojim tebi, vlast nije, izuzev nad onima koji će tebe slijediti od zabludjelih! A Džehennem će zabludjelima svima odredište biti, sedmera vrata on će imati, na vrata svaka ući će skupina njihova određena!”21 i negacija osnovne ljudske naravi a to je Istina da je čovjek prije pristupa zabranjenom drvetu u Džennetu bio zaštićen, zaogrnut, uobličen, uokviren, ukrašen – ahsenu takvim, ne nag i ne go, da u čovjeku imaju sramotni dijelovi tijela koji su svakom izuzev bračnom drugu haram – strogo zabranjeni pokazivati i da u čovjekovom tijelu ne obitava samo tijelo nego je u njega Allah udahnuo i Ruh. Kada čovjek uzrokom grijeha ostane go bez obzira na tevbu i istigfar neminovno slijedi izgon iz Dženneta: “Izlazite iz njega (Dženneta) svi – On naredi, jedni drugima ćete (na zemlji) neprijatelji biti! A potom će vam od Mene doista Uputa (opet) dolaziti, pa ko bude Uputu Moju slijedio, neće zalutali niti u očaj pasti.”22

“Siđite! (iz Dženneta) – naredi Allah – jedni drugima neprijatelji bit ćete! Na zemlji vam je stanište (domište, kućište, topos) i uživanje neko vrijeme! I Allah reče: Na zemlji ćete vi živjeti, na njoj ćete umirati i iz nje oživljeni biti!”23

“I šejtan ih obmanu da radi drveta pokliznu i izvede ih iz onoga u čemu obitavahu. A Mi naredismo: Silazite iz Dženneta svi! Jedni drugima bit ćete neprijatelji! Na zemlji će vam stanište biti uživanje neko vrijeme.”24

Ne samo da grijeh počinjen u nenamjernom zaboravu kada čovjek slabi vezu sa Allahom i upada u klopku šejtana, ugrožava osnovnu ljudsku narav, ljudski status i položaj i mjesto boravka, nego gubi i formu, okvir, oblik i suret (sliku) u kome Allah stvara čovjeka, želi da bude i ostane čovjek sa vanjskom odlikom nad svim stvorenjima, a to je odjeća. Gubitak i ostajanje bez odjeće, golotinja, razgolićavanje, pornografija, kao posljedica približavanja zabranjenom drvetu, u odnosu na sebe je nasilje i negacija u sebi Ruha i avreta – sramotno – stidnih dijelova tijela koji su od Boga zabranjeni za pokazivanje, u odnosu na društvo, društveni milje i zajednicu to je izazivanje, provociranje, razdraživanje, podržavanje, uznemiravanje, seksualno navođenje, podvođenje i zavođenje ljudi i žena, a u odnosu na stvarnost i sudbinski status to je gubitak Dženneta, i kazna progonstva na Dunjaluk. Naime, Džennet s jedne, i grijeh i golotinja u zaboravu Allaha, s druge strane, nikada ne idu zajedno. To je faza prvog, primordijalnog, praiskonskog, Džennetskog, nehotičnog, nesvjesnog, nenamjernog, slučajnog, mahinalnog, nesistemskog, neumišljenog i neciljanog zaborava, koja pored Allahovog oprosta, odlikovanja čovjeka hilafetom na Zemlji i darivanjem Objave donosi dvije neminovne posljedice i rezultata – ostajanje bez zaštite i ukrasa – odjeće jedne od odlika čovjeka, i izgon iz Dženneta.

 

Odjeća i Benû Ādem i Ādemovi potomci 

 

Druga faza, druga relacija, razina, kvalitet, rezultati i posljedice zaborava su na zemlji Ademovih potomaka, kada oni poslije Allahovog oprosta, hilafeta i Upute Ademu, zaborav i griješenje u njemu opetuju, ponavljaju i čine u mnogo složenijim i zamršenijim relacijama, kada nisu u pitanju samo Adem i h. Havva s jedne, i Iblis i zabranjeno drvo s druge strane. Sada su u pitanju višestruke i mnogostruke međuljudske veze, relacije, komunikacije, odnosi, procesi, pojave, sudatosti, surelacije, sukomunikacije i prožimanja. Primjera radi, Iblis se ne uznemirava i ne uzbuđuje na golo muško ili žensko tijelo jer nisu bića iste vrste a čovjek se neminovno uzbuđuje, nadražava, podražava i uznemirava na golo žensko tijelo, jer je žena iste vrste kao i čovjek a suprotnog spola. Ta i takva reakcija u njima je prirodna i jača od njih samih, ukoliko uopće u sebi imaju seksualnu potenciju. Žene ili muškarci koji po ulicama razgolićeni ili skoro polugoli hodaju ili nas na otvorenu prostituciju izazivaju i pozivaju ili u nama seksualnu potenciju negiraju. Pri tome je apsolutno irelevantno šta oni pod time podrazumijevaju – totalnu slobodu neoblačenja i razgolićavanja – neobučeni oni u ljudima osnovnu prirodu života – seksualnu potenciju negiraju ili nas na prostituciju – od Boga zabranjen odnos, izazivaju i pozivaju. I put do pakla može biti popločan bezazlenim namjerama. Što je najgore i najpogubnije, ljudi kao potomci to čine i ponavljaju poslije svoga praoca Adema, dakle, uporno, sistemski, metodološki, namjerno, planirano, ciljano, slobodno i svjesno, pored i usprkos Objave i Upute koja ih unaprijed upoznaje i upozorava: “Izlazi te iz njega (Dženneta) svi! – On naredi – Jedni drugima ćete (na zemlji) neprijatelji biti! A potom će vam od Mene doista Uputa dolaziti, pa ko Uputu Moju bude slijedio, neće zalutali niti u očaj pasti. Siđite i iz Dženneta iziđite! – naredi Allah – jedni drugima neprijatelji bit ćete! Na Zemlji vam je stanište i boravište i uživajte neko vrijeme! I Allah reče: Na Zemlji ćete vi živjeti, na njoj ćete umirati, i iz nje oživljeni biti.”25

“I šejtan ih navede da radi drveta posrnu i izvede ih iz onoga u čemu su bili. Siđite! – rekosmo Mi – jedni drugima ćete neprijatelji biti, a na Zemlji ćete boraviti i do roka određenog živjeti!”26

To nisu (Džennet i Dunjaluk) ni iste relacije, ni iste kvalifikacije, ni iste posljedice. Naime, h. Adem i h. Havva su iz Dženneta radi zaborava, grijeha i razgolićavanja prognani na Dunjaluk. Koji je i kuda vodi put sa Dunjaluka iz svjesnog, namjernog, totalnog, ponovljenog, u slobodi zaborava pored Ademovog primjera i slučaja, Objave i Upute, osim u trajni i nepovratni Džehennem. Upravo na takvu sudbinu i kraj poslije kazivanja Ademovog slučaja, Allah upozorava Ademove potomke: “Eto, tako Mi tebi kazujemo neke vijesti, o onima koji su prethodili, i dajemo ti (Muhammede) od Nas Opomenu (objavljujemo ti Kur’an). Ko se od Objave i Opomene okrene, na Sudnjem Danu nosit će teško breme, vječno će tako ostati, o kako će im na Danu Sudnjem užasan tovar biti! Na Dan kad se u rog puhne i Mi tog Dana skupimo zločince žedne i modre, među se tiho govorit će: Samo ste deset dana ostali. A Mi dobro znamo šta će oni zboriti kad onaj najrazboritiji između njih kaže: Samo ste dan jedan ostali!”27

Ljudi kao ljudi – Ademovi svjesni, slobodni u Objavom upućeni potomci moraju znati i vjerovati da prvi grijeh koji čini prvi čovjek – njihov praotac Adem u zaboravu Allaha, dž.š. – približavanje zabranjenom drvetu jeste prelaženje Allahove granice i narušavanje Njegovog Reda i Poretka ima za posljedicu i rezultat gubitak odjeće a čovjek bez odjeće na sebi gubi vanjski ukras, zaštitu, negira u sebi Ruh i avret, gubi svijest o stidnim dijelovima tijela, sa u Objavi naređene kulture pokrivanja, oblačenja, zaštite i uljepšavanja tijela prelazi na golotinju i razgolićavanje a sa stajališta društva remeti društveni red i poredak, norme, regule, običaje, pravila i konvencije društvenog ponašanja, izaziva, provocira, navodi, zavodi, uznemirava i na prostituciju poziva ljude i žene. Kada Adem, a.s., prije prvog iskustva i prvom primjera, i prije Objave i Upute, prvi u zaboravu počinjeni grijeh u njemu plaća gubitkom odjeće i izgonom iz Dženneta, njegovi potomci poslije oprosta Ademu, Objave, Opomene i Upute, ne plaćaju svjesne, planirane, iskustvom i Ademovim primjerom ponovljene zaborave i grijehe u njima, u slobodi, pameti i Uputi, ne plaćaju samo obećanom kaznom Džehennema, Allahovim, zaboravom ali i teškim uvjetima na Zemlji.

Allah, dž.š., na više mjesta u Kur’anu i u velikom broju ajeta, upozorava čovjeka i ljude na posljedice griješenja i poziva ih da gledaju, razmišljaju i vode računa o tome šta nose pred sobom u susret sa Allahom, dž.š. na Sudnjem Danu. “A onaj ko okrene glavu od Opomene i Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem Danu ćemo ga slijepa oživjeti. Gospodaru moj, reći će on, zašto si me slijepa oživio kad sam vid imao? Evo zašto – reći će On: Dokazi naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen. I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na Onom svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna. Zar njima nije poznato koliko smo naroda prije njih uništili, onih po čijim nastambama oni hode! To su, doista, dokazi za ljude pametne. I da nije ranije izrečene riječi Gospodara tvoga, kazna bi već bila neminovna.”28

“O vjernici, bojte se vi Allaha, i neka svaki čovjek gleda šta je za sutra pripremio! I bojte se Allaha! Doista je Allah obavješten o svemu šta vi činite i radite. I ne budite kao oni koji su Allaha zaboravili pa je Allah učinio da i oni zaborave sami sebe. Takvi su fasici – nepopravljivi griješnici. Nisu jednaki stanovnici Vatre džehennemske i Dženneta stanovnici. Dženneta stanovnici – to su oni koji su pobjednici.”29

Bez obzira što sadašnje generacije u velikom broju žive vrijeme svih oblika bestida, golotinje, razgolićavanja, pornografije, nudizma i što je životiziranje i animaliziranje čovjeka dobilo znak naprednosti, modernosti, progresa i savremenosti, vjernik – musliman ne smije smetnuti s uma, i zaboraviti da je prva posljedica prvog čovjekovog grijeha, prvo prelaženje Allahove granice i narušavanje Njegovog Reda i Poretka, bila golotinja, a kada je usljed grijeha u Džennetu ostao go, neobučen, nezaštićen i u nedopustivom liku i obliku, Allah ga je iz Dženneta protjerao. Ako je prvi čovjek u stanju golotinje prognan iz Dženneta na Zemlju, radi počinjenog grijeha, kako će onda preko golotinje, pornografije, nudizma, striptiza, bestida, razgolićavanja i razotkrivanja tijela ponovo dospjeti u Džennet? Naime, te stvari, radnje, aktivnosti, postupci i ponašanje bestida, perverzije, nudizma i pornografije, udaljavaju, sprečavaju i izgone ljude iz Dženneta i približavaju ih Džehennemu, padu i propasti. Na tu istinu i sudbinu Kur’an upozorava i podsjeća ljudski rod. Dakle, ljude nikada ne spašava ono što ih upropaštava, ponižava, obešćašćuje, razgolićuje, ponižava, osramoćuje, uništava i od Allaha, Njegove vjere i Dženneta udaljava: “O sinovi i potomci Ademovi, vama smo odjeću podarili koja će stidne dijelove tijela vašega pokrivati, a i odijela za gizdanje (ukrase i uljepšavanje) smo vam dali! Ali odjeća bogobojaznosti i neprestane svijesti o Allahu je odjeća najbolja! To su eto, neki znakovi Allahovi da bi se oni opomenuli.”30

Ne samo da golotinja i razgolićavanje tijela udaljava čovjeka od Allaha, Dženneta i vjere, nego je to i prvo prelaženje Allahove granice, Reda i Poretka, provociranje, izazivanje, animaliziranje, životiziranje ljudi, narušavanje i ugrožavanje javnog društvenog poretka i nepoštivanje pravila, regula, standarda, kriterija, uzusa, međaša, dozvoljenih obala, normi, principa, načela i osnova zajedničkog ljudskog ponašanja ali, to je izobličavanje osnovne ljudske naravi, forme, slike i oblike u kojoj je čovjek stvoren, jer golotinja u čovjeku ruši i negira Ruh, stid najveći ukras Ruha, ruši i negira svijest o avretu – sramotnim i stidnim dijelovima tijela koje je zabranjeno pred drugima razgolićavati i, konačno, ruši i negira granicu između insana i hajvana. Treća, veoma opaka i opasna posljedica golotinje i razgolićavanja jeste nepobitna, povijesno potvrđena činjenica, da pornografija ljude neumitno vodi u prostituciju, a prostitucija kao težak i skoro neoprostiv grijeh donosi nesagledive i razorne posljedice i na Dunjaluku i na Ahiretu. Skoro najviše na rastakanje braka, na raspadanje porodice i na smanjenje broja rađanja djece danas u svijetu utječe prostitucija. Do prostitucije najviše dovodi pornografija i ono što je posebno, bolno, sramno, razarajuće i masovno prisutno kod zaposlenih žena, što Kur’an najstrožije zabranjuje jeste činjenica, da političke stranke, velike firme i njihovi vlasnici, menadžeri, direktori, privatnici, štampa, televizija i film, modno-tekstilna industrija, sve vrste moderne igre, zabave i priredbe prvo negiraju u ženi Ruh, stid, avret i ličnost a onda instumentaliziraju, animaliziraju, životinjiziraju i samo na tijelo svode ženska lica, stas, prsa, noge, zadnjicu, privlačnost i prolaznu zemaljsku ljepotu, kao Allahov ukras, znamenje, dar, ljepotu, milost i dobrotu, isključivo u komercijalne, profiterske, korisničke, dobitničke, interesne, probitačne, političke, državne, javne, medijske, TV i filmske svrhe, što je u Evropi i na Zapadu a sve više i na Istoku i Africi opća pojava: “I ne nagonite robinje (zaposlene radnice i službenice svoje) da se bludom bave a one žele da budu i ostanu poštene i čestite, samo da biste stekli prolazna dobra Ovoga svijeta, a ako ih neko na to prisili Allah će im zato što su (mimo svoje volje i želje pod ucjenom) bile primorane, oprostiti i prema njima milostiv biti”31

Na hiljade knjiga u Evropi svjedoče i opisuju kako je ženska i dječija radna snaga na početku kapitalizma eksploatirana i zloupotrebljavana. I danas je teško zamisliti firmu u Evropi, SAD, Kanadi, sve više u Aziji i Africi u kojoj direktori i pretpostavljeni ne ucjenjuju i ne navode na blud mlade i lijepe žene, neovisno od toga jesu li udate ili neudate. U Islamu je nevinost, stid, čast, poštenje, dostojanstvo i karakter žene iznad i prije svake zarade, zaposlenja i karijere. To je smisao njenog života, a zarada i karijera su sredstvo življenja. Onaj ko zapošljava ženu mora joj osigurati sve uvjete za častan, dostojanstven, pošten i moralan život. “I što dalje i ne približavajte se bludu, jer to je razvrat, kako je to ružan put!”32

Sve razlike između Evrope i Islama u odnosu na ženu, svode se na to da Evropa od kapitalizma poznaje i priznaje ženu – radnicu, funkciju, objekat muškarčevih strasti – koja ostvaruje zaradu i profit bilo radom ili skidanjem, razgolićavanjem i pokazivanjem svoga golog tijela i pokazivanjem stidnih i sramotnih organa svoga tijela i ako usput stigne da rodi jedno ili dvoje djece za novi profit, a Islam poznaje i priznaje ženu kao Allahov ajet – znamenje, znak, dobrotu i blagodat čovjeku za smirenje, kao majku, kao ličnost koja ima srce koje vjeruje, nosi u sebi uvjrenje, povjerenje i smirenje i dušu koja osjeća i raspoznaje Dobro od zla, Istinu od neistine, Pravdu od nepravde, i Poštenje od nepoštenja i čiji je ukras stid, čast, nevinost, dostojanstvo i karakter. Sve seksualne veze i odnosi koji se uspostavljaju preko pornografije i razgolićavanja i koje počivaju isključivo na instinktima, nasladama, utegnutim i našminkanim tijelima, čulnim zadovoljstvima, površinskim i izvanjskim ljubavima, užicima, koristima, požudama, strastima i interesima one se kidaju i raspadaju. Sa stajališta Islama u braku kao pravoj ljudskoj praiskonskoj i primordijalnoj zajednici koja prethodi i iz koje se razvijaju sve krvno-srodničke zajednice (porodica, familija, rod, bratstvo, pleme, narod i nacija) i ostvaruju najintimniji, najličniji, najprisniji i najunutamjiji, a u prostituciji – zinaluku najbestidniji, najgriješniji, najvulgarniji, najsramotniji, najospoljeniji i najizobličeniji odnosi, za koje, kao i za krađu, slijedi kazna i na Dunjaluku a ne samo Ahiretu. Za to je brak zajednica svih zajednica i njihova praosnova, pralijeha, pramolekul u kome se miješa krv, isprepliću tijela, povezuju srca i dodiruju duše, a u prostituciji se isprepliću strasti i instinkti, ubijaju srca, razaraju i ocrnjuju duše i razgoropaduju animalnosti u čovjeku. Kao što je najveća vrijednost i posljedica braka služenje Bogu i rađanje djece, tako je najpogubnija posljedica zinaluka – prostitucije udaljavanje od Boga, ubijanje djece ili rađanje kopiladi, koja pored živih roditelja gube identitet i kasnije u neznanju, neminovno, htjeli ne htjeli kao Edip, ulaze u promiskuitet i čine rodoskrvnuće. Blud – prostitucija, u koji je uvod, prolegeomena, predvorje prvi i najodsudniji korak pornografija, golotinja, razgolićavanje i totalno otkrivanje tijela, zatim kompletan sistem i način izvanjskog života od industrijske revolucije koji muža i ženu rastavlja na poslu tako da ona radi i osamljuje se sa drugim i tuđim muževima a on sa drugim i tuđim ženama, osnovno obilježje savremenog života, onemogućava i razara osnovne relacije: muž-žena, otac-sinovi, otac-kćeri, majka-sinovi, majka-kćeri, braća-sestre, braća-braća i sestre-sestre. Prostitucija u koju se ulazi kroz pornografiju i sveukupni koncept života u kapitalizmu od industrijske revolucije do danas sve relacije isključivo svodi, ne na čovjeka i sveukupne međuljudske odnose, nego na odnose između dva spolna organa suprotnog spola. U toj relaciji čovjek je puko sredstvo, instrument, poluga i sluga u funkciji spolnog organa. U braku, preko djece, muž ulazi i produžava se u ženi a žena u mužu, a u prostituciji, tom najizobličenijem i Bogu najmržem odnosu između muškarca i žene muškarac-ženu i žena-muškarca svodi na objekt seksualnih strasti, iživljavanja, animalnosti i potreba. Umjesto da dva insana preko pokrivanja u braku, oni se preko pornografije i golotinje kroz prostituciju svode samo na dva spolna organa. Seksualni nagoni, požude i instikti kao najjače strasti u čovjeku, ne mogu ni uništiti, nu ubiti, ni bilo čime mogu zamijeniti, ali se mogu preko medija, radija, televizije, filmova, časopisa ne izazivati, nepodražavati, ne nadražavati i preko golih, razgolićenih, nagih, neobučenih i nezaštićenih tijela neprezentirati i neprikazivati kao ljepota i dobrota bez koje se ne može živjeti. Tek je industrijska revolucija u Engleskoj a onda i u Evropi, ne samo zamijenila i srušila ručno-manufakturnu proizvodnju i uvela serijsko-industrijsku nego je razbila i razorila život u prirodi u velikim seoskim patrijarhalnim kućnim zajednicama, zadrugama i porodicama i stotine miliona ljudi i žena sjargala i stjerala u, na ledinama, novoformirane i novopodignute gradove u dolinama velikih rijeka. Svi ti gradovi kao i roba iz serijske proizvodnje bili su sličan jedan drugome kao jaje jajetu i u njima su dominirale velike fabričke radionice za industrijsku proizvodnju, velike spavaonice sagrađene kao barake i zgrade od najjeftinijeg materijala nedaleko od fabrike za radnike i radnice. Željeznička stanica za uvoz sirovina i izvoz industrijskih proizvoda i nedaleko od željezničke stanice prve u masovnom broju banke za slijeganje, distribuciju i redistribuciju novca, koji će kao fetišizirana jedina razmjenska vrijednost, a da u sebi nema nikakvu stuštinsku i upotrebnu vrijednost, istisnuti sve druge robe iz direktne razmjene, jer će ih samo on posredovati i oko željezničkih stanica i banaka niknuće i razviće se velike trgovačke robne kuće i poslovno-trgovački, privredno-finansijski i bankarski centri ali u okviru svega toga i obilježene, samo za tu namjenu sagrađene javne kuće za prodaju i kupovinu seksualnih usluga i golih ženskih tijela. Zašto? Zato što su na hiljade i hiljade ljudi, prvi puta u svjetskoj povijesti, sada sami u potrazi za poslom u industrijskim gradovima, napustili i privremeno ostavljali svoje porodice, roditelje, nene i djedove, žene i djecu, a sami samcati bez žena u punoj snazi života, jednostavno na svakom koraku u tim industrijskim džunglama bili izloženi javnim kao i robnim kućama i prodajama ženskog tijela svedenog samo na industrijsku ili seksualnu robu kao i svaku drugu robu. Tako industrijska revolucija u Evropi prvo razbija i razara intimitet, dignitet, stid, kulturu, kolektivnu običajnost, diskreciju i pravila ponašanja velikih seoskih kućnih zajednica, zadruga i porodica, negira i uništava autoritet oca kao pater familisa – glave i nosioca te porodice, rastavlja a u nastavku i razara brak između muža i žene jer ih u jeku najveće mladosti i seksualnih potreba rastavlja na poslu i upućuje i osamljuje da rade žene sa drugim ljudima a ljude sa drugim ženama što neminovno vodi krizi ili rastavi braka ili svodi nevjerstvo i prostituciju bračnih drugova, prvi puta, na normalnu i društveno dozvoljenu pojavu. Kriza unutar braka nikada ne završava samo na krizi muž-žena nego prelazi na relaciju krize roditelji-djeca. Kao što u izuzetno nadahnutom tekstu Kultura razgolićenosti i razgolićenost kulture, mr. Fahira Fejzić-Čengić primjećuje: “Kult grčke kulture bijaše muško tijelo. Kiparstvo je bilo nezamislivo bez muškog tijela. Apolon je najizrazitiji simbol, i to Apolon nag, koji inkamira snagu i muževnost svakog mišića muške pravilne građe tijela. Bila i prošla grčka epoha,” tako je skoro sva današnja kultura, razgolićenosti i razgolićenost kulture u znaku nagosti, golosti, otkrivenosti, nepokrivenosti i neobučenosti, ne muškog nego ženskog tijela. U čemu su razlike između klasične grčke prirodne paganske i sadašnje savremene visokosofisticirane kulture. Prvo, kod Grka je bio go i nag kip a nije živi insan. Drugo, taj kip nije ženski nego muški. Treće, kod Grka su žene hodale i na svim javnim mjestima bile obučene, pokrivene, zaštićene i odjećom ukrašene a kod savremenog čovjeka, kako u gradovima tako i na selima, žene hodaju razgolićene, golišave, poluobučene i nezaštićene. Prvo što bi stranac i neznanac u okviru savremene kulture i civilizacije u gradovima primjetio i vidio bilo bi meso u mesarama na izlozima i polugole žene na ulicama ili njihova razgolićena tijela na panoima gradskih ulica ili pred kino dvoranama. Moja generacija je živjela, preživjela i nadživjela – mini, midi i maxi modu ali se do 2003. godine nije susretala sa golim ženskim pupkovima na ulicama. Kao što miš spada u najodvratnije i najprljavije životinje tako u najsramnije, najskaradnije i najodvratnije ponašanje, pod izgovorom mode, spada pokazivanje golih ženskih pupkova na ulicama. To je kraj svake diskusije, stida, digniteta, dostojanstva, samopoštovanja i uvažavanja drugih, autoriteta, karaktera i časti. Nago Apolonovo tijelo za stare Grke nije samo simbol snage i muževnosti, nego i potvrda pater familisa oca kao glave i nosioca porodice, to je i simbol rađanja djece, uvećavanje i umnožavanja djece ali i simbol identiteta oca. Sve velike klasične kulture čuvaju ne samo autoritet, dignitet, nego i identitet oca. Pitanje majke je pitanje biologije i nijedna majka kada rodi dijete ne može odreći i poreći svoje materinstvo jer je biologija onda negira a pitanje oca nikada nije samo pitanje biologije nego i pitanje višeg reda, pitanje vjere, pitanje etike, pitanje kulture, pitanje prava i zakona, pitanje principa, pitanje vrijednosti, pitanje vrlina. Nikada ne može jedna žena roditi dijete da se drugoj u rodnom listu upiše majčinstvo a na stotine miliona djece upisana su na ime jednog oca a stvarni otac iz kreveta je neko drugi. Kod majčinstva je uvijek i de jure i de facto stanje, što kažu Arapi ajni-ajni jedan kroz jedan a što se tiče očinstva stanje može biti jedan kroz dva tj. da jedan otac bude de iure – na papiru, a drugi de facto – stvarni genetski biološki. Svo učenje Islama po tom pitanju svodi se na jedno – da jedan te isti otac, jedan kroz jedan, bude i na papiru (rodni list) de jure i u krevetu de facto – stvarno i genetski – kako kaže Poslanik: “Dijete pripada onome u čijoj se postelji i s kime se rodilo,” a dodajemo, ne onome na čije je ime samo upisano. Goli Apolon kod starih Grka je u funkciji očuvanja autentičnosti, identičnosti, pouzdanosti, izvjesnosti, sigurnosti i originalnosti oca a kultura razgolićavanja i razgolićenost kulture je negacija, degradacija, poništavanje, uništavanaje i brisanje oca. O rušenju simbola, autoriteta, digniteta, ustanove, institucije, znamenja i korijena identiteta u ocu, krajnje inspirativno i provokativno štivo je Frojdova knjiga Mojsije i monoteizam. Za njega ubistvo oca u evropskoj kulturi ne predstavlja gubitak genetskog korijena, identičnosti, originalnosti i identiteta u porijeklu, nego oslobođenje potomaka.

Tako je industrijska revolucija krenula sa razaranjem velikih seoskih kućnih porodičnih zajednica, zadruga i porodica, rastavljanjem muževa od žena, roditelja od djece, brišući i razarajući porodičnu, prirodnu, patrijarhalnu običajnost, intimitet, rodbinske i porodične obzire, javni i društveni moral, stid, dostojanstvo, čast i poštenje. To razaranje i brisanje običajnosti, intimnosti, privatnosti, stida i poštenja nastavlja se rušenjem taraba i zidova oko kuća a sa radijem i televizijom intimitet, dostojanstvo, stid, čast i sramota briše se i razara i u samoj kući od dnevnog boravka do spavaće sobe. Naime, pornografski i blasfemični filmovi, serije i emisije kao razni skaradni i sramotni vašari izloga, pokazivanja, prikazivanja i prodaja ženskih tijela, pod izgovorom miss ovoga, miss onoga, prate čovjeka poput mraka i vatre u svakom kutku njegove kuće gdje se nalazi televizija. Moja generacija je zapamtila pet vrsta nošnji i oblačenja – nene sa boščama na glavi na jedan način, majke sa jemenijama na glavi na drugi naćin, mlade i mlađe žene sa farculetima (mahramama) na treći način, djevojke pokrivene ispod kosa na četvrti način i djevojčice sa jemenicama na peti način. Nikada tih pet generacija nisu istovremeno sjedile i iste stvari pričale. Danas, tih pet generacija ne samo žena, nego i muškaraca u isto vrijeme i na istom mjestu (u istoj prostoriji) gledaju i komentiraju istu TV seriju. Svaka ta serija je popularizacija pornografije, nevjernosti u braku, prikazivanje najsramotnijih dijelova tijela i seksualnih odnosa. Ko se pita kakva je percepcija, apercepcija, osjećaj, doživljaj i izazov ta TV serija za djevojčicu od 12 godina u pubertetu, za djevojku od 18 godina, za ženu od 40 i staricu od 70 godina? Nije potrebno ni pripominjati da su tih pet generacija žena ili muškaraca koji gledaju iste TV serije ili filmove na skoro potpuno iste načine obučene, bolje reći poluobučene. Ovo je novum za svjetsku povijest i ljudski rod da sve generacije ljudskog roda preko filma, TV i Interneta gledaju i slušaju sve isto, da govore isto i da se oblače isto. U doskorašnja vremena, bez obzira koliko je omladina bila ašarijasta i slobodna u ponašanju i oblačenju, imala je pred sobom primjer, simbol, autoritet, dignitet, čast, poštenje, ozbiljnost, dostojanstvo, način ponašanja, stid, obraz, karakter, dosljednost, uspravnost, ustrajnost, samopoštovanje i poštovanje starijih. Današnja omladina se nema ugledati u koga ni iza ni ispred sebe. To je gubljenje nade, vizije, perspektive, oslonca, živog afirmativnog primjera. Sada su sve generacije obučene na preslikan način iz TV serija po ugledu na njihove glavne junake ili poput obučenih lutki iz Italije. Kao što simbol nagog Apolona kod starih Grka simbolizira Benu-Adem ljudsko Ademovo potomstvo, muškost, rađanje djece, život, nastavak, uvećanje i umnožavanje ljudske vrste tako nagost, golost, neobučenost i razgolićenost ženskog tijela nije samo negacija i destrukcija: vjere, etike, kulture (pa zar sve kulture ne počivaju na zabranama) običaja, tradicije, reda, poretka, sistema i organizacije života, prelaženje granice, nego je i antibiologija, antirađanje, antinatalitet, antiživot i rušenje institucije simbola i autoriteta oca. Kao što je industrijskom revolucijom kapitalizam srušio veliku prirodnu porodicu i detronizirao autoritet i identitet oca, tako je Francusko-buržoasko-politička revolucija srušila ne samo kralja, monarhiju i feudalizam, nego i ulogu Crkve i religije u javnom, društvenom, kulturnom i političkom životu i svela ju je samo na slobodu savjesti i exs privatus. Od tada do danas u kapitalizmu se svi međuljudski odnosi, veze, relacije, komunikacije, sudatosti, izvana kada su u pitanju stvari, predmeti posreduju i održavaju putem novca i otud fetišizam novca u kapitalizmu, jer je on kopulo između svih stvari a veze i odnosi među ljudima ne odražavaju se kao u perthodnim epohama i društvenim uređenjima putem, ni religije, ni etike, ni kulture, ni epa, ni običaja, nego putem pornografije, razotkrivanja i razgolićavanja ljudskog a najviše ženskog tijela. Tako, kao i širenje novca bez kojeg se naizgled ne može ni spavati a kamoli živjeti, počinje ospoljavanje, postvarivanje, obestidavanje, razotkrivanje i javno manifestiranje skidanja i razotkrivanja ženskog tijela. Naravno, film i televizija će tu pojavu totalizirati, univerzalizirati, svepoopćiti i globalizirati. Kao što se za feudalizam može kazati da je bilo društvo javnog stida, privatnosti, diskrecije, intimnosti i vanjske pokrivenosti i ukrašenosti, tako se za kapitalizam općenito može kazati da je društvo kapitala, novca, profita, razotkrivanja i razgolićavanja ljudskog, posebno ženskog tijela. Ustvari, kapitalizma nema bez novca i razgolićavanja ženskog tijela. Kao što se za novac u kapitalizmu novcem sve posreduje i kupuje, čak i ono što je u prijašnjim epohama bilo samo stvar srca, duše, intima, emocija, osjećaja i ljubavi, tako se putem razgolićenog ženskog tijela reklamira i mušterija namamljuje. Dok su se nekada pornografija i prostitucija isključivo svodile na strogu privatnost, diskreciju, nejavnost, ilegalu, sada one uživaju najveću kategoriju javnosti i opće prepoznatljivosti. Ukoliko političke stranke, velike firme i njihovi direktori i vlasnici, menadžeri, privatnici, štampa, televizija, film, modno-tekstilna industrija instrumentaliziraju ženska lica, stas, prsa, noge, zadnjicu, privlačnost, ljepotu tijela kao Allahov ukras, znamenje i dar u komercijalne, profiterske, špijunske, političke, državne, javne, medijske i filmske svrhe, da bi reklamirali i prodavali svoju robu i proizvode, da bi namamljivali u zamku, hvatali i varali svoje neprijatelje, onda razgolićavanje i otkrivanje ženskog tijela nije više samo pornografija i golišavost nego, prije svega, jedan stil i način života, jedan sistem, jedan red u neredu, jedan poredak u neporetku i jedna ideologija. To nije samo narušavanje klasičnog i tradicionalnog javnog morala i stabilnih konvencija koje su održale magistralu ljudske, moralno-etičke i kulturno-civilizacijske provijesti, nego je i totalno instrumentaliziralo, komercijaliziralo, kapitaliziralo, profitiziralo, fetišiziralo, ospoljilo, postvarilo, alijeniralo i samo na pojedine dijelove tijela, svelo ženu, najčešće lice, prsa, noge i zadnjicu, uništivši prvo u njoj integritet ličnosti a Ruhom i avretom a zatim i fizičko-tjelesni dignitet i integritet. Iz tog rakursa “kultura razgolićenosti pripada postmodernoj ideologiji čovjeka (hotelske civilizacije), pošto se u takvoj civilizaciji lakše vlada razgolićenim čovjekom, razgolićenim tijelima i dušama.” (Fahira Fejzić-Čengić).

 

Značaj i uloga odjeće za Ademove potomke

 

Za razliku od svih drugih živih bića i stvorenja, čovjek se jedini po izričitoj Allahovoj direktno objavljenoj i spuštenoj Odredbi i Uputi, oblači i zaogrće, te svojom odjećom u prvom planu pokriva, zaštićuje i ukrašava stidne i sramotne dijelove tijela, koje je Allah, dž.š. strogom Naredbom i Odredbom zaštićenim, čuvanim i branjenim i nedostupnim nehalal oku, pogledu i tuđoj ruci učinio. Ne samo to, odjećom se ljudsko tijelo, pogotovo žensko, koje je otvorenije i ranjivije na sve vanjske izazove i iskušenja, podjedanko štiti od zime, hladnoće, kiše, snijega, mraza, rose, leda, vjetra, prašine, prljavštine, smoga, zagađenosti, vrućina, toplote, ljetne sunčane žege i sunčanih zraka, koji kožu prže. Odjeća čovjeka i ženu uljepšava, ukrašava, dotjeruje i nagizdava, dok ih golišavost i razgolićenost unakažavaju, oneprirođuju, dehumaniziraju i majmuniziraju. Odjeća, oblačenje, zaogrtanje, ukrašavanje, gizdanje i uljepšavanje odjećom, je prvo razmeđe, prva razdioba, prvo razgraničenje, prva i najvažnija izvanjska, spoljašnja i formalno-vizuelna distinkcija i razlika između insana i hajvana. Dijete čim se rodi ono se umotava, zaogrće, oblači u pelene, i kasnije primjereno uzrastanju, oblači se u odgovarajuću odjeću, dok se ne stigne do odijela, dimija i kostima i mantila kod odraslih ljudi. Kada se ojanji, oteli, oždrijebi, okoti ili donese bilo koja životinja svoje mladunče na Ovaj svijet, ono se, zato što je mladunče hajvana – životinje, pa makar i najdragocjenije (kuna, srna), ne umotava u pelene i ne oblači, i ne ukrašava odjećom, za razliku od novorođenog djeteta – insana – čovjeka koje se odmah, bez obzira da li se radi o djetetu: crvene, crne, žute, smeđe, bijele ili plave arijevske rase i boje kože, po rođenju umotava u pelene. Zašto? Zato što je kod životinje u pitanju priroda oblačenja, a kod ljudi kultura odijevanja i pokrivanja. Životinje su Allahovom Odredbom stvaranja prirodno, urođeno od sebe nerazdvojivo i neuništivo obučene, zaštićene repom, dlakom, vunom ili grivom, i neki sramotni dijelovi tijela su im, kao sise, na sklonutim, javnosti neizloženim i teško dostupnim mjestima. Naime, životinje svoju urođenu i prirodnu odjeću dobivaju, a ne biraju. Zato kada se dijete rodi kada ga majka u pelene ne bi umotavala nju bi odveli u ludnicu a kada mladunče bilo kojeg hajvana dođe na Ovaj svijet kada bi ga bilo ko u pelene počeo umotavati i njega bi također trebalo u ludnicu odvesti. Neodjeća i neoblačenje najviše insana hajvanizira i majmunizira. To i jeste cilj šejtana. Dok je čovjek u Džennetu nagovara ga i navodi da je melek a kada dođe na Dunjaluk unosi u njega vesvesu da je majmun. Pošto životinje na način ljudi u slobodi, pri punoj svijesti usprkos Objavi, ne griješe, to usljed griješenja ne ostaju bez odjeće, kao h. Adem i h. Havva u Džennetu, i njihova prirodna odjeća je stalna, ista, neizmjenjiva i nepromjenjiva, unutar svake životinjske vrste (perje, dlake, vuna, repovi, griva). Njihova odjeća kao ljudska, ne podliježe izboru, modi, modnim kreatorima, buticima, alternativama, slobodi i bitnim razlikama unutar iste životinjske vrste. Stidni i sramotni dijelovi tijela kod svih životinja su potpuno prirodno repom ili dlakom zaštićeni, a kod ljudi, posebno kod žena, nisu. Ovdje su u pitanju dva reda, dvije razine i dva koda oblačenja i priroda oblačenja kod životinja koja je urođena, prirodna, predodređena i kultura oblačenja i pokrivanja kod ljudi i žena, koja podrazumijeva ukus, modu, izbor, slobodu, alternativu, prilagođavanje oblačenja klimi, podneblju, vremenskim prilikama i uvjetima.

U kulturi oblačenja, na temelju Objave i Sunneta, pristuna su osjetila, razum, um, pamet, svijest, savjest, obziri, konvencije, običaji, moda, etika, estetika, ukusi, obredi, intuicija, emocija, sloboda i religija. Svaka kultura oblačenja i pokrivanja na temelju vjere, etike i kulture u slobodi, odnosi se isključivo na ljude i žene. Njihovo prvo prirodno stanje je da se kao djeca rađaju nagi, goli, neobučeni i bez odjeće, a odmah po rođenju i više sve dok su živi njihovo kulturno stanje, na temelju religije i etike, je da u društvu i zajednici među ljudima i ženama (dok su mala djeca od drugih a kada odrastu sami od sebe) budu odjeveni, obučeni, zaogrnuti, zaštićeni, uljepšani i ukrašeni odjećom, u okviru kulture, a ne prirode odijevanja: “Ti (Muhammede) reci vjernicima da obore svoje poglede, i da čuvaju, zaštićuju i pokrivaju stidna mjesta svoja, to im je čednije i čistije je! Allah zbilja zna šta oni čine! I reci vjernicima da obore poglede svoje, i da čuvaju stidna i sramotna mjesta svoja, i da ne pokazuju ukrase svoje, osim što spoljašnje (nakit) i neka velove svoje spuste niz grudi svoje, i neka ukrase svoje ne prikazuju drugima, osim muževima, ili svojim očevima, ili svojim svekrvama, ili svojim sinovima, ili sinovima muževa svojih, ili braći svojoj, ili sinovima braće svoje, ili sinovima sestara svojih, ili prijateljicama svojim, ili onima što ih posjeduje njihova desnica, ili slugama muškarcima (evnusima) kojima nisu potrebne žene, ili djeci koja još ne razumijevaju i neraspoznaju staje golotinja! I neka ne udaraju nogama svojim da bi se znalo za nakit što ga pokrivaju! I Allahu se svi pokajte. o vjernici, da biste uspjeha imali.”33

Ova dva ajeta u potpunosti isključuju desakralizaciju, demoralizaciju, instrumentalizaciju, životinjizaciju, majmunizaciju, samomaterijalizaciju, poostvarenje, ospoljavanje, ubijanje Ruha i avreta u tijelu, razgolićavanje, banalizaciju i komercijalizaciju pojedinih organa (lica, nogu, prsa, zadnjice). To je zato što je duša svih kultura svijeta u religiji, i bilo koja kultura je nemoguća, ukoliko ne počiva na robovanju, klanjanju i pokoravanju Bogu, na zabranama, na obredima, na univerzalnim i neprolaznim vrijednostima, na onostranoj i eshatološkoj perspektivi, na metafizičkim korijenima i transcendentalnim vizijama, na jedinstvu svijeta, na sadržaju i cilju života, iza kojeg stoji Kreator i Stvoritelj vidljivih i nevidljivih svjetova. Iza kulture odjeće, oblačenja, odijevanja, zaogrtanja, zaštite, uljepšavanja, gizdanja, ukrašavanja tijela odjećom, a duše stidom i bogobojaznošću, u Islamu stoje neprikosnoveni autoriteti Kur’ana i Hadisa. “I nije dato nijednom vjerniku, ni vjernici, da imaju u nečemu izbor onda kad Allah i Njegov Poslanik odrede i narede jednu stvar! A ko ne sluša Allaha i Njegove poslanike, zalutao je očito s Pravoga Puta! Vjerovjesniku nema teškoće nikoje u onom što njemu Allah naredio je, jer takav je Allahov običaj bio i za one koji su bili i nestali prije a Naredba Allahova je Odredba čvrsto određena.”34

Dakle, i ljudima i ženama se izričito naređuje da vode stalnu i neprestanu brigu o stidnim mjestima, o oblačenju, pokrivanju i zaštiti tijela, i da obore svoje poglede, jedni prema drugima, a ne da upućuju strastvene, izazovne, podvodničke i zavodničke i griješne poglede, jedni prema drugima. Naime, od zavodničkog i strastvenog pogleda kao pendžera duše počinje i nastaje sve:“Pet stvari kvari post i prekida vezu sa Allahovim svjetlom: laž, ogovaranje (klevetanje), prenošenje tuđih riječi (šejtansko poštarenje), strastveni, izazovni i zavodnički pogledi i lažna zakletva. Kod Allaha, na Sudnjem danu, imaće najgore mjesto onaj koga svijet izbjegava usljed njegove bestidnosti. Nije pravi vjernik onaj ko drugoga napada i vrijeđa, ko drugoga proklinje i nepristojno se izražava, i ko je bestidan. Čuvajte se golotinje (razotkrivanja intimnih i stidnih dijelova tijela), jer ima i takvih bića koja se ne odvajaju od vas, osim kad idete da vršite nuždu i kada se intimno sastajete sa svojim ženama. Postidite se njih i poštovanje im iskazujte a ta bića su meleki” – kaže Poslanik. Ženama se strogo naređuje: pokrivanje, oblačenje, zaštita i zaogrtanje ukrasa, najsramotnijih, najstidnijih i najizazovnijih dijelova tijela, koji najviše izazivaju, provociraju, nadražavaju i podražavaju muškarce na seksualne porive i akte. Tri su – selasu avrat najstidnija, najsramotnija i najizazovnija mjesta i dijelovi tijela kod žena: prsa i spolni organ, koji najviše uzbuđuju, izazivaju i na seks nadražavaju muškarca. Zato se ženama strogo naređuje pokrivanje i zaklanjanje ukrasa, neprestana zaštita i odijevanje stidnih mjesta i spuštanje vela na prsa da se ne ističu i ne zatežu. Pokrivanje stidnog i sramotnog dijela tijela (spolnog organa) za muškarce je obaveza i dužnost, istog reda kao i za ženu. Ustvari, to je obostrana izričita, obligatna, neopoziva i neodgodiva dužnost, a ne proizvoljnost hoću-neću. U nastavku ajeta precizira se u detalje pred kime sve žena može biti malo komotnije obučena. Taj ajet o oblačenju završava se imperativom: “I svi se Allahu pokajte, o vjernici.” Po pravilu i u principu osim u iznimnim slučajevima i situacijama, u toku porođaja i ljekarskih kompletnih pregleđa žena može biti naga, gola, neobučena i bez odjeće samo sa svojim mužem kao i muž sa svojom ženom. Zato ima situacija, vremena i mjesta kada su svi, bez obzira radilo se o djeci, slijepcima, ili bilo kome drugom, dužni tražiti dopuštenje ulaska kod bračnih drugova: “O vjernici! Neka od vas dopuštenje traže oni koji posjeduju desnice vaše i oni koji još nisu zrelost dostigli – tri puta: prije jutarnjeg salata (namaza), i kad odjeću svoju odlažete nakon podnevka (popodnevnog odmora) i nakon večernjeg (jacije) salata. To su tri doba kad obučeni (sa svojim ženama) niste! A nakon vremena tih niti je vama niti je njima grijeh da vam svraćaju oni, jer vi svraćate jedni kod drugih. Eto tako vam Allah objašnjava propise, a Allah sve zna i mudar je!”35

Ovaj ajet u potpunosti kazuje kako Kur’an vodi brigu i pažnju o svakom čovjeku, njegovoj ličnosti, časti, karakteru, stidu, ponosu, identitetu i dignitetu. Čovjek prema Kur’anu i Hadisu ima pravo na svoju osobnost, mir, dostojanstvo, pravo na bračni život i neuznemiravanje. Kur’an čuva čovjeka od svake neugodnosti, neprilike, sramote i nedostojne situacije. Zato je po Kur’anu, i vlastitoj djeci kad odrastu i dostignu spolnu zrelost, dužnost u tri vremenska perioda: ujutro prije sabaha, iza podne kada roditelji prilegnu i naveče iza jacije, kada ulaze kod svojih roditelja, dužnost da pokucaju i zatraže izun da uđu u sobu: “A kada vaša djeca polnu zrelost dostignu, neka i ona uvijek dopuštenje traže kao što su dopuštenja tražili i oni prije njih. Eto tako vam Allah objašnjava Svoje odredbe, a Allah mudar je!”36

Kur’an jasno i precizno definira one kategorije ljudi i žena koje imaju mogućnost i pravo, da malo slobodnije i komotnije budu obučeni u našim kućama i avlijama kao i mi pred njima: “A ostarjelim ženama koje više ne žude i nemaju potrebe za udajom, grijeh nije da odlože plaštove svoje, osim mjesta na kojima ukrasi se nose, a da se suzdrže – to im je bolje. Allah sve čuje i sve zna. Nije grijeh slijepcu, niti je grijeh hromu, niti je grijeh bolesnu, a ni vama da jedete u vašim kućama ili u kućama vaših očeva, ili u kućama vaših majki, ili u kućama vaše braće, ili u kućama vaših sestara, ili u kućama vaših amidža, ili u kućama vaših tetaka po ocu, ili u kućama vaših daidža, ili u kućama vaših tetaka po majci, ili u onih čiji su ključevi u posjedu vašem, ili u prijatelja vašeg. Nije vam grijeh da jedete zajedno ili pojedinačno, a kada ulazite u kuće, pozdravite se pozdravom od Allaha, blagoslovljenim i lijepim! Eto tako Allah objašnjava da biste razmislili.”37

Kur’an tačno, jasno i precizno određuje vjernicima šta su dužni činiti i kakko će postupati i ponašati se kada pristupaju nečijoj kući, avliji i dvorištu. Ta pravila su za vjernike zakon i kodeks ponašanja i kućni red: “O vjernici! U tuđe kuće koje nisu vaše ne ulazite dok se ne najavite i dopuštenje ne dobijete i dok ukućane njihove ne selamite, pozdravite. To vam je bolje da biste se opomenuli i opametili.”38

Bez najave, dopuštenja (izuna) i adekvatnog pozdrava, ulaska u tuđu kuću, dom i stan, nema. U protivnom, radi se o primitivizmu, nekulturi komunikacije i kršenju vjerskih propisa. Ako u nastanjenoj domaćinskoj kući ne nađemo nikoga, ili ukoliko ne dobijemo izun, dužni smo se vratiti: “Pa ako u njima nikoga ne nađete, nemojte, sve dok vam se ne dozvoli i dopusti, u njih da ulazite! A ako vam se kaže: Vratite se! – vi se vratite, to vam je bolje i čednije, Allah sve zna šta činite.”39

U svome naletu kolonijalizacije svijeta i dominacijom svijeta kao i prelaska sa ručno-manufakturne i unikatne proizvodnje na serijsku, kapitalizam je porušio, prvo sve zidine srednjovjekovnih gradova, ograde, tarabe, kanate seoskih kuća, zidine srednjovjekovnih zamaka i dvoraca, ali i idilu, intimu, diskreciju, privatnost, posebnost, samosvojnost i javni stid srednjovjekovnog života. Nasuprot toga, u Islamu čovjek sa svojom ženom, djecom i porodicom, ima pravo na svoju avliju, sa musafirima, komšijama, poznanicima i prijateljima na halvat, a sa svojom ženom pravo na intimni bračni život, u bračnoj đerdek-sobi. Za svaku priliku i situaciju predviđena je i određena vrsta odjeće i ponašanja. U tom kontekstu ljudima se općenito, pa i muslimanima dozvoljava ulazak, boravak i nastanjivanje u trajno nauštenim i praznim kućama: “Nije vam grijeh da u nenastanjene kuće ulazite u kojima je opskrba vaša. Allah zna sve šta vi na javu iznosite i šta skrovitim držite.”40

Ove kuće opskrbe i usluge, mogu biti imareti, musafirhane, hanovi, karavan saraji, konačišta, pansioni, moteli i hoteli. Islam hoće i želi svojim intencijama i propisima svaku oblast ljudskog života da uredi, na čovjeka dostojan način, i dobrobit na oba svijeta. Ljudska intima, privatnost, pravo na ličnu i bračnu ljepotu, ukrase, dobrote i vrednote bračnog života su neporecive. Evo šta Allah, dž.š. Muhammedu, a.s. naređuje i upućuje, u kontekstu njegovih žena: “O vjernice! Ženama svojim ti reci: Ako vi žudite (samo) za životom ovozemaljskim i sjajem njegovim, tad se odlučite vi: otpremninu ću vam dati i lijepim puštanjem ću vas pustiti! A ako vi žudite za Allahom i Poslanikom Njegovim, i kućom ovozemaljskom, pa Allah je pripravio doista nagradu veliku onima među vama dobročiniteljicama! A ako vi žudite za Allahom i Poslanikom Njegovim i kućom onosvjetskom, pa Allah je pripravio doista nagradu veliku, onima među vama dobročiniteljicama! O žene, vjerovjesnikove! Ako bi koja od vas očitu bestidnost počinila, kazna bi joj se udvostručila! (jedna kazna za počinjeni grijeh, a druga ista tolika zato što to čini kao Poslanikova žena! Allahu je to lahko. A koja se od vas bude pokoravala Allahu i Njegovom Poslaniku, i dobra djela činila, njoj ćemo Mi dati nagradu dvostruku i pripavit ćemo joj opskrbu plementu! O žene vjerovjesnikove! Vi niste kao neke druge žene! Ako se Allaha bojite, tad na sebe govorom pozornost ne svraćajte (ne govorite kićenom i niskom besjedom, ne govorite govor koji navraća na požudu i prepirku), pa da tada žudi onaj u čijem je srcu bolest i rijekom dobročinstva govorite! I u kućama svojim boravite i divotu svoju ne pokazujte pokazivanjem, iz doba davnog paganstva i salat klanjajte, i zekjat dajte, i pokorne Allahu i Njegovu Poslaniku vi budite! Allah želi odagnati od vas nevaljaštine, o porodico kuće poslaničke i da vas sasvim očisti! I upamtite ajete Alalhove i mudrost što se u kućama vašim kazuje. Allah je doista dobar i obaviješten!”41

Dakle, prvo se Poslanikovim ženama naređuje jasan, pravi i komplementaran život, u braku sa Poslanikom. Ukoliko je njima, na bilo koji način, draži Dunjaluk i ovosvjetska uživanja, ljepote, ukrasi, igre, zabave, provodi, odmori, turistička putovanja od Allaha, Poslanika Njegova i Onoga svijeta, Poslanik ih je uz propisani mehr – otpremninu dužan otpustiti. Kada Poslanik sa svojim ženama uspostavi Islamsko-šerijatski život u braku tek onda on ima snagu, moć i ugled, da bude primjer, uzor i ogleđalo muslimanima u bračnom životu. Potpuno ista stvar je i sa pokrivanjem i zaštitom stidnih i sramotnih dijelova tijela: “O Vjerovjesniče, reci ženama svojim i kćerima svojim i ženama vjernika (poslije toga), neka spuste haljine svoje! Tako će najlakše biti prepoznate i vrijeđane biti neće. A Allah prašta i samilostan je. Ako ne prestanu licemjeri, i oni u čijim srcima bolest je, i oni koji u Medini laži šire, Mi ćemo tebi Muhammede nad njima vlast dati, pa će potom u njoj tek kratko tvoji susjedi biti! Neka su prokleti! Gdje god su nađeni, neka budu uhvaćeni i hametice pobijeni, prema Allahovu zakonu nećeš ti nikakve promjene (preinake) naći”42

Poslanikovim ženama dozvoljava se pod istim uvjetima i pred istim licima pojavljivanje kao i drugim muslimankama: “Njima grijeh nije da budu otkrivene pred svojim očevima, i sinovima svojim, i braćom svojom, i sinovima braće svoje, i sinovima sestara svojih, i ženama vjernicama, i pred onima koje su u vlasništvu njihovu. I Allaha se bojte, jer Allahu, doista, nije skriveno ništa”43

Ne samo oblačenje i pokrivanje tijela, nego i zaštita i čuvanje stidnih i sramotnih dijelova tijela, dužnost je i obaveza istog reda, koja se odnosi na svakog svjesnog, savjesnog, slobodnog, punoljetnog, umnog i razumnog muslimana i muslimanku: “Zbilja, muslimanima i muslimankama, mu’minima i mu’minkama, i poniznim i poslušnim vjernicima i vjernicama (na putu vjere) i skrušenim vjernicima i vjernicama, i djeliteljima i djeliteljicama zekjata, postačima i postačicama, i vjernicima i vjernicama koji čuvaju, brane i brinu se za stidna mjesta svoja, i vjernicima i vjernicama koji mnogo spominju i sjećaju se Allaha, Allah je njima pripravio oprost i nagradu golemu!”44

 

Relacija i razlika između insana i hajvana

 

Ima mnogo zajedničkog kod čovjeka i ostalih živih bića. Čovjek jede, životinje jedu, čovjek udiše zrak, životinje udišu zrak, čovjek se brine za opstanak i reprodukciju svoje vrste, to isto čine i životinje, doduše samo čovjek kroz brak, životinje kroz obično parenje. Za razliku od svih drugih živih bića, čovjek koji jedini ulazi u brak, on se također, jedini po izričitoj Allahovoj Odredbi i Uputi oblači, te svojom odjećom oblači, pokriva, ukrašava, uljepšava, gizda, čuva i skriva stidne i sramotne dijelove tijela, ali i zaštićuje insana od hladnoće, prevelike toplote, štetnih, jakih i opasnih sunčanih zraka koje izazivaju rak kože, od kiše, snijega, leda, prašine, vjetra, mraza, rose i svih klimatskih neprilika. Kao što je Ruh – duša koja se nalazi u tijelu obučena, odjevena, ukrašena i zaštićena tijelom, čitavo tijelo je umotano, zaštićeno, obučeno i ukrašeno u kožu, tako je koža i površina čitavog tijela obučena, pokrivena, zaštićena, zaogrnuta, čuvana, osigurana, pokrivena, uljepšana, ukrašena i nagizdana odjećom. S obzirom da su čovjeku pored općih blagodati darovanih svim stvorenjima darovane i posebne blagodati, u odnosu na ostala stvorenja, stvorene svjetove i bića kao: Sloboda, Objava s Uputom i Opomenom, djelomična slobodna volja i mogućnost izbora, pet osjetila, razum, um, pamet, savjest kao unutarnji, vlastiti, moralni zakon, unutarnji glas, oko, sat i seizmografski aparat, primjeren svakom čovjeku, svijest kao ukupno znanje, saznanje ili iskustvo svijeta, života, stvarnosti i postojanja, mogućnosti govora, sjećanja i pamćenja, te pismo pomoću kojeg se ljudska znanja, saznanja, iskustva, postignuća, u okviru tradicije kao žive historije i kontinuima ljudskog roda, čuvaju i prenose s generacije na generaciju. Kao što nisu darovane i odlikovane odjećom i pokrivanjem kao čovjek, životinje također nisu darovane ni brakom nego parenjem, ni Slobodom, ni Objavom, ni Uputom, ni slobodnim izborom, ni razumom, ni umom, ni sviješću, ni savješću, ni tradicijom i zato nemaju svijest o povijesti i potomcima. Umjesto svijesti, razuma i pameti životinjama su darovana osnovna osjetila i instinkti. Tako instinkte i osnovna osjetila možemo nazvati svojevrsnom sviješću na razini svake životinjske vrste koja im omogućava opstanak. Ono što posigurno u sebi nema ni jedna životinjska vrsta a ima samo čovjek, pored ostalog jeste i savjest i stid. Zec zna i potpuno razlikuje kupus i travu i uvjek će odabrati da jede kupus umjesto trave, ali nikada neće i ne može postaviti pitanje odakle je i čiji je kupus. To pitanje odakle je šta, čije je šta, kome pripada i je li halal ili haram, ne postavlja svijest nego savjest. Isti je slučaj i sa stidom. Životinje imaju kao zaštitu dlaku, vunu, grivu, rep ali nemaju u sebi i ne znaju šta je stid. Jedna od najhitnijih vanjskih odlika čovjeka jeste: oblačenje, pokrivanje, zaštita, skrivanje i briga o stidnim i sramotnim dijelovima tijela. U biti odjeća je vanjska a stid je unutarnja odlika i razlika između insana i hajvana:“Stid je ukras duše, bogobojaznost je njena plemenitost, najbolji oslonac u životu je strpljivost, a očekivati pomoć od Uzvišenog Allaha u teškoj situaciji je ibadet. Stid je jedan od izraza i svjedočanstava imana. Stid je pola imana. Posljednje što je u narodu ostalo od tradicije i nauke ranijih vjerovjesnika je poruka: Ako se ne budeš stidio, onda radi što god hoćeš. Prvo čega će nestati kod mojih sljedbenika je stid i povjerenje. Stidite se Allaha pravim i iskrenim stidom! Ko se Allaha stidi takvim stidom neka čuva glavu i svijest, zatim stomak od zabranjenih jela i pića, i neka se često sjeća smrti i raspadanja tijela u mezaru. Međutim, ko želi ugodno zadovoljstvo na Onom svijetu, odreći će se ovozemaljskog luksuza i varljivih uživanja. Ko tako bude radio, on se istinski Allaha stidi. Stid i iman su bliski, i srodno jedno drugome i nalaze se zajedno kod mu’mina, pa kad jedno od njih nestane, nestaće i drugo! Iman se ispoljava u sedamdeset i nekoliko radnji, djela, postupaka i ponašanja. Stid je jedna od radnji i svjedočanstava imana. U stidu je svako dobro. Stid je dio imana. Pravednost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od ljudi koji imaju vlast. Darežljivost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od imućnih. Pobožnost i bogobojaznost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od uleme. Strpljivost je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od siromašnih. Tevba (pokajanje) je lijepa, ali je najljepša kada dolazi od mladih. I stid je lijepa osobina, ali je najljepši kad se nalazi kod žena. Onome ko izgubi stid nije grijeh govoriti, jer to više nije ogovaranje. Ko se ne stidi ljudi, ne stidi se ni Allaha.”  ((Izbor poslanikovih hadisa, 1, 170, 366, 445, 579, 791, 794, 143, 1571 i 1721))

Čovjek je nedjeljivo biće, od Ruha i zemlje, i čovjek je prije svega i iznad svega, Abdullah – Allahov rob i ličnost. Zato odjećom pokriva svoja tijela i stidna (sramotna) mjesta i to je muslimanima Islamska dužnost – Farz. Zašto? Zato što je intencija, namjera i želja Islama da svojim propisima i uputama uredi život čovjeku, na dostojan način i dobrobit oba svijeta. Allah, dž.š. stvorio je čovjeka u najljepšem obliku i odlikovao ga najljepšim ukrasima. “A Mi smo vas na zemlji uspostavili i opskrbu životnu na njoj vam podarili. O, kako ste vi malo zahvalni! A Mi smo vas stvorili, zatim smo vam oblik dali.”45

Odjeća Imana i bogobojaznosti, čuvanje od grijeha, stalno sjećanje, osjećanje i mišljenje na Allaha, dž.š. Takva, Zikr i Stid kao ukras i ljepota duše najbolja su odjeća ili “Ve libasu-t-takva hajrun.” Odijelo – “Libasul-džsim” je vanjska, a bogobojaznost, stid i Iman su unutrašnja, stalna, stvarna, neizmjenjiva, nezamjenjiva i neizbrisiva ili bitna odjeća. To su dvije nerazdvojive vrste odjeće, koje jedna drugu pretpostavljaju. Nema jajeta bez ljuske, orahove jezgre također, ne može se voda, osim u posudi, donijeti i struja bez žice prenositi. Ali, da bi se struja preko dvije žice prenosila, one moraju jedna od druge izolirane biti. Namještaj i sva bijela i osjetljiva roba se isključivo transportiraju u papirnoj ambalaži. Inače, bez kartona, mnogo bi toga bilo oštećeno, a staklo i polupano. Niko pametan ne jede ljusku od jajeta, oraha, ili koru od banane, niti plaća koru i papirnu ambalažu u kojoj se pakuje namještaj i staklo, ali još manje dovodi u pitanje njihovu funkciju. Funkcija ljudske odjeće kao i ljuske od oraha, jajeta, lješnika i izolacije za strujne žice jeste, izvana da zaštiti ljudsko tijelo od vjetra, hladnoće, vrućine, snijega, leda, kiše, mraza, sunca, prašine, da ih i zaogrne, zaštiti, obuče, uljepša, ukrasi i nagizda, i iznutra – da pokrije, sakrije, zaštiti, ukrasi i uljepša stidna i sramotna mjesta, da odlikuje i razlikuje insana od hajvana, i da potvrdi čovjeka kao krunu svih stvorenih bića i stvorenja u koga je udahnut Ruh i u kome se nalazi avret – stidna mjesta koja moraju biti neprestano pokrivena i koja su nedopustiva za javnost, da odlikuje i razlikuje insana od hajvana i da potvrdi čovjeka kao Allahovog povjeritelja – Halifu na zemlji, kome je darovano znanje, sloboda i povjerenje nad stvorenjima i stvorenim svjetovima. Šejtanovim navođenjem na grijeh, čovjek ne ostaje samo go, nag, bez odjeće, zaštite, odbrane i ukrasa, nego biva prognan i iz Dženneta. Ovim šejtan cilja da insana svede i sravna sa hajvanom i da u čovjeku negira Ruh. S druge strane, u grijehu čovjek ostaje go, nag, bez odjeće i zaštite, a to je prva i odsudna stepenica da šejtan čovjeka navede na pad, put u propast, pornografiju, prostituciju, poliandriju, poliginiju, perverziju, pedofiliju, homoseksualizam, lezbijstvo i zinaluk. Predvorje svega toga i uvod u sve to je razotkrivanje, razgolićivanje i otkrivanje tijela ili pornografija. Što je najgore i najopasnije nikada i nigdje niko nije očuvao i sačuvao unutarnju odjeću (Iman, stid i takvaluk) bez izvanjske odjeće. Ne samo da šejtan svodi insana na hajvana kada se čovjek razgoliti i ostane go i nag, nego i u njegovoj svijesti i pameti razvija vesvesu, pričin, obmanu, laž, varku, projekciju i konstrukciju da je svaki dio čovjekovog tijela isti – (negacija avreta i Ruha u čovjeku) i da su stidna mjesta dijelovi tijela u odnosu na ljudske izazove, i reakcija potpuno isti. A to nije ni tačno ni istina. Naime, kad čovjek vidi ženu golu i njena stidna mjesta, i sramotna tri dijela, kao i kad žena vidi čovjeka gola i njegovo stidno i najsramotnije mjesto, čovjek se uzbuđuje na ženu, a žena na muškarca. To razdražuje njihove požude, instinkte, strasti, nagone i animalnosti. Za razliku od svih hajvana-ženki, čije se strasti i seksualni nagoni javljaju samo u određenim vremenskim ciklusima, kod čovjeka i žene strasti i seksualni nagoni se javljaju čim jedni drugima stidna mjesta i sramotne dijelove tijela ugledaju. U tom kontekstu treba sagledavati činjenicu da u životinjskom svijetu, među životinjama nikada nema silovanja, a u ljudskom svijetu, među ljudima i ženama, veoma često ima. Zato Kur’an svojom Odredbom i Uputom otklanja sve mogućnosti, situacije, prazne prostore, nedoumice, sumnjiva mjesta, radnje, aktivnosti, poslove, postupke, ponašanja ili neodređenosti oko pokrivanja tijela i stidnih mjesta, kao što izričitom Naredbom presijeca i zabranjuje sve, puteve, mogućnosti, relacije, komunikacije, projekcije, konstrukcije, koncepte, sheme, modele, sisteme, riječi i poglede koji vode razotkrivanju, razgolićavanju, otkrivanju i pornografiji tijela te prostituciji i zinaluku. Zato naše odijevanje i pokrivanje, zaštita i odbrana mora biti cjelovito, komplementarno, konzistentno i konzekventno – unutarnje Libāsu-t-takvā hajrun i vanjsko – Libāsen juvârî sevātikum verîša.

Vanjska odjeća, bez unutarnje, njenom nosiocu je mučna i teška, a okolini smiješna kao što je unutarnja odjeća bez vanjske neodrživa i nesačuviva. Oni koji se prikrivaju i lažno pokrivaju i pred ljudima željeno prikazuju, a nisu čestita, iskrena Imana, takvaluka i hajaa – stida, oni stalno poziraju i upozoravaju vlastitim riječima da su po Šerijatu obučeni, te očekuju posebnu pažnju, poštovanje, naklonost, pa čak i privilegiju, ne samo na Onom nego i na Ovom svijetu! Takva odjeća se pertvara u dekor, pozu, ambalažu i sakralne zavjese bez sadržaja. Između takve osobe i okoline dolazi do nesporazuma i tragikomičnih situacija. Vanjska odjeća je prirodna, istinita i uvjerljiva, ako je rezultat stvarne, prave unutarnje odjeće Imana – vjerovanja, hajaa – stida, havfa i hušua – straha i skrušenosti pred Allahom, dž.š., takvaluka – bogobojaznosti i čuvanja od grijeha, iskušenja i svih puteva, postupaka, riječi, ponašanja i djela, koja vode pornografiji, prostituciji, perverziji, bestidu, pedofiliji, homoseksualizmu, lezbijstvu, kao i uznemiravanju drugih ljudi i žena: “I ne približavajte se bludu (zinaluku), jer to je razvrat! O, kako je ta staza i put ogavan!”46

Zato, vanjska odjeća nikada ne smije biti kratka, tijesna, uska i providna s jedne, niti poza, transparentnost, pobožna reklama i izlog s druge strane. Komplementarno, konzistentno i konzekventno, pokrivenu osobu iznutra i izvana sa istim nijjetom, simpatizira i poštuje svako. Vanjska odjeća, bez unutarnje je kao drvo čiju su unutrašnjost u potpunosti izjeli termiti, te ostavili samo sa vanjskom korom ili jabuka, kruška, šljiva, orah, hurma čije su unutrašnjosti i jezgre rastočili crvi i jaje mućak koje je izvana čitavo ali pokvareno. Čim prvi vjetar puhne, ili se neko nasloni na takvo šuplje drvo, ono se sruši. Ne postoji insan – čovjek, kao ni šuplje drvo od vjetra, koji svjesno, slobodno, namjerno i ciljano griješi i zaboravlja Allaha, dž.š., a da može očuvati, održati i spasiti unutrašnju odjeću – Libasu-t-takva bez vanjske, kao što ne postoji muškarac i žena koji mogu i koji su očuvali, održali i spasili vanjsku odjeću, ukoliko su izgubili unutrašnju odjeću. U tom slučaju, ne bi se više radilo o vanjskoj odjeći, nego o uniformi kod vojnika, oficira, policajaca, šumara, Kastrovih i Mao Cetungovih pristalica. Naime, ljudi prvo griješe, pa onda stidna mjesta otkrivaju. Pokazivanje i preko TV prikazivanje stidnih mjesta i sramotnih dijelova tijela je čovjekov moralni pad, a šejtanov uspjeh u odvraćanju s Pravog puta. Vanjska odjeća čuva mu’mina, njegov Ruh i stidne dijelove tijela – avret, kao što ljuska čuva orah, lješnik i kora drveta njegovu unutrašnjost. Kada se oguli kora i najboljeg drveta, ono ubrzo izgubi svoje sokove i brzo se osuši, izgubi svojstvo života i neumitno truhne i raspada. Tako i čovjek i žena kada razotkriju i razgolite svoja tijela, ostaju bez stida, bogobojaznosti, časti, dostojanstva, poštovanja i samopoštovanja, intimnosti, diskretnosti i unutrašnje punine i ljepote u sebi. Upravo na sve te posljedice, ostajanja bez odjeće i razotkrivanje tijela, Kur’an upozorava ljude, h. Ademove potomke, i skreće im pažnju na oblačenje, pokrivanje i zaštitu stidnih mjesta i sramotnih dijelova tijela, kako ne bi pali u zamke i kandže šejtana: “O sinovi i svi potomci Ademovi, nemojte nipošto da vas šejtan obmane, kao što roditelje vaše iz Dženneta izveo je, tako što im je odjeću (nakon učinjenog grijeha) njihovu skinuo, da bi im stidne dijelove tijela pokazao! Šejtan vas neprestano vidi i prati on i vojske njegove, odakle vi njih ne vidite! A Mi smo šejtane učinili zaštitnicima onih koji ne vjeruju. A kada učine kakvo razvratno djelo, govore: Našli smo i pretke naše da to rade, a i Allah nam je to naredio. Ti kaži: Allah doista ne naređuje da se razvrat čini, pa zašto o Allahu govorite ono što vi ne znate?! Ti kaži: Moj Gospodar pravdu naređuje. Predano i pokorno Njemu vi se obratite kad god salat obavljate, i zovite Ga iskreno vjeru u Allaha vjerujući, kako god vas je stvorio tako će vas u život opet vratiti! On jedne na Pravu Stazu uputi, a drugima, po pravdi i zasluzi, zabludu dosudi. Takvi su mimo Allaha, šejtane za zaštitnike uzeli i oni misle da su na putu pravome!”47

U Islamu su vanjska i unutrašnja odjeća dva imena sa istim sadržajem, značenjem i ciljem – biti potpuno predan, pokoran i u službi Allaha, dž.š. Pored darovanih blagodati Allah, dž.š. još u Džennetu, a nekamoli na Dunjaluku uspostavlja red i granice dozvoljenog i nedozvoljenog: “Ti upitaj: Ko je zabranio Alahove ukrase koje je On stvorio za svoje robove i lijepa jela iz opskrbe?! Ti odgovori: Ona su data vjernicima na Ovom svijetu, i samo su za njih na Budućem svijetu. Eto tako Mi ajete razborito nižemo za ljude koji znaju.”48

Allah, dž.š. u Kur’anu razlučuje, određuje i razmeđuje dobro od zla, i dozvoljeno od zabranjenog: “Ti kaži: Gospodar moj zabranjuje razvratna djela, bila ona javna ili skrivena, i griješenje, i nasilje bespravno, i da Allahu nekoga drugoga vi smatrate ravnim, o čemu On dokaza nikakva objavio nije i da o Ailahu govorite ono o čemu znanja nemate.”49

 

Suprotnosti i nepomirljivosti na relaciji Šejtan – Insan

 

Čovjeku, koji je stvoren u najljepšem liku i obliku – Lekad haleknel – insane fi ahseni takvim, meleki čine sedždu. Prokleti Iblis odbija Allahovu Odredbu, da učini sedždu sa argumentom, da je bolji od čovjeka, jer za sebe tvrdi da je stvoren od vatre, a čovjek samo od zemlje: “Mi smo Adema stvorili i onda mu oblik dali, a poslije melekima rekli: Poklonite mu se i sedždu učinite!, i oni su se poklonili i sedždu učinili, a Iblis nije, on nije htio da sedždu učini. Zašto se nisi poklonio i sedždu učinio kad sam ti naredio? – upita On – Ja sam bolji od njega (čovjeka), mene si od vatre stvorio, a njega od ilovače – odgovori on. E, onda izlazi iz Dženneta – reče On, ne priliči ti da u njemu prkosiš, izlazi, ti si, zaista, od onih prezrenih! Daj mi vremena do dana njihova oživljenja! – zamoli on. Daje ti se vremena! – reče On. E, zato što si odredio pa sam u zabludu pao – reče, kunem se da ću ih na Tvom Pravom Putu presretati, pa ću im i sprijeda, i straga, i zdesna, i slijeva prilaziti, i Ti ćeš ustanoviti da većina njih neće zahvalna biti! Izlazi iz njega, pokuđen i ponižen! – reče On. Tobom i svima onima koji se budu povodili za tobom doista ću Džehennem napuniti!”50

“I kad Gospodar reče melekima: Ja ću stvoriti čovjeka od ilovače, od blata ustajalog! – svi meleki su se zajedno poklonili i sedždu učinili, osim Iblisa, on nije htio da se sa njima pokloni i sedždu učini: O, Iblise, reče On – zašto ti ne htjede da se pokloniš i sedždu učiniš? Nije moje – reče – da se poklonim čovjeku koga si stvorio od ilovače, od blata ustajalog. Onda izlazi iz Dženneta, reče On – neka si proklet i neka se prokletstvo zadrži na tebi do Dana Sudnjeg! Gospodaru moj, reče on – daj mi vremena do dana kad će oni biti oživljeni! Daje ti se rok – reče On – do Dana već određenog. Gospodaru moj – reče šejtan, zato što si me u zabludu doveo, ja ću njima na Zemlji poroke lijepim predstaviti i potrudiću se da ih sve zavedem, osim među njima Tvojih robova iskrenih. Ove ću se istine Ja držati – reče On: Ti nećeš imati, nikakve vlasti nad robovima Mojim, osim nad onima koji te budu slijedili, od onih zalutalih.”51

“A Ademu smo odmah u početku (prije šejtanske vesvese) naredili, ali on je zaboravio, i nije odlučan bio. A kad smo melekima rekli: Poklonite se i Ademu sedždu učinite! – svi su se poklonili i sedždu učinili, samo je Iblis odbio i nije htio. O Ademe – rekli smo (unaprijed) ovaj je šejtan doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš!”52

“I kada rekosmo melekima: Poklonite se i sedždu učinite Ademu! – oni se svi osim Iblisa pokloniše i sedždu učiniše. Zar da se poklonim i sedždu učinim onome koga si od ilovače stvorio – reče Iblis. Reci mi – reče onda, evo ovoga koga si iznad mene uzdigao: ako me ostaviš do Smaka svijeta sigurno ću, osim malobrojnih, nad potomstvom njegovim zagospodariti. Odlazi! – reče On. Onima koji se za tobom budu poveli i tebi – kazna džehennemska biće vam puna kazna. I zavodi glasom svojim koga možeš i potjeraj na njih svoju konjicu i svoju pješadiju, i budi imortak u imecima, i u djeci, i daj im obećanje – a šejtan ih samo obamnjuje, ali ti, (šejtane), doista, nećeš imatj nikakve vlasti nad robovima Mojima! A Gospodar tvoj je dovoljan kao zaštitnik!”53

“I kad je melekima Gospodar tvoj kazao: Stvoriću čovjeka od gline, pa kad mu savršen oblik dam i život u njega udahnem, vi mu se poklonite i sedždu učinite! Meleki su se, svi do posljednjeg, zajedno poklonili osim Iblisa, on se uzoholio i postao nevjernik. O Iblisu! – rekao je On – šta te navelo da se ne pokloniš i sedždu učiniš onome koga sam sobom stvorio! Jesi li se uzoholio ili misliš da si uzvišen? Bolji sam od njega – rekao je Iblis – mene si stvorio od vatre a njega (Adema) od gline. E, izlazi onda iz Dženneta! – reče On, proklet da si! Moje prokletstvo će te do Sudnjeg dana pratiti! Gospodaru moj! – reče on (Iblis), daj mi vremena do dana kada će oni oživljeni biti! Dajem ti, reče On – do dana već određenog. E tako mi dostojanstva Tvoga – reče, sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih, među njima, robova iskrenih! Istinom se kunem i Istinu govorim – reče Allah, sigurno ću sa svima, tobom i onima koji se budu poveli za tobom, Džehennem napuniti! Reci: Ne tražim ja od vas za ovo nikakvu nagradu i ja nisam izvještaćen. Kur’an je, doista, svijetu cijelom opomena! – i vi ćete sigurno saznati njegovu poruku!”54

Služeći se prevarom, lažima i obmanama, šejtan uspijeva u svojoj nakani i h. Adem i h. Havva se približiše, i okusiše zabranjeno drvo. Time prekršiše Odredbu, predoše granicu, iziđoše iz forme i oblika, u kome je Allah odredio i zadovoljan da budu u obučenosti, pokrivenosti i zaštićenosti, i ulaze u formu golišavosti, nagosti, neobučenosti i počiniše grijeh. Gospodar ih opominje i upozorava: “Zar vam to drvo nisam zabranio?” Odgovor njih dvoje je priznanje da su sami sebi krivi, da su sami sebi nasilje, štetu i nepravdu počinili. U istom momentu Adem se obraća svome Gospodaru za oprost i samilost. Šejtan, međutim, postupa potpuno suprotno. Na upit: “Zašto se nisi poklonio i sedždu učinio kad sam ti naredio,” on uzvraća da je bolji od čovjeka, iako ga o tome niko ništa i ne pita, sa argumentom da je od vatre, a čovjek od zemlje, prešućujući i negirajući da je u čovjeka udahnut Ruh. Neuzubillahi, kao da Allah, dž.š. ne zna od čega je koga stvorio. Umjesto priznavanja grijeha i traženja Allahovog oprosta i milosti, šejtan, po vlastitom izboru, traži od Allaha vremena: “Daj mi vremena do dana oživljenja!” Sam bira, sam se opredjeljuje na nepokornost Allahu i zavođenje čovjeka na grijeh i krivi put, ali opet svu svoju krivicu, pad, neposlušnost odbacuje i prebacuje na Allaha, dž.š. “Eto zato što si odredio pa sam u zabludu pao.” Šejtanu i svim njegovim sljedbenicima, džinnima nevjernicima, ljudima nevjernicima i mušricima, kao i nepopravljivim griješnicima, kriv je uvijek drugi, drugi ga mrzi, drugi mu zlo misli i sprema. Hoće potpunu i neograničenu slobodu, a odgovornost, uspostavljanje granica, reda, poretka, zakona i razmeđa neće nigdje, nikada i nikakko. Neće obaveze, neće zaduženja, neće nikakve nadređenosti i pokornosti, neće kajanja i uzmicanja pred bilo kime. Stari Latini, što je potpuno ljudski a ne đavolski, su govorili: “Erare humanum est perseverare diabolueum – ljudski je griješiti, đavolski je ne kajati se.” Čovjek koji vjeruje u Allaha, za razliku od šejtana, čim počini i spozna grijeh, on se kaje i čini dovu za oprost i samilost. Ne ustrajava u grijehu, niti njegovo mišljenje i praksu određuje inat i nepokornost Allahu, kao u šejtana i svih njegovih zavedenih sljedbenika. On priznaje da je griješenje u zaboravu Allaha i samozaboravu nasilje nad samim sobom kao i nad drugim ljudima. Kada je prvi čovjek prekršio Allahovu Odredbu i okusio zabranjeno drvo, njegova stidna mjesta su se automatski otkrila. Dakle, ko u bilo čemu sluša šejtane, slijedi njihove sljedbenike džinne nevjernike i ljude nevjernike, on griješi i biva razoružan, razotkriven i nemoćan u borbi s njim. Bestid i golotinja su šejtanski put, negacija Ruha i Avreta – stidnih mjesta u lnsanu, svođenje Insana na hajvana, te rezultat i posljedica grijeha. Allah, dž.š. podaruje h. Ademu, a.s. i h. Havvi ogromne, neizmjerne i neizbrojive blagodati dobrote i ljepote. Sve što Allah dariva On to dariva potpuno besplatno Ademu i njegovim potomcima: “O sinovi Ademovi, nagizdajte se i lijepo obucite kadgod salat klanjate. Jedite i pijte, ali ne pretjerujte! Doista Allah ne voli one koji pretjeruju.”55

Allah, dž.š dozvoljava u Džennetu h. Ademu i h. Havvi da jedu sve, osim da se približavaju tačno određenom, naznačenom, spomenutom i zabranjenom drvetu. To drvo, drvo iskušenja, drvo jedine zabrane, drvo granice, zakona, reda i poretka je njegov glavni šejtanski adut. Čak ih upućuje, navodi i zavodi, ako i ukoliko okuse plodove tog drveta da će promijeniti vrstu (postati meleki, postati besmrtni – halidin i zadobiti vlast koja nikada neće propasti). Da ne bi bio ono što jeste, dakle ono što je Allah stvorio i odredio da bude čovjek i ništa više i ništa manje dok je u Džennetu, šejtan vara Adema da je melek a na zemlji njegove potomke poziva i ponižava da su majmuni. Ovom strategijom, šejtan kao i u svemu ostalom naveliko laže, poriče Allahov, za čovjeka podareni i objavljeni red, poredak, zakon, volju, odredbu, jer meleki su meleki, majmuni su majmuni, a ljudi su od stvaranja bili i ostali samo ljudi. Meleki su samo duhovna, majmuni su samo životinjsko-biološka bića, a ljudi ljudska, jedinstveno i nerazdvojno, duhovno-fizička i misaono tjelesna bića, dakle abdullahi. Kada se približavaju zabranjenom drvetu, Adem, a.s. i h. Havva ne postaju ni meleki, ne besmrtni, niti zadobivaju neprolaznu vlast, nego prelaze Allahovu granicu, čine grijeh, ostaju bez odjeće i nasjedaju šejtanovom zavođenju i bajanju. A prije toga, šejtan im se kune da im je iskreni savjetnik. A Allahu se zaklinje, i tu ne laže, da će ljude i žene napadati, zavoditi i na zlo navoditi sdesna i slijeva, i sprijeda i sa zada. Poput šejtana svi zavodnici, lažni spasitelji, usrećitelji ljudskog roda i šejtanovi sljedbenici, isto što i šejtan, ljudima obećavaju. Svi oni nastupaju u ime navodne sreće, istine, pravde, dobra, slobode, napretka i blagostanja. Cilj i rezultat njihovog djelovanja je jedan jedini, svim sredstvima i na svaki mogući način, odvratiti ljude od Allahovog puta. Šejtanovim sljedbenicima cilj je pomoću laži i obmana u koje spada i razgolićavanje, dočepati se vlasti, moći i ugleda na zemlji. Šejtan će svoje karte, zamke i adute otkriti svojim sljedbenicima na Sudnjem danu. U okviru svoje milosti, upute i opomene, Allah, dž.š. upoznaje vjernike i na Dunjaluku, dok nije kasno, sa šejtanovim pogubnim zavođenjem: “A na Sudnjem danu kad presuda bude presuđena, šejtan će povikati: Allah vam je obećao i Njegovo obećanje je istinito, a ja sve što sam vam obećavao, pa sam vas u svemu iznevjerio i prevario! Ali ja nad vama nisam vlast imao, osim što sam vas zlu pozivao a vi mi se odazivali. Zato, mene ne korite vi, korite sami sebe, niti ja od vas pomoć mogu tražiti, niti vi od mene pomoć možete tražiti. Ja ne prizinajem to štoste mene prije njegovim takmacem smatrali! Doista, zločiniteljima pripada kazna bolna!”56

Dakle, zaborav čovjeka vodi u grijeh. Grijeh vodi čovjeka u pad i gubitak odjeće i ostajanje bez zaštite i ukrasa. Ostajanje bez odjeće vodi u negaciju Ruha u Insanu, negaciju Avreta, negaciju osnovne naravi u kojoj je čovjek stvoren, što sve neminovno vodi u pornografiju, prostituciju, pedofiliju, homoseksualizam, lezbijstvo a to je kraj braka i potomstva. To sve skupa vodi u Džehennem. Put do Dženneta ide preko unutrašnje Libāsu-t-takvā i vanjske Libāsen juvārî sevātikum verîšā odjeće. Drugo, da ne bi bio u Džennetu lažni melek i na Dunjaluku poniženi i prezreni majmun, čovjeku preostaje samo Božiji Put unutrašnje i vanjske odjeće.

 

Poglavlje iz knjige: ETIKA I DRUŠTVO, Autor: Mustafa Spahić, Izdavač: Bemust, Sarajevo, 2006. god.

__________________________________

  1. Ku’ran, El-E’araf, 19 []
  2. Ku’ran, El-Bekare, 35 []
  3. Ku’ran, Ibrahim, 22 []
  4. Ku’ran, Tā-Hā, 117 i 118 []
  5. Ku’ran, El-Kehf, 50 []
  6. Ku’ran, Et-Tegābun, 3 i 4 []
  7. Ku’ran, Et-Tīn, 4-6 []
  8. Ku’ran, El-Kehf, 51 []
  9. Ku’ran, Er-Rūm, 11-16 []
  10. Ku’ran, Ali Imran, 51 []
  11. Ku’ran, El-Bekare, 36 []
  12. Ku’ran, El-Earaf, 19-22 []
  13. Ku’ran, Tā-Hā, 120-121 []
  14. Ku’ran, Tā-Hā, 113-115 []
  15. Ku’ran, Tā-Hā, 116-121 []
  16. Ku’ran, El-E’araf, 23 []
  17. Ku’ran, Et-Tīn, 1-6 []
  18. Ku’ran, Tā-Hā. 122 []
  19. Ku’ran, El-Bekare, 37 []
  20. Ku’ran, EL-E’araf, 23 []
  21. Ku’ran, El-Hidžr, 39-44 []
  22. Ku’ran, Tā-Hā, 123 []
  23. Ku’ran, El-E’araf, 24-25 []
  24. Ku’ran, El-Bekare, 36 []
  25. Ku’ran, Tā-Hā, 123 i El-E’araf, 24 i 25 []
  26. Ku’ran, El-Bekare, 36 []
  27. Ku’ran, Tā-Hā, 99-104 []
  28. Ku’ran, Tā-Hā, 124-129 []
  29. Ku’ran, El-Hašr, 18-20 []
  30. Ku’ran, El-E’araf, 26 []
  31. Ku’ran, En-Nūr, 33 []
  32. Ku’ran, El-Isra, 32 []
  33. Ku’ran, En-Nūr, 30 i 31 []
  34. Ku’ran, El-Ahzab, 36-38 []
  35. Ku’ran, En-Nūr, 58 []
  36. Ku’ran, En-Nūr, 59 []
  37. Ku’ran, En-Nūr, 60-61 []
  38. Ku’ran, En-Nūr, 27 []
  39. Ku’ran (En-Nūr, 28 []
  40. Ku’ran, En-Nūr, 29 []
  41. Ku’ran, El-Ahzab, 28-34 []
  42. Ku’ran, El-Ahzab, 59-62 []
  43. Ku’ran, El-Ahzab, 55 []
  44. Ku’ran, El-Ahzab, 35 []
  45. Ku’ran, El-E’araf, 10-11 []
  46. Ku’ran (El-Isra, 32 []
  47. Ku’ran, El-E’araf, 27-30 []
  48. Ku’ran, El-E’araf, 32 []
  49. Ku’ran, El-E’araf, 33 []
  50. Ku’ran, El-E’araf, 11-18 []
  51. Ku’ran, El-Hidžr, 28-42 []
  52. Ku’ran, Tā-Hā, 115-117 []
  53. Ku’ran, El-Isra, 61-65 []
  54. Ku’ran, El-Earaf, 31 []
  55. Kur’an, El-E’araf, 31 []
  56. Kur’an, Ibrahim, 22 []