Hutba o porazu

Odlomak iz romana: PJESME DIVLJIH PTICA, Izdavač: Tugra, Sarajevo, 2009. god.

 

1.pjesme_divljih_ptica

 

Petak je, jutros mi je Zejnil prenio poruku:

– Filozof Hasan drži hutbu u Begovoj džamiji, moli da dođeš, važno je, srešćete se poslije. Kraj šadrvana.

Idem džamijskim dvorištem, umjetnik Mustafa kraj muvekithane, čuči. Isto mjesto, na njemu slikarev stalak.

Gledam sliku u nastajanju (ptica čežnjivo gleda u daleko nebo.) Čudno je da je nije još završio.

Umjetnik me vidio, sklopio je daske i prislonio ih uz bijeli zid muvekithane. Krenuli smo prema džamijskim vratima.

– Sješćemo pozadi, među čestite ljude – šapnuo je.

– Zar čestiti nisu naprijed?

– E, vidiš, u trudnim vremenima nisu. Zauzmu sredinu, ili u pristranku. Pogledaj onu dvojicu, tamo, kraj Gazi Husrevbegova turbeta. Hadžo Cvijetić i Murat Pinjić, trgovci duhanom. To su ljudi iz prvih safova. Nisi ti, ni tvoja tumačenja. Nisam ja, ni moje slike. Cvijetić i Pinjić su čvrste volje, vole rat i odlučni su u svojoj ljubavi. Vole zla vremena, tad njihova roba ide. Nego, nastranu duhan i prođa, eto im. Oni trguju i fetvama. Odnedavno.

– E nemoj sad i ti!

– Neću ja, hoće oni.

– Šta hoće?

– Trgovinu fetvama!

– Čijim fetvama?

– Svojim.

– Svojim? Nisu završili medrese. Ne znaju tumačiti Kur’an. Ni šerijat.

– Znaju pare, a fetve su kupili. Oni ne tumače. Oni kupuju. Sad su fetve njihove. Važne su im, tamo je duhan halal. Platili su knjižari Gavrila Jevtanovića da se prepiše rukopis šejha Ibrišima Tokatlije. A šejh Tokatlija hvali duhan, u fetvi tvrdi: uz duhanski dim spominjanje Boga ide glatko. Kao podmazano. Prije dva mjeseca, evo baš kraj lijevog zida Begove džamije, sreo sam Hadžu Cvijetića i Murata Pinjića. Kažem im:

– Zašto pred džamijama dijelite na stotine fetvi koje dopuštaju duhan?

– Ne dijelimo tvoje, već svoje!

– Niste vi fetvu pisali.

– Jesmo kupili! Kud ćeš više!

– A šta će za fetvu onaj ko nema para?

– Takvome fetve i ne trebaju!

– Šejh Ibrišim Tokatlija ne stoji iza fetve, on ne puši.

– Tačno, ali i Tokatlija nešto mora prodavati.

– Ne mora fetve.

– A ne moraš ni ti slike, ali to činiš!

I tako su mi zaprijetili, na kraju. I rekli: Idi, crtaj ptice, neznalico jedna! Te noći moj dućan je obijen, polupan, skršen. Pišali su po slikama, polomili ih. Plakao sam, i Safija je ronila suze do zore. Žao mi je slika, triju posebno: Prepelice u žitu, sedam mjeseci sam je slikao, popljuvali su i Pupavca zagledanog u sunce (slikom sam kazao da čovjek barem jednom u životu treba pogledati u Sunce, onako, golim okom. Pa da opiše, poslije, onaj mrak u očima!) A sliku Bulbul zoblje zrelu višnju proboli su na pet mjesta, i napisali: Popiš’o te bulbul! Rat na sve strane, a njemu do bulbula! Sve su uništili. Sutra se gradom pričalo: melametije provalile dućan umjetnika Mustafe! Melametije, hamzevije, tutunlije… Bog sami znade ko je! Tako, a sad obnavljam dućan. S Bogom i ljudima. Salihbeg Kaukčija, punac, poslao mi je sedamsto groša. Da obnovim krov. A onaj starac tamo, eno ga kašlje, to je šejh Zulkaid, u njegovu tekiju duhanski dim još nije ušao! Svaka mu čast. Ali, tekija mu je pored glavnog puta, podrume je izdao trgovcima kože i vune, dobro plaćaju. Znaš, tekija se od nečeg mora grijati, sarajevske zime su oštre. Nije to Mostar.

 

2.

 

Ušli smo u džamiju, sjeli kraj lijevog zida, vidio sam filozofa Hasana, uspinje se na minberu, mršav i visok. Blijed od bdijenja nad rukopisima.

Ima pet godina otkad sam ga u Carigradu posljednji put vidio, kad me ispraćao za Firencu sa šejhom Semnanijem, na obalama Bosfora.

Uskoro začusmo Hasanov jasni glas.

Braćo moja, četrnaest je godina i šest mjeseci od našeg poraza na Lepantu 1571. Lahko je uzeti pouku iz dobra dok ono traje, a teško iz zla, kad mu se ne nazire nikakav kraj. Mi poukama tragamo u vremenima koja nisu naša. Ratovi šibaju sve jače. Nemamo kad svidjeti račun. Mi smo danas u ovom trećem, niko ne zna da li će nam pouka, i kad je bude, pomoći. Ali bi bilo dobro nešto naprema razuma objasniti, nek makar znamo, iako smo zagazili u vrijeme kad nam znanje ne olakšava tegobu. U nas nije do znanja, znamo mi dobro šta je i kako je. U nas je do činjenja! A na Lepantu mi nismo učinili ništa. Ali, jesu drugi. Venecijanci, naprimjer.

Vidim, čudite se. Zašto ja, vaš Hasan koga znate, govorim o nečem što nam se dogodilo na Ovom svijetu?! Odgovaram: Lepant se zbio zato što mi muslimani odavno ne znamo govoriti o Ovom svijetu, zaboravili smo ga misliti.

Ili mislimo da je Ovaj svijet derviška haljina, kratko obješena o naša tijela.

Ili mislimo da je uživanje, slast, last. Da je nešto treće, četvrto ili peto, prestali smo misliti.

E, vidite, Venecijanci i Đenovljani na Lepantu nas probudiše svojim topovima.

Braćo moja! Zašto nas je ošinuo Lepant 1571. i gorke vijesti o porazu naše vojske? Zašto smo mi muslimani izgubili tu pomorsku bitku? Zar se već četrnaest godina nismo pribrali? O tome se vode rasprave od Carigrada do Sarajeva. Neki hoće još dokaza, da za propast nađu još koji razlog! Jesmo li baš toliko dokoni ljudi, živimo li u vremenu obilja, kojem pristaje mnoštvo opravdanja?! Zar ne vidimo da plamte nove bitke u nizovima, i ratovi zaredom, sa Venecijancima i Đenovljanima, Austrijancima i Rusima.

Vidimo li da se i sami međuse krvimo u četrdeset zainađenih grupa: melamije i kizilbaše, bektašije i hurufije, hamzevije i hundurije… Neću dalje nabrajati, ne želim pomagati širenju njihova imena sa ovog časnog mjesta na kome je nekada stajao sam Gazi Husrevbeg!

Ne bih danas zborio ni o čemu drugom osim o uzrocima. Ne o svim (jer ih je mnogo), već o dva tri glavna, koji se posvuda vide.

Borac sam sa Lepanta, preživio sam u kolopletu mnogih okolnosti, smrt ih je mimoišla, tužan sam što su nas pogodile strahote nečuvenog sudara. Ali od tuge danas ima mnogo prečega.

Zaludu je opisivati sablasti bitke, more je plamtilo do neba vatrenim jezicima razjarenim od ucvrkanog ljudskog mesa i skršenog brodovlja! Ali, koji to rat nije sablast? Od svega je korisnije pogledati uzroke, razborito, jer su gorki, a bili bi gorči da se sve saznalo o tom događaju. I da je izašlo na vidjelo sve: topovima Venecijanaca i Đenovljana potopljeno je dvije stotine i trideset osam sultanovih galija, jurišima opkoljeno i s lica mora zbrisano dvadeset hiljada carskih vojnika. Nije utjeha reći: takav boj nije viđen otkako je poslanik Nuh bio nadahnut da gradi lađu! Viđeno je, braćo moja, svakakvih zala na zemlji, ljudstvo je davno počelo klanje i na morskim pučinama! Kad god se čovječanstvo kolje, čini to okrutnije negoli ranije.

Na Lepantu smo potučeni i poraz treba priznati baš ovdje, u Begovoj džamiji. I javno i tajno, oboje što prije! A prvo sebi! Ko drukčije snuje taj brka sve. Blude oni koji vjeruju da smo mi muslimani zauviječni miljenici Božiji, i da se sam Bog za nas treba boriti u prvim redovima! Ko tako mnije taj muti granice između vjere u Boga i vjere u sebe. Prvo je ugodno kad nema iskušenja, drugo je lijepo kad nema rata!

Neka nas Lepant nauči da se odviknemo gledati s visoka na ostali svijet! Primimo ga kao opomenu da su pogubni snovi u visovima prave vjere bez pokrića u dobrim i pravim djelima! I da Bog opomene nadmoćnu silu čim ostane bez čestitosti! Prilika je, iako gorka, da se prenemo i uvidimo kako smo se našli u poganom stanju u kome Venecijanci i Đenovljani sa zapada, Austrijanci i Rusi sa sjevera i istoka, prigrabljaju moć posvuda i svakim danom, sve više i jače. I zastalno.

Usred Hasanove hutbe, sa sredine Begove džamije, ustade jedan čovjek bijele brade i smjerna pogleda. (Umjetnik Mustafa mi prišapnu: To je onaj šejh Zulkaid, vidio si ga maloprije pred džamijom, nakšibendija.) Pružio je ruke prema minberi i Hasanu, htio je govoriti, držao je dva ili tri bijela lista, trojica su ustala, molila ga da sjedne, zar nije grijeh hutbu prekidati, haram je, vikali su.

– Pustite čovjeka – kazao je Hasan – njegove riječi su nemjerljivo manji grijeh od poraza na Lepantu, koji je odavno obezvrijedio mnoge naše hutbe i besjede. Reci, šejh-Zulkaide, reci sve šta imaš, džamija i tekija trebaju biti mjesta čestitih riječi! I čestitih ljudi, ako nas takvih još ima.

Bijele brade i pogleda, mehkog kao čista i svijetla izgrebenana vuna, šejh Zulkaid se uspravio, htio je izustiti svoju besjedu, ali se nije čulo. Potom sjede i zarida, suze su skvasile bradu, mokra se činila i rjeđa. I tanja i starija.

Pokušao je opet, ali zaludu. Ridanje je bilo jače od riječi, a on slabiji od oboga. Pokupio je listove i prešao u zadnje džamijske redove.

 

3.

 

Braćo – začu se opet Hasanov glas – braćo, ako ima kakva dobra u ratu ono se nahodi u spoznaji da potonji užasi potiskuju iz sjećanja prijašnje rane i stradanja, jer: boli iz posljednjeg boja su najveće. Najviše se pamti posljednji rat, podjednji juriš, zadnji pogled u zgibla tijela. Lepantski boj je došao dvostrukim udarcem: na bojnom polju i po obrazu! Lepant je singin – propast jasna kao dan…

– Hasane! – povika promuklo krupan čovjek, sa lijeve strane džamije, ogrnut u tanki prsluk od janjeće kože! (Mustafa šapnu: hadži Rizvan, trgovac kožom, pamukom i vunom, prijek čovjek, dalje od njega.) – Hasane, ili ti nisi ti, iIi ovo danas nije hutba! Hoćeš li reći: islam je poražen! Pitam sebe, tebe, sve nas: Zar pomisliti da je poraz prave vjere moguć?! Zašto ne reći: Na Lepantu naša vojska nije bila prava, odatle poraz?! A ako naši jesu bili pravi, tad Lepant nlje poraz, već pričin, zlurado širenje lažnih vijesti iz poganih usta, fitneluk zavidnika, a ima ih posvuda, i zlo se danas pomalja kao tristoglava aždaha, kopnom i morem, i prži mnogim pipcima!

– Hadži Rizvane, Lepant je spržio to što je spržio, spalio mladiće, dvadeset hiljada odanih carevih boraca. Lepant je poraz. Naš i ničiji drugi! Pravi, iako nedrag. Zbiljski i tvrd, u nj ne sumnjaj kao što ne sumnjaš da si ti kad desnicom dodiruješ svoju čeonu kost!

Hadži Rizvan se opet diže, sada odlučnije:

– Lepant neće ništa odlučiti u vremenima što dolaze! Na mjesto palih dvadeset hiljada vojnika sultan će brzo naći drugih dvadeset hiljada! A može i četrdeset hiljada! Carevina, bogata i sretna kakva je naša, lahko nadoknadi svaki gubitak, kao što imućan čovjek kupi zlatni kad izgubi srebreni štap!

– Imao bi pravo kad bi se Lepant opet na Lepantu zbio. Ali, zar ne vidimo, braćo moja, da nas Lepanti zaredom opkoljavaju, i sa svih strana pogađaju?! Sa Ostrogona, Hrastuše, Džigerdelena, Erdelja, Jegra, Janika, Kaniže, Budima…

Tad se pokrenu pet ili sedam ljudi, iz prvog safa, povikaše uglas (među njima sam vidio jednog stasitog u džubi svijetlozlatne boje):

– Ne prekidajte filozofa Hasana! Nek kaže zašto smo poraženi!

– Poraz nije samo od Venecijanaca i Đenovljana, poraz je nama nanio i naš admiral Kubrusi, zapovjednik desnog krila Padišahove vojske. Odsudne noći nije bio na isturenoj tački bojišta, bio je daleko od mejdana, a blizu svoje Dike! Neka mi oprosti minbera i Begova džamija što to rekoh, ali razum nudi svoje objašnjenje: Slom na Lepantu treba objasniti Dikinim čarima i oblinama, grudima i bedrima, i Kubrusijevoj pohoti! Najveće krajeve carstva mi muslimani smo gubili na malom prostoru koliko je jedan dušek! Druga objašnjenja dolaze kasnije, ako nisu suvišna i zakašnjela! Kubrusi je lepantsku noć i dan proveo uz svoju slast, a Venecijanci i Đenovljani u napadu, u jurišu, uz topove. Kubrusi zadocnio, a poraz došao na vrijeme! Kao zbilja u kojoj nema ni čuda, ni šale! Ni Božije pomoći! Dockan je sada naknadno znanje da su Kubrusijem upravljale žene! Neće ga zaliječiti nijedna praznoslovna utjeha koju i prije, i danas, šire melametijski šejhovi i govore: Kubrusijevo zakašnjenje na Lepant zapravo je blagoslov za nas! Jer Kubrusi je sanjao hazreti Hidra koji mu je svunoć pokazivao mjere Nuhove lađe. Dobro ih je upamtio, i od Hidra dobio privolu da umnaža jurišne galije istog oblika, i da to čini koliko mu drago! A to će brodovlje biti nepobjedivo, jurišno za sva vremena, jer su mu mjere i srazmjere spuštene s neba! S nebeskim oružjem bićemo nepobjedivi! Tako govore melametije na svojim halkama, tako plemenitim Hidrom skrivaju istinu o dušeku i  sladostrasnoj noći Dike i Kubrusija!

Hasan je zanosno govorio, snažnijim glasom kad je ukazivao na nas, tišim kad je sa minbere spominjao Venecijance i Đenovljane, Austrijance i Ruse. (Tad se čulo škropljenje mlazova šadrvana. I oktobarski vjetar.)

 

4.

 

Iznova ustade hadži Rizvan, i ljutito povika:

Brojao sam ti riječi, filozofe Hasane. U hutbi si spomenuo Boga samo četiri puta. Kakva je to hutba?

– Ne znam da li hutba treba Bogu! Ali znam da treba nama, poraženim ljudima. Nismo mi na Lepantu propali zu to jer smo u džamijama šutili o Bogu. Mi smo propali jer smo zašutili o ljudima. Propadaju li naša sela, braćo? Propadaju! Zašto o tome šutimo u džamijama? Je li raskol pogodio naše džemate? Jeste. Zar ćemo preglasnim govorom o Bogu i deranjem o Ahiretu izliječiti bolest zajednice? Bježe Ii naši borci iz prvih redova? Bježe! A zašto? Jer su gladni! Zar u džamijama nećemo govoriti o onima koji su utajili hranu? Braćo moja, ako u Boga vjerujemo ne znači da sebe zaboravimo.

– Tako je! Tako je, filozofe Hasane! Bog te pomogo! – povikaše mnogi iz prednjih dijelova džamije.

 

5.

 

Mislio sam da je hutbi bio kraj, kad, tamo podalje, uz desni džamijski zid, ustade šejh Ibrahim Zelkanović (brisao je znojavo lice zelenim peškirom) dizao je desnu ruku, i kad se nakašljao, reče:

– A da smo na Lepantu izvojevali pobjedu, ko bi bio ovjenčan slavom, admiral Kubrusi ili svijetli sultan?

– Šejh-Ibrahime, praviš greške, najmanje dvije, kao i mnogi muslimani odavno! Prvo, pitaš o slavnoj pobjedi, koje nema! Drugo, nepostojeću stvar bi velikodušno dijelio između vojskovođa, s jedne, i sultana, s druge strane!

Hasan je to kazao glasno, od prozora slijeva osu se oštar žamor, sa sredine džamije čuo sam prigušen smijeh!

– Braćo moja, sve što sam vam govorio napisao sam i caru samom! Cilj mi je jedan: Da vidimo da danas postajemo mnoštvo, golemo a bez oblika! Kad nema oblika nema ni značenja. Gdje nema značenja, nema ni sadržaja. Mi svakim danom postajemo hundurije, dandaravije, hazdarije, falenderije, akidei-sahihije, galevije, ulvetije, hamzevije, besramije, zamirije, kudebalije, kušbrevije, kaperunije, zulmbaščije, maznevije, amelisuije, fusejfisaije, melamije, gavranije, gurbinije, malahije, fukaraije, karaamelije, hubimesihije, kizilbaše…

Filozof Hasan je sad jasno izgovarao ova imena, iskre su se bjelasale u njegovim očima, čelo mu se potilo. Bio je još stasitiji na minberi, ruke je upirao sad na nas, sad na istok i Trebević, onda na zapad i Hum, kao da je kretnjama razgrtao tjeskobni prostor Sarajeva, spuštao je ruke na grudi:

– Evo, tu smo mi posadili tjeskobu, širimo je mešuse kao zarazu, kao kužnu stvar, kao guju koja ujeda desnu sisu dok repom steže žilu kucavicu…

Bio je kraj hutbe, šutili smo i gledali preda se.

 

6.

 

Ali, hutbi nije bio kraj. Sa desne strane džamije ustade petnaest ili dvadeset pet mladića, ispred njih je stajao jedan koščati, naborana čela, bez desne ruke. Lijevom je podigao dasku, na njoj je pisalo: Preživjeli borci sa Ostrogona i Hrastuše! Napravili su dva ili tri koraka. A onda se uskomešaše safovi oko minbere.

Sva je džamija učas podijeljena na troje, kao tri iznenada uspjenušana vala na dotad mirnoj pučini.

Jedni stadoše uz borce, drugi napraviše pet gustih redova oko minbere i usamljenog Hasana na njoj, a treći smo mi, podnu džamije, sve smo posmatrali. Iza nas su bila otvorena vrata. Čuo se šadrvan, puhao je vjetar sve jače.

– A Bog! Gdje je tu Bog?! – povika borac bez desne ruke.

– Lepant se zbio zato što postoji Bog! – reče mu Hasan.

– Znači, Bog je htio Lepant!

– Mi smo htjeli Lepant, Kubrusijeva sladostrasna noć je htjela Lepant. Bog je onda dao Lepant.

– Ako ima Boga uz nas, kako je Lepant protiv nas?

– A zašto bi Bog bio uz nas ako smo mi protiv nas?

– Ali, Hasane, mi vjerujemo u Boga, zašto nam nije pomogao na Lepantu?

– Vjera u Boga nije radi toga da Bog udovoljava popisima naših lijepih želja. Vjera u Boga je da povjerujemo i u sebe!

Borac sa Ostrogona i Hrastuše zašuti, okrenu se svojima, pogleda drugove, jednog po jednog, pokaza im preostalom rukom da se vrate u lijevu stranu. Džamija se smiri. I ljudi oko minbere vratiše se u safove.

Borac je još uvijek stajao nasred džamije, gledao je filozofa Hasana.

A onda pogleda preda se i tiho reče:

– Zašto nas u ovoj zemlji često pogađa rat? I krv? I zar nam na rodnoj grudi vjera u Boga treba samo kao obodrenje za prve borbene redove, makar često bili i oni u odbrani? I zar ovdje vjeru u Boga moramo braniti golim životima?

Borac sa Hrastuše i Ostrogona je tad zaridao, sagibao je lice prema batrljku desne ruke da njime obriše suze. Iza njega je u plač briznuo šejh Zulkaid, potom je zaplakalo pola džamije.

A onda se začu Hasanov glas sa minbere:

– Vojniče, gdje si izgubio ruku?

– Na Hrastuši.

– Od koje vojske?

– Austrijanske.

– A vidje li njihove borce da gube ruke?

– Jesam, mnoge. Neki su gubili i noge.

– Šta ste vi vikali u jurišima?

– Allah! Allah! Prolamalo se iz naših usta.

– A šta su vikali oni?

– Jezus! Jezus! Vikali su jutrom i večerom!

– Eto, vojniče, vidiš. I sa druge strane se gine za Boga i vjeru u Njega! Bojno polje nije samo naša sudbina. Nego, da tebe i tvoje upitam jedno, sa ovog časnog mjesta Begove džamije: Kad se već gine i s jedne i s druge strane, da li bi vi izašto na svijetu promijenili stranu?

– Nikada! Nizašto! Nikada! Nizašto!

To su glasno vikali preživjeli sa Hrastuše i Ostrogona, sve jače, kao da su bili na Baščaršiji pred kafanom Ahmeta Plaste, a ne u Begovoj džamiji, na džumi. Njihove riječi prihvatiše gotovo svi. Zaplakali su mnogi. Umjetnik Mustafa je gledao preda se i trljao guste obrve. Uskoro je plakalo dvije trećine džamije.

Šadrvan se više nije čuo, ni šum oktobarskog vjetra u kolopletima lišća, koje je kružilo mramornim pločama u dvorištu.

Potom se začu snažni Hasanov glas:

– A da li baš uvijek moramo ginuti, braćo moja?!

Džamija je mukom šutila. Hasan potom reče:

– Znate li vi da su Venecijanci pred Lepantski boj poslali izaslanstvo do admirala Kubrusija, da se pregovara o slobodi trgovine između Venecije i Carigrada? Ali, Kubrusi nije bio na zapovjednom mjestu, već u Dikinom dušeku, da oprosti ova džamija što tako moram reći. I kad su vidjeli da nemaju s kim pregovarati, i da imaju posla s vojskom bez zapovjednika, Venecijanci su odmah zapodjenuli bitku.

 

7.

 

Izišao sam do šadrvana.

Čekao sam Hasana, zadržali su ga u džamiji, u pročelju je raspravljao s čovjekom u svjetlozlatnom plaštu.

Sunce je nakretalo zapadu, umjetnik Mustafa je sjeo u hladovinu kraj muvekithane. Pozdravljao je nekog starca (možda je to muvekit Ždralović), rasklopio je stalak, poredao kutije s bojama, zurio u onu pticu.

Ptica je zurila u daleko nebo.

Šejh Ibrahim Zelkanović je othitao na Baščaršiju (nije me ni pogledao.) Zejnil mi je prišao:

– Hajde, bolje je da odmah ideš u sobu, vidiš kako je oktobar vjetrovit!

Nestao je iza medresanske kapije.

Stajao sam kraj šadrvana. Niko mi nije prilazio. Niko me nije znao.